Džever ili dževerasti javor. Deformirani bijeli javor, s većom gustinom tkiva. Idealan za violine. Invalidno, genijalno stablo.
Violina, građa:
gornja daska od smrekova drveta, s izrezima u obliku slova f. Donja daska od dževerastog javora. Pražnik: daščica od tvrdog drveta, obično ebonosa.
Gudalo:
štap od drveta pernabuko (Brazil). Prvi koji je to drvo koristio bio je graditelj Tourlte, krajem 18. stoljeća. Drvo čvrsto i fleksibilno. Strune od konjskih dlaka. Jedna struna 150 dlaka.
Kolofonij:
tvar za podmazivanje gudala, pravi se od smole.
dne 1. kolovoza, Kaptol centar
Godišnjica odlaska u vojsku. Trideset i jednu godinu kasnije prementulo se sve, nema više partizana, u zemlji u kojoj živima vladaju ustaški sentimenti i slave se ustaške tradicije. Ono prije bilo je loše. Ovo je mnogo gore.
dne 4. kolovoza, Pičete
Cijeli dan vrućina. Popodne suha grmljavina, negdje iza crnogorskih brda.
dne 6. kolovoza, Trebinje
“Koga riba hrani opština sahranjuje.”
(lička uzrečica iz sedamdesetih)
dne 7. kolovoza, Ljuta
Radnik u dresu hrvatske reprezentacije s parkirališta do restorana nad vodom snosi obezglavljena i odrana janjeća trupla. Nacija je u svakom trenutku spremna na rat. Japanci, prestravljeni za stolom u hladovini, čekaju da sav taj užas prođe. Ne fotografiraju. Slijepa su oka fotografskih objektiva. Masovna grobnica fotoaparata.
Pokreće se vodenički kotač, da turisti imaju u što gledati.
Dne 8. kolovoza, Pičete
Ulazim u banku u Trebinju. Bankarica koja me redovno dočekuje kratko se nasmiješi, pitam je kako je, bez glasa mi odgovara – umro mi je muž. Iznenada. Pitam kad. Odgovara kroz suze bez suza. Kasnije računam, shvatim da je umro onoga dana kada sam zadnji put bio tu. Bio je lipanj. Smijala se dok smo razgovarali. Nekoliko sati kasnije život joj se izokrenuo. Oboje smo Trebinjci, kaže. Ali smo se upoznali u Sarajevu 1981. I nismo se 34 godine razdvojili niti na dan. Tako mi kaže. I ja se nakon dugo vremena osjetim kao Sarajlija.
dne 9. kolovoza, Zvekovica
Doba od šumskih požara. Na zidu kavane plakat. Reklama za lokalno pivo s nogometašima Hrvatske, i slogan: “Neka vatra i dalje gori!”
dne 18. kolovoza, Vinogradarska
Gnijezdo u Lukavcu prazno. Možda su otišle rode. Duga je godina pred nama.
dne 24. kolovoza, Vinogradarska
Jučer, bila je nedjelja, u gnijezdu viđena roda. Zabrinuli smo se zašto nije otišla. Osjetili tugu, jer je dugo nećemo vidjeti.
dne 26. kolovoza, aerodrom Pleso
Kada prođemo carinu i graničnu kontrolu, nađemo se na aerodromu, na prostoru i u svijetu gdje prestaje svakodnevica, mijenjaju se pravila, kao da smo izašli van, tamo gdje ne vrijede brige i strepnje. Tu nakratko nestaje straha. Ljudi razgovaraju na nerazumljivim jezicima, neprimjetan si među njima, nema te, nisi njihov, oni nisu tvoji. Dolazili bismo na odmor tu, u raj.
dne 12. rujna, aerodrom Pleso
Svi avioni kasne u polijetanju, ne zna se koliko. Magla. Djeca plaču, ljudi spavaju po ćoškovima. Vrijeme je stalo. Diktatura.
Željeznička stanica u Gružu. Godina 1972. Niz prugu sporo prolazi stari sivi mercedes sa željezničkim kotačima. Zvuk automobilskog motora, miris mora koje će uskoro biti prošlost. Prvi žal zbog odlaska, prva misao da je sreća ostati, ne ići nigdje.
Vrijeme je prolazilo sporije pa je nostalgija imala više smisla.
Glasan, promuklog glasa, aerodromski službenik, možda pilot, šetka okolo i govori na telefon. “Mašina iz Dubrovnika je tu”, kaže. To je njihova interna riječ za avion. Razumiju je i drugi, ali je izgovaraju samo piloti i aerodromsko osoblje. Deset je sati. Letovi i dalje kasne, iako je na pisti sunčano. Trpimo posljedice davnih magli, nečiste savjesti.
dne 18. rujna, Zürich
Lipton, zeleni čaj s aromom jasmina. Posljednji dani ljeta. Doručak u ostakljenom hotelskom vrtu. Nedjelja u Švicarskoj.
Ljudi imaju tu čudnu strast da u tanjure natrpaju razna jela, od svega pomalo. Mislio sam da je to neki životinjski refleks, ali to rade i Švicarci. Čudno. Nitko doma ne jede toliko različitih stvari za doručak.
istoga dana, aerodrom Zürich
Nakon ulaska u Europsku Uniju Zagreb je svakim danom sve veća provincija. Govorim na književnoj večeri. Jeste li vi stekli isti dojam o Zagrebu, voditelj pita Andreasa Ernsta. Ne znam, odgovara, teško je opovrgavati ovakvu konstataciju. Ali ja mislim da grad u kojem živi i radi M.J. ne može biti provincija. Smješkam se. Osjećam se budalasto. Kao da mi je neugodno i drago u isto vrijeme. Kao manekenka s najljepšim nogama u Zagrebu.
Napustila me D, kaže slikar. Odnijela je sve tvoje knjige. Jedino to je utješno.
Prije nekoliko dana u malom zagrebačkom restoranu: za stolom šestoro stranačkih ljudi, dvije žene i četiri muškarca. Jednog oslovljavaju gospodine ministre. Navikavaju se da mu tako govore, nadmeni pred buduće izbore. Gledaju u mene kao nacist u Židova. Ili mi se samo čini. Ministar pije elegantno belgijsko pivo i glasno govori o svojim doživljajima u Rio de Janeiru. Samouvjeren poput svakog besmrtnika. Neosjetljiv na ljudsku patnju. Taj se u životu više neće ni prehladiti. Plaše ga se virusi i bakterije.
Let kasni. Čiča u skupom odijelu slaže pasijans na tabletu.
dne 14. rujna, Van Gogh
Na obali Ciriškog jezera ljudi hrane patke i labudove. Sunčana je nedjelja i svi su izašli van. Mir i sklad. Sreća onome koji ovo gleda sa strane. Domaći su se navikli, pa ne osjećaju.
Avion uzlijeće u nebo. Zemlja koju gledam iz perspektive pilota. Iz perspektive čovjeka koji postaje bog. Čovjeka kojem biva svejedno.
dne 21. rujna, Van Gogh
Za okolnim stolovima ljudi bez posla, bivši nogometaši, stvarni besposličari, službenici iz HEP-a na pauzi, stanari okolnih zgrada, novinari… Prošla su vremena policijskih uhoda. Nema više onih koji bi vodili dnevnik birtije, nema kroničara. Sjedim i osluškujem što govore. Zanimljivo kao u kinu.
“Hiti se u jogu i popuši si ga!” Kaže starac s jakim zagrebačkim naglaskom.
Podli novinar mladiću sa psom prodaje auto.
dne 29. rujna, Utrine
Poluvrijeme utakmice Bayern-Dinamo. Sam u Ivici i Marici. Iza mene sjedi skupina srednjoškolki. Gledaju utakmicu. Prilično upućeno raspravljaju o nogometu. Sami smo u kafiću u kojem se ne smije pušiti. Okolni su kafići puni muških. Tihi su, tuguju zbog rezultata. Kratak trenutak kad ranjena pseta ližu rane. Nacionalizam. Mnoge će petarde ostati neispaljene. Nade i želje ovog naroda odjekuju kao petarde.
dne 10. listopada, Pičete
Poslije ručka me onako bolešljivog i fibroznog uhvatio proljev. Nakratko sam se rasteretio na nekom mračnom parkiralištu, dok su me u grmlju osvjetljavali auti u prolazu. Nadao sam se: ako me vide misle da sam žena. Zatim me opet pripelo, malo nakon Dubrovnika. Bilo je strašno kroz Župu dubrovačku, najgori nacionalistički kraj. Utrčao sam u novi trgovački centar. Moderna arhitektura djeluje smirujuće kosmopolitski. Prije toga, prije onog parkirališta i sranja u žbunju umalo što nisam skrenuo u caffe-bar blizu Slanog. U posljednjem trenu vidio sam naziv objekta: Kolinda. Bože, kakav li je smisao političkih uvjerenja, ako ih plaćaš time da ostaneš zasran do uza vrat. Pomišljam kako me u Kolindi ne bi pustili na zahod.
Cvjećarica u Trebinju govori: mater mi je Madžarica. Teška, teška žena. Stariji brat i ja smo joj kao djeca dali nadimak Aušvic. A poslije bi joj, u vrijeme rata, on govorio: ajde nam napravi onu ustašku tortu. A znate li koja je to torta? Esterhazi torta!
dne 11. listopada, Konavoski dvori
Pljusak iza restoranskih stakala. Nabujala Ljuta, vodenično kolo uprazno melje, na radost rijetkih turista. S razglasa se čuju folklorni pjevači, referen: Dalmacijo, ti me zovi sine. Konobarice u narodnim nošnjama.
dne 13. listopada, Pičete
Ranim jutrom, malo prije osam, zvao susjed Vuković iz Domobranske. Kaže da mu curi voda iz Aninog stana. Traži da hitno dođemo. Nervoza, nemoć, spremanje paketa za Vlaha. Vani bura, sunčan dan. Teška kišna jesen.
(Kasnija napomena: čim smo došli u Zagreb produžili smo do Domobranske. Kod Vukovića na stropu mrljica od pola centimetra. Vjerojatno kondenzat s prozora, koji je tu godinama, ali ga nije primjećivao…)
dne 17. listopada, Kaptol centar
Subota, oko podne, u pothodniku kod kolodvora pristojno odjeven stariji gospodin u novinarnici pita imaju li Front slobode. Prodavačica zbunjeno govori da nemaju. On se, isto tako zbunjeno, iznenadi i izlazi van. Front slobode bile su tuzlanske dnevne novine, koje su prestale izlaziti početkom devedesetih.
dne 27. listopada, aerodrom Pleso
Maglovito jutro. Službenice u modrim uniformama smiju se i prepričavaju doživljaje s putnicima. “Putnik Velić Salih hitno neka se javi na izlaz 18.” Prosjedi muškarac prolazi kroz izlaz na pistu. Ulazi u autobus i nestaje.
Mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će u suprotnom biti brutalno uništena.
Novi notes, sveska plavih korica s mojim inicijalima
dne 30. listopada, caffe Puškin
Ovu bilježnicu dobio sam jučer na sajmu, od jedne čitateljice, da u njemu, kaže, nastavim svoj dnevnik.
dne 13. studenog, Cetinje
Petak, pazarni dan. Ka’ u stara vremena na Cetinju nema struje. Proljeće usred novembra, zreli šipci, miris dima od dubova drva, utisak staroga grada, sudbine informbirovaca, partizana sa Sutjeske, davni umir krvi…
Kupili komad Njeguškog pršuta, tri kile šipaka.
“Borane, sve mi novine donesi, da se ranim jutrom raspametim!”
(gost govori konobaru, u kafiću Talija)
Ovdje se na licima ljudi još uvijek pozna epoha.
Ispred kafića prilaze ljudi, nepoznati, čestitaju nagradu.
dne 15. studeni, aerodrom Čilipi
Granična kontrola, dan nakon napada u Parizu. Provjera barutnih i eksplozivnih čestica na dlanovima. Čudna zahvalnost policajcu, nekon što utvrdi da su mu dlanovi čisti.
dne 16. studeni, Van Gogh
Prometna nesreća ispred društvenog doma u Pridvorju. Sudarili se crvena corsa – otac s dvoje djece na zadnjem sjedištu, i bijeli karavan golf – vozač dječarac, jedva osamnaest godina, ispao iz auta. Slomljena mu je ruka ispod lakta. Djevojčici iz corse razbijeno čelo. Polegli je na pločnik, krvari. Otac nadnesen nad nju psuje boga drugom vozaču. A on bi da telefonira, da mu zovu roditelje. Nitko neće. Ignoriraju ga. On je kriv za sudar, pa neka trpi. Izašao je sa sporedne ceste, ne gledajući.
Ispod Sokokule čempresi. Pri vrhu jednog dron. Zabio se i ostao. Eno ga gore. Gledaju Amerikanac koji je dronom snimao kulu, dugokosi mladić i njegova žena, tamnoputa Južnoafrikanka. Čeka se lokalni sportaš, čija je specijalnost veranje po čempresima. On bi se, kažu, mogao popeti na vrh i skinuti dron. Ako ne mogne, nema toga na svijetu tko bi mogao.
dne 17. studeni, Van Gogh
USPORI! Nikad nije kasno da dođeš kući.
(natpis na znaku uz crnogorske ceste)
Niz Vukovarsku zastave. Obilježavaju se godišnjice stradanja. Scenografija mraka, mržnje, osvete.
dne 21. studeni, Pula, Farabuto
Olujni kišni dan. Snijeg u Gorskom kotaru. Potraga za stanom u kojem ćemo živjeti. Pomalo živjeti. Lijepo mjesto preko puta picerije slavnog boksača. Potom odlazak u sobu hotela Pula. Telefoniranja, razočaranje, jer se vlasnica predomislila pa ne bi prodavala stan.
Farabuto, zimska pustoš. Naslov romana.
Otišle su van, na buru. Pušiti. M puši, A joj pravi društvo. Prilazi mi samom konobarica, pita: jeste li se predomislili, jeste li za desert.
dne 28. studeni, Kaptol centar
Subotnje jutro u trgovačkom centru. Srednji stalež pije kavu u kafiću na lažnom mramoru. Naokolo jure djeca. Mjesec je dana pred Božić.
Starac za susjednim stolom, osamdeset mu je, s ponosom govori kako još uvijek vozi auto. “Vozim auto i ženu!” Slabo čuje pa viče.
Kratko ošišana djevojka, jarko crvenog karmina, grli malog kuštravog psa i razgovara s dvoje starijih ljudi. Primjećuje da je gledam, i misli da je to važno. Započinje predstava.
Mlađa žena govori starcu kako se njen život promijenio kada su stavili plastične okvire za prozore. Ranije je puhalo sa svih strana, a sad ne čujem kada pada kiša – govori ona i ponavlja: Ja ne čujem kada pada kiša. Kao da je padanje kiše zaglušivalo život i sad je sve bolje. Što se to dogodilo da svijet ne želi čuti padanje kiše?
dne 2. prosinac, Koranska
Hoće li muslimani uvijek biti neprijatelji?
dne 3. prosinac, Pula, Farabuto
Neuspjela konstitutivna sjednica Hrvatskog sabora. Putovanje kroz maglu do iza Karlovca. Potom niotkud granulo sunce. Oko Rijeke oblačno. Pa magla u Istri. Godine, godine, godine.
Sam u Farabutu. Čekam ostalo troje. Preko puta stol za deset ljudi. Neprijateljska praznina.
Nailazi Šubić, šahovski majstorski kandidat iz sarajevskih dana. Stanovao u Fadila Jahića Španca. Prodao stan, davno. Već trinaest godina živi u Puli. Udebljao se, ostario. Sjedi mi za leđima. Od njegova stola naizmjence se čuju bosanski i istarski glasovi. Popravljanje naglasaka. Mala škola zaboravva. Prvi sam ga put vidio u Fažani. Tamo je imao štand. Prodavao yo-yo. Vješto se njime igrao. Trebalo bi vremena za to naučiti. Danas nitko nema strpljenja za naučiti yo-yo. Naučiti bilo što.
Kathi pripovijeda o školi usne harmonike u Tel Avivu, koju je vodio slavni logoraš iz Auschwitza.
Stol za troje. Engleski jezik. Mladić, mislim ovdašnji. Stariji sijedi gospodin koji uglavnom šuti. Njegova sredovječna žena, sitna Vijetnamka neugledne pojave, u teksas jakni bez rukava. Govori o svojoj zemlji, jakim naglaskom, brbljava. Piju bijelo vino.
Čitam knjigu putopisa Marka Foteza “Mozaik”, korienski pravopis, izdanje iz 1944.
dne 4. prosinca, Giardini
Jutarnja izmaglica. Vonj luke. Uznemireni galebovi. Žamor školskog dvoriša. Bruj kafe aparata. Bjelački soul s razglasa u slastičarni. Muški glasovi. Lično-bosanski naglasci, šezdesetih godina. Razgovaraju o nečemu što su gledali na televiziji. Nije jasno je li to sapunica ili izvještaj o neuspješnom formiranju sabora, uloga KGK i njezin odnos s Karamarkom.
dne 7. prosinac, kavana Mozart
Žamor djece u Oficirskom domu. Tinta s godinama blijedi. Osipa se grafitni trag olovke. Nestaju slova fotokopiranog dokumenta. Vječan je olovni tisak.
Baka Buba živi kroz naše navike.
(Vid Velikić, bečki liječnik, obrazlaže zašto uredno posprema krevet.)
dne 10. prosinac, Pula
Dani kupovine stana. Drveni parketi od prije Prvoga svjetskog rata. Pogled u dvorište, zaleđe Istarskog narodnog kazališta. Oblici, oblaci. Žena kojoj je pripadao pogled umrla je u vrlo dubokoj prošlosti. Treba saznavati povijest kuće, svih njenih stanara.
A. viče iz kuhinje iznajmljenog apartmana: Možeš doć’? I ja dolazim.
Zveket šalica u caffeu Oficirskog doma. Stari televizijski voditelj sa ženom. Poznata lica. Starački kašalj. Ton klavira iz susjedne prostorije. Sunčan je dan. Uskoro će propast svijeta, zabrinuta je televizija.
dne 21. prosinac, Van Gogh
Gužve pred Božić. Ljudi na ulicama i u trgovačkim centrima. Sportski novinar sa službenikom HEP-a razgovara o janjetini. Obojica piju gemište, iako je rano jutro. Depresija. Kroz maglu se probija sunce. Dolazi toplije vrijeme.
dne 23. prosinac, Beograd, Beopolis
Prvi put pomislio sam kako život sam po sebi i nije neka vrijednost. Dogodilo se to dok sam prelazio Terazije razmišljajući o mogućim posljedicama današnjih događanja u Zagrebu. Čovjek je slobodan kada ga nemaju čime ucijeniti. Najgora je ucjena životom. Kada je od nje slobodan on je ptica lastavica u društvu tiranije. Fazan koji ne zna da je na nišanu.
dne 24. prosinac, Kofein
U bivšoj Đure Đakovića perači ulica šmrkom tjeraju suho lišće. Tjeraju ga prema crkvi Aleksandra Nevskog. Vonja zagorjelo mlijeko. Na klupi u parku poslušni psić zamotan u vještačko krzno. Plus deset je, dan pred katolički Božić.
dne 25. prosinac, Kofein
Izložba Dušana Otaševića u Galeriji SANU. Ilija Dimić, avangardist i avijatičar. Prilazi mi I.S. i predstavlja se. Govori o knjizi Otac. Uzvraćam komplimente, iskreno. Pitam hoće li biti nastavka. To bi bilo o Svetislavu, govori ona. Delikatno je. Ne usuđuje je. Čini mi se da su joj oči pune suza. Od smrti Svetislava Stafanovića, prevoditelja, pisca, predsjednika SKZ, prošlo je sedamdeset godina.
dne 30. prosinac, Vinogradarska
Kuća koja je spoj one na Sepetarevcu, stana u Zapruđu i stana u Puli. Nona i Javorka. Tu će biti židovsko vjenčanje. Ne znam te ljude, mislim da ih i ne trebam poznavati. Nona odlazi van, zbog nečega ne treba biti tu. Javorka depresivna, u pidžami i šlafruku. Molim je da se obuče i sredi prije nego što stigne vjenčanje. Obećava mi da će to učiniti. Vjenčanje dolazi, ali ona je još uvijek na kauču, neuredna, tupa. Hvatam je za ramena, vičem u suzama, zašto mi to radi. Vjenčanje nas ne primjećuje.
dne 2. siječnja 2016, Kaptol centar
Fašizam je idealno društveno uređenje za obitelji s djecom.
Hrvat nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali će možda postati papa.
Trgovački centar pun parova s djecom. Svakih nekoliko minuta dijete se izgubi, pa roditelje traže preko razglasa. Sve je puno nadzornih kamera. Bog je svevideće hladno oko.
Ona jadna i ne znaje
da on molje već imaje
Jema molje tre bambini
to su njemu glavni čini
Kupit će joj skarpe bele
i svilene mudantele
Ređipete trekolore
i kolonje iz Bolonje
(M.U., sjetila se rugalice iz davnih doba)
dne 11. siječanj, Van Gogh
Ponedjeljak, jutro. U kafiću gosti pjevuše uz radio koji se oprašta od Davida Bowieja. Sentimentalni voditelj zove slušatelje da se javljaju sa svojim sjećanjima na preminulog pjevača. Kada ste prvi put čuli Bowieja? Ponedjeljak, jutro. Blagi fašizam. Dan od južine, od naglog zatopljenja. Tope se polovi. Na vrh Ararata golubica.
dne 14. siječanj, Zapruđe
Fibra pred put u Sisak na književnu večer. Ostajem kući.
Na 21. travnja piše mi Ljubo Weiss:
“Poštovani Miljenko, evo konačno i moja druga knjiga, naziva ‘Auschwitz i poslije’, u attachmentu je sadržaj koji bi te vjerujem mogao inspirirati za tekst. Gdje želiš da ti knjigu pošaljem? Da li na adresu Jutarnjeg lista, Koranska ulica ili na privatnu adresu? Ako želiš na privatnu, molim te javi mi.
Odgovaram mu istog dana neka mi knjigu šalje na Jutarnji.
Sutradan, 22. travnja Ljubo Weiss već je mrtav. Umro je od puknuća aorte, u zagrebačkom KBC Dubrava, nakon operacije koja je trajala osam sati. Sahranjen 24. travnja na gradskom groblju u Virovitici. Ceremonij sahrane vodio je zagrebački rabin Luciano Moše Prelević.
Vijest o smrti Ljube Weissa do mene je došla jučer, 13. siječnja 2016. Tada sam shvatio i da obećana knjiga do mene nije došla. Nije poslana.
dne 26. siječanj, Zapruđe
Živjeti u mraku, disati. Živjeti u mraku kao Šalamov, Mandeljštam, Blok. Živjeti moleći se da te ne prepoznaju. Oni među kojima ti je suđeno, sugrađani, sirotinja, radnici. Sve zlikovac do zlikovca. Živjeti u mraku, disati kao Šalamov, Mandeljštam, Blok.
Noću se budim i mislim na hrvatsku vladu, pa me uhvati jeza.
dne 4. veljača, Kaptol centar
Mirno jutro nakon dana nepodnošljive tjeskobe i nemira. U luksuznom caffeu mnoštvo žamori, izbjegava zbilju.
Noćas, elektronska pošta: Z. se žali na A. Osjetim se kao otac kojemu nastavnik na roditeljskom prijekorno govori o nepodopštinama njegova sina.
Pjesniku, vrlo darovitom, u jednom času, neutvrdivo kad, koje godine, mjeseca, dana, raspukla se svijest. Pisao je jasne, elementarne pjesme o prirodi oko sebe, o zvukovima, bojama, mirisima, planinama i varoši u srednjoj Bosni. Kroz dušu mu sad zjapi kanjon Colorada. Piše nerazumljive, uplašene, paranoične riječi, koje ne tvore smisaone cjeline, ne sklapaju se u stihove. Samo povremeno, u jednoj riječi ili u slogu može se prepoznati njegov glas. Pjesnički dar stoji na temeljima razuma i cjeline ličnosti.
Maj 1945. Imate li mjesta u crnom mercedesu za Bleiburg?
dne 7. veljača, Vinogradarska
Briga o napuštenim životinjama. Dama se time bavi. Sve drugo za nju je muški svijet, politika i grubost. Ono što ne razumije i što prepušta njemu.
dne 16. veljača, Koranska
Dani strepnje i očaja. Plaćanje zaostalih računa, dugova koji se iznenada jave. Država sređuje svoja računovodstva, kao da će uskoro smak svijeta.
M. histerično telefonira. Vonja kemija, kao da su posuli redakciju sredstvom protiv žohara, štakora, Židova.
Neljubazna faza fašizma.
dne 19. veljača, Pičete
Prije pet godina, kada sam posljednji put radi zabave bio u Sarajevu, na Vase Miskina ulici gledao sam Wima Wendersa kako prosjaku daje novac.
Ivo govori doktoru u Dubrovniku: ne bih ja pušio, ali sam gledao dvojicu ljudi u selu koji su pušili. Svaki živio po sto godina. A jedan koji nije pušio umro mlad.
Luce se budi nervozna. Mladalačka nervoza i muhanatost u osamdeset i drugoj.
Rasprava o mrkvi na tromeđi. Nema više mrkve kakva je bila.
U knjižari u Herceg Novom trgovkinja mi govori da je svud naokolo započeo veliki rat, te da smo mi u središtu tog rata. U njezinom govoru čuju se centralna Srbija, možda i Beograd, ekavica među radikalnim ijekavcima. Prihvaćam zov njezinog mi, pa odgovaram kako za ovaj rat ne snosimo preveliku odgovornost. Ona mi kaže da je u posjetu Crnoj Gori bio ministar vanjskih poslova Austrije (onaj čije se prezime na opće veselje nepristojno deklinira u našim jezicima) i da je rekao kako će i Crna Gora morati da primi svoj kontigent izbjeglica iz Sirije, budući da je aplicirala za članstvom u Nato. Odgovaram joj da to nije mnogo, s obzirom na brojnost crnogorskog stanovništva. Kao da je razočarana što umanjujem njenu katastrofu.
Putovali smo s kraja na kraj Hrvatske, da bismo u Zagreb ponijeli tridesetak kila naranača, u pet jutenih vreća. Kada bi se stvari mjerile novcem, bile bi to najskuplje naranče na svijetu. Dolazimo na kraj civilizacije kad u vlastitim glavama i srcima počinjemo računati cijenu konavoskih naranača. Umjesto toga valjalo bi o ovom putovanju napisati roman-reportažu. Opisati svijet prije njegova nestanka. Kome ga opisivati? Svijet koji ne vodi računa o cijeni naranača. Bogu? Zanimaju li Boga čovjekovi opisi svijeta koji je stvorio? Ako je odgovor potvrdan, književnost je važnija od teologije. Teologija je Bogu bukvar za prvi razred čovjeku.
Staračka demencija: slavni profesor povijesti književnosti, stručnjak za Jamesa Joycea i Itala Sveva, u osamdesetima je počeo gubiti sjećanje na sebe. Književnost, zajedno sa svim knjigama koje je ikada pročitao, izvjetrili su mu iz glave, a stvorila se strast za operom i opernim pjevanjem. Sjedi uz gramofon i očiju punih suza sluša Prsten Nibelunga. Zaneseno iz fotelje dirigira prema nevidljivom orkestru. Zatim pjeva. Gorko žali nad starošću i karijerom koja je netragom minula. Potom opet pjeva. On koji je bio sasvim nemuzikalan, i ne bi od srama pustio ni glasa od sebe. Takav je bio dok se sjećao. I bio nesretan što je nemuzikalan. Ta ga je nesreća privukla književnosti, Italu Svevu i Jamesu Joyceu.
Jutros: gledaju me kako zapisujem nešto u ovu teku. Luce govori da čim se probudim počinjem zapisivati svoje misli. Nastavljam pisati, na čas uvjeren u ozbiljnost onoga što radim.
dne 21. veljača, Koranska
U vrijeme diktature pojačava se društvena briga o psima. Začuđujuće pravilo u svim totalitarnim režimima u Europi dvadesetog i sljedećeg stoljeća. Žena rumunjskog vođe Ceausescua bila je nezainteresirana za pse. To objašnjava njezinu sudbinu, ali i sudbinu njezina muža. Zatukli su ih kao pse. Perspektivni diktatori žene mlade ljepotice koje ne jedu meso i obilaze azile za napuštene životinje.
dne 22. veljača, Van Gogh
Nesreća na magistrali – usmenopripovjedni žanr u Dalmaciji šezdesetih i sedamdesetih godina.
dne 23. veljača, Koranska
Jugovina. Sa zastava izvješenih na obje strane Vukovarske avenije otkidaju se grbovi i slobodno vihore na vjetru, kao kuhinjske krpe. Atmosfera bezumlja i terora. Trudim se da prolaznike ne gledam u oči.
Sa zemlje nestaju pčele.
dne 1. ožujak, Koranska
Zvoni njen telefon. Po glasu kojim se javlja prepoznajem tko je nazvao. Po prvoj riječi koju izgovori. Po halo. Rijetko se dogodi da nazove netko nepoznat. Tad se u glasu osjeti strepnja, koja se odmah zatim prenosi na mene. A onda opet nazove netko poznat.
dne 2. ožujak, Van Gogh
Sunčani dani s kraja zime. Stariji muškarac, stalni gost kafića, u štofanim hlačama i kariranom sakou. Dolčevitka oko smežuranog vrata djeluje nastrano. Kao u raspuštenog svećenika negdje u zaleđu prije izgradnje magistrale, koji prislanja dlan na prsa djevojčica iz crkvenog zbora, kontrolira čisti ton u pjesmama o Kristu.
dne 6. ožujak, Zapruđe
Jučer u pošti: znanac, musliman, govori mi da mu je omiljeni hadis onaj koji kaže da je sreća u kretanju. I još navodi naziv hadisa i izgovara ga na arapskom.
Čudno je neko vrijeme u Zagrebu. Zimska sparina, okus metala u ustima, muslimani tako sretni.
Usred čitanja drugog toma Knausgaardove Moje borbe stiže SMS poruka: Umrla je V-ova žena. Javlja onaj kojem takve vijesti prvom stižu. Nekoliko trenutaka sleđen gledam u sat. Htio bih vijest odložiti za sutra i nastaviti da čitam. Sa čežnjom vraćam se na prošli odlomak, kada je Gordana još bila živa.
dne 11. ožujak, Zapruđe
Petak, večer, sam u stanu. Na televiziji izdavač govori o cijenama knjiga. Bolje bi bilo čitati. Šutjeti, biti u sebi.
Moralne vertikale horizontalno položene u grobove.
dne 12. ožujak, Zapruđe
Nedjelja. Budim se u devet. Okrenam se na drugu stranu i sanjam stan u Sarajevu. Spavaća soba s pogledom na Trebević prokišnjava. Javorka mrtva hladna gleda kako kaplje po parketu. Izlazi na balkon. U snu soba ima balkon. I donosi lonce koje postavlja ispod kapi. Ali na sve više mjesta prokišnjava. Onda se ponovo budim. Tek je pola deset.
dne 23. ožujak, Beograd
“To nema fabule. To je Godar.” (grafit preko puta škole na Dorćolu)
dne 24. ožujak, Beograd
Pola jedanaest, Kofein, pred izricanje presude Radovanu Karadžiću.
dne 25. ožujak, Beograd
Gospodar bezdomništva.
dne 27. ožujak, Beograd
Uskršnje jutro u Puškinu. Noćas su pomicane kazaljke na satovima. Sutra putujemo u Zagreb. Jednostavne rečenice. Jednostavne činjenice. Konobarica na stol spušta šalicu čaja.
Mlada majka u ružnoj svijetloplavoj trenirci razgovara na telefon. Žali se na sina koji nikako da ispravi jedinicu u školi. Nije ga briga, nezainteresiran je, nije svjestan posljedica, a profesori su takvi da ni njih nije briga hoće li učenik ispraviti ocjenu. Nervira se, bijesna je, hormonizirana u nedjeljno podne. Crno je sve iznad šporeta, govori u nastavku telefoniranja, mokro je, trulo, viče. Dižemo se i odlazimo. Dok oblačim jaknu, ona se vraća na priču o dječaku. Kakav telefon, kaže, dala sam mu običnu ciglu, da se može javiti iz škole, ništa internet, ništa fejsbuk, samo cigla…
dne 1. travanj, Van Gogh
U gnijezdo u Lukavcu vratila se jedna roda. Ili jezikom Franje Rejca: Jedna roda viđena u gnijezdu u Lukavcu. Jutros.
dne 8. travanj, Pula, Farabuto
Francuski turisti slave rođendan. Mi se privikavamo na fašizam. Fašizam zbližava udvoje, odaljava od svijeta. Fašizam je ljubavna priča s više puta ponovljenim krajem. Ili s krajem koji se ponavlja.
dne 14. travanj, aerodrom Pleso
Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će iz sigurnosnih razloga biti brutalno uništena.
istog dana, Krems
Maša prevodila psihotičnu Čečenku na psihoterapiji u Beču:
Govori o svojim mrtvima, ocu i bratu. Kaže da su joj rekli da sad nemaju vremena da dolaze svaki dan. Sezona je, mrtvi su u poslu, objašnjava. U podzemnom svijetu boje vegetaciju prije nicanja. Dolazi proljeće.
dne 15. travanj, Krems
Prozor hotelske sobe. Nježni pogled na šest metara visoki žuto-sivi zid zatvora Stein, najčuvanijeg u Austriji. Tu leži Josef Fritzl. 42 posto zatvorenika su državljani drugih država. Europski zatvori kao posljednja mjesta zbiljske multikulturalnosti. Cijele noći blješte svjetla na zidu. Reflektori. Izvana se nikad ne vide zatvorenici. Uz zatvor su Literaturhaus, Muzej karikature i Kunsthalle. Oplemenjivanje prostora.
Preko puta zatvora gradsko je groblje. Dijeli ih uska cesta kojom prolaze automobili. Na ulazu u groblje dva su kenotafa. Mjesnim antifašistima ubijenim u zatvoru Stein, dana 7. travnja 1945., i nekoliko dana kasnije ubijenim zatočenicima iz Armije Krajowa. Na grobu vijenci s trakom u bojama poljske zastave.
dne 1. svibanj, Mex cantina
Prvomajski Vaskrs. Kiša.
dne 2. svibanj, Zapruđe
Prođu dani, tjedni, mjeseci bez ijedne lijepe riječi, ljubaznog pogleda u ovom gradu.
dne 5. svibanj, aerodrom Pleso
Stariji čovjek, sjedi naslonjen na staklenu stijenu prema pisti. U ruci mu brojanica. Tone u san. Spava.
Djevojka tirkizne kose, izlazi na pistu izlazom 12. Let za Beč.
Zadnji poziv putnicima na letu za Amsterdam. Izlaz 15.
dne 6. svibanj, Zürich
Hotelska soba u hotelu St. Josef. Pod prozorom brijest, zdravoga bogatog lista. Brinu se o njemu.
Jučer smo išli gradom i razgovarali. U jednom su nas trenutku zaglušila crkvena zvona. Zašutjeli smo, pa nastavili. On se toga neće ni sjećati. Ja hoću, zapisao sam.
Dnevnik godine srama (treći dio)
dne 30. srpnja, Koranska
Džever ili dževerasti javor. Deformirani bijeli javor, s većom gustinom tkiva. Idealan za violine. Invalidno, genijalno stablo.
Violina, građa:
gornja daska od smrekova drveta, s izrezima u obliku slova f. Donja daska od dževerastog javora. Pražnik: daščica od tvrdog drveta, obično ebonosa.
Gudalo:
štap od drveta pernabuko (Brazil). Prvi koji je to drvo koristio bio je graditelj Tourlte, krajem 18. stoljeća. Drvo čvrsto i fleksibilno. Strune od konjskih dlaka. Jedna struna 150 dlaka.
Kolofonij:
tvar za podmazivanje gudala, pravi se od smole.
dne 1. kolovoza, Kaptol centar
Godišnjica odlaska u vojsku. Trideset i jednu godinu kasnije prementulo se sve, nema više partizana, u zemlji u kojoj živima vladaju ustaški sentimenti i slave se ustaške tradicije. Ono prije bilo je loše. Ovo je mnogo gore.
dne 4. kolovoza, Pičete
Cijeli dan vrućina. Popodne suha grmljavina, negdje iza crnogorskih brda.
dne 6. kolovoza, Trebinje
“Koga riba hrani opština sahranjuje.”
(lička uzrečica iz sedamdesetih)
dne 7. kolovoza, Ljuta
Radnik u dresu hrvatske reprezentacije s parkirališta do restorana nad vodom snosi obezglavljena i odrana janjeća trupla. Nacija je u svakom trenutku spremna na rat. Japanci, prestravljeni za stolom u hladovini, čekaju da sav taj užas prođe. Ne fotografiraju. Slijepa su oka fotografskih objektiva. Masovna grobnica fotoaparata.
Pokreće se vodenički kotač, da turisti imaju u što gledati.
Dne 8. kolovoza, Pičete
Ulazim u banku u Trebinju. Bankarica koja me redovno dočekuje kratko se nasmiješi, pitam je kako je, bez glasa mi odgovara – umro mi je muž. Iznenada. Pitam kad. Odgovara kroz suze bez suza. Kasnije računam, shvatim da je umro onoga dana kada sam zadnji put bio tu. Bio je lipanj. Smijala se dok smo razgovarali. Nekoliko sati kasnije život joj se izokrenuo. Oboje smo Trebinjci, kaže. Ali smo se upoznali u Sarajevu 1981. I nismo se 34 godine razdvojili niti na dan. Tako mi kaže. I ja se nakon dugo vremena osjetim kao Sarajlija.
dne 9. kolovoza, Zvekovica
Doba od šumskih požara. Na zidu kavane plakat. Reklama za lokalno pivo s nogometašima Hrvatske, i slogan: “Neka vatra i dalje gori!”
dne 18. kolovoza, Vinogradarska
Gnijezdo u Lukavcu prazno. Možda su otišle rode. Duga je godina pred nama.
dne 24. kolovoza, Vinogradarska
Jučer, bila je nedjelja, u gnijezdu viđena roda. Zabrinuli smo se zašto nije otišla. Osjetili tugu, jer je dugo nećemo vidjeti.
dne 26. kolovoza, aerodrom Pleso
Kada prođemo carinu i graničnu kontrolu, nađemo se na aerodromu, na prostoru i u svijetu gdje prestaje svakodnevica, mijenjaju se pravila, kao da smo izašli van, tamo gdje ne vrijede brige i strepnje. Tu nakratko nestaje straha. Ljudi razgovaraju na nerazumljivim jezicima, neprimjetan si među njima, nema te, nisi njihov, oni nisu tvoji. Dolazili bismo na odmor tu, u raj.
dne 12. rujna, aerodrom Pleso
Svi avioni kasne u polijetanju, ne zna se koliko. Magla. Djeca plaču, ljudi spavaju po ćoškovima. Vrijeme je stalo. Diktatura.
Željeznička stanica u Gružu. Godina 1972. Niz prugu sporo prolazi stari sivi mercedes sa željezničkim kotačima. Zvuk automobilskog motora, miris mora koje će uskoro biti prošlost. Prvi žal zbog odlaska, prva misao da je sreća ostati, ne ići nigdje.
Vrijeme je prolazilo sporije pa je nostalgija imala više smisla.
Glasan, promuklog glasa, aerodromski službenik, možda pilot, šetka okolo i govori na telefon. “Mašina iz Dubrovnika je tu”, kaže. To je njihova interna riječ za avion. Razumiju je i drugi, ali je izgovaraju samo piloti i aerodromsko osoblje. Deset je sati. Letovi i dalje kasne, iako je na pisti sunčano. Trpimo posljedice davnih magli, nečiste savjesti.
dne 18. rujna, Zürich
Lipton, zeleni čaj s aromom jasmina. Posljednji dani ljeta. Doručak u ostakljenom hotelskom vrtu. Nedjelja u Švicarskoj.
Ljudi imaju tu čudnu strast da u tanjure natrpaju razna jela, od svega pomalo. Mislio sam da je to neki životinjski refleks, ali to rade i Švicarci. Čudno. Nitko doma ne jede toliko različitih stvari za doručak.
istoga dana, aerodrom Zürich
Nakon ulaska u Europsku Uniju Zagreb je svakim danom sve veća provincija. Govorim na književnoj večeri. Jeste li vi stekli isti dojam o Zagrebu, voditelj pita Andreasa Ernsta. Ne znam, odgovara, teško je opovrgavati ovakvu konstataciju. Ali ja mislim da grad u kojem živi i radi M.J. ne može biti provincija. Smješkam se. Osjećam se budalasto. Kao da mi je neugodno i drago u isto vrijeme. Kao manekenka s najljepšim nogama u Zagrebu.
Napustila me D, kaže slikar. Odnijela je sve tvoje knjige. Jedino to je utješno.
Prije nekoliko dana u malom zagrebačkom restoranu: za stolom šestoro stranačkih ljudi, dvije žene i četiri muškarca. Jednog oslovljavaju gospodine ministre. Navikavaju se da mu tako govore, nadmeni pred buduće izbore. Gledaju u mene kao nacist u Židova. Ili mi se samo čini. Ministar pije elegantno belgijsko pivo i glasno govori o svojim doživljajima u Rio de Janeiru. Samouvjeren poput svakog besmrtnika. Neosjetljiv na ljudsku patnju. Taj se u životu više neće ni prehladiti. Plaše ga se virusi i bakterije.
Let kasni. Čiča u skupom odijelu slaže pasijans na tabletu.
dne 14. rujna, Van Gogh
Na obali Ciriškog jezera ljudi hrane patke i labudove. Sunčana je nedjelja i svi su izašli van. Mir i sklad. Sreća onome koji ovo gleda sa strane. Domaći su se navikli, pa ne osjećaju.
Avion uzlijeće u nebo. Zemlja koju gledam iz perspektive pilota. Iz perspektive čovjeka koji postaje bog. Čovjeka kojem biva svejedno.
dne 21. rujna, Van Gogh
Za okolnim stolovima ljudi bez posla, bivši nogometaši, stvarni besposličari, službenici iz HEP-a na pauzi, stanari okolnih zgrada, novinari… Prošla su vremena policijskih uhoda. Nema više onih koji bi vodili dnevnik birtije, nema kroničara. Sjedim i osluškujem što govore. Zanimljivo kao u kinu.
“Hiti se u jogu i popuši si ga!” Kaže starac s jakim zagrebačkim naglaskom.
Podli novinar mladiću sa psom prodaje auto.
dne 29. rujna, Utrine
Poluvrijeme utakmice Bayern-Dinamo. Sam u Ivici i Marici. Iza mene sjedi skupina srednjoškolki. Gledaju utakmicu. Prilično upućeno raspravljaju o nogometu. Sami smo u kafiću u kojem se ne smije pušiti. Okolni su kafići puni muških. Tihi su, tuguju zbog rezultata. Kratak trenutak kad ranjena pseta ližu rane. Nacionalizam. Mnoge će petarde ostati neispaljene. Nade i želje ovog naroda odjekuju kao petarde.
dne 10. listopada, Pičete
Poslije ručka me onako bolešljivog i fibroznog uhvatio proljev. Nakratko sam se rasteretio na nekom mračnom parkiralištu, dok su me u grmlju osvjetljavali auti u prolazu. Nadao sam se: ako me vide misle da sam žena. Zatim me opet pripelo, malo nakon Dubrovnika. Bilo je strašno kroz Župu dubrovačku, najgori nacionalistički kraj. Utrčao sam u novi trgovački centar. Moderna arhitektura djeluje smirujuće kosmopolitski. Prije toga, prije onog parkirališta i sranja u žbunju umalo što nisam skrenuo u caffe-bar blizu Slanog. U posljednjem trenu vidio sam naziv objekta: Kolinda. Bože, kakav li je smisao političkih uvjerenja, ako ih plaćaš time da ostaneš zasran do uza vrat. Pomišljam kako me u Kolindi ne bi pustili na zahod.
Cvjećarica u Trebinju govori: mater mi je Madžarica. Teška, teška žena. Stariji brat i ja smo joj kao djeca dali nadimak Aušvic. A poslije bi joj, u vrijeme rata, on govorio: ajde nam napravi onu ustašku tortu. A znate li koja je to torta? Esterhazi torta!
dne 11. listopada, Konavoski dvori
Pljusak iza restoranskih stakala. Nabujala Ljuta, vodenično kolo uprazno melje, na radost rijetkih turista. S razglasa se čuju folklorni pjevači, referen: Dalmacijo, ti me zovi sine. Konobarice u narodnim nošnjama.
dne 13. listopada, Pičete
Ranim jutrom, malo prije osam, zvao susjed Vuković iz Domobranske. Kaže da mu curi voda iz Aninog stana. Traži da hitno dođemo. Nervoza, nemoć, spremanje paketa za Vlaha. Vani bura, sunčan dan. Teška kišna jesen.
(Kasnija napomena: čim smo došli u Zagreb produžili smo do Domobranske. Kod Vukovića na stropu mrljica od pola centimetra. Vjerojatno kondenzat s prozora, koji je tu godinama, ali ga nije primjećivao…)
dne 17. listopada, Kaptol centar
Subota, oko podne, u pothodniku kod kolodvora pristojno odjeven stariji gospodin u novinarnici pita imaju li Front slobode. Prodavačica zbunjeno govori da nemaju. On se, isto tako zbunjeno, iznenadi i izlazi van. Front slobode bile su tuzlanske dnevne novine, koje su prestale izlaziti početkom devedesetih.
dne 27. listopada, aerodrom Pleso
Maglovito jutro. Službenice u modrim uniformama smiju se i prepričavaju doživljaje s putnicima. “Putnik Velić Salih hitno neka se javi na izlaz 18.” Prosjedi muškarac prolazi kroz izlaz na pistu. Ulazi u autobus i nestaje.
Mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će u suprotnom biti brutalno uništena.
Novi notes, sveska plavih korica s mojim inicijalima
dne 30. listopada, caffe Puškin
Ovu bilježnicu dobio sam jučer na sajmu, od jedne čitateljice, da u njemu, kaže, nastavim svoj dnevnik.
dne 13. studenog, Cetinje
Petak, pazarni dan. Ka’ u stara vremena na Cetinju nema struje. Proljeće usred novembra, zreli šipci, miris dima od dubova drva, utisak staroga grada, sudbine informbirovaca, partizana sa Sutjeske, davni umir krvi…
Kupili komad Njeguškog pršuta, tri kile šipaka.
“Borane, sve mi novine donesi, da se ranim jutrom raspametim!”
(gost govori konobaru, u kafiću Talija)
Ovdje se na licima ljudi još uvijek pozna epoha.
Ispred kafića prilaze ljudi, nepoznati, čestitaju nagradu.
dne 15. studeni, aerodrom Čilipi
Granična kontrola, dan nakon napada u Parizu. Provjera barutnih i eksplozivnih čestica na dlanovima. Čudna zahvalnost policajcu, nekon što utvrdi da su mu dlanovi čisti.
dne 16. studeni, Van Gogh
Prometna nesreća ispred društvenog doma u Pridvorju. Sudarili se crvena corsa – otac s dvoje djece na zadnjem sjedištu, i bijeli karavan golf – vozač dječarac, jedva osamnaest godina, ispao iz auta. Slomljena mu je ruka ispod lakta. Djevojčici iz corse razbijeno čelo. Polegli je na pločnik, krvari. Otac nadnesen nad nju psuje boga drugom vozaču. A on bi da telefonira, da mu zovu roditelje. Nitko neće. Ignoriraju ga. On je kriv za sudar, pa neka trpi. Izašao je sa sporedne ceste, ne gledajući.
Ispod Sokokule čempresi. Pri vrhu jednog dron. Zabio se i ostao. Eno ga gore. Gledaju Amerikanac koji je dronom snimao kulu, dugokosi mladić i njegova žena, tamnoputa Južnoafrikanka. Čeka se lokalni sportaš, čija je specijalnost veranje po čempresima. On bi se, kažu, mogao popeti na vrh i skinuti dron. Ako ne mogne, nema toga na svijetu tko bi mogao.
dne 17. studeni, Van Gogh
USPORI! Nikad nije kasno da dođeš kući.
(natpis na znaku uz crnogorske ceste)
Niz Vukovarsku zastave. Obilježavaju se godišnjice stradanja. Scenografija mraka, mržnje, osvete.
dne 21. studeni, Pula, Farabuto
Olujni kišni dan. Snijeg u Gorskom kotaru. Potraga za stanom u kojem ćemo živjeti. Pomalo živjeti. Lijepo mjesto preko puta picerije slavnog boksača. Potom odlazak u sobu hotela Pula. Telefoniranja, razočaranje, jer se vlasnica predomislila pa ne bi prodavala stan.
Farabuto, zimska pustoš. Naslov romana.
Otišle su van, na buru. Pušiti. M puši, A joj pravi društvo. Prilazi mi samom konobarica, pita: jeste li se predomislili, jeste li za desert.
dne 28. studeni, Kaptol centar
Subotnje jutro u trgovačkom centru. Srednji stalež pije kavu u kafiću na lažnom mramoru. Naokolo jure djeca. Mjesec je dana pred Božić.
Starac za susjednim stolom, osamdeset mu je, s ponosom govori kako još uvijek vozi auto. “Vozim auto i ženu!” Slabo čuje pa viče.
Kratko ošišana djevojka, jarko crvenog karmina, grli malog kuštravog psa i razgovara s dvoje starijih ljudi. Primjećuje da je gledam, i misli da je to važno. Započinje predstava.
Mlađa žena govori starcu kako se njen život promijenio kada su stavili plastične okvire za prozore. Ranije je puhalo sa svih strana, a sad ne čujem kada pada kiša – govori ona i ponavlja: Ja ne čujem kada pada kiša. Kao da je padanje kiše zaglušivalo život i sad je sve bolje. Što se to dogodilo da svijet ne želi čuti padanje kiše?
dne 2. prosinac, Koranska
Hoće li muslimani uvijek biti neprijatelji?
dne 3. prosinac, Pula, Farabuto
Neuspjela konstitutivna sjednica Hrvatskog sabora. Putovanje kroz maglu do iza Karlovca. Potom niotkud granulo sunce. Oko Rijeke oblačno. Pa magla u Istri. Godine, godine, godine.
Sam u Farabutu. Čekam ostalo troje. Preko puta stol za deset ljudi. Neprijateljska praznina.
Nailazi Šubić, šahovski majstorski kandidat iz sarajevskih dana. Stanovao u Fadila Jahića Španca. Prodao stan, davno. Već trinaest godina živi u Puli. Udebljao se, ostario. Sjedi mi za leđima. Od njegova stola naizmjence se čuju bosanski i istarski glasovi. Popravljanje naglasaka. Mala škola zaboravva. Prvi sam ga put vidio u Fažani. Tamo je imao štand. Prodavao yo-yo. Vješto se njime igrao. Trebalo bi vremena za to naučiti. Danas nitko nema strpljenja za naučiti yo-yo. Naučiti bilo što.
Kathi pripovijeda o školi usne harmonike u Tel Avivu, koju je vodio slavni logoraš iz Auschwitza.
Stol za troje. Engleski jezik. Mladić, mislim ovdašnji. Stariji sijedi gospodin koji uglavnom šuti. Njegova sredovječna žena, sitna Vijetnamka neugledne pojave, u teksas jakni bez rukava. Govori o svojoj zemlji, jakim naglaskom, brbljava. Piju bijelo vino.
Čitam knjigu putopisa Marka Foteza “Mozaik”, korienski pravopis, izdanje iz 1944.
dne 4. prosinca, Giardini
Jutarnja izmaglica. Vonj luke. Uznemireni galebovi. Žamor školskog dvoriša. Bruj kafe aparata. Bjelački soul s razglasa u slastičarni. Muški glasovi. Lično-bosanski naglasci, šezdesetih godina. Razgovaraju o nečemu što su gledali na televiziji. Nije jasno je li to sapunica ili izvještaj o neuspješnom formiranju sabora, uloga KGK i njezin odnos s Karamarkom.
dne 7. prosinac, kavana Mozart
Žamor djece u Oficirskom domu. Tinta s godinama blijedi. Osipa se grafitni trag olovke. Nestaju slova fotokopiranog dokumenta. Vječan je olovni tisak.
Baka Buba živi kroz naše navike.
(Vid Velikić, bečki liječnik, obrazlaže zašto uredno posprema krevet.)
dne 10. prosinac, Pula
Dani kupovine stana. Drveni parketi od prije Prvoga svjetskog rata. Pogled u dvorište, zaleđe Istarskog narodnog kazališta. Oblici, oblaci. Žena kojoj je pripadao pogled umrla je u vrlo dubokoj prošlosti. Treba saznavati povijest kuće, svih njenih stanara.
A. viče iz kuhinje iznajmljenog apartmana: Možeš doć’? I ja dolazim.
Zveket šalica u caffeu Oficirskog doma. Stari televizijski voditelj sa ženom. Poznata lica. Starački kašalj. Ton klavira iz susjedne prostorije. Sunčan je dan. Uskoro će propast svijeta, zabrinuta je televizija.
dne 21. prosinac, Van Gogh
Gužve pred Božić. Ljudi na ulicama i u trgovačkim centrima. Sportski novinar sa službenikom HEP-a razgovara o janjetini. Obojica piju gemište, iako je rano jutro. Depresija. Kroz maglu se probija sunce. Dolazi toplije vrijeme.
dne 23. prosinac, Beograd, Beopolis
Prvi put pomislio sam kako život sam po sebi i nije neka vrijednost. Dogodilo se to dok sam prelazio Terazije razmišljajući o mogućim posljedicama današnjih događanja u Zagrebu. Čovjek je slobodan kada ga nemaju čime ucijeniti. Najgora je ucjena životom. Kada je od nje slobodan on je ptica lastavica u društvu tiranije. Fazan koji ne zna da je na nišanu.
dne 24. prosinac, Kofein
U bivšoj Đure Đakovića perači ulica šmrkom tjeraju suho lišće. Tjeraju ga prema crkvi Aleksandra Nevskog. Vonja zagorjelo mlijeko. Na klupi u parku poslušni psić zamotan u vještačko krzno. Plus deset je, dan pred katolički Božić.
dne 25. prosinac, Kofein
Izložba Dušana Otaševića u Galeriji SANU. Ilija Dimić, avangardist i avijatičar. Prilazi mi I.S. i predstavlja se. Govori o knjizi Otac. Uzvraćam komplimente, iskreno. Pitam hoće li biti nastavka. To bi bilo o Svetislavu, govori ona. Delikatno je. Ne usuđuje je. Čini mi se da su joj oči pune suza. Od smrti Svetislava Stafanovića, prevoditelja, pisca, predsjednika SKZ, prošlo je sedamdeset godina.
dne 30. prosinac, Vinogradarska
Kuća koja je spoj one na Sepetarevcu, stana u Zapruđu i stana u Puli. Nona i Javorka. Tu će biti židovsko vjenčanje. Ne znam te ljude, mislim da ih i ne trebam poznavati. Nona odlazi van, zbog nečega ne treba biti tu. Javorka depresivna, u pidžami i šlafruku. Molim je da se obuče i sredi prije nego što stigne vjenčanje. Obećava mi da će to učiniti. Vjenčanje dolazi, ali ona je još uvijek na kauču, neuredna, tupa. Hvatam je za ramena, vičem u suzama, zašto mi to radi. Vjenčanje nas ne primjećuje.
dne 2. siječnja 2016, Kaptol centar
Fašizam je idealno društveno uređenje za obitelji s djecom.
Hrvat nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali će možda postati papa.
Trgovački centar pun parova s djecom. Svakih nekoliko minuta dijete se izgubi, pa roditelje traže preko razglasa. Sve je puno nadzornih kamera. Bog je svevideće hladno oko.
Ona jadna i ne znaje
da on molje već imaje
Jema molje tre bambini
to su njemu glavni čini
Kupit će joj skarpe bele
i svilene mudantele
Ređipete trekolore
i kolonje iz Bolonje
(M.U., sjetila se rugalice iz davnih doba)
dne 11. siječanj, Van Gogh
Ponedjeljak, jutro. U kafiću gosti pjevuše uz radio koji se oprašta od Davida Bowieja. Sentimentalni voditelj zove slušatelje da se javljaju sa svojim sjećanjima na preminulog pjevača. Kada ste prvi put čuli Bowieja? Ponedjeljak, jutro. Blagi fašizam. Dan od južine, od naglog zatopljenja. Tope se polovi. Na vrh Ararata golubica.
dne 14. siječanj, Zapruđe
Fibra pred put u Sisak na književnu večer. Ostajem kući.
Na 21. travnja piše mi Ljubo Weiss:
“Poštovani Miljenko, evo konačno i moja druga knjiga, naziva ‘Auschwitz i poslije’, u attachmentu je sadržaj koji bi te vjerujem mogao inspirirati za tekst. Gdje želiš da ti knjigu pošaljem? Da li na adresu Jutarnjeg lista, Koranska ulica ili na privatnu adresu? Ako želiš na privatnu, molim te javi mi.
Odgovaram mu istog dana neka mi knjigu šalje na Jutarnji.
Sutradan, 22. travnja Ljubo Weiss već je mrtav. Umro je od puknuća aorte, u zagrebačkom KBC Dubrava, nakon operacije koja je trajala osam sati. Sahranjen 24. travnja na gradskom groblju u Virovitici. Ceremonij sahrane vodio je zagrebački rabin Luciano Moše Prelević.
Vijest o smrti Ljube Weissa do mene je došla jučer, 13. siječnja 2016. Tada sam shvatio i da obećana knjiga do mene nije došla. Nije poslana.
dne 26. siječanj, Zapruđe
Živjeti u mraku, disati. Živjeti u mraku kao Šalamov, Mandeljštam, Blok. Živjeti moleći se da te ne prepoznaju. Oni među kojima ti je suđeno, sugrađani, sirotinja, radnici. Sve zlikovac do zlikovca. Živjeti u mraku, disati kao Šalamov, Mandeljštam, Blok.
Noću se budim i mislim na hrvatsku vladu, pa me uhvati jeza.
dne 4. veljača, Kaptol centar
Mirno jutro nakon dana nepodnošljive tjeskobe i nemira. U luksuznom caffeu mnoštvo žamori, izbjegava zbilju.
Noćas, elektronska pošta: Z. se žali na A. Osjetim se kao otac kojemu nastavnik na roditeljskom prijekorno govori o nepodopštinama njegova sina.
Pjesniku, vrlo darovitom, u jednom času, neutvrdivo kad, koje godine, mjeseca, dana, raspukla se svijest. Pisao je jasne, elementarne pjesme o prirodi oko sebe, o zvukovima, bojama, mirisima, planinama i varoši u srednjoj Bosni. Kroz dušu mu sad zjapi kanjon Colorada. Piše nerazumljive, uplašene, paranoične riječi, koje ne tvore smisaone cjeline, ne sklapaju se u stihove. Samo povremeno, u jednoj riječi ili u slogu može se prepoznati njegov glas. Pjesnički dar stoji na temeljima razuma i cjeline ličnosti.
Maj 1945. Imate li mjesta u crnom mercedesu za Bleiburg?
dne 7. veljača, Vinogradarska
Briga o napuštenim životinjama. Dama se time bavi. Sve drugo za nju je muški svijet, politika i grubost. Ono što ne razumije i što prepušta njemu.
dne 16. veljača, Koranska
Dani strepnje i očaja. Plaćanje zaostalih računa, dugova koji se iznenada jave. Država sređuje svoja računovodstva, kao da će uskoro smak svijeta.
M. histerično telefonira. Vonja kemija, kao da su posuli redakciju sredstvom protiv žohara, štakora, Židova.
Neljubazna faza fašizma.
dne 19. veljača, Pičete
Prije pet godina, kada sam posljednji put radi zabave bio u Sarajevu, na Vase Miskina ulici gledao sam Wima Wendersa kako prosjaku daje novac.
Ivo govori doktoru u Dubrovniku: ne bih ja pušio, ali sam gledao dvojicu ljudi u selu koji su pušili. Svaki živio po sto godina. A jedan koji nije pušio umro mlad.
Luce se budi nervozna. Mladalačka nervoza i muhanatost u osamdeset i drugoj.
Rasprava o mrkvi na tromeđi. Nema više mrkve kakva je bila.
U knjižari u Herceg Novom trgovkinja mi govori da je svud naokolo započeo veliki rat, te da smo mi u središtu tog rata. U njezinom govoru čuju se centralna Srbija, možda i Beograd, ekavica među radikalnim ijekavcima. Prihvaćam zov njezinog mi, pa odgovaram kako za ovaj rat ne snosimo preveliku odgovornost. Ona mi kaže da je u posjetu Crnoj Gori bio ministar vanjskih poslova Austrije (onaj čije se prezime na opće veselje nepristojno deklinira u našim jezicima) i da je rekao kako će i Crna Gora morati da primi svoj kontigent izbjeglica iz Sirije, budući da je aplicirala za članstvom u Nato. Odgovaram joj da to nije mnogo, s obzirom na brojnost crnogorskog stanovništva. Kao da je razočarana što umanjujem njenu katastrofu.
Putovali smo s kraja na kraj Hrvatske, da bismo u Zagreb ponijeli tridesetak kila naranača, u pet jutenih vreća. Kada bi se stvari mjerile novcem, bile bi to najskuplje naranče na svijetu. Dolazimo na kraj civilizacije kad u vlastitim glavama i srcima počinjemo računati cijenu konavoskih naranača. Umjesto toga valjalo bi o ovom putovanju napisati roman-reportažu. Opisati svijet prije njegova nestanka. Kome ga opisivati? Svijet koji ne vodi računa o cijeni naranača. Bogu? Zanimaju li Boga čovjekovi opisi svijeta koji je stvorio? Ako je odgovor potvrdan, književnost je važnija od teologije. Teologija je Bogu bukvar za prvi razred čovjeku.
Staračka demencija: slavni profesor povijesti književnosti, stručnjak za Jamesa Joycea i Itala Sveva, u osamdesetima je počeo gubiti sjećanje na sebe. Književnost, zajedno sa svim knjigama koje je ikada pročitao, izvjetrili su mu iz glave, a stvorila se strast za operom i opernim pjevanjem. Sjedi uz gramofon i očiju punih suza sluša Prsten Nibelunga. Zaneseno iz fotelje dirigira prema nevidljivom orkestru. Zatim pjeva. Gorko žali nad starošću i karijerom koja je netragom minula. Potom opet pjeva. On koji je bio sasvim nemuzikalan, i ne bi od srama pustio ni glasa od sebe. Takav je bio dok se sjećao. I bio nesretan što je nemuzikalan. Ta ga je nesreća privukla književnosti, Italu Svevu i Jamesu Joyceu.
Jutros: gledaju me kako zapisujem nešto u ovu teku. Luce govori da čim se probudim počinjem zapisivati svoje misli. Nastavljam pisati, na čas uvjeren u ozbiljnost onoga što radim.
dne 21. veljača, Koranska
U vrijeme diktature pojačava se društvena briga o psima. Začuđujuće pravilo u svim totalitarnim režimima u Europi dvadesetog i sljedećeg stoljeća. Žena rumunjskog vođe Ceausescua bila je nezainteresirana za pse. To objašnjava njezinu sudbinu, ali i sudbinu njezina muža. Zatukli su ih kao pse. Perspektivni diktatori žene mlade ljepotice koje ne jedu meso i obilaze azile za napuštene životinje.
dne 22. veljača, Van Gogh
Nesreća na magistrali – usmenopripovjedni žanr u Dalmaciji šezdesetih i sedamdesetih godina.
dne 23. veljača, Koranska
Jugovina. Sa zastava izvješenih na obje strane Vukovarske avenije otkidaju se grbovi i slobodno vihore na vjetru, kao kuhinjske krpe. Atmosfera bezumlja i terora. Trudim se da prolaznike ne gledam u oči.
Sa zemlje nestaju pčele.
dne 1. ožujak, Koranska
Zvoni njen telefon.
Po glasu kojim se javlja prepoznajem tko je nazvao.
Po prvoj riječi koju izgovori. Po halo.
Rijetko se dogodi da nazove netko nepoznat. Tad se u glasu osjeti strepnja, koja se odmah zatim prenosi na mene.
A onda opet nazove netko poznat.
dne 2. ožujak, Van Gogh
Sunčani dani s kraja zime. Stariji muškarac, stalni gost kafića, u štofanim hlačama i kariranom sakou. Dolčevitka oko smežuranog vrata djeluje nastrano. Kao u raspuštenog svećenika negdje u zaleđu prije izgradnje magistrale, koji prislanja dlan na prsa djevojčica iz crkvenog zbora, kontrolira čisti ton u pjesmama o Kristu.
dne 6. ožujak, Zapruđe
Jučer u pošti: znanac, musliman, govori mi da mu je omiljeni hadis onaj koji kaže da je sreća u kretanju. I još navodi naziv hadisa i izgovara ga na arapskom.
Čudno je neko vrijeme u Zagrebu. Zimska sparina, okus metala u ustima, muslimani tako sretni.
Usred čitanja drugog toma Knausgaardove Moje borbe stiže SMS poruka: Umrla je V-ova žena. Javlja onaj kojem takve vijesti prvom stižu. Nekoliko trenutaka sleđen gledam u sat. Htio bih vijest odložiti za sutra i nastaviti da čitam. Sa čežnjom vraćam se na prošli odlomak, kada je Gordana još bila živa.
dne 11. ožujak, Zapruđe
Petak, večer, sam u stanu. Na televiziji izdavač govori o cijenama knjiga. Bolje bi bilo čitati. Šutjeti, biti u sebi.
Moralne vertikale horizontalno položene u grobove.
dne 12. ožujak, Zapruđe
Nedjelja.
Budim se u devet.
Okrenam se na drugu stranu i sanjam stan u Sarajevu. Spavaća soba s pogledom na Trebević prokišnjava. Javorka mrtva hladna gleda kako kaplje po parketu. Izlazi na balkon. U snu soba ima balkon. I donosi lonce koje postavlja ispod kapi. Ali na sve više mjesta prokišnjava.
Onda se ponovo budim. Tek je pola deset.
dne 23. ožujak, Beograd
“To nema fabule. To je Godar.”
(grafit preko puta škole na Dorćolu)
dne 24. ožujak, Beograd
Pola jedanaest, Kofein, pred izricanje presude Radovanu Karadžiću.
dne 25. ožujak, Beograd
Gospodar bezdomništva.
dne 27. ožujak, Beograd
Uskršnje jutro u Puškinu. Noćas su pomicane kazaljke na satovima. Sutra putujemo u Zagreb. Jednostavne rečenice. Jednostavne činjenice. Konobarica na stol spušta šalicu čaja.
Mlada majka u ružnoj svijetloplavoj trenirci razgovara na telefon. Žali se na sina koji nikako da ispravi jedinicu u školi. Nije ga briga, nezainteresiran je, nije svjestan posljedica, a profesori su takvi da ni njih nije briga hoće li učenik ispraviti ocjenu. Nervira se, bijesna je, hormonizirana u nedjeljno podne. Crno je sve iznad šporeta, govori u nastavku telefoniranja, mokro je, trulo, viče. Dižemo se i odlazimo. Dok oblačim jaknu, ona se vraća na priču o dječaku. Kakav telefon, kaže, dala sam mu običnu ciglu, da se može javiti iz škole, ništa internet, ništa fejsbuk, samo cigla…
dne 1. travanj, Van Gogh
U gnijezdo u Lukavcu vratila se jedna roda. Ili jezikom Franje Rejca: Jedna roda viđena u gnijezdu u Lukavcu. Jutros.
dne 8. travanj, Pula, Farabuto
Francuski turisti slave rođendan. Mi se privikavamo na fašizam. Fašizam zbližava udvoje, odaljava od svijeta. Fašizam je ljubavna priča s više puta ponovljenim krajem. Ili s krajem koji se ponavlja.
dne 14. travanj, aerodrom Pleso
Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će iz sigurnosnih razloga biti brutalno uništena.
istog dana, Krems
Maša prevodila psihotičnu Čečenku na psihoterapiji u Beču:
Govori o svojim mrtvima, ocu i bratu. Kaže da su joj rekli da sad nemaju vremena da dolaze svaki dan. Sezona je, mrtvi su u poslu, objašnjava. U podzemnom svijetu boje vegetaciju prije nicanja. Dolazi proljeće.
dne 15. travanj, Krems
Prozor hotelske sobe. Nježni pogled na šest metara visoki žuto-sivi zid zatvora Stein, najčuvanijeg u Austriji. Tu leži Josef Fritzl. 42 posto zatvorenika su državljani drugih država. Europski zatvori kao posljednja mjesta zbiljske multikulturalnosti. Cijele noći blješte svjetla na zidu. Reflektori. Izvana se nikad ne vide zatvorenici. Uz zatvor su Literaturhaus, Muzej karikature i Kunsthalle. Oplemenjivanje prostora.
Preko puta zatvora gradsko je groblje. Dijeli ih uska cesta kojom prolaze automobili. Na ulazu u groblje dva su kenotafa. Mjesnim antifašistima ubijenim u zatvoru Stein, dana 7. travnja 1945., i nekoliko dana kasnije ubijenim zatočenicima iz Armije Krajowa. Na grobu vijenci s trakom u bojama poljske zastave.
dne 1. svibanj, Mex cantina
Prvomajski Vaskrs. Kiša.
dne 2. svibanj, Zapruđe
Prođu dani, tjedni, mjeseci bez ijedne lijepe riječi, ljubaznog pogleda u ovom gradu.
dne 5. svibanj, aerodrom Pleso
Stariji čovjek, sjedi naslonjen na staklenu stijenu prema pisti. U ruci mu brojanica. Tone u san. Spava.
Djevojka tirkizne kose, izlazi na pistu izlazom 12. Let za Beč.
Zadnji poziv putnicima na letu za Amsterdam. Izlaz 15.
dne 6. svibanj, Zürich
Hotelska soba u hotelu St. Josef. Pod prozorom brijest, zdravoga bogatog lista. Brinu se o njemu.
Jučer smo išli gradom i razgovarali. U jednom su nas trenutku zaglušila crkvena zvona. Zašutjeli smo, pa nastavili. On se toga neće ni sjećati. Ja hoću, zapisao sam.