U povodu ove smrti napisao je Jurica Pavičić, jedna teatarska uloga oprečnog ideološkog predznaka i cvjetić, ukras naše demokracije po mjeri onog neslaganja koje je potrebno da bi se simulirala društvena poliperspektiva i glumatao pluralizam, taj svileni dečko iz naše kolumne, doživotno sramotan tekst. Tekst objavljen u današnjem broju Jutarnjeg lista opremljen je prefriganim insinuacijama koje čitatelju sugeriraju da je pravolinijski sunovrat Žarka Lauševića isti kao i bilo koje druge osobe preparine slavom: bio zvijezda, bio miljenik žena, u birtiji s tri hica iz pištolja upropastio svoju sudbinu. S opremom teksta Jurica Pavičić nema veze ali neka se i s naslova utvrdi jeziv razmak od onoga što se ovom čovjeku zapravo dogodilo.
“Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda nikada više ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni. Sloboda je da me oslobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više i ne znam šta uopšte znači ta reč.”
Ovo piše Žarko Laušević u svojoj knjizi “Godina prođe, dan nikad”, ovo piše čovjek koji ne zna šta je sloboda. Jurica Pavičić, ta pihtija moralnog liberalizma, međutim, vrlo dobro zna šta je sloboda. Sloboda je, smatra on u svom tekstu, kad se iz straha za vlastiti život slobodno naoružaš. On, doduše, garnira kontekst ovog naoružavanja opisujući kako su se prethodno na Lauševića obrušili zločesti srpski nacionalisti i kako je zbog svog antiratnog angažmana dobivao prijetnje smrću. Jurica Pavičić, međutim, ne spominje da je Laušević ove prijetnje prijavljivao policiji koja ga je savjetovala da se naoruža. Policija mu je rekla da si nabavi pištolj. Iz tupog neznanja ili nečeg puno goreg, Jurica Pavičić preko ove činjenice prelazi kao preko niskog vodostaja i uvjeren u svoje moralno fonoben faraonski izjavljuje: “U strahu za svoju sigurnost počet će nositi pištolj. To je uvijek loša odluka, a pokazala se pogotovo loša u Lauševićevu slučaju.”
U noći koja nikad nije završila, u jednoj kafani u Podgorici, u vrelom srpnju 1993. godine Žarko Laušević ubija iz pištolja čovjeka koji ga na podu degeneči i čovjeka koji pivskom bocom kolje njegovog brata. Ili mu se tako učinilo. Ubio je dva mlada čovjeka čovjek koji nikada više ne može biti slobodan. Ako mu želite vjerovati, pročitajte dnevnik njegove robije. Ako ne želite, čitajte Juricu Pavičića.
Dnevnik jedne robije
Umro je, po ne znam koji put, Žarko Laušević.
U povodu ove smrti napisao je Jurica Pavičić, jedna teatarska uloga oprečnog ideološkog predznaka i cvjetić, ukras naše demokracije po mjeri onog neslaganja koje je potrebno da bi se simulirala društvena poliperspektiva i glumatao pluralizam, taj svileni dečko iz naše kolumne, doživotno sramotan tekst. Tekst objavljen u današnjem broju Jutarnjeg lista opremljen je prefriganim insinuacijama koje čitatelju sugeriraju da je pravolinijski sunovrat Žarka Lauševića isti kao i bilo koje druge osobe preparine slavom: bio zvijezda, bio miljenik žena, u birtiji s tri hica iz pištolja upropastio svoju sudbinu. S opremom teksta Jurica Pavičić nema veze ali neka se i s naslova utvrdi jeziv razmak od onoga što se ovom čovjeku zapravo dogodilo.
“Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda nikada više ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni. Sloboda je da me oslobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više i ne znam šta uopšte znači ta reč.”
Ovo piše Žarko Laušević u svojoj knjizi “Godina prođe, dan nikad”, ovo piše čovjek koji ne zna šta je sloboda. Jurica Pavičić, ta pihtija moralnog liberalizma, međutim, vrlo dobro zna šta je sloboda. Sloboda je, smatra on u svom tekstu, kad se iz straha za vlastiti život slobodno naoružaš. On, doduše, garnira kontekst ovog naoružavanja opisujući kako su se prethodno na Lauševića obrušili zločesti srpski nacionalisti i kako je zbog svog antiratnog angažmana dobivao prijetnje smrću. Jurica Pavičić, međutim, ne spominje da je Laušević ove prijetnje prijavljivao policiji koja ga je savjetovala da se naoruža. Policija mu je rekla da si nabavi pištolj. Iz tupog neznanja ili nečeg puno goreg, Jurica Pavičić preko ove činjenice prelazi kao preko niskog vodostaja i uvjeren u svoje moralno fonoben faraonski izjavljuje: “U strahu za svoju sigurnost počet će nositi pištolj. To je uvijek loša odluka, a pokazala se pogotovo loša u Lauševićevu slučaju.”
U noći koja nikad nije završila, u jednoj kafani u Podgorici, u vrelom srpnju 1993. godine Žarko Laušević ubija iz pištolja čovjeka koji ga na podu degeneči i čovjeka koji pivskom bocom kolje njegovog brata. Ili mu se tako učinilo. Ubio je dva mlada čovjeka čovjek koji nikada više ne može biti slobodan. Ako mu želite vjerovati, pročitajte dnevnik njegove robije. Ako ne želite, čitajte Juricu Pavičića.