Oglasi po novinama. Traže se rođaci onih koji su prije stotinu godina emigrirali u Ameriku. Nisu se ženili, nisu imali djece. Traži se netko tko bi preuzeo nasljedstvo, albume s fotografijama, biografije, bankovne račune, onaj kome bi oni, nepoznati i mrtvi, zakrenuli sudbinu, poput esesovca u Auschwitzu sirotome violinistu iz Kazimierza.
*
Napisati priču o svijetu u kojem se ja nisam mogao roditi jer je 1941. Nona skupila hrabrosti i pobacila moju majku. Učinivši to u lice ustašama i nadbiskupu Ivanu Evanđelistu učinila me je ponosnim, i nemogućim. Svijet bez mene prozračan je, čist, geometrijski pravilan kao crtež Josipa Vanište.
*
Toliko se toga dogodilo nakon njegove smrti: sprovod, karmine, ogovaranja, spominjanja, trenuci istinske tuge, nova čitanja njegovih knjiga, da bi se trebao pojaviti na sat-dva da mu sve to ispričamo. Euforični od poplave čistoga života.
*
Sekvencionalni hermafroditizam.
*
Djevojka tridesetih godina. Izgleda normalno. Telefonira u osnovnu školu koju je davno pohađala. Traži ravnatelja, htjela bi prodavati nešto u prostorima škole. Kaže da se zvala Emina Musić, ali sada se drukčije zove. Čini se da je luda.
*
Mjerili smo razinu nafte u rezervoaru. Poklopac je obrastao dračom i teško se otvara. Padala je kiša. 2100 litara nafte.
*
Doveli su akademika koji će uskoro umrijeti da govori o budućnosti. On kaže da je u životu preveo nekoliko stotina tisuća stihova klasične književnosti. Sve riječi se kod njega međusobno rimuju. Svaka riječ umirućeg čovjeka rimuje se s drugom njegovom riječi. Ljudi šute, u strahu da ne izgovore riječ čija bi ih rima naglavce povukla u smrt. Rima vuče kao pogled u ambis s vrha nebodera.
Šutnjom i pljeskom odaju mu počast. Gledaju ga prijetvorno, da se udvore njegovoj smrti. Prave se da su stranci, i da su još veoma živi.
dne 6. listopada, Ivica i Marica
Građani psima oblače kaputiće. Stiže jesen, eto i zime.
dne 16. listopada, Vinogradarska
Tkalčićeva, ugao kod Krvavog mosta. Visoki lijepi Japanac dječačkog glasa pjeva narodne pjesme na nekom nepoznatom jeziku. Nailazi, vičući, postarija prosjakinja. Gluha je i ne govori, nego viče i mumlja, tako da se osvrću gosti s kavanskih terasa. Japanac nakratko prestaje svirati, šuti i gleda u nju pogledom stranca koji ne razumije domaće običaje. Ona tako uvijek kada se ulični svirač pojavi u njenom rejonu, govori mi prodavač kestena. Misli da joj je svirač konkurencija. Nikad ga nije čula.
dne 18. listopada, Koranska
Nina jedina u razredu redovno čitala lektiru.
Poslije bi, prepričavajući društvu pred sat, dodavala detalje, čitave epizode kojih nema u knjizi. Činila je to iz šale. Nije znala da tako na čas postaje pisac.
dne 29. listopada, Koranska
Hercegovina. Srpkinjama su poklali muževe i one lutaju selima, upadaju ljudima u kuće, plaše čeljad i kradu hranu. Zatekao ih je u kući dvije. Jedna mu je pobjegla, drugu je stjerao u kut i ubio iz puške.
Došao je kraj rata, došli partizani da ga vode na strijeljanje. Jedan ga je nad jamom prepoznao. Srbin iz njegova sela kojem je spasio život. On ga je izveo iz reda.
Četrdeset i pet godina kasnije, jesen 1991. u Vukovaru mu ubijaju kćer i zeta. On starac, očajan, pita: tko mi ih ubi?
Možda ih je ubila ona iz ćoška, odgovara mu unuk, i pokazuje prstom.
Nije bila u tom, nego u onom ćošku, mirno odgovara starac.
*
Jedne noći Nano sanja Arthura Rubinsteina kako svira na Martenoovim valovima. Začuđen je što Rubinstein ne svira klavir. Nema više klavira, govori mu slavni pijanist, prošlo je njihovo vrijeme.
Ujutro je, za doručkom, ispričao svoj san. Popodne mu je pozlilo. Navečer je pao u komu. Pet dana kasnije je umro.
Vjerovalo se da je zvuk Martenoovih valova bio glas Nanine smrtne bolesti.
dne 1. studenoga, Koranska
Tog jutra probudio se mamuran i greškom si našarafio tuđu glavu.
dne 14. studenoga, Koranska
Nina govori: jeste li znali da su delfini silovatelji? Silovanjem se razmnožavaju. Nikako drukčije.
*
Iz knjige Joseph Anton, Salmana Rushdieja – Mladi fotograf susreće J.L.Borgesa i pita ga bi li mu napisao predgovor za monografiju.
dne 13. prosinca, Pula
Odrasli se osmjehuju tek prohodalom dječaku. Majka ih gleda sa zahvalnošću i milinom. Zahvalna je što dječaka blagonaklono dočekuju na svijet, i neće ga ščepati za vrat i prožderati. Ili njime nahraniti svoju mladunčad.
dne 24 prosinca, Beograd
Sunčan dan u Ulici srpskih vladara. Smog i ćirilica. Jutros sam na internetu čitao izvještaje iz Zagreba. Piše zašto bi me trebalo protjerati: “Pljuje u ruku koja ga hrani.”
dne 25 prosinca, Beograd
Sunčan Božić u Čika Ljubinoj. Prosijedi olinjali muškarac. I ja sam Sarajlija, kaže. Izgleda kao da je izašao iz kuće koja se za njim srušila.
*
Pjesništvo i druge samoće.
*
Večer pred povratak u Zagreb. Prividni mir očaja. Osluškivanje glasova za drugim stolovima. Prijanjanje uz žalopojke onih koji ostaju.
dne 26. rujna 2014, Rovinj.
Okupljeni u bijeloj dvorani prozora okrenutih prema moru. Godinu dana poslije, preživjeli sažalijevaju onog kojeg nema i već, možda, nikad ga nije bilo.
dne 8. listopada, Koranska
Esma Latifić, magistra farmacije, navukla se 1950. na morfij. U invalidsku penziju otišla je 1958, sa simptomima ozbiljne ovisnosti. Ljeta iste godine hospitalizirana u psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, potom u zatvorenom odjeljenju na Sokocu. Tad joj se gubi trag. Pojavila se 1992, u aprilu. Sedamdeset joj je godina. Dragovoljka sarajevskog HOS-a. Iz svoga nekadašnjeg stana u Logavinoj izbacuje obitelj oficira JNA, muslimana. Sudjeluje do kraja u ratu. U zimu 2014. novinaru pripovijeda svoj život. Pati od minhauzenovog sindroma, sve izmišlja. Devedeset dvije su joj godine. Loži peć na drva i ugljen. Golim rukama pomiče užarenu cjepanicu. Kaže da ju je posljednji put nešto zaboljelo 1948. Zub.
dne 21. listopada, Vinogradarska
Dan kada je završilo miholjsko ljeto.
dne 22. listopada, Vinogradarska
Jutros u četiri zapuhala strašna bura, nanosila kišu u kuću. Danas putujem u Celovec.
dne 24. listopada, aerodrom Pleso
Pred let za Krakov.
*
Francuski filmski fond financira samo filmove u kojima je određeni postotak riječi izgovoreno na francuskom jeziku. Postoji odjeljenje brojača riječi. Njima donose dovršen film. Ako u njemu nije više od 50 posto francuskih riječi, producent vraća novac. U ovom odjeljenju slijepci imaju prednost pri zapošljavanju, tako da ih je većina.
Deset i trideset, aerodrom u Frankfurtu
Promijenjena je kapija za ukrcaj. Ljudi kao bez glave jure s kraja na kraj prostrane aerodromske zgrade. Oči im se pune užasom. Na ovom se mjestu gube jedna, a stječu druga državljanstva, domovine, porodice, sudbine, identiteti. Amerikanac ako zakasni na avion koji je odletio za New York proći će kroz kapiju leta za Mumbai, i postati indijski poslovni čovjek, udovac sa sedmero djece i kroničnom upalom jetre, za koju ne zna i od koje bi mogao umrijeti. Nitko ne bi da zakasni i da ostane bez sebe onakvog kakav jest. Dobro im je ono što imaju. Nitko nije toliko nesretan da bude netko drugi.
dne 25. listopada, Krakov
Glas Koncila javlja da je netko hrvatskoj kokoši na leglo podmetnuo zmijsko jaje. Nakon toga se cijela H. u strahu i panici nadigla da po kokošinjcima diljem zemlje traži to jaje strave. Razbijali su na tisuće i stotine tisuća kokošjih jaja, ali zmijsko nisu našli. Tako su izumrle kokoši u H, i do dana današnjeg vlada strah od zmaja koji će se izleći. Ima li među nama Jurja, pitaju se domoljubi, očiju zamagljenih od suza.
Predvorje, Hotel Grand, 19 i 30h
Zatim je doktor Gavro Schwartz tražio da mu kupe svih deset metara zelene svile namotane na valjak, koju je vidio na odjeljenju tekstila u Unimi. Udovoljili su njegovoj čudnoj želji. U nedjelju poslije dnevnika molio je od zeta da valjak sa svilom iznese na balkon. Stajali su neko vrijeme, gledali Sarajevo u daljini, a onda je zatražio od zeta da valjak baci dolje. Svila se razmotala u zraku i u dugoj se traci spuštala a zatim se dizala na vjetru. Ovo sam cijeloga života čekao, rekao je doktor Schwartz.
dne 4. studenoga, Zapruđe
Kada sam posljednji put bio u Kasindolskoj, u jednom uglu dvorišta, ispod gorostasne vrbe, uza zid od betonskih blokova ležali su poslagani željeznički pragovi. Dvadesetak njih. Naci je nešto s njima planirao, ali vidjelo se da od plana neće biti ništa. Pragovi su bili vrlo stari, ali se još uvijek osjećao vonj karbolineuma.
dne 22. studenoga, Zapruđe
Hodnik Branka Trklje. Osvijetljen bijelom plafonijerom. Na podu zalijepljene crno-crvene pločice od linoleuma. U dubini stolić od bijelog furnira, na njemu starinski crni telefon. Bliže, odmah kod vrata, uredno složena tri para muških cipela s umetnutim kalupima na oprugu. Cipele su crne, plitke, salonske.
Zaboravio sam miris tog hodnika. Branko Trklja nije se ženio. To je bio taj miris.
dne 25. studenoga, Kaptol centar
Gusta predvečernja magla. Vozim prema gradu. Idem u apoteku da Ani kupim paracetamol. Bolesna je. Na radiju Bethoveenova Patetična sonata. Osjećaj sveprisutne blagosti, kad nije važno što je sve uzaludno.
*
Na Madagaskaru pojavila se bubonična kuga.
dne 6. prosinca, Pula
Pisci među knjigama, u bivšem Domu JNA, bivšoj austrougarskoj oficirskoj kantini, ćaskaju, govore o sitnome, dok vani sipi kiša. Okolo građani s kišobranima kupuju kuharice i priručnike za samopomoć. Izišao bih pred taj svijet i viknuo: umro je Mark Strand, ali me strah da bi se stropovi urušili čim bi prvi upitao: a tko je taj?
dne 7. prosinca, Pula
Govori Stojan da je u Prištini ulični prodavač knjiga rasprostro po pločniku Nolitovu ediciju Sazvežđa, izdanja filozofske, sociološke i lingvističke literature. Kada podigneš koju, iz knjiga ispadaju bilješke davnih studenata.
*
Roditelji s djecom. Mladić u kolicima, potpuno nepokretan, kriješti kao bolesna sova dok govori. Posljednjim glasom traži nešto od mlađe djevojke koja ga vozi. Ona mu odgovara. Ima izraz lica kao netko tko se dosađuje. Namješten izraz zbog onih koji je gledaju.
*
Visok crn, duge brane, K.Ć. bio je šef omladinskog kluba na uglu Nemanjine, u Sarajevu krajem osamdesetih. Nisam ga vidio od tog vremena. Na dan majčine sahrane srećem ga u Bečkoj kafani, u Hotel Evropi, vedar kao nekad, nepokretan, u kolicima.
dne 8. prosinca, Vodnjan
Na povratku iz Palmanove obilazimo kolone kamiona koji voze na Balkan.
dne 11. prosinca, Pula
Hladno je. Žene za susjednim stolom razgovaraju na lokalnom talijanskom dijalektu. Šum pa pisak aparata za espresso. Na Forumu radnici s dizalice postavljaju novogodišnje ukrase. Uskoro će 1915, bitka na Marni, Beograd je već pao, u Zagrebu slave tisuću neprijateljskih smrti. U Zagrebu smrt je najbolji prijatelj naroda. Uvijek smrt. Hrvate još nikad nije ostavila na cjedilu. Hrvatska je u dvadesetom stoljeću dvaput bila najodanija saveznica smrti.
*
Pred put u Trst gase se mobilni telefoni.
*
Na osunčanim zimskim terasama sjede ljudi sa sunčanim naočalama, puše i šute, napeti kao da im pred očima teče uzbudljiva skijaška utrka.
dne 12. prosinca, Pula
Dva dana pred kraj pulskih ladanja. Strepnja, rastanci, razgovori s ljudima koji bivaju sve stariji. Mlađi mnogo nego što će biti kada ih sljedeći put vidim.
dne 19. prosinca, Vinogradarska
Treću večer jedem mandarine. Gulim ih u neprekinutoj traci. Kora se ne smije prekinuti.
dne 20. prosinca, Zapruđe
Dani pred Božić. Umjerena pucnjava. To puk detonacijama slavi trudove Blažene Djevice i nadolazeće porođenje Kristovo. Po periferiji cvjeta biznis s pirotehničkom galanterijom. Brižni očevi u tjednima adventa svojoj djeci zarađuju školsku užinu, toplu i suhu odjeću i obuću za cijelu sljedeću godinu. Ovog će Božića ostajati bez prstiju, oka, pameti, budući invalidi domovinskog rata.
*
Subota. Na Televiziji Srbije znanstveno-popularni program. Geografija Petrovca na Mlavi. Svi u neboderu preko kabelske imaju srpske televizijske programe. Susjedi jedni od drugih skrivaju da gledaju srpsku televiziju. Izmišljaju emisije HTV-a koje nisu gledali. Nacionalni program za po vani.
dne 22. prosinca, Zapruđe
Telefonski stup na raskrižju u Lukavcu. Na vrhu stupa rodino gnijezdo iz kojeg je izrastao busen trave. Roda u ovo doba godine nema, pa trava raste poput stabla smokve iz napuštene kuće u primorju. Nikada od postanka svijeta i ovoga mjesta trava nije izrasla tako visoko nad zemljom.
*
Sanjam, u Trebinju sam, Hotel Platani, prilazi mi visok krupan mladić, prijateljski mi se smiješi, kaže: čita moje knjige, sviđaju mu se. I još kaže: naročito ona priča o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja je zgriješila s rođenim ocem, i devet mjeseci kasnije rodila sina. Ta priča ti je odlična, istinita je i stvarna, govori. Nisam napisao tu priču, ali klimam glavom, prihvaćam hvalu. Ali znaš šta, kaže on smrknuvši se, ja sam sin te dvanaestogodišnje curice i njenog oca, a mog oca i djeda. O meni si pisao. U njemu tad prepoznajem klipana, osmaša, koji me danima, cijelu jednu godinu, maltretirao kada bih dolazio pred školu. Bio sam drugi razred, nisam znao zašto me mrzi. Sad znam. Tako završava san. Strahujem da se ne nastavi.
dne 24. prosinca, Beograd
Ono što nas ne ubije, to nas ojača, tako je rekao drug Tito. Govori euforično radostan sredovječni muškarac, koji naplaćuje putarinu malo prije granice na Bajakovu. Put koji su Nietzscheove riječi prešle da bi na Badnji dan 2014. stigle do maršala Jugoslavije odredio je putanju tog čovjeka, njegov životopis, porijeklo i sudbinu. Sretan je što je prepoznao nekoga kome na ovakav dan može, makar i pogrešno, citirati Tita.
dne 25. prosinca, Beograd – Dorćol
Tri popodne. Sunce pada po građevini preko puta. Izdaleka čuje se miješalica za beton. Uskoro, tu će biti nova zgrada. Nestat će benzinske pumpe na uglu Venizelesove i Budimske. Na njenom mjestu bit će mali park.
*
Jedan bliskoistočni narod, nastanjen između Sirije i Jordana, u svom jeziku ima riječ od koje umire svatko tko je izgovori. Ali nijedan čovjek, osim vrhovnog svećenika, kojega zovu katolikos, ne zna koja je to riječ. Ovo je narod šutljivih ljudi, koji u sebi mjerkaju riječi, prije nego što ih izgovore. Jedini koji govori laka jezika i mnogo je katolikos. Vedar, blagoglagoljiv starčić, dočekivao je na aerodromu u Damasku ljude sa Zapada i nosio im kofere. Radio je kao nosač. Bilo je to prije ovoga rata.
dne 26. prosinca, Beograd – Beopolis
Advokat H.L., sarajevski Jevrejin iz ugledne porodice koja se u grad doselila početkom devetnaestog vijeka. Rodonačelnik im je bio solunski rabin, pouzdanik turski i dragoman, znao je sve jezike Orijenta i talijanski.
1918. H.L. i njegova žena U. rođena C. usvajaju trogodišnjeg dječaka, kreševsko siroče, čiji su se roditelji smrzli za jedne snježne oluje na putu prema Fojnici.
Dječak je bio slab, neuhranjen, tuberkulozan. Govorili su da će umrijeti za nekoliko mjeseci. Međutim, čudo se dogodilo.
U proljeće 1941. snažan je dvadesetšestogodišnjak, za glavu viši od poočima. Isklesan kao Meštrovićeva figura mladog Mojsija.
Kada su došli po njih, H.L. govorio je ustaškom zapovjedniku, svome bivšem pripravniku, da je njegov posinak kršteni katolik iz Kreševa. Antune, pa barem ti to znaš! Ustaša se nasmiješio. Spasio ga je, kaže, od zime i bolesti, njegov židovski Bog, pa neka sad dijeli njegovu a ne našu sudbinu. Da je po našem, nesretno bi dijete umro od sušice.
Sve troje nestaju u Jasenovcu.
*
Pavese se ubio kada je izgubio svaku nadu. Imao je velika očekivanja od svijeta.
*
Dan pred snijeg prolaznici žure niz Svetogorsku. Žure korakom Ive Lole Ribara. U libanskom smo restoranu, gledam kroz izlog, narančasti trolejbus zaustavlja se ispred semafora, praznični vrvež, djeca se drže čvrsto za roditeljski rukav. Okrenem li glavu, za susjednim stolom djevojka na vrh vilice nabada komadić naručenog jela, oprezno ga njuška, pomišlja da bi je mogli otrovati dok je daleko od kuće.
*
Psi lutalice na Trgu Republike. Vidiš ih jednom i nikad više. Kao anđela.
dne 27. prosinca, Beograd – Caffe Kofein
Pri dnu Francuske ulice vila porodice Ribar pretvorena je u obdanište. Kada je ostao bez obojice sinova, stari Ivan, Hrvat, Jugoslaven, nekadašnji rojalist, zaviještao je kuću obdaništu. Kroz nju su u sljedećih pedeset godina prošle tisuće djece, i bit će da je nekima od njih na um palo da su spavali u sobama dvojice braće, i da su im se oni, u snu, zavukli iza čela, da im je njihov epitel pod noktima.
*
Ulazim u kafanu hotela Balkan, i na trenutak mi se učini da sam upao u prednovogodišnju atmosferu osamdeset i neke. Svi su živi i ništa se još nije dogodilo. Bezbrojni su pred nama izbori.
A onda se vrijeme vraća u svoj tok, čuda nestaje.
dne 28. prosinca, Beograd – Caffe Puškin
U Budimskoj, na Dorćolu, u unajmljenoj garsonijeri gledamo intervju Bore Krivokapića s Danilom Kišom. Šutimo, komemoriramo sebe u jednom vremenu, više nego njega koji govori kao da je živ. Slušamo ga kao da nismo živi.
*
Pola sata pred put u Zagreb. Zaglavljena vrata garaže. Čekanje.
dne 29. prosinca, Kaptol centar
Zeleni čaj Julius Meinl. Duga misao o Miri Flies, metafora o brojanici koja se rasipa po podu. Pod od mramornih ploča, sedamdeset i tri drvene bobe rasule se tako da ih nitko ne sakupi.
*
Noćas će zeko tražiti mamu
Ledi se srž u kostima Kolime
Pucketa posoljeni led
Kao cjepanica u peći
Kao da po ledu nevidljiv netko
Dolazi
dne 31. prosinca, Importanne
Čaj u kolodvorskom caffeu. U kutu, među zrcalima, sjedi perspektivna političarka, razgovara s pretilim mladićem, veganom ili ekološkim aktivistom, i pije čaj. U pozadini glazba s radija.
*
Jedan za stolom čita novine. Nailazi drugi, kratko se pozdravljaju. Gdje si večeras, pita, i prolazi ne čekajući odgovor.
dne 4. siječnja 2015, Van Gogh
Što se moja kuća više urušava, i nestali su svi njeni živi stanari, to je životnija i veća priča o njoj. Kada od kuće ne ostane ni traga, i njeni temelji kad budu zatrti, otvorit će se vrata i iz priče izaći će opet živi ljudi, opet cijela kuća.
*
Ima ljudi neosjetljivih na proročanstva. Na njih se budućnost ne odnosi. Njima ne pripadaju mogućnosti izbora. Dok se ukrcavaju na Titanic, oni nisu ti koji će se spasiti, niti će postradati. Njihova sudbina zapela je u vremenu, kao riblja kost u grlu. Sam u kući krklja, s ribljom kosti u grlu, nikog da mu pomogne. Ni umirati ni živjeti.
*
Ljudi nejasnih sudbina.
Spašeni.
Nespašeni.
Elegantni u svojoj nesreći.
Prema tuđoj ravnodušni.
Dnevnik godina srama
dne 3. listopada 2013. Koranska
Oglasi po novinama. Traže se rođaci onih koji su prije stotinu godina emigrirali u Ameriku. Nisu se ženili, nisu imali djece. Traži se netko tko bi preuzeo nasljedstvo, albume s fotografijama, biografije, bankovne račune, onaj kome bi oni, nepoznati i mrtvi, zakrenuli sudbinu, poput esesovca u Auschwitzu sirotome violinistu iz Kazimierza.
*
Napisati priču o svijetu u kojem se ja nisam mogao roditi jer je 1941. Nona skupila hrabrosti i pobacila moju majku. Učinivši to u lice ustašama i nadbiskupu Ivanu Evanđelistu učinila me je ponosnim, i nemogućim. Svijet bez mene prozračan je, čist, geometrijski pravilan kao crtež Josipa Vanište.
*
Toliko se toga dogodilo nakon njegove smrti: sprovod, karmine, ogovaranja, spominjanja, trenuci istinske tuge, nova čitanja njegovih knjiga, da bi se trebao pojaviti na sat-dva da mu sve to ispričamo. Euforični od poplave čistoga života.
*
Sekvencionalni hermafroditizam.
*
Djevojka tridesetih godina. Izgleda normalno. Telefonira u osnovnu školu koju je davno pohađala. Traži ravnatelja, htjela bi prodavati nešto u prostorima škole. Kaže da se zvala Emina Musić, ali sada se drukčije zove. Čini se da je luda.
*
Mjerili smo razinu nafte u rezervoaru. Poklopac je obrastao dračom i teško se otvara. Padala je kiša. 2100 litara nafte.
*
Doveli su akademika koji će uskoro umrijeti da govori o budućnosti. On kaže da je u životu preveo nekoliko stotina tisuća stihova klasične književnosti. Sve riječi se kod njega međusobno rimuju. Svaka riječ umirućeg čovjeka rimuje se s drugom njegovom riječi. Ljudi šute, u strahu da ne izgovore riječ čija bi ih rima naglavce povukla u smrt. Rima vuče kao pogled u ambis s vrha nebodera.
Šutnjom i pljeskom odaju mu počast. Gledaju ga prijetvorno, da se udvore njegovoj smrti. Prave se da su stranci, i da su još veoma živi.
dne 6. listopada, Ivica i Marica
Građani psima oblače kaputiće. Stiže jesen, eto i zime.
dne 16. listopada, Vinogradarska
Tkalčićeva, ugao kod Krvavog mosta. Visoki lijepi Japanac dječačkog glasa pjeva narodne pjesme na nekom nepoznatom jeziku. Nailazi, vičući, postarija prosjakinja. Gluha je i ne govori, nego viče i mumlja, tako da se osvrću gosti s kavanskih terasa. Japanac nakratko prestaje svirati, šuti i gleda u nju pogledom stranca koji ne razumije domaće običaje. Ona tako uvijek kada se ulični svirač pojavi u njenom rejonu, govori mi prodavač kestena. Misli da joj je svirač konkurencija. Nikad ga nije čula.
dne 18. listopada, Koranska
Nina jedina u razredu redovno čitala lektiru.
Poslije bi, prepričavajući društvu pred sat, dodavala detalje, čitave epizode kojih nema u knjizi. Činila je to iz šale. Nije znala da tako na čas postaje pisac.
dne 29. listopada, Koranska
Hercegovina. Srpkinjama su poklali muževe i one lutaju selima, upadaju ljudima u kuće, plaše čeljad i kradu hranu. Zatekao ih je u kući dvije. Jedna mu je pobjegla, drugu je stjerao u kut i ubio iz puške.
Došao je kraj rata, došli partizani da ga vode na strijeljanje. Jedan ga je nad jamom prepoznao. Srbin iz njegova sela kojem je spasio život. On ga je izveo iz reda.
Četrdeset i pet godina kasnije, jesen 1991. u Vukovaru mu ubijaju kćer i zeta. On starac, očajan, pita: tko mi ih ubi?
Možda ih je ubila ona iz ćoška, odgovara mu unuk, i pokazuje prstom.
Nije bila u tom, nego u onom ćošku, mirno odgovara starac.
*
Jedne noći Nano sanja Arthura Rubinsteina kako svira na Martenoovim valovima. Začuđen je što Rubinstein ne svira klavir. Nema više klavira, govori mu slavni pijanist, prošlo je njihovo vrijeme.
Ujutro je, za doručkom, ispričao svoj san. Popodne mu je pozlilo. Navečer je pao u komu. Pet dana kasnije je umro.
Vjerovalo se da je zvuk Martenoovih valova bio glas Nanine smrtne bolesti.
dne 1. studenoga, Koranska
Tog jutra probudio se mamuran i greškom si našarafio tuđu glavu.
dne 14. studenoga, Koranska
Nina govori: jeste li znali da su delfini silovatelji? Silovanjem se razmnožavaju. Nikako drukčije.
*
Iz knjige Joseph Anton, Salmana Rushdieja – Mladi fotograf susreće J.L.Borgesa i pita ga bi li mu napisao predgovor za monografiju.
dne 13. prosinca, Pula
Odrasli se osmjehuju tek prohodalom dječaku. Majka ih gleda sa zahvalnošću i milinom. Zahvalna je što dječaka blagonaklono dočekuju na svijet, i neće ga ščepati za vrat i prožderati. Ili njime nahraniti svoju mladunčad.
dne 24 prosinca, Beograd
Sunčan dan u Ulici srpskih vladara. Smog i ćirilica. Jutros sam na internetu čitao izvještaje iz Zagreba. Piše zašto bi me trebalo protjerati: “Pljuje u ruku koja ga hrani.”
dne 25 prosinca, Beograd
Sunčan Božić u Čika Ljubinoj. Prosijedi olinjali muškarac. I ja sam Sarajlija, kaže. Izgleda kao da je izašao iz kuće koja se za njim srušila.
*
Pjesništvo i druge samoće.
*
Večer pred povratak u Zagreb. Prividni mir očaja. Osluškivanje glasova za drugim stolovima. Prijanjanje uz žalopojke onih koji ostaju.
dne 26. rujna 2014, Rovinj.
Okupljeni u bijeloj dvorani prozora okrenutih prema moru. Godinu dana poslije, preživjeli sažalijevaju onog kojeg nema i već, možda, nikad ga nije bilo.
dne 8. listopada, Koranska
Esma Latifić, magistra farmacije, navukla se 1950. na morfij. U invalidsku penziju otišla je 1958, sa simptomima ozbiljne ovisnosti. Ljeta iste godine hospitalizirana u psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, potom u zatvorenom odjeljenju na Sokocu. Tad joj se gubi trag. Pojavila se 1992, u aprilu. Sedamdeset joj je godina. Dragovoljka sarajevskog HOS-a. Iz svoga nekadašnjeg stana u Logavinoj izbacuje obitelj oficira JNA, muslimana. Sudjeluje do kraja u ratu. U zimu 2014. novinaru pripovijeda svoj život. Pati od minhauzenovog sindroma, sve izmišlja. Devedeset dvije su joj godine. Loži peć na drva i ugljen. Golim rukama pomiče užarenu cjepanicu. Kaže da ju je posljednji put nešto zaboljelo 1948. Zub.
dne 21. listopada, Vinogradarska
Dan kada je završilo miholjsko ljeto.
dne 22. listopada, Vinogradarska
Jutros u četiri zapuhala strašna bura, nanosila kišu u kuću. Danas putujem u Celovec.
dne 24. listopada, aerodrom Pleso
Pred let za Krakov.
*
Francuski filmski fond financira samo filmove u kojima je određeni postotak riječi izgovoreno na francuskom jeziku. Postoji odjeljenje brojača riječi. Njima donose dovršen film. Ako u njemu nije više od 50 posto francuskih riječi, producent vraća novac. U ovom odjeljenju slijepci imaju prednost pri zapošljavanju, tako da ih je većina.
Deset i trideset, aerodrom u Frankfurtu
Promijenjena je kapija za ukrcaj. Ljudi kao bez glave jure s kraja na kraj prostrane aerodromske zgrade. Oči im se pune užasom. Na ovom se mjestu gube jedna, a stječu druga državljanstva, domovine, porodice, sudbine, identiteti. Amerikanac ako zakasni na avion koji je odletio za New York proći će kroz kapiju leta za Mumbai, i postati indijski poslovni čovjek, udovac sa sedmero djece i kroničnom upalom jetre, za koju ne zna i od koje bi mogao umrijeti. Nitko ne bi da zakasni i da ostane bez sebe onakvog kakav jest. Dobro im je ono što imaju. Nitko nije toliko nesretan da bude netko drugi.
dne 25. listopada, Krakov
Glas Koncila javlja da je netko hrvatskoj kokoši na leglo podmetnuo zmijsko jaje. Nakon toga se cijela H. u strahu i panici nadigla da po kokošinjcima diljem zemlje traži to jaje strave. Razbijali su na tisuće i stotine tisuća kokošjih jaja, ali zmijsko nisu našli. Tako su izumrle kokoši u H, i do dana današnjeg vlada strah od zmaja koji će se izleći. Ima li među nama Jurja, pitaju se domoljubi, očiju zamagljenih od suza.
Predvorje, Hotel Grand, 19 i 30h
Zatim je doktor Gavro Schwartz tražio da mu kupe svih deset metara zelene svile namotane na valjak, koju je vidio na odjeljenju tekstila u Unimi. Udovoljili su njegovoj čudnoj želji. U nedjelju poslije dnevnika molio je od zeta da valjak sa svilom iznese na balkon. Stajali su neko vrijeme, gledali Sarajevo u daljini, a onda je zatražio od zeta da valjak baci dolje. Svila se razmotala u zraku i u dugoj se traci spuštala a zatim se dizala na vjetru. Ovo sam cijeloga života čekao, rekao je doktor Schwartz.
dne 4. studenoga, Zapruđe
Kada sam posljednji put bio u Kasindolskoj, u jednom uglu dvorišta, ispod gorostasne vrbe, uza zid od betonskih blokova ležali su poslagani željeznički pragovi. Dvadesetak njih. Naci je nešto s njima planirao, ali vidjelo se da od plana neće biti ništa. Pragovi su bili vrlo stari, ali se još uvijek osjećao vonj karbolineuma.
dne 22. studenoga, Zapruđe
Hodnik Branka Trklje. Osvijetljen bijelom plafonijerom. Na podu zalijepljene crno-crvene pločice od linoleuma. U dubini stolić od bijelog furnira, na njemu starinski crni telefon. Bliže, odmah kod vrata, uredno složena tri para muških cipela s umetnutim kalupima na oprugu. Cipele su crne, plitke, salonske.
Zaboravio sam miris tog hodnika. Branko Trklja nije se ženio. To je bio taj miris.
dne 25. studenoga, Kaptol centar
Gusta predvečernja magla. Vozim prema gradu. Idem u apoteku da Ani kupim paracetamol. Bolesna je. Na radiju Bethoveenova Patetična sonata. Osjećaj sveprisutne blagosti, kad nije važno što je sve uzaludno.
*
Na Madagaskaru pojavila se bubonična kuga.
dne 6. prosinca, Pula
Pisci među knjigama, u bivšem Domu JNA, bivšoj austrougarskoj oficirskoj kantini, ćaskaju, govore o sitnome, dok vani sipi kiša. Okolo građani s kišobranima kupuju kuharice i priručnike za samopomoć. Izišao bih pred taj svijet i viknuo: umro je Mark Strand, ali me strah da bi se stropovi urušili čim bi prvi upitao: a tko je taj?
dne 7. prosinca, Pula
Govori Stojan da je u Prištini ulični prodavač knjiga rasprostro po pločniku Nolitovu ediciju Sazvežđa, izdanja filozofske, sociološke i lingvističke literature. Kada podigneš koju, iz knjiga ispadaju bilješke davnih studenata.
*
Roditelji s djecom. Mladić u kolicima, potpuno nepokretan, kriješti kao bolesna sova dok govori. Posljednjim glasom traži nešto od mlađe djevojke koja ga vozi. Ona mu odgovara. Ima izraz lica kao netko tko se dosađuje. Namješten izraz zbog onih koji je gledaju.
*
Visok crn, duge brane, K.Ć. bio je šef omladinskog kluba na uglu Nemanjine, u Sarajevu krajem osamdesetih. Nisam ga vidio od tog vremena. Na dan majčine sahrane srećem ga u Bečkoj kafani, u Hotel Evropi, vedar kao nekad, nepokretan, u kolicima.
dne 8. prosinca, Vodnjan
Na povratku iz Palmanove obilazimo kolone kamiona koji voze na Balkan.
dne 11. prosinca, Pula
Hladno je. Žene za susjednim stolom razgovaraju na lokalnom talijanskom dijalektu. Šum pa pisak aparata za espresso. Na Forumu radnici s dizalice postavljaju novogodišnje ukrase. Uskoro će 1915, bitka na Marni, Beograd je već pao, u Zagrebu slave tisuću neprijateljskih smrti. U Zagrebu smrt je najbolji prijatelj naroda. Uvijek smrt. Hrvate još nikad nije ostavila na cjedilu. Hrvatska je u dvadesetom stoljeću dvaput bila najodanija saveznica smrti.
*
Pred put u Trst gase se mobilni telefoni.
*
Na osunčanim zimskim terasama sjede ljudi sa sunčanim naočalama, puše i šute, napeti kao da im pred očima teče uzbudljiva skijaška utrka.
dne 12. prosinca, Pula
Dva dana pred kraj pulskih ladanja. Strepnja, rastanci, razgovori s ljudima koji bivaju sve stariji. Mlađi mnogo nego što će biti kada ih sljedeći put vidim.
dne 19. prosinca, Vinogradarska
Treću večer jedem mandarine. Gulim ih u neprekinutoj traci. Kora se ne smije prekinuti.
dne 20. prosinca, Zapruđe
Dani pred Božić. Umjerena pucnjava. To puk detonacijama slavi trudove Blažene Djevice i nadolazeće porođenje Kristovo. Po periferiji cvjeta biznis s pirotehničkom galanterijom. Brižni očevi u tjednima adventa svojoj djeci zarađuju školsku užinu, toplu i suhu odjeću i obuću za cijelu sljedeću godinu. Ovog će Božića ostajati bez prstiju, oka, pameti, budući invalidi domovinskog rata.
*
Subota. Na Televiziji Srbije znanstveno-popularni program. Geografija Petrovca na Mlavi. Svi u neboderu preko kabelske imaju srpske televizijske programe. Susjedi jedni od drugih skrivaju da gledaju srpsku televiziju. Izmišljaju emisije HTV-a koje nisu gledali. Nacionalni program za po vani.
dne 22. prosinca, Zapruđe
Telefonski stup na raskrižju u Lukavcu. Na vrhu stupa rodino gnijezdo iz kojeg je izrastao busen trave. Roda u ovo doba godine nema, pa trava raste poput stabla smokve iz napuštene kuće u primorju. Nikada od postanka svijeta i ovoga mjesta trava nije izrasla tako visoko nad zemljom.
*
Sanjam, u Trebinju sam, Hotel Platani, prilazi mi visok krupan mladić, prijateljski mi se smiješi, kaže: čita moje knjige, sviđaju mu se. I još kaže: naročito ona priča o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja je zgriješila s rođenim ocem, i devet mjeseci kasnije rodila sina. Ta priča ti je odlična, istinita je i stvarna, govori. Nisam napisao tu priču, ali klimam glavom, prihvaćam hvalu. Ali znaš šta, kaže on smrknuvši se, ja sam sin te dvanaestogodišnje curice i njenog oca, a mog oca i djeda. O meni si pisao. U njemu tad prepoznajem klipana, osmaša, koji me danima, cijelu jednu godinu, maltretirao kada bih dolazio pred školu. Bio sam drugi razred, nisam znao zašto me mrzi. Sad znam. Tako završava san. Strahujem da se ne nastavi.
dne 24. prosinca, Beograd
Ono što nas ne ubije, to nas ojača, tako je rekao drug Tito. Govori euforično radostan sredovječni muškarac, koji naplaćuje putarinu malo prije granice na Bajakovu. Put koji su Nietzscheove riječi prešle da bi na Badnji dan 2014. stigle do maršala Jugoslavije odredio je putanju tog čovjeka, njegov životopis, porijeklo i sudbinu. Sretan je što je prepoznao nekoga kome na ovakav dan može, makar i pogrešno, citirati Tita.
dne 25. prosinca, Beograd – Dorćol
Tri popodne. Sunce pada po građevini preko puta. Izdaleka čuje se miješalica za beton. Uskoro, tu će biti nova zgrada. Nestat će benzinske pumpe na uglu Venizelesove i Budimske. Na njenom mjestu bit će mali park.
*
Jedan bliskoistočni narod, nastanjen između Sirije i Jordana, u svom jeziku ima riječ od koje umire svatko tko je izgovori. Ali nijedan čovjek, osim vrhovnog svećenika, kojega zovu katolikos, ne zna koja je to riječ. Ovo je narod šutljivih ljudi, koji u sebi mjerkaju riječi, prije nego što ih izgovore. Jedini koji govori laka jezika i mnogo je katolikos. Vedar, blagoglagoljiv starčić, dočekivao je na aerodromu u Damasku ljude sa Zapada i nosio im kofere. Radio je kao nosač. Bilo je to prije ovoga rata.
dne 26. prosinca, Beograd – Beopolis
Advokat H.L., sarajevski Jevrejin iz ugledne porodice koja se u grad doselila početkom devetnaestog vijeka. Rodonačelnik im je bio solunski rabin, pouzdanik turski i dragoman, znao je sve jezike Orijenta i talijanski.
1918. H.L. i njegova žena U. rođena C. usvajaju trogodišnjeg dječaka, kreševsko siroče, čiji su se roditelji smrzli za jedne snježne oluje na putu prema Fojnici.
Dječak je bio slab, neuhranjen, tuberkulozan. Govorili su da će umrijeti za nekoliko mjeseci. Međutim, čudo se dogodilo.
U proljeće 1941. snažan je dvadesetšestogodišnjak, za glavu viši od poočima. Isklesan kao Meštrovićeva figura mladog Mojsija.
Kada su došli po njih, H.L. govorio je ustaškom zapovjedniku, svome bivšem pripravniku, da je njegov posinak kršteni katolik iz Kreševa. Antune, pa barem ti to znaš! Ustaša se nasmiješio. Spasio ga je, kaže, od zime i bolesti, njegov židovski Bog, pa neka sad dijeli njegovu a ne našu sudbinu. Da je po našem, nesretno bi dijete umro od sušice.
Sve troje nestaju u Jasenovcu.
*
Pavese se ubio kada je izgubio svaku nadu. Imao je velika očekivanja od svijeta.
*
Dan pred snijeg prolaznici žure niz Svetogorsku. Žure korakom Ive Lole Ribara. U libanskom smo restoranu, gledam kroz izlog, narančasti trolejbus zaustavlja se ispred semafora, praznični vrvež, djeca se drže čvrsto za roditeljski rukav. Okrenem li glavu, za susjednim stolom djevojka na vrh vilice nabada komadić naručenog jela, oprezno ga njuška, pomišlja da bi je mogli otrovati dok je daleko od kuće.
*
Psi lutalice na Trgu Republike. Vidiš ih jednom i nikad više. Kao anđela.
dne 27. prosinca, Beograd – Caffe Kofein
Pri dnu Francuske ulice vila porodice Ribar pretvorena je u obdanište. Kada je ostao bez obojice sinova, stari Ivan, Hrvat, Jugoslaven, nekadašnji rojalist, zaviještao je kuću obdaništu. Kroz nju su u sljedećih pedeset godina prošle tisuće djece, i bit će da je nekima od njih na um palo da su spavali u sobama dvojice braće, i da su im se oni, u snu, zavukli iza čela, da im je njihov epitel pod noktima.
*
Ulazim u kafanu hotela Balkan, i na trenutak mi se učini da sam upao u prednovogodišnju atmosferu osamdeset i neke. Svi su živi i ništa se još nije dogodilo. Bezbrojni su pred nama izbori.
A onda se vrijeme vraća u svoj tok, čuda nestaje.
dne 28. prosinca, Beograd – Caffe Puškin
U Budimskoj, na Dorćolu, u unajmljenoj garsonijeri gledamo intervju Bore Krivokapića s Danilom Kišom. Šutimo, komemoriramo sebe u jednom vremenu, više nego njega koji govori kao da je živ. Slušamo ga kao da nismo živi.
*
Pola sata pred put u Zagreb. Zaglavljena vrata garaže. Čekanje.
dne 29. prosinca, Kaptol centar
Zeleni čaj Julius Meinl. Duga misao o Miri Flies, metafora o brojanici koja se rasipa po podu. Pod od mramornih ploča, sedamdeset i tri drvene bobe rasule se tako da ih nitko ne sakupi.
*
Noćas će zeko tražiti mamu
Ledi se srž u kostima Kolime
Pucketa posoljeni led
Kao cjepanica u peći
Kao da po ledu nevidljiv netko
Dolazi
dne 31. prosinca, Importanne
Čaj u kolodvorskom caffeu. U kutu, među zrcalima, sjedi perspektivna političarka, razgovara s pretilim mladićem, veganom ili ekološkim aktivistom, i pije čaj. U pozadini glazba s radija.
*
Jedan za stolom čita novine. Nailazi drugi, kratko se pozdravljaju. Gdje si večeras, pita, i prolazi ne čekajući odgovor.
dne 4. siječnja 2015, Van Gogh
Što se moja kuća više urušava, i nestali su svi njeni živi stanari, to je životnija i veća priča o njoj. Kada od kuće ne ostane ni traga, i njeni temelji kad budu zatrti, otvorit će se vrata i iz priče izaći će opet živi ljudi, opet cijela kuća.
*
Ima ljudi neosjetljivih na proročanstva. Na njih se budućnost ne odnosi. Njima ne pripadaju mogućnosti izbora. Dok se ukrcavaju na Titanic, oni nisu ti koji će se spasiti, niti će postradati. Njihova sudbina zapela je u vremenu, kao riblja kost u grlu. Sam u kući krklja, s ribljom kosti u grlu, nikog da mu pomogne. Ni umirati ni živjeti.
*
Ljudi nejasnih sudbina.
Spašeni.
Nespašeni.
Elegantni u svojoj nesreći.
Prema tuđoj ravnodušni.