Predvečer u trgovačkom centru. Miris ranog proljeća. Na razglasu: The Clash – Rock the Casbah.
dne 17. siječnja, Kaptol centar
Kada su već svi odustali, zatvoreni, zastrašeni, pomoreni, jedan je udovac pronašao način da nagriza tiranina dok ga ne sruši. Iznio je tronožac pred kuću, sjeo, podimio se i zaplakao. Plakat će do careva kraja ili dok ne oslijepi od suza.
dne 18. siječnja, Zapruđe
Kada je do Kozaka u Altaju stigla vijest, prenošena zvukom borbenih truba, da ih je car pozvao u rat, oni su spremno na svoje konje poskočili. Gorjeli su od želje da se bore s neprijateljem, ali nisu znali tko je on. Bilo je to 1. kolovoza 1914.
Nedjelja, jedanaest navečer. Škripa tramvajskih kotača pod utrinskim nadvožnjakom. Tjeskoba iz đačkih vremena.
dne 19. siječnja, Zapruđe
Poštari raznose telegrame s pozivima u rat. Mladići se dižu od ručka, potpisuju potvrde i uskoro odlaze. Žene ostaju same, zabrinuti starci šute, djeca se tiho dogovaraju ispod stola. Počinje revolucija, počinje stoljeće revolucija na kraju kojeg će svijet potonuti u seniliju. Koja će promijeniti ime i postati alzhajmerova bolest. I ništa se više neće znati. Mladići su pretvoreni u spomenike neznanom junaku, starci u secesijske grobnice u prvome redu groblja. Od žena su postale crne zastave. Djeca su odrasla i otišla u Ameriku. Gavrilo Princip postao je kongresmen u Južnoj Karolini.
Prošlog decembra prelazili smo Danteov trg kada se Marko sjetio što mu je rekao jedan stariji čovjek: Insan se razrahati kada mu umru oba roditelja i kad izvadi zadnji zub iz glave. Na trgu nije bilo nikoga osim nas trojice.
dne 20. siječnja, Van Gogh
Dim, vlaga, ružni ljudi.
dne 21. siječnja, Van Gogh
Magla. +4.
dne 30. siječnja, Kaptol centar
Starica rijetke kose obojene u crveno pije karlovačko pivo i nervozno tipka u mobitel.
dne 5. veljače, Zapruđe
Pada mokar težak snijeg. A. razgovara s Lucom. Telefonira iz druge sobe. Gledam na sat, slušam tramvaj kako silazi s mosta. Slušam snijeg kako pada. Trešti kao zaklani ciganski orkestar u Jasenovcu.
dne 11. veljače, Beograd, knjižara Beopolis
Dolazak u daleki beli grad. Sivi dan bez snijega. Čaj vruć kao da je ljeto. Tiho dotrajavanje svijeta.
dne 13. veljače, Dorćol, Kofein
Petak trinaesti. Za susjednim stolom troje Hrvata. Razgovaraju o poslu. U Beogradu imaju firmu. Muškarac obrijane glave, u potkošulji dugih rukava i trenirci. Izgleda tupo i svirepo. Prigradski zagrebački naglasak, homoerotska intonacija. Malo zatim obraća mi se. Dobar, ugodan čovjek. Živi u Beogradu već četiri godine. Došao na koncert Zdravka Čolića i ostao.
Čupa vlas i udijeva je u iglu. Zašiva nevidljivu ranu. Šuti. Pa se diže da prošeta okolo. Pa opet šuti.
dne 14. veljače, Beopolis
Gradilište. Radnik od garaže prema skeli na ramenu prenosi vreće cementa. Prelazi ulicu, spor i neminovan, ujutro od osam do deset.
Rashladna vitrina za kolače. Sporo, kao janjci na ražnjevima, okreću se torte s prozirnim crvenim glazurama. U Ukrajini se ne zaustavlja krvoproliće.
Hrvati su ponosni na svojih osam boraca. Jedan od njih u intervjuu za J.L. govori da se u Ukrajini vodi boj za bijelu europsku rasu.
U djetinjstvu jedna se stonoga zvala crni češalj. Nje smo se najviše plašili. Učila nas je gađenju. Crni češalj bio je brz, kretao se poput armije što nadire prema istoku, čijih hiljadu nogu stupa kao jedna. Crni češalj. Gdje je nestao, iščezao kao krijesnice i kao telefonski dvojnici, zavukao se u uho i šuti.
Dunja, hoćeš da crtaš? – pita otac molećivo. Dunja neće da crta. Otac neće u miru da popije kafu.
dne 17. veljače, Zagreb, Koranska
Tako su liječnici tješili rodbinu dok bi iznosili fatalnu dijagnozu. Napominjali su kako je umirućem ono drugo, recimo srce, bubrezi, jetra, kao u tridesetpetogodišnjaka.
dne 18. veljače, Van Gogh
Sloterdijk sastavlja dnevni raspored sudnjega dana. Poetičan je kao Von Trier, ali pametniji i stariji.
Trenuci u kojim prijestolnički buntovnik J.P.Sartre orijentalca, bosanca A.Camusa poziva na red, na što mu aplaudiraju i lijevi i desni.
dne 27. veljače, Beograd
Oko ponoći u hotelskom baru. Pijem viski i čitam novine. Uto natrči Bogdan. Obradovao sam mu se kao rijetko kome. Čudo da naiđe netko iz grada u kojem živim, a da mi je kao rod.
Pad Milene Dravić usred govora kojim zahvaljuje na nagradi. Pošla je da zagrli publiku.
dne 28. veljače, Beograd
Hladna voda u Sava centru. Subota, starinski džez sa razglasa.
Nakon što je umrla majka, živi i pojavljuje se u pričama drugih. Oni prilaze, govore kakva je bila. Uglavnom lažu i kada govore lijepo i kada je kleveću. U pričama majka je druga žena, drukčija osoba nego što je bila u životu. Ovakve je se plašim. Na onu sam bio bijesan. Plašim je se iako znam da još dugo ništa neće reći. Možda će zauvijek da šuti i da me tužnim pogledom gleda iz mraka.
Mali kameni grobovi srednjevjekovnih vitezova. Junaci su nekada bili sitni, mnogo sitniji od ljudi prosječna stasa. Junaci su nekad bili patuljci. Od tada muški su ponosni na svoj stas, krupniji mnogo od junačkog.
dne 4. ožujka, Beograd
Jedna od najjasnijih ranih slika: otac sastavlja dječju željeznicu na hladnim pločicama, u konobi kuće u Drveniku. Novembar 1971. Znoj mu izbija po čelu. Boji se da željeznica nikada neće proraditi i da vrijeme nakon toga neće poteći, da će zauvijek ostati večer u Drveniku, oznojen na ledenim pločicama, dok jugo izbija ispod vrata, vonja butanska peć. Pakao neostvarenog očinstva.
dne 5. ožujka, Beograd
Jutro u hotelu.
Ljudi s golemim koferima.
Kotrljaju ih prema recepciji.
Nikad ih više nećemo vidjeti.
Ljude možda.
Kofere ne.
dne 6. ožujka, Beograd
Hotelski hol. Proslava mature. Crnačka muzika sa zvučnika. Crveni mini moris s istaknutom cijenom. Pijem zeleni čaj. Sastanak žirija filmskog festivala.
Četiri žene vrište, čavču čavke. Jedna glasno razmišlja kome bi posvetila magistarski rad. Mužu ili cijeloj porodici. Sjede mi za leđima. Htio bih vidjeti kako izgledaju.
Pokreti ruke koja svakoga jutra drži četkicu što pere zube. Noga koja se diže na stepenik da bi ruka prihvatila dva kraja špigete, vezala ih u jedno. Kažiprst koji nesvjestan sebe podiže naočale. Stopalo koje navlači jorgan jer je hladno. Svakodnevni pokreti koji se ponavljaju u svako vrijeme. Uvijek, neovisno o raspoloženju. Svakodnevni pokreti koji čovjeka čine svetim, svijetlim.
dne 9. ožujka, Zapruđe
Na autocesti prema granici s Hrvatskom. Već treći put obilazimo isti stari mercedes. Za upravljačem starac. Vozi sporo. Registarske pločice Sremska Mitrovica. Mogao bi to biti naš anđeo čuvar. Ili je u obličju starca u starom mercedesu stigao Mesija.
dne 11. ožujka, Koranska
Produžili su dani. U pet je sunce iza vrhova zgrada u Koranskoj. Sjene su jasne, čvrste.
Dvojica u lister odijelima vode biznis razgovore. Gledaju se okvirima naočala. Ne zna se koji je skuplji. Cipele su im razgažene, jeftine, poluraspadnute mokasine. Cipele nitko ne vidi, iako u cipele svi gledaju.
Optimizam se širi kao duševna bolest, preko novinskih vijesti.
Prije nekoliko dana: betonom popravljeni dovratak ulaza u staru zgradu na Obilićevom vencu. Na pragu slučajno otisnut ostao je trag psa. Vjerojatno već odavno mrtvog. Vidim njegovu zbunjenost kad mu se učinilo da je zagazio u nešto meko, u hladnu noćnu zemlju, u morski pijesak, u ružičnjak.
dne 15. ožujka, Zapruđe
Može li se i to lijepo reći: jutarnje mokrenje najsavršeniji je oblik molitve. Metafizički čin koji spaja ljude svih vjera, dok stoje zagledani u svoj mlaz, dok meditiraju o prolaznosti.
Prehlada. Hunjavica. Jutarnje grlobolje.
Čitam Nadasa i Handkea.
Breaking bad, četvrta sezona.
dne 16. ožujka, Zapruđe
Vrijeme ledenih škrinja i prostranih smočnica. Jednom mjesečno nadomiruju se kućne zalihe brašna, šećera, ulja i kave. Život ima veliku vrijednost. Traju godine optimizma. Domaćinstva se spremaju za rat.
Žamor u kineskom restoranu. Zmajevi vrebaju sa zidova.
dne 17. ožujka, Zapruđe
Zaustavljeni, prema unutra okrenuti osmijeh slijepca.
dne 18. ožujka, Zapruđe
U Kasindolskoj, iza pčelinjaka, Nano pokazuje prstom, izgovara latinsko ime šarenog leptira i kaže: ovo je njegov posljednji let. Nestat će prije sumraka. Tako sam stekao prvi dojam o cjelini života. Bio je august, kraj ljeta. Vjerovao sam da se za leptira još nešto može učiniti. Ne, to je tako i tako mora biti, rekao je Nano. U sljedećoj rečenici spomenuo je Boga. Ali to me nije zanimalo, pa nisam zapamtio.
dne 20 ožujka, Pula
Hotelska soba. Bruj klima uređaja. Zimska pustoš posljednjega pretproljetnog dana koji smo proveli u Trstu. Grad u kojem ljudi govore stranim jezikom. S nerazumijevanjem prolaze kroz naša lica. Neki prepoznaju – Slavi. Drugi se sažale.
dne 23.ožujka, Graz
Dvije tisuće godina kasnije Isus bi se rodio u sobi hotela Wiesler, na obali Mure, u Grazu. Otac, izbjeglica iz Alepa, liječnik. Majka učiteljica. Rodila ga je sama, dok je otac išao na benzinsku pumpu da joj kupi sendvič. Pazila je da ne zakrvavi sobu. Rađala je u kupaonici, vrlo prostranoj. Iz Božje perspektive dvije tisuće godina je vrijeme između dva treptaja oka.
dne 24. ožujka, Salzburg
Hotelske sobe su sve mračnije. Štedljive žarulje, stalni polumrak, okrutnost stranog svijeta, blagoslov anonimnosti. Jutros u Grazu neki me mladić greškom pozdravio. Njegov me pozdrav nakratko uznemirio. Bljesak poznatog svijeta.
Hotel Wiesler u Grazu projektirao je Marcel Kammerer, učenik Otta Wagnera. Lijepa secesijska četverokatnica. Unutrašnje uređenje dizajnom podsjeća na omladinski klub. Puno natpisa, grafičkih rješenja po zidovima. Zidna tipografija. Noću gost se znoj ispod debelog sintetičkog jorgana. Od Mure širi se vlaga. Niz kej se spuštaju jutarnji trkači.
Auto sam ostavio u podzemnoj garaži na kolodvoru. Parkirno mjesto broj 138.
Obukao sam bijelu lanenu košulju. Šest je sati, sjedim u foajeu i čekam da dođu po mene.
dne 5. travnja, Zapruđe
Uskrs, godišnjica početka opsade. Bila je nedjelja. Užasno me bolio zub. Ležao sam na kauču u sobi s pogledom na Trebević. Svu noć nisam spavao. Slušao sam rafale u daljini. Prvi rafali u mom životu. Tog sam jutra čuo prvu eksploziju minobacačkog projektila. Pomislio sam da je taj zvuk slabiji nego što sam očekivao.
dne 6. travnja, Zapruđe
Jučer je bio Uskrs. Danas su se u gnijezdo u Lukavcu vratile rode. Mnogo događaja.
dne 9. travnja, Vinogradarska
Čovjek je planet mikroba.
dne 21. travnja, Koranska
Bog kao savršen oblik umjetne inteligencije.
dne 22. travnja, Beograd
Šveps u knjižari Službenog glasnika. Susret s Gorčinom. Nešto što nisam znao dok sam pisao bilješku o vađenju rejbanki iz mora. Vreo sunčan dan. Bolesno proljeće.
Iz ženskog frizerskog salona prodoran i uznemirujući zvuk sušila za kosu. Ganutljivo uvjerenje kako je svijetu potrebna njihova ljepota. Ona će ih spasiti da ne budu ugušene u plinskoj komori i spaljene u krematoriju.
U djetinjstvu nema razlike između živog i neživog svijeta. Sve okolo je prijetnja. Otud strah koji se ponekad ne može kontrolirati, pa se budim noću i vičem izbezumljen onim što sam vidio u snu. Kasnije se svijet podijeli na živo i neživo. Neživo nije strašno. A živi počinju umirati. Trudim se da savladam strah.
Kratak zvonak zveket escajga. Jutro u Drveniku. 1971, 1972.
dne 23. travnja, Beograd
Tek kada počinjemo snimati primijetim kakvim smo sve zvukovima okruženi. Živimo na smetljištu zvukova, govori mi tonmajstor, dok čekamo da u susjedstvu istovare gajbe s praznim pivskim bocama.
U sedmoj-osmoj godini otkriće ironije. Cijeli jedan dan izgovarao sam ironične rečenice. Mora da je bio utorak. Sljedećeg dana sam se razbolio. Šarlah.
Čimpanza Boris iz zagrebačkog zoološkog vrta odabran je kao genetski idealan mužjak da oplodi sve tri ženke u ljubljanskom zoološkom vrtu. Još jedno veliko priznanje za Hrvate.
dne 24. travnja, Beograd
Hrvatski mediji javljaju u neugasivom patriotskom zanosu: Liepa plavka deložirala Murtića iz kabineta. Po zidovima povješala slike koje ženi bolje pristaju. Roza slike. Roza Jasenovac za drugaricu poglavnicu.
U logoru učili su se mudrosti
da ništa ne nazovu svojim
da ne pomisle
jer bi ih pomisao ubila
Preživjeli su oni
koji ni život nisu zvali svojim
Poslije su živjeli živote drugih
živote mrtvih
Ako bi imali sreće i spokoja
živote svojih ubojica.
Nakon prometne nesreće olupina automobila još godinama bi ležala u provaliji Želio sam se spustiti dolje, tražiti komade njihovih rastrganih tijela, peraje, maske, mlinove za kafu. Stvari za ljetovanje na koje nikada nisu stigli.
dne 2. svibnja, Vinogradarska
Kada netko u kući umre, oslijepe televizori, muzika se gasi. Nastupa tišina. Muzika je više izraz nezlobive zabave i dangube, nego što je izraz radosti. Ne smijemo se zabavljati kada netko umre. Red je da se u tišini dosađujemo. Bogobojazni su zabavljeni molitvama. Prislanjaju uho na zid, osluškuju hoće li se pokojnik javiti. Žene ogovaraju mrtve pripovijestima i anegdotama o njihovu životu. Muški se tješe alkoholom, koji će iz njih istjerati sav očaj trenutka i svu radost.
dne 19. svibnja, Pleso
Pred polazak u Kijev zaboravio sam sako. Osjećaj izgubljenosti
istog dana, Amsterdam, aerodrom
Čovječanstvo pred let za Kijev, zabrinuto, siromašno, sašiveno od sintetičkih tkanina.
dne 20. svibnja, Kijev
Grafit na zidu u starom dijelu grada: Future is so queer!
dne 21. svibnja, Kijev
Svaki put kad vlak polazi s kijevskog kolodvora prema nekom od većih ukrajinskih gradova sa zvučnika se čuje melodija starog šlagera “Kako da te ne volim Kijeve moj”.
istog dana, Vinica
Stari, odavno napušteni židovski kvart s obiteljskim jednokatnicama. Zapušteni vrt s klupom, podsjeća na kuću u Kasindolskoj, sedamdeset i neke. Nikada nisam bio ovako daleko. Toliko daleko da se ne bih začudio da ovdje sretnem ljude koji su tamo umrli.
Ulice kao u nekom zatvorenom vojvođanskom mjestu. Niz hotelsko dvorište radnici dostavljači glasno bučno kotrljaju metalne bačve s pivom. Zvuči kao da kotrljaju avionske bombe. Poslije se smiju. Udvoje nose burad uza stepenice.
Spomenik s imenima poginulih u Afganistanu.
Mali spomenik “žrtvama totalitarizma 1932-1938”.
Veliki spomenik žrtvama poginulim u otadžbinskom ratu.
I uz njega mali spomenik poginulima u najnovijem ratu.
dne 22. svibnja, Vinica
Panika od udaljenosti. Htio bih kući. Tuga mi je od kuće.
Ljudi na ukrajinskom viču kao na bosanskom. Hotel kao na Balkanu, u Skopju ili u Bijelom Polju. Gazda hotela u crnom terencu srednje klase. Terenci u Ukrajini nadomještaju traktore. Tranzicija od automobila, preko džipa, do traktora.
Mjesto na kojem su bili spomenici Staljinu i Mao Ce Tungu.
Kada je SSSR prekinuo odnose s Kinom sljedeće jutro osvanulo je bez Maovog spomenika.
Nekoliko godina zatim osvanulo je jutro i bez Staljina.
Dugo je potom tu bila gradska mljekara.
Pa se raspao SSSR.
Sada je tu McDonald’s.
dne 23. svibnja, Amsterdam, aerodrom
U Kijevu, u rano jutro, aerodromski dućan Mont Blanc stilografa. Zagledam ih, ne kupujem, preskupi su. Ovo je jedini aerodrom na kojem sam bio gdje prodaju nalivpera. Kupuju oni koji će ih koristiti samo jednom: za potpis na veliki poslovni ugovor. Ili kao poklon nekom precijenjenom neprijatelju.
dne 2. lipnja, Kaptol centar
Čistačice guraju kolica s kantama, crnim vrećama i krpama, mimo izloga skupih dućana. Pod nogama im se sjaji lažni mramor. Kao muha koje laze po zidovima mirogojskog krematorija.
dne 5. lipnja, Cavtat
U luci dječaci zabacuju udice, love ribu u šporkome moru. Od konobara išću stari kruh. Prave od kruha ješke. Buđave lepinje bacaju u more, da se okupi sav riblji svijet. I onda viču, glasovi im se šire preko mora.
Negdje u nekom podrumu onoga tamo grada postoji sijalica, svjetla koje se rijetko pali, koju je nepoznata ruka uvinula u grlo 1939. godine, i do dana današnjega nije pregorjela.
Stranac za susjednim stolom naručio je english breakfast. Vonja kajgana i kobasica.
istog dana u Herceg Novom
Riđokosi starac u restoranu reže reš pečeni kotlet i govori glasom i naglaskom narodnog heroja Jugoslavije.
dne 7. lipnja, Cavtat
Luce priča da ju je kroz život progonio isti san: pokušava ljude vratiti u njihove grobove. Ne znaju da su mrtvi, a ona bi im to trebala obzirno reći.
U 23 i 50 prvi put nakon trideset godina vidio sam krijesnicu. Na dolu, iznad kuće u Pičetama, bliže potoku i susjedima.
dne 10. lipnja, Van Gogh
U Neumu, odmah uz magistralu: “Dom za stare i nemoćne ‘Mirna luka'”
dne 11. lipnja, Pleso
Balansiranje otvorenom limenkom coca-cole, tako da se ne prolije.
dne 15. lipnja, Zapruđe
Vrućina. Oko podne kratak snažan pljusak. Nekoliko sati isparavanja tla, pa opet vrućina. Na današnji bi dan završavala škola.
dne 26. lipnja, Koranska
Story Editor.
dne 4. srpnja, Beograd, Kofein
Srce ljeta na Balkanu. Američki dan nezavisnosti. Kubanski džez na razglasu. Ritam konobara koji čisti aparat za espresso. Udara palicom o rub kante koja se puni kafenim talogom. Vani prolaze auti. Na suncu bljeskaju automobilska stakla.
dne 5. srpnja, Beograd, Kofein
Godina je 1977. Rano se otopio snijeg. Usred je zime granuo majski dan. Niz Sepetarevac se sve većom brzinom kotrlja ljubičasto kuhano jaje. Gledam kad će se razbiti o rub pločnika. Zatim zamiče za pogled, nestaje negdje na Mejtašu. Bilo je to tjednima pred Uskrs. Nisi ga više vidio. Nisi o njemu mislio. Odakle je stiglo, tko ga je zakotrljao i zašto? Ali zapamtio si. To jaje.
Lice nepoznatog dječaka iz poštarskog razreda u Prvoj gimnaziji sličilo je mrtvačkoj glavi s pločice upozorenja na trafo stanici. Sitan, plašljiv i neugledan, taj je dječak privlačio mržnju drugih đaka, naročito onih koji nisu bili iz poštarskog razreda. Jednom smo vidjeli njegova oca. Došao je na roditeljski. Mršav, sitan, u uniformi portira, s onom istom mrtvačkom glavom na ramenima.
dne 7. srpnja, na sladoledu iza Skupštine
Rođendan Miroslava Krleže. Vruć ljetni dan. Po pločnicima kapaju cijevi klima uređaja. Ugiba se asfalt pod nogama. Sunce zalazi za vrhove visokih zgrada oko 19 i 15. Ljudi izvode pse u šetnju. Psi dahću u akšam. Svijet je na izmaku snaga. Jučer je Grčka utjerivačima dugova rekla ne.
Večer u Staroj Hercegovini. Sparina bez daška vjetra. Znoj. Rakija od dunje. Za susjednim stolom pijani klinci mudruju o čileanskim vinima.
dne 24. srpnja, Pula, Kaštel
Pod murvom muškarci zabrinutih lica čitaju dnevne novine. Turisti s fotografskim kamerama prolaze šetnicom, zaviruju u zapišane haustore, smiju se. Plaču djeca zamrljana sladoledom. U njihovim ždrijelima bujaju i šire se arhipelazi streptokoka. Srca kucaju kao satovi u urarskoj radnji. Svaki u svom ritmu.
Kome su načinjeni sitni ukrasi po crkvenim tornjevima, oku sa zemlje nevidljivi? I detalji na freskama i slikarijama po svodovima hrama, za koje bi trebao specijalni dalekozor?
Novčanica od 200 kuna, skoro nova. Što je sve plaćeno njome, kakav je imala put, kroz čije je prošla ruke, kakve zadovoljila potrebe, je li nekoga usrećila, je li njome plaćen ulazak ili izlazak iz ovog života?
Kada bi svaki novčić, svaka kovanica od 5 lipa i svaka sivo-modra novčanica od 1000 kuna, imala svoj životopis, bila bi to velika književnost o ljubavi, povijesti, društvu i smrti.
dne 25. srpnja, Giardini
Četiri žene različitih generacija sjede za kavanskim stolom. Pred njima čaše i šalice, i najlonska vrećica s klipom mladog kukuruza.
Akšam u Giardinima. Iznenada zagrajaše djeca. Kao da će kiša.
Hrvatski turistički slogani. Hrvatska: zemlja brze hrane i sporog interneta! Posjetite Hrvatsku i provjerite kako bi se živjelo i kod vas da je 1943. kod Staljingrada Hitler sprašio Uncle Joea!
Dnevnik godine srama – nastavak
*
dne 16. siječnja 2015, Kaptol centar
Predvečer u trgovačkom centru. Miris ranog proljeća. Na razglasu: The Clash – Rock the Casbah.
dne 17. siječnja, Kaptol centar
Kada su već svi odustali, zatvoreni, zastrašeni, pomoreni, jedan je udovac pronašao način da nagriza tiranina dok ga ne sruši. Iznio je tronožac pred kuću, sjeo, podimio se i zaplakao. Plakat će do careva kraja ili dok ne oslijepi od suza.
dne 18. siječnja, Zapruđe
Kada je do Kozaka u Altaju stigla vijest, prenošena zvukom borbenih truba, da ih je car pozvao u rat, oni su spremno na svoje konje poskočili. Gorjeli su od želje da se bore s neprijateljem, ali nisu znali tko je on. Bilo je to 1. kolovoza 1914.
Nedjelja, jedanaest navečer. Škripa tramvajskih kotača pod utrinskim nadvožnjakom. Tjeskoba iz đačkih vremena.
dne 19. siječnja, Zapruđe
Poštari raznose telegrame s pozivima u rat. Mladići se dižu od ručka, potpisuju potvrde i uskoro odlaze. Žene ostaju same, zabrinuti starci šute, djeca se tiho dogovaraju ispod stola. Počinje revolucija, počinje stoljeće revolucija na kraju kojeg će svijet potonuti u seniliju. Koja će promijeniti ime i postati alzhajmerova bolest. I ništa se više neće znati. Mladići su pretvoreni u spomenike neznanom junaku, starci u secesijske grobnice u prvome redu groblja. Od žena su postale crne zastave. Djeca su odrasla i otišla u Ameriku. Gavrilo Princip postao je kongresmen u Južnoj Karolini.
Prošlog decembra prelazili smo Danteov trg kada se Marko sjetio što mu je rekao jedan stariji čovjek: Insan se razrahati kada mu umru oba roditelja i kad izvadi zadnji zub iz glave. Na trgu nije bilo nikoga osim nas trojice.
dne 20. siječnja, Van Gogh
Dim, vlaga, ružni ljudi.
dne 21. siječnja, Van Gogh
Magla. +4.
dne 30. siječnja, Kaptol centar
Starica rijetke kose obojene u crveno pije karlovačko pivo i nervozno tipka u mobitel.
dne 5. veljače, Zapruđe
Pada mokar težak snijeg. A. razgovara s Lucom. Telefonira iz druge sobe. Gledam na sat, slušam tramvaj kako silazi s mosta. Slušam snijeg kako pada. Trešti kao zaklani ciganski orkestar u Jasenovcu.
dne 11. veljače, Beograd, knjižara Beopolis
Dolazak u daleki beli grad. Sivi dan bez snijega. Čaj vruć kao da je ljeto. Tiho dotrajavanje svijeta.
dne 13. veljače, Dorćol, Kofein
Petak trinaesti. Za susjednim stolom troje Hrvata. Razgovaraju o poslu. U Beogradu imaju firmu. Muškarac obrijane glave, u potkošulji dugih rukava i trenirci. Izgleda tupo i svirepo. Prigradski zagrebački naglasak, homoerotska intonacija. Malo zatim obraća mi se. Dobar, ugodan čovjek. Živi u Beogradu već četiri godine. Došao na koncert Zdravka Čolića i ostao.
Čupa vlas i udijeva je u iglu. Zašiva nevidljivu ranu. Šuti. Pa se diže da prošeta okolo. Pa opet šuti.
dne 14. veljače, Beopolis
Gradilište. Radnik od garaže prema skeli na ramenu prenosi vreće cementa. Prelazi ulicu, spor i neminovan, ujutro od osam do deset.
Rashladna vitrina za kolače. Sporo, kao janjci na ražnjevima, okreću se torte s prozirnim crvenim glazurama. U Ukrajini se ne zaustavlja krvoproliće.
Hrvati su ponosni na svojih osam boraca. Jedan od njih u intervjuu za J.L. govori da se u Ukrajini vodi boj za bijelu europsku rasu.
U djetinjstvu jedna se stonoga zvala crni češalj. Nje smo se najviše plašili. Učila nas je gađenju. Crni češalj bio je brz, kretao se poput armije što nadire prema istoku, čijih hiljadu nogu stupa kao jedna. Crni češalj. Gdje je nestao, iščezao kao krijesnice i kao telefonski dvojnici, zavukao se u uho i šuti.
Dunja, hoćeš da crtaš? – pita otac molećivo. Dunja neće da crta. Otac neće u miru da popije kafu.
dne 17. veljače, Zagreb, Koranska
Tako su liječnici tješili rodbinu dok bi iznosili fatalnu dijagnozu. Napominjali su kako je umirućem ono drugo, recimo srce, bubrezi, jetra, kao u tridesetpetogodišnjaka.
dne 18. veljače, Van Gogh
Sloterdijk sastavlja dnevni raspored sudnjega dana. Poetičan je kao Von Trier, ali pametniji i stariji.
Trenuci u kojim prijestolnički buntovnik J.P.Sartre orijentalca, bosanca A.Camusa poziva na red, na što mu aplaudiraju i lijevi i desni.
dne 27. veljače, Beograd
Oko ponoći u hotelskom baru. Pijem viski i čitam novine. Uto natrči Bogdan. Obradovao sam mu se kao rijetko kome. Čudo da naiđe netko iz grada u kojem živim, a da mi je kao rod.
Pad Milene Dravić usred govora kojim zahvaljuje na nagradi. Pošla je da zagrli publiku.
dne 28. veljače, Beograd
Hladna voda u Sava centru. Subota, starinski džez sa razglasa.
Nakon što je umrla majka, živi i pojavljuje se u pričama drugih. Oni prilaze, govore kakva je bila. Uglavnom lažu i kada govore lijepo i kada je kleveću. U pričama majka je druga žena, drukčija osoba nego što je bila u životu. Ovakve je se plašim. Na onu sam bio bijesan. Plašim je se iako znam da još dugo ništa neće reći. Možda će zauvijek da šuti i da me tužnim pogledom gleda iz mraka.
Mali kameni grobovi srednjevjekovnih vitezova. Junaci su nekada bili sitni, mnogo sitniji od ljudi prosječna stasa. Junaci su nekad bili patuljci. Od tada muški su ponosni na svoj stas, krupniji mnogo od junačkog.
dne 4. ožujka, Beograd
Jedna od najjasnijih ranih slika: otac sastavlja dječju željeznicu na hladnim pločicama, u konobi kuće u Drveniku. Novembar 1971. Znoj mu izbija po čelu. Boji se da željeznica nikada neće proraditi i da vrijeme nakon toga neće poteći, da će zauvijek ostati večer u Drveniku, oznojen na ledenim pločicama, dok jugo izbija ispod vrata, vonja butanska peć. Pakao neostvarenog očinstva.
dne 5. ožujka, Beograd
Jutro u hotelu.
Ljudi s golemim koferima.
Kotrljaju ih prema recepciji.
Nikad ih više nećemo vidjeti.
Ljude možda.
Kofere ne.
dne 6. ožujka, Beograd
Hotelski hol. Proslava mature. Crnačka muzika sa zvučnika. Crveni mini moris s istaknutom cijenom. Pijem zeleni čaj. Sastanak žirija filmskog festivala.
Četiri žene vrište, čavču čavke. Jedna glasno razmišlja kome bi posvetila magistarski rad. Mužu ili cijeloj porodici. Sjede mi za leđima. Htio bih vidjeti kako izgledaju.
Pokreti ruke koja svakoga jutra drži četkicu što pere zube. Noga koja se diže na stepenik da bi ruka prihvatila dva kraja špigete, vezala ih u jedno. Kažiprst koji nesvjestan sebe podiže naočale. Stopalo koje navlači jorgan jer je hladno. Svakodnevni pokreti koji se ponavljaju u svako vrijeme. Uvijek, neovisno o raspoloženju. Svakodnevni pokreti koji čovjeka čine svetim, svijetlim.
dne 9. ožujka, Zapruđe
Na autocesti prema granici s Hrvatskom. Već treći put obilazimo isti stari mercedes. Za upravljačem starac. Vozi sporo. Registarske pločice Sremska Mitrovica. Mogao bi to biti naš anđeo čuvar. Ili je u obličju starca u starom mercedesu stigao Mesija.
dne 11. ožujka, Koranska
Produžili su dani. U pet je sunce iza vrhova zgrada u Koranskoj. Sjene su jasne, čvrste.
Dvojica u lister odijelima vode biznis razgovore. Gledaju se okvirima naočala. Ne zna se koji je skuplji. Cipele su im razgažene, jeftine, poluraspadnute mokasine. Cipele nitko ne vidi, iako u cipele svi gledaju.
Optimizam se širi kao duševna bolest, preko novinskih vijesti.
Prije nekoliko dana: betonom popravljeni dovratak ulaza u staru zgradu na Obilićevom vencu. Na pragu slučajno otisnut ostao je trag psa. Vjerojatno već odavno mrtvog. Vidim njegovu zbunjenost kad mu se učinilo da je zagazio u nešto meko, u hladnu noćnu zemlju, u morski pijesak, u ružičnjak.
dne 15. ožujka, Zapruđe
Može li se i to lijepo reći: jutarnje mokrenje najsavršeniji je oblik molitve. Metafizički čin koji spaja ljude svih vjera, dok stoje zagledani u svoj mlaz, dok meditiraju o prolaznosti.
Prehlada. Hunjavica. Jutarnje grlobolje.
Čitam Nadasa i Handkea.
Breaking bad, četvrta sezona.
dne 16. ožujka, Zapruđe
Vrijeme ledenih škrinja i prostranih smočnica. Jednom mjesečno nadomiruju se kućne zalihe brašna, šećera, ulja i kave. Život ima veliku vrijednost. Traju godine optimizma. Domaćinstva se spremaju za rat.
Žamor u kineskom restoranu. Zmajevi vrebaju sa zidova.
dne 17. ožujka, Zapruđe
Zaustavljeni, prema unutra okrenuti osmijeh slijepca.
dne 18. ožujka, Zapruđe
U Kasindolskoj, iza pčelinjaka, Nano pokazuje prstom, izgovara latinsko ime šarenog leptira i kaže: ovo je njegov posljednji let. Nestat će prije sumraka. Tako sam stekao prvi dojam o cjelini života. Bio je august, kraj ljeta. Vjerovao sam da se za leptira još nešto može učiniti. Ne, to je tako i tako mora biti, rekao je Nano. U sljedećoj rečenici spomenuo je Boga. Ali to me nije zanimalo, pa nisam zapamtio.
dne 20 ožujka, Pula
Hotelska soba. Bruj klima uređaja. Zimska pustoš posljednjega pretproljetnog dana koji smo proveli u Trstu. Grad u kojem ljudi govore stranim jezikom. S nerazumijevanjem prolaze kroz naša lica. Neki prepoznaju – Slavi. Drugi se sažale.
dne 23.ožujka, Graz
Dvije tisuće godina kasnije Isus bi se rodio u sobi hotela Wiesler, na obali Mure, u Grazu. Otac, izbjeglica iz Alepa, liječnik. Majka učiteljica. Rodila ga je sama, dok je otac išao na benzinsku pumpu da joj kupi sendvič. Pazila je da ne zakrvavi sobu. Rađala je u kupaonici, vrlo prostranoj. Iz Božje perspektive dvije tisuće godina je vrijeme između dva treptaja oka.
dne 24. ožujka, Salzburg
Hotelske sobe su sve mračnije. Štedljive žarulje, stalni polumrak, okrutnost stranog svijeta, blagoslov anonimnosti. Jutros u Grazu neki me mladić greškom pozdravio. Njegov me pozdrav nakratko uznemirio. Bljesak poznatog svijeta.
Hotel Wiesler u Grazu projektirao je Marcel Kammerer, učenik Otta Wagnera. Lijepa secesijska četverokatnica. Unutrašnje uređenje dizajnom podsjeća na omladinski klub. Puno natpisa, grafičkih rješenja po zidovima. Zidna tipografija. Noću gost se znoj ispod debelog sintetičkog jorgana. Od Mure širi se vlaga. Niz kej se spuštaju jutarnji trkači.
Auto sam ostavio u podzemnoj garaži na kolodvoru. Parkirno mjesto broj 138.
Obukao sam bijelu lanenu košulju. Šest je sati, sjedim u foajeu i čekam da dođu po mene.
dne 5. travnja, Zapruđe
Uskrs, godišnjica početka opsade. Bila je nedjelja. Užasno me bolio zub. Ležao sam na kauču u sobi s pogledom na Trebević. Svu noć nisam spavao. Slušao sam rafale u daljini. Prvi rafali u mom životu. Tog sam jutra čuo prvu eksploziju minobacačkog projektila. Pomislio sam da je taj zvuk slabiji nego što sam očekivao.
dne 6. travnja, Zapruđe
Jučer je bio Uskrs. Danas su se u gnijezdo u Lukavcu vratile rode. Mnogo događaja.
dne 9. travnja, Vinogradarska
Čovjek je planet mikroba.
dne 21. travnja, Koranska
Bog kao savršen oblik
umjetne inteligencije.
dne 22. travnja, Beograd
Šveps u knjižari Službenog glasnika. Susret s Gorčinom. Nešto što nisam znao dok sam pisao bilješku o vađenju rejbanki iz mora. Vreo sunčan dan. Bolesno proljeće.
Iz ženskog frizerskog salona prodoran i uznemirujući zvuk sušila za kosu. Ganutljivo uvjerenje kako je svijetu potrebna njihova ljepota. Ona će ih spasiti da ne budu ugušene u plinskoj komori i spaljene u krematoriju.
U djetinjstvu nema razlike između živog i neživog svijeta. Sve okolo je prijetnja. Otud strah koji se ponekad ne može kontrolirati, pa se budim noću i vičem izbezumljen onim što sam vidio u snu. Kasnije se svijet podijeli na živo i neživo. Neživo nije strašno. A živi počinju umirati. Trudim se da savladam strah.
Kratak zvonak zveket escajga. Jutro u Drveniku. 1971, 1972.
dne 23. travnja, Beograd
Tek kada počinjemo snimati primijetim kakvim smo sve zvukovima okruženi. Živimo na smetljištu zvukova, govori mi tonmajstor, dok čekamo da u susjedstvu istovare gajbe s praznim pivskim bocama.
U sedmoj-osmoj godini otkriće ironije. Cijeli jedan dan izgovarao sam ironične rečenice. Mora da je bio utorak. Sljedećeg dana sam se razbolio. Šarlah.
Čimpanza Boris iz zagrebačkog zoološkog vrta odabran je kao genetski idealan mužjak da oplodi sve tri ženke u ljubljanskom zoološkom vrtu. Još jedno veliko priznanje za Hrvate.
dne 24. travnja, Beograd
Hrvatski mediji javljaju u neugasivom patriotskom zanosu: Liepa plavka deložirala Murtića iz kabineta. Po zidovima povješala slike koje ženi bolje pristaju. Roza slike. Roza Jasenovac za drugaricu poglavnicu.
U logoru učili su se mudrosti
da ništa ne nazovu svojim
da ne pomisle
jer bi ih pomisao ubila
Preživjeli su oni
koji ni život nisu zvali svojim
Poslije su živjeli živote drugih
živote mrtvih
Ako bi imali sreće i spokoja
živote svojih ubojica.
Poetika zelene tinte. Poetika zelenog mastila. Zamašćene prste njuškam, mastiljave, zelene.
dne 1. svibnja, Vinogradarska
Nakon prometne nesreće olupina automobila još godinama bi ležala u provaliji Želio sam se spustiti dolje, tražiti komade njihovih rastrganih tijela, peraje, maske, mlinove za kafu. Stvari za ljetovanje na koje nikada nisu stigli.
dne 2. svibnja, Vinogradarska
Kada netko u kući umre, oslijepe televizori, muzika se gasi. Nastupa tišina. Muzika je više izraz nezlobive zabave i dangube, nego što je izraz radosti. Ne smijemo se zabavljati kada netko umre. Red je da se u tišini dosađujemo. Bogobojazni su zabavljeni molitvama. Prislanjaju uho na zid, osluškuju hoće li se pokojnik javiti. Žene ogovaraju mrtve pripovijestima i anegdotama o njihovu životu. Muški se tješe alkoholom, koji će iz njih istjerati sav očaj trenutka i svu radost.
dne 19. svibnja, Pleso
Pred polazak u Kijev zaboravio sam sako. Osjećaj izgubljenosti
istog dana, Amsterdam, aerodrom
Čovječanstvo pred let za Kijev, zabrinuto, siromašno, sašiveno od sintetičkih tkanina.
dne 20. svibnja, Kijev
Grafit na zidu u starom dijelu grada: Future is so queer!
dne 21. svibnja, Kijev
Svaki put kad vlak polazi s kijevskog kolodvora prema nekom od većih ukrajinskih gradova sa zvučnika se čuje melodija starog šlagera “Kako da te ne volim Kijeve moj”.
istog dana, Vinica
Stari, odavno napušteni židovski kvart s obiteljskim jednokatnicama. Zapušteni vrt s klupom, podsjeća na kuću u Kasindolskoj, sedamdeset i neke. Nikada nisam bio ovako daleko. Toliko daleko da se ne bih začudio da ovdje sretnem ljude koji su tamo umrli.
Ulice kao u nekom zatvorenom vojvođanskom mjestu. Niz hotelsko dvorište radnici dostavljači glasno bučno kotrljaju metalne bačve s pivom. Zvuči kao da kotrljaju avionske bombe. Poslije se smiju. Udvoje nose burad uza stepenice.
Spomenik s imenima poginulih u Afganistanu.
Mali spomenik “žrtvama totalitarizma 1932-1938”.
Veliki spomenik žrtvama poginulim u otadžbinskom ratu.
I uz njega mali spomenik poginulima u najnovijem ratu.
dne 22. svibnja, Vinica
Panika od udaljenosti. Htio bih kući. Tuga mi je od kuće.
Ljudi na ukrajinskom viču kao na bosanskom. Hotel kao na Balkanu, u Skopju ili u Bijelom Polju. Gazda hotela u crnom terencu srednje klase. Terenci u Ukrajini nadomještaju traktore. Tranzicija od automobila, preko džipa, do traktora.
Mjesto na kojem su bili spomenici Staljinu i Mao Ce Tungu.
Kada je SSSR prekinuo odnose s Kinom sljedeće jutro osvanulo je bez Maovog spomenika.
Nekoliko godina zatim osvanulo je jutro i bez Staljina.
Dugo je potom tu bila gradska mljekara.
Pa se raspao SSSR.
Sada je tu McDonald’s.
dne 23. svibnja, Amsterdam, aerodrom
U Kijevu, u rano jutro, aerodromski dućan Mont Blanc stilografa. Zagledam ih, ne kupujem, preskupi su. Ovo je jedini aerodrom na kojem sam bio gdje prodaju nalivpera. Kupuju oni koji će ih koristiti samo jednom: za potpis na veliki poslovni ugovor. Ili kao poklon nekom precijenjenom neprijatelju.
dne 2. lipnja, Kaptol centar
Čistačice guraju kolica s kantama, crnim vrećama i krpama, mimo izloga skupih dućana. Pod nogama im se sjaji lažni mramor. Kao muha koje laze po zidovima mirogojskog krematorija.
dne 5. lipnja, Cavtat
U luci dječaci zabacuju udice, love ribu u šporkome moru. Od konobara išću stari kruh. Prave od kruha ješke. Buđave lepinje bacaju u more, da se okupi sav riblji svijet. I onda viču, glasovi im se šire preko mora.
Negdje u nekom podrumu onoga tamo grada postoji sijalica, svjetla koje se rijetko pali, koju je nepoznata ruka uvinula u grlo 1939. godine, i do dana današnjega nije pregorjela.
Stranac za susjednim stolom naručio je english breakfast. Vonja kajgana i kobasica.
istog dana u Herceg Novom
Riđokosi starac u restoranu reže reš pečeni kotlet i govori glasom i naglaskom narodnog heroja Jugoslavije.
dne 7. lipnja, Cavtat
Luce priča da ju je kroz život progonio isti san: pokušava ljude vratiti u njihove grobove. Ne znaju da su mrtvi, a ona bi im to trebala obzirno reći.
U 23 i 50 prvi put nakon trideset godina vidio sam krijesnicu. Na dolu, iznad kuće u Pičetama, bliže potoku i susjedima.
dne 10. lipnja, Van Gogh
U Neumu, odmah uz magistralu: “Dom za stare i nemoćne ‘Mirna luka'”
dne 11. lipnja, Pleso
Balansiranje otvorenom limenkom coca-cole, tako da se ne prolije.
dne 15. lipnja, Zapruđe
Vrućina. Oko podne kratak snažan pljusak. Nekoliko sati isparavanja tla, pa opet vrućina. Na današnji bi dan završavala škola.
dne 26. lipnja, Koranska
Story Editor.
dne 4. srpnja, Beograd, Kofein
Srce ljeta na Balkanu. Američki dan nezavisnosti. Kubanski džez na razglasu. Ritam konobara koji čisti aparat za espresso. Udara palicom o rub kante koja se puni kafenim talogom. Vani prolaze auti. Na suncu bljeskaju automobilska stakla.
dne 5. srpnja, Beograd, Kofein
Godina je 1977. Rano se otopio snijeg. Usred je zime granuo majski dan. Niz Sepetarevac se sve većom brzinom kotrlja ljubičasto kuhano jaje. Gledam kad će se razbiti o rub pločnika. Zatim zamiče za pogled, nestaje negdje na Mejtašu. Bilo je to tjednima pred Uskrs. Nisi ga više vidio. Nisi o njemu mislio. Odakle je stiglo, tko ga je zakotrljao i zašto? Ali zapamtio si. To jaje.
Lice nepoznatog dječaka iz poštarskog razreda u Prvoj gimnaziji sličilo je mrtvačkoj glavi s pločice upozorenja na trafo stanici. Sitan, plašljiv i neugledan, taj je dječak privlačio mržnju drugih đaka, naročito onih koji nisu bili iz poštarskog razreda. Jednom smo vidjeli njegova oca. Došao je na roditeljski. Mršav, sitan, u uniformi portira, s onom istom mrtvačkom glavom na ramenima.
dne 7. srpnja, na sladoledu iza Skupštine
Rođendan Miroslava Krleže. Vruć ljetni dan. Po pločnicima kapaju cijevi klima uređaja. Ugiba se asfalt pod nogama. Sunce zalazi za vrhove visokih zgrada oko 19 i 15. Ljudi izvode pse u šetnju. Psi dahću u akšam. Svijet je na izmaku snaga. Jučer je Grčka utjerivačima dugova rekla ne.
Večer u Staroj Hercegovini. Sparina bez daška vjetra. Znoj. Rakija od dunje. Za susjednim stolom pijani klinci mudruju o čileanskim vinima.
dne 24. srpnja, Pula, Kaštel
Pod murvom muškarci zabrinutih lica čitaju dnevne novine. Turisti s fotografskim kamerama prolaze šetnicom, zaviruju u zapišane haustore, smiju se. Plaču djeca zamrljana sladoledom. U njihovim ždrijelima bujaju i šire se arhipelazi streptokoka. Srca kucaju kao satovi u urarskoj radnji. Svaki u svom ritmu.
Kome su načinjeni sitni ukrasi po crkvenim tornjevima, oku sa zemlje nevidljivi? I detalji na freskama i slikarijama po svodovima hrama, za koje bi trebao specijalni dalekozor?
Novčanica od 200 kuna, skoro nova. Što je sve plaćeno njome, kakav je imala put, kroz čije je prošla ruke, kakve zadovoljila potrebe, je li nekoga usrećila, je li njome plaćen ulazak ili izlazak iz ovog života?
Kada bi svaki novčić, svaka kovanica od 5 lipa i svaka sivo-modra novčanica od 1000 kuna, imala svoj životopis, bila bi to velika književnost o ljubavi, povijesti, društvu i smrti.
dne 25. srpnja, Giardini
Četiri žene različitih generacija sjede za kavanskim stolom. Pred njima čaše i šalice, i najlonska vrećica s klipom mladog kukuruza.
Akšam u Giardinima. Iznenada zagrajaše djeca. Kao da će kiša.
Hrvatski turistički slogani. Hrvatska: zemlja brze hrane i sporog interneta! Posjetite Hrvatsku i provjerite kako bi se živjelo i kod vas da je 1943. kod Staljingrada Hitler sprašio Uncle Joea!