Napunilo se osam mjeseci od Gordanine smrti. Posve sam se zanio u pisanje, jer dotjerujem knjigu o njoj, a kad sam došao sebi, shvatio sam da ću po mraku morati do nje.
Svi ulazi u groblje, osim glavnog, bili su bili zaključani. Kad sam prolazio pored Pokopovog ureda, jedan mladić, iz osvijetljenog auta, jamačno čuvar, pitao me: “Kuda, gospodine?” “Idem ženi na grob, pa zakasnio.”
Svašta sam mislio dok sam pušio obaveznu cigaretu sjedeći na mramornoj ploči, ali ništa, kao obično, nisam upamtio, osim pomisli: Trebalo bi nešto da joj šumi nad grobom. U ratu, na groblju Lav, iz razgovora dvojice zapamtio sam, i unio u pjesmu, kako ne valja da išta visoko raste nad grobom. Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.
25.11.
U povratku od Gordane, kad sam u mom naselju sišao sa trolejbusa, sjetih se Sarajlije koji je usmene stihove o šoferu primijenio na komšnicu čija je darežljivost, za vrijeme opsade grada, u njenoj okolici postala poznata:
Komšinice, dodaj gas, dodaj gas, dodaj gas,
To je želja sviju nas, sviju nas, sviju nas.
A šta će sirota, kažem ja njemu, i tu je vladao zakon tržišta: kad ponuda višestruko nadmašuje potražnju, roba mora biti jefina.
Onda se sjetih jedne prostitutke koju mi je, uoči rata u BiH, kad sam bio u Varšavi, u jednom hotelu, pokazao više ne znam ko, možda Poljak Vasilevski, čije sam ime zaboravio, inače otac mog bivšeg studenta Orhana Vasilevskog koga je rodila Muslimanka.
Prostitutka je bila anđeo nebeski: zbog takvog lica i takvog tijela izdati tri domovine bila bi bezvezna sitnica.
Ličila je na Japanku, možda i jeste bila Japanka, pa sam se sjetio svog brata od tetke Vukote Simonovića koji je obožavao Japanke. Ko leptiri su, govorio je. I dodavao da bi više volio jebati Japanku nego se posvetiti.
I ona bi se, na njegovome, vjerujem, osećala kao svetica. Jer se znalo da braća Simonovići, i Vukota i mlađi Vukosav, imaju su čim izić pred Miloša,kako je govoro Ranko Bulatović. A Vukašin Tripković, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, jednom je kazao da Simonovići imaju kurčeve kao konji. Ovo je bilo svima znano, jer papljanski momci često su se kupali goli u Kolovratu Boškovića, najdubljem viru u Ljuboviđi.
Pošto je, u ono vrijeme cijelom planetom bješe zavladao strah od side, u onu anđeosku kurvu iz varšavskog hotela mogao si ući jedino oboružan kondomom, a morao si imati na rukama gumene ljekarske rukavice. Tako mi je rečeno. Cijenu ulaska ne pamtim, ali je bila astronomska.
Onda kažem sebi: ti zaista nemaš pojma ama baš ni o čemu. Eto, nikad se nisi sjetio, na primjer, da probaš kurvu, ako ni zbog čega drugog, a ono bar da znaš kako se osjeća čovjek koji je platio da žega.
Ali zar bi iza toga Gordani mogao pogledati uoči? Mogao bi jedino ako joj sve ispričaš. No zar bi vjerovala da sam to uradio iz radoznalosti? Ko zna, možda i bi. Gordana je bolje nego iko na zemlji znala moje zlo i moje dobro i vjerovala da potonje u meni toliko preteže da se ne treba previše obazirati na prvo.
Cio život si, kažem sebi, gledao Gordani među noge kao da ti otud izlazi sunce nebesko, ali, ako ćeš biti pošten, i jeste ti izlazilo, i nek je po stoput blagosloveno svako njegov izgrijavanje, jer ovo što ti je još ostalo proživjećeš u totalnome mraku.Naježim se kad to zamislim.
Mada sam za njenom emilijom bilo lud i pod stare dane, Gordana je znala da mi mnogo više znače njene oči i ne bi bilo pretjerano reći da sam, možda ponajprije zbog njih, ovakav kakav danas jesam.
I sjetih se kako joj poznanica pričala o jednom Francuzu koji je volio da joj “šapće u pizdu”. Njoj, ili njenoj prijateljici, više ne znam. Nasmijao se jesam, ali smo i ja i Gordana dobro znali da bi to isto radio i njen čoek, ali se, eto, nije sjetio, jer nije francuski rafiniran.
4. decembar
Sutra će se navršiti devet mjeseci od njene smrti. Moja bol što je nema nije jača nego dublja.
Znam da je to veći od svih gubitaka koji su me zadesili i, za ovo vrijeme, ko zna koliko puta mi je kroz glavu prošla primisao: bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće. Dozlogrdilo živjeti, a mora se. To sam dosad stotinama puta pomislio.
Ali u mom bolu ima i nečeg što nije sebično: Gordana me boli jer mi nedostaje svakog trenutka, no lako ćemo za mene, gora je od toga pomisao da nje više nema među živima. Kako da se sa tim pomirim?
I kad god idem uza stepenice u našoj zgradi, mislim na Gordanu: nakon treće ture citostatika, koja će je i ubiti, jedva se popela.
Na svakom spratu ima dvaput po osam stepenika. Pošto pređe prvih osam, stavi lijevu nogu na sljedeći, desnom rukom uhvati se za ogradu, čeka da dođe do daha, i tako petnaest puta.
Često radim što i ona, i zaludu nagađam šta je tada mogla misliti, što je nevažno, jer u tim trenucima sva je u meni, nekad je Marko pomalo Gordana, nekad je Gordana pomalo Marko.
Kašto mislim kako je uistinu lijepo biti vjeran pokojnoj supruzi, a boga mi, kao starcu u sedamdeset drugoj, nije mi previše ni teško. Čak ako se i zaljubim u neku ženu, jer živ čovjek trebalo bi da ima kraj sebe koga živog, Gordanu ću voljeti do smrti. I to ne u sebi, krišom: valjda ni jedna žena ne bi trebalo da bude ljubomorna na mrtvu suparnicu?
I sjetio sam se, na njenom grobu, stihova Miodraga Žalice:
Dok je njegov grob bio živ,
i dok je živa bila Abelona.
I poželio sam da živim što duže. Kad sam, prvi put, na grobu blizu Gordaninog, pročitao imena bračnog para Gudelj: Irena (1941-2001) i Vojislav (1937-2013), pomislio sam: i ja sam od Gordane stariji četiri, ali ne daj mi bože da je nadživim dvanaest godina. Sad mislim drukčije: dok mene ima, i grob njen biće živ.
I iz njeg manja pirit će jeza
Jer sve do kraja mojih dana
Sa živim jedina pouzdana
Bit ću ti veza.
Moje je boriti se, koliko umijem, da do kraja moga života budeš što manje mrtva. Više do toga se ne može, a s manjim od toga ne bi bilo vrijedno živjeti. Čak ako su sve ovo obične staračke tlapnje. A vjerovatno jesu. Pa šta? Zar tlapnje nisu puna stvarnost?
27.12.2016.
Idem svaki dan na tvoj grob, dušo, iz stotinu razloga, a možda ponajprije zato što u odlasku do Svetog Josipa, u šetnji i šutnji kraj mermerne ploče – jer sad su dani studeni i ne može se sjedjeti na njoj, čak moram obaveznu cigaretu što prije popušiti – potom u povratku kući, taj sat i po, dva, ili i tri, kako kad, ćutim da nisam obično drvo među drvima, da još nije u meni sasvim utrnula sposobnost biti živ čovjek, što mi je veliko kao kuća. Mrtva me činiš živim.
I nerijetko osjećam potrebu, čak obavezu, da budem živ i za tebe. A kad si u meni, isto si što i Gospa u crkvi. I mnogo bolje sam čeljade kad mslim na te.
13.1. 2017.
Nakon pet dana neizlaska iz kuće, jer su studeni bile užasne, ojugovilo je, pa sam pješke i otišao do Gordane i vratio se kući krepan: pet dana nehodanja posve su me lišili kondicije, pa sam odmah na krevet kljúnuo, kako bi rekla Darinka, a šta sam sanjao, ne znam.
Iz sna u kom šumjela je Tara
Dvostišje me ovo produbilo:
I vječnosti sve do kraja neću Više nikad vidjet lice miloj.
To vječnost pretvara
U kaznu najveću.
25.1.2017.
Sanjao sam: vratila se Gordana. Nije tu, nekud je otišla, ali sam je vidio. Pa se mislim: baš je dobro što je došla, noćas ću joj kazati što nikad prije nisam. Tren potom sjetim se da je umrla, i grozno se rastužim.
Zatim sam sanjao, i to pozadugo, nešto drugo, ali se ničeg ne sjećam – čak danas mislim: snovi i jesu zato da budu zaboravljeni – i evo napokon Gordane. Zagrlim je i velim: “Znam da te nema, ali nek si mi došla da ti kažem ono što nisam, jer sam bio blesa, kazao dok si bila živa.” I probudim se, zagrljaj mi prazan, a suze same idu. Pa se mislim: znam da ne postojiš, ali prenesi joj ovo nekako, Svedržitelju!
I sjetim se da “mrtvi živima oči otvaraju“, kako je rekao Radomir Prodanović, vrlo darovit beogradski pjesnik koji je poginuo u savezničkom bombardovanju okupirane jugoslovenske prestonice.
Kad čitam pjesme izuzetno darovitih a rano umrlih ili poginulih pjesnika, da sam vjernik, zahvaljivao bih Bogu što mi je dao dovoljno dug život da napišem dvadeset knjiga pjesama i prepjevam, sam i u duetu, trideset tomova poezije.
Ali nema Boga, a svijetom ravna slijepi slučaj: da se moja majka udala za učitelja iz Lekovine, koga je voljela, i da je njen ostac Simeun nije grabuljom naćerao da se uda za Velimira Vešovića, “e onaj iz Lekovine je gladni gospodin, a Velimir je gazda čoek”, mene nikad ne bi bilo na svijetu.
Ili: da su četnici ubili mog oca kad su ga u našoj kući uhvatili sa petokrakom na kapi (“pljuni na petokraku, Mošovo kopile! A vaš otac ugvozdenio onijem očima i šuti”) – ne bi imao ko da me načini.
Ili da sam poginuo za vrijeme opsade Sarajeva – a mogao sam lako: barem dvaput sam posve slučajno izmakao smrti, najmanje pedeset mojih knjiga nikad ne bi bile napravljene. Mislim da bi zaista bio jazuk ako ne bi bilo trideset tomova mojih prepjeva.
5. februar
Prošlo je jedanaest mjeseci od njene smrti, i u međuvremenu sam svikao, zapravo oguglao na gluhu samoću, na misao da Gordane nema i da će mi ostatak života proći u pustinji, ali mi je stotinama puta dosad izišao pred oči njen ropac u kolima hitne pomoći, i svaki put sam, plačući kao streha, šteneći cvilio, jer od toga nema nikakve odbrane.
Milion godina kad bih živio, njena agonija bi mi ostala vječita sadašnjost. To se ne udaljava od mene, nego mi je svaki put bliže, graverskom iglom i kurzivom u moj mozak upisano, to čak daje smisao mom tavorenju, i nekad budi želju da mi vijek bude što duži i da svakoga dana, ponekad šest puta, cvilim za njom, jer imam za kime, čak bi trebalo da budem i srećan što me slučaj, slijep i gluh kao noć iz Mažuranićeva spjeva, nanio na ženu čiji će me ropac bacati u očajanje sve dok mi ne zvekne krampa nad glavom.
6. februar
Jednaest mjeseci u meni je mrak, nalik na onaj flor što su ga, iza ubijstva kralja Aleksandra 1934. godine, tri nedjelje morali, po naređenju ucvijeljene vlade, nositi svi Crnogorci koji su radili u državnoj upravi.
Ova rečenica me maličak ohrabrila, jer je dokaz da se ironijom bar pokušavam čupati iz svoga beznađa.
5.3. 2017.
Peti mart je najcrnji dan u mom životu. I bio bi mi, možda, gori jedino četrnaesti mart, kad sam rođen, da nikad nisam sreo Gordanu Mikulić.
21.3. 2017.
Mubera Isanović, arhitekta, slikar i pisac, poslala mi mejlom ovu pjesmu:
Mislim, imam dug
Danas je
Dan Nezavisnosti
i odjednom odlučim
da idem u posjetu Gordani,
da je obiđem,
tu je blizu,
iza Ciglana…
ali danas je neradni dan,
a ja ću ponijeti knjigu
Marka Vešovića
“Bijeg na visoravan”,
pa ću iz te knjige
pročitati njoj jedan odlomak
i otvoreno priznati
da sam tri dana
novogodišnjih praznika
provela lijepo
uz “Bijeg na visoravan”.
Draga Gordana, nek me čuje
biće joj drago.
Idem u posjetu,
a na mramoru lijepo piše
Gordana Vešović
Marko Jugosloven…
Pogladim joj ime:
“Počivaj u miru
prijateljice,
a ja ću se javiti Marku
četrnaestog marta
da mu čestitam rođendan.”
Kraj marta
Na putu do Gordane vidio sam prosjaka sa plavom zakrpom na turu, pa mi se činilo da su mu hlače zakrpljene parčetom neba. Procvjetale su su na groblju jagorčevine, koje prošloga marta uopšte nisam registrirao, i jednu sam pokušao presaditi u krtičnjak pored Gordaninog groba, ali je nakon dva dana svenula. Trava se zeleni više nego što je neophodno, jer i ona zna da od viška glava ne boli. Vidio sam u snu lisicu sa sedam repova, istu onu koju sam sanjao prije četvrt stoljeća, pred smak Jugoslavije. I ponovo se, ja, udovac, osjećam kao afričke životinje, internirane u zoološke vrtove Evrope, što znači različite stvari, možda ponajprije da je u meni još itekako živ pjesnik, onaj na koga je iz riječi apstrakatan, apsolutan, apsolviran, apsurdan, apstinencija, apscisa, apsida… režao aps.
9.4.2017.
Ivana mi javlja mejlom: “Kraj puta Sarajevo-Maglaj, a to je 121 km, ima 86 dzamija. Na svakih 1,4 km imas jednu dzamiju, da ne zafali. To su samo one koje se vide iz autobusa. Ja mislim da ni u Saudiskoj Arabiji nisu premasili ovaj rekord.”
A ja se sjetih citata, posuđenog od Jergovića, koji sam turio u pjesmu napisanu nakon što su Gordani otkrili rak: “Živim na Bliskom Istoku”. Odsad su vladavinu Sina Babinoga zvati džamiokratija.
10.4.2017.
1. Trinaest mjeseci nakon Gordanine smrti, Jovanki Manzalović, pola Srpkinji, pola Čehinji, zaista divnoj ženici, pokušao sam se udvarati, ali bez ikakvog uspjeha. Šezdeset devet joj godina, ali ima mlade noge, jednom sam je poljubio u čarobno koljeno, a dlanovi joj nježni i mekani kao listovi salate. Ali sve je ispalo kao kad je, u mom djetinjstvu, Džika pitao Senku: “Da ti ne bi meni, slučajno, dala pičke?” “Ne bih za državu”, odgovorila je upitana.
Za mene, žena je najčešće kao more: što si u njega zaljubljeniji, ono je ravnodušnije spram tvoga postojanja. Na vrijeme, prije nego što sam se posve zatreskao u nju, shvatio sam: Jovanka i ja gledamo se kao preko poplave. Koja se nikad neće povući.
Dragovoljno priznanje poraza još je jedan dokaz da sam Jugoslaven, a ne Crnogorac. Jer pravi Crnogorac nikad neće priznati da je pobijeđen, kao što ni pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, čak ni sa svojom. A pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, kao što ni pravi seljak nikad ne priznaje da je dobro rodila godina.
2. Nakon buđenja, dok sam spužvom prao umivaonik u kupatilu iz potkrovlja, sjetio sam se kako mi Gordana pričala da je, kao djevojčurak, gledala jednu fitmiju iz mahale gdje je rođena i gdje je živjela do udaje. Fitmija je namiguša, ali i smutljivica. Zauvijek sam upamtio njenu rečenicu: “Seljanka sa kosom do po guzice“. I bio sam sretan što će ta mrvica Gordane živjeti u meni dok me ima.
Znam ja nju, kazao sam.To je ona što je imala dekolte dubok do minđe. Gordana se nasmijala. Ovo je bilo tek djelimično moje, jer je pravljeno po Stanisavljevićevim stihovima:
Sve mlade Muslimanke
– naredio je General –
ima da nose na haljama
V-izrez sve do pupka
– moj pobednički znak.
Je li bila udata, pitao sam Gordanu. Jašta je. Još u šesnaestoj. E onda je sigurno znam. To je ona što je voljela reći: moja pica, ja joj gazdarica. Gordana se opet smije. Nisam tačno upamtio njene riječi, ali, otprilike, kad god bi tu žensku srela, mislila je isto: samo ne biti kao ona. I ovo je mali prilog, jer nas pomalo grade svi, i najbolji i najgori, iz naše okoline, objašnjenju zašto je moja draga bila lišena ne samo talenta za koketeriju, nego i za spletkarenje. I opet me zabolješe Sidranove riječi, jače nego ikad: “Ti si sve ovo zakuhala!“ Ovo mu ne bih oprostio ni kad bih živio hiljadu godina.
Maj, 2017.
Sanjao sam kako grlim Gordanu – bila je manja nego živa, i sva bijela, kakva nikad nije bila javi – i kako joj kažem: “Znam da ću se probuditi, i da ćeš ti nestati, ali ovo mi jako treba”. Ostatak sna, koji je bio podug, zaboravio sam, osim riječi: “Išao sam u Velešiće da tražim našu baraku, i nje, bezbeli, nema, jer nisam znao da nas dvoje još u njoj stanujemo.“
12.7. 2017.
U snu joj kažem: “Imaj duše prema meni, dođi mi češće na san.” Kad sam se probudio, bio sam potresen od vlastitih riječi: mogao sam, na javi, dok je bila živa, biti malo češće tako nježan prema njoj. I počeh naprosto da se gušim od pomisli šta je sve nepopravljivo u mom životu s njom. Najnepopravljivije od svega: nisam umro prije nje. Kako da sebi to oprostim? Potom, uhvati me pravo očajanje što Gordana nikad neće znati šta je o njoj napisao njen “veliki pesnik”. Možda i jesam veliki, ali živ čovjek to ne može znati. Ipak vjerujem da ću, do smrti, moći o njoj da pišem istinske pjesme. Zar je to malo?
16.7. 2017.
U snu, ulazim u njenu spavaću sobu, gdje sam očekivao da ću je zateći, a onda kažem: “Nikad više ovdje nećeš ući, nikad, nikad”, i grunem u plač koji me probudio.
Dnevnik/3
5.11.
Napunilo se osam mjeseci od Gordanine smrti. Posve sam se zanio u pisanje, jer dotjerujem knjigu o njoj, a kad sam došao sebi, shvatio sam da ću po mraku morati do nje.
Svi ulazi u groblje, osim glavnog, bili su bili zaključani. Kad sam prolazio pored Pokopovog ureda, jedan mladić, iz osvijetljenog auta, jamačno čuvar, pitao me: “Kuda, gospodine?” “Idem ženi na grob, pa zakasnio.”
Svašta sam mislio dok sam pušio obaveznu cigaretu sjedeći na mramornoj ploči, ali ništa, kao obično, nisam upamtio, osim pomisli: Trebalo bi nešto da joj šumi nad grobom. U ratu, na groblju Lav, iz razgovora dvojice zapamtio sam, i unio u pjesmu, kako ne valja da išta visoko raste nad grobom. Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.
25.11.
U povratku od Gordane, kad sam u mom naselju sišao sa trolejbusa, sjetih se Sarajlije koji je usmene stihove o šoferu primijenio na komšnicu čija je darežljivost, za vrijeme opsade grada, u njenoj okolici postala poznata:
Komšinice, dodaj gas, dodaj gas, dodaj gas,
To je želja sviju nas, sviju nas, sviju nas.
A šta će sirota, kažem ja njemu, i tu je vladao zakon tržišta: kad ponuda višestruko nadmašuje potražnju, roba mora biti jefina.
Onda se sjetih jedne prostitutke koju mi je, uoči rata u BiH, kad sam bio u Varšavi, u jednom hotelu, pokazao više ne znam ko, možda Poljak Vasilevski, čije sam ime zaboravio, inače otac mog bivšeg studenta Orhana Vasilevskog koga je rodila Muslimanka.
Prostitutka je bila anđeo nebeski: zbog takvog lica i takvog tijela izdati tri domovine bila bi bezvezna sitnica.
Ličila je na Japanku, možda i jeste bila Japanka, pa sam se sjetio svog brata od tetke Vukote Simonovića koji je obožavao Japanke. Ko leptiri su, govorio je. I dodavao da bi više volio jebati Japanku nego se posvetiti.
I ona bi se, na njegovome, vjerujem, osećala kao svetica. Jer se znalo da braća Simonovići, i Vukota i mlađi Vukosav, imaju su čim izić pred Miloša,kako je govoro Ranko Bulatović. A Vukašin Tripković, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, jednom je kazao da Simonovići imaju kurčeve kao konji. Ovo je bilo svima znano, jer papljanski momci često su se kupali goli u Kolovratu Boškovića, najdubljem viru u Ljuboviđi.
Pošto je, u ono vrijeme cijelom planetom bješe zavladao strah od side, u onu anđeosku kurvu iz varšavskog hotela mogao si ući jedino oboružan kondomom, a morao si imati na rukama gumene ljekarske rukavice. Tako mi je rečeno. Cijenu ulaska ne pamtim, ali je bila astronomska.
Onda kažem sebi: ti zaista nemaš pojma ama baš ni o čemu. Eto, nikad se nisi sjetio, na primjer, da probaš kurvu, ako ni zbog čega drugog, a ono bar da znaš kako se osjeća čovjek koji je platio da žega.
Ali zar bi iza toga Gordani mogao pogledati uoči? Mogao bi jedino ako joj sve ispričaš. No zar bi vjerovala da sam to uradio iz radoznalosti? Ko zna, možda i bi. Gordana je bolje nego iko na zemlji znala moje zlo i moje dobro i vjerovala da potonje u meni toliko preteže da se ne treba previše obazirati na prvo.
Cio život si, kažem sebi, gledao Gordani među noge kao da ti otud izlazi sunce nebesko, ali, ako ćeš biti pošten, i jeste ti izlazilo, i nek je po stoput blagosloveno svako njegov izgrijavanje, jer ovo što ti je još ostalo proživjećeš u totalnome mraku.Naježim se kad to zamislim.
Mada sam za njenom emilijom bilo lud i pod stare dane, Gordana je znala da mi mnogo više znače njene oči i ne bi bilo pretjerano reći da sam, možda ponajprije zbog njih, ovakav kakav danas jesam.
I sjetih se kako joj poznanica pričala o jednom Francuzu koji je volio da joj “šapće u pizdu”. Njoj, ili njenoj prijateljici, više ne znam. Nasmijao se jesam, ali smo i ja i Gordana dobro znali da bi to isto radio i njen čoek, ali se, eto, nije sjetio, jer nije francuski rafiniran.
4. decembar
Sutra će se navršiti devet mjeseci od njene smrti. Moja bol što je nema nije jača nego dublja.
Znam da je to veći od svih gubitaka koji su me zadesili i, za ovo vrijeme, ko zna koliko puta mi je kroz glavu prošla primisao: bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće. Dozlogrdilo živjeti, a mora se. To sam dosad stotinama puta pomislio.
Ali u mom bolu ima i nečeg što nije sebično: Gordana me boli jer mi nedostaje svakog trenutka, no lako ćemo za mene, gora je od toga pomisao da nje više nema među živima. Kako da se sa tim pomirim?
I kad god idem uza stepenice u našoj zgradi, mislim na Gordanu: nakon treće ture citostatika, koja će je i ubiti, jedva se popela.
Na svakom spratu ima dvaput po osam stepenika. Pošto pređe prvih osam, stavi lijevu nogu na sljedeći, desnom rukom uhvati se za ogradu, čeka da dođe do daha, i tako petnaest puta.
Često radim što i ona, i zaludu nagađam šta je tada mogla misliti, što je nevažno, jer u tim trenucima sva je u meni, nekad je Marko pomalo Gordana, nekad je Gordana pomalo Marko.
Kašto mislim kako je uistinu lijepo biti vjeran pokojnoj supruzi, a boga mi, kao starcu u sedamdeset drugoj, nije mi previše ni teško. Čak ako se i zaljubim u neku ženu, jer živ čovjek trebalo bi da ima kraj sebe koga živog, Gordanu ću voljeti do smrti. I to ne u sebi, krišom: valjda ni jedna žena ne bi trebalo da bude ljubomorna na mrtvu suparnicu?
I sjetio sam se, na njenom grobu, stihova Miodraga Žalice:
Dok je njegov grob bio živ,
i dok je živa bila Abelona.
I poželio sam da živim što duže. Kad sam, prvi put, na grobu blizu Gordaninog, pročitao imena bračnog para Gudelj: Irena (1941-2001) i Vojislav (1937-2013), pomislio sam: i ja sam od Gordane stariji četiri, ali ne daj mi bože da je nadživim dvanaest godina. Sad mislim drukčije: dok mene ima, i grob njen biće živ.
I iz njeg manja pirit će jeza
Jer sve do kraja mojih dana
Sa živim jedina pouzdana
Bit ću ti veza.
Moje je boriti se, koliko umijem, da do kraja moga života budeš što manje mrtva. Više do toga se ne može, a s manjim od toga ne bi bilo vrijedno živjeti. Čak ako su sve ovo obične staračke tlapnje. A vjerovatno jesu. Pa šta? Zar tlapnje nisu puna stvarnost?
27.12.2016.
Idem svaki dan na tvoj grob, dušo, iz stotinu razloga, a možda ponajprije zato što u odlasku do Svetog Josipa, u šetnji i šutnji kraj mermerne ploče – jer sad su dani studeni i ne može se sjedjeti na njoj, čak moram obaveznu cigaretu što prije popušiti – potom u povratku kući, taj sat i po, dva, ili i tri, kako kad, ćutim da nisam obično drvo među drvima, da još nije u meni sasvim utrnula sposobnost biti živ čovjek, što mi je veliko kao kuća. Mrtva me činiš živim.
I nerijetko osjećam potrebu, čak obavezu, da budem živ i za tebe. A kad si u meni, isto si što i Gospa u crkvi. I mnogo bolje sam čeljade kad mslim na te.
13.1. 2017.
Nakon pet dana neizlaska iz kuće, jer su studeni bile užasne, ojugovilo je, pa sam pješke i otišao do Gordane i vratio se kući krepan: pet dana nehodanja posve su me lišili kondicije, pa sam odmah na krevet kljúnuo, kako bi rekla Darinka, a šta sam sanjao, ne znam.
Iz sna u kom šumjela je Tara
Dvostišje me ovo produbilo:
I vječnosti sve do kraja neću
Više nikad vidjet lice miloj.
To vječnost pretvara
U kaznu najveću.
25.1.2017.
Sanjao sam: vratila se Gordana. Nije tu, nekud je otišla, ali sam je vidio. Pa se mislim: baš je dobro što je došla, noćas ću joj kazati što nikad prije nisam. Tren potom sjetim se da je umrla, i grozno se rastužim.
Zatim sam sanjao, i to pozadugo, nešto drugo, ali se ničeg ne sjećam – čak danas mislim: snovi i jesu zato da budu zaboravljeni – i evo napokon Gordane. Zagrlim je i velim: “Znam da te nema, ali nek si mi došla da ti kažem ono što nisam, jer sam bio blesa, kazao dok si bila živa.” I probudim se, zagrljaj mi prazan, a suze same idu. Pa se mislim: znam da ne postojiš, ali prenesi joj ovo nekako, Svedržitelju!
I sjetim se da “mrtvi živima oči otvaraju“, kako je rekao Radomir Prodanović, vrlo darovit beogradski pjesnik koji je poginuo u savezničkom bombardovanju okupirane jugoslovenske prestonice.
Kad čitam pjesme izuzetno darovitih a rano umrlih ili poginulih pjesnika, da sam vjernik, zahvaljivao bih Bogu što mi je dao dovoljno dug život da napišem dvadeset knjiga pjesama i prepjevam, sam i u duetu, trideset tomova poezije.
Ali nema Boga, a svijetom ravna slijepi slučaj: da se moja majka udala za učitelja iz Lekovine, koga je voljela, i da je njen ostac Simeun nije grabuljom naćerao da se uda za Velimira Vešovića, “e onaj iz Lekovine je gladni gospodin, a Velimir je gazda čoek”, mene nikad ne bi bilo na svijetu.
Ili: da su četnici ubili mog oca kad su ga u našoj kući uhvatili sa petokrakom na kapi (“pljuni na petokraku, Mošovo kopile! A vaš otac ugvozdenio onijem očima i šuti”) – ne bi imao ko da me načini.
Ili da sam poginuo za vrijeme opsade Sarajeva – a mogao sam lako: barem dvaput sam posve slučajno izmakao smrti, najmanje pedeset mojih knjiga nikad ne bi bile napravljene. Mislim da bi zaista bio jazuk ako ne bi bilo trideset tomova mojih prepjeva.
5. februar
Prošlo je jedanaest mjeseci od njene smrti, i u međuvremenu sam svikao, zapravo oguglao na gluhu samoću, na misao da Gordane nema i da će mi ostatak života proći u pustinji, ali mi je stotinama puta dosad izišao pred oči njen ropac u kolima hitne pomoći, i svaki put sam, plačući kao streha, šteneći cvilio, jer od toga nema nikakve odbrane.
Milion godina kad bih živio, njena agonija bi mi ostala vječita sadašnjost. To se ne udaljava od mene, nego mi je svaki put bliže, graverskom iglom i kurzivom u moj mozak upisano, to čak daje smisao mom tavorenju, i nekad budi želju da mi vijek bude što duži i da svakoga dana, ponekad šest puta, cvilim za njom, jer imam za kime, čak bi trebalo da budem i srećan što me slučaj, slijep i gluh kao noć iz Mažuranićeva spjeva, nanio na ženu čiji će me ropac bacati u očajanje sve dok mi ne zvekne krampa nad glavom.
6. februar
Jednaest mjeseci u meni je mrak, nalik na onaj flor što su ga, iza ubijstva kralja Aleksandra 1934. godine, tri nedjelje morali, po naređenju ucvijeljene vlade, nositi svi Crnogorci koji su radili u državnoj upravi.
Ova rečenica me maličak ohrabrila, jer je dokaz da se ironijom bar pokušavam čupati iz svoga beznađa.
5.3. 2017.
Peti mart je najcrnji dan u mom životu. I bio bi mi, možda, gori jedino četrnaesti mart, kad sam rođen, da nikad nisam sreo Gordanu Mikulić.
21.3. 2017.
Mubera Isanović, arhitekta, slikar i pisac, poslala mi mejlom ovu pjesmu:
Mislim, imam dug
Danas je
Dan Nezavisnosti
i odjednom odlučim
da idem u posjetu Gordani,
da je obiđem,
tu je blizu,
iza Ciglana…
ali danas je neradni dan,
a ja ću ponijeti knjigu
Marka Vešovića
“Bijeg na visoravan”,
pa ću iz te knjige
pročitati njoj jedan odlomak
i otvoreno priznati
da sam tri dana
novogodišnjih praznika
provela lijepo
uz “Bijeg na visoravan”.
Draga Gordana, nek me čuje
biće joj drago.
Idem u posjetu,
a na mramoru lijepo piše
Gordana Vešović
Marko Jugosloven…
Pogladim joj ime:
“Počivaj u miru
prijateljice,
a ja ću se javiti Marku
četrnaestog marta
da mu čestitam rođendan.”
Kraj marta
Na putu do Gordane vidio sam prosjaka sa plavom zakrpom na turu, pa mi se činilo da su mu hlače zakrpljene parčetom neba. Procvjetale su su na groblju jagorčevine, koje prošloga marta uopšte nisam registrirao, i jednu sam pokušao presaditi u krtičnjak pored Gordaninog groba, ali je nakon dva dana svenula. Trava se zeleni više nego što je neophodno, jer i ona zna da od viška glava ne boli. Vidio sam u snu lisicu sa sedam repova, istu onu koju sam sanjao prije četvrt stoljeća, pred smak Jugoslavije. I ponovo se, ja, udovac, osjećam kao afričke životinje, internirane u zoološke vrtove Evrope, što znači različite stvari, možda ponajprije da je u meni još itekako živ pjesnik, onaj na koga je iz riječi apstrakatan, apsolutan, apsolviran, apsurdan, apstinencija, apscisa, apsida… režao aps.
9.4.2017.
Ivana mi javlja mejlom: “Kraj puta Sarajevo-Maglaj, a to je 121 km, ima 86 dzamija. Na svakih 1,4 km imas jednu dzamiju, da ne zafali. To su samo one koje se vide iz autobusa. Ja mislim da ni u Saudiskoj Arabiji nisu premasili ovaj rekord.”
A ja se sjetih citata, posuđenog od Jergovića, koji sam turio u pjesmu napisanu nakon što su Gordani otkrili rak: “Živim na Bliskom Istoku”. Odsad su vladavinu Sina Babinoga zvati džamiokratija.
10.4.2017.
1. Trinaest mjeseci nakon Gordanine smrti, Jovanki Manzalović, pola Srpkinji, pola Čehinji, zaista divnoj ženici, pokušao sam se udvarati, ali bez ikakvog uspjeha. Šezdeset devet joj godina, ali ima mlade noge, jednom sam je poljubio u čarobno koljeno, a dlanovi joj nježni i mekani kao listovi salate. Ali sve je ispalo kao kad je, u mom djetinjstvu, Džika pitao Senku: “Da ti ne bi meni, slučajno, dala pičke?” “Ne bih za državu”, odgovorila je upitana.
Za mene, žena je najčešće kao more: što si u njega zaljubljeniji, ono je ravnodušnije spram tvoga postojanja. Na vrijeme, prije nego što sam se posve zatreskao u nju, shvatio sam: Jovanka i ja gledamo se kao preko poplave. Koja se nikad neće povući.
Dragovoljno priznanje poraza još je jedan dokaz da sam Jugoslaven, a ne Crnogorac. Jer pravi Crnogorac nikad neće priznati da je pobijeđen, kao što ni pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, čak ni sa svojom. A pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, kao što ni pravi seljak nikad ne priznaje da je dobro rodila godina.
2. Nakon buđenja, dok sam spužvom prao umivaonik u kupatilu iz potkrovlja, sjetio sam se kako mi Gordana pričala da je, kao djevojčurak, gledala jednu fitmiju iz mahale gdje je rođena i gdje je živjela do udaje. Fitmija je namiguša, ali i smutljivica. Zauvijek sam upamtio njenu rečenicu: “Seljanka sa kosom do po guzice“. I bio sam sretan što će ta mrvica Gordane živjeti u meni dok me ima.
Znam ja nju, kazao sam.To je ona što je imala dekolte dubok do minđe. Gordana se nasmijala. Ovo je bilo tek djelimično moje, jer je pravljeno po Stanisavljevićevim stihovima:
Sve mlade Muslimanke
– naredio je General –
ima da nose na haljama
V-izrez sve do pupka
– moj pobednički znak.
Je li bila udata, pitao sam Gordanu. Jašta je. Još u šesnaestoj. E onda je sigurno znam. To je ona što je voljela reći: moja pica, ja joj gazdarica. Gordana se opet smije. Nisam tačno upamtio njene riječi, ali, otprilike, kad god bi tu žensku srela, mislila je isto: samo ne biti kao ona. I ovo je mali prilog, jer nas pomalo grade svi, i najbolji i najgori, iz naše okoline, objašnjenju zašto je moja draga bila lišena ne samo talenta za koketeriju, nego i za spletkarenje. I opet me zabolješe Sidranove riječi, jače nego ikad: “Ti si sve ovo zakuhala!“ Ovo mu ne bih oprostio ni kad bih živio hiljadu godina.
Maj, 2017.
Sanjao sam kako grlim Gordanu – bila je manja nego živa, i sva bijela, kakva nikad nije bila javi – i kako joj kažem: “Znam da ću se probuditi, i da ćeš ti nestati, ali ovo mi jako treba”. Ostatak sna, koji je bio podug, zaboravio sam, osim riječi: “Išao sam u Velešiće da tražim našu baraku, i nje, bezbeli, nema, jer nisam znao da nas dvoje još u njoj stanujemo.“
12.7. 2017.
U snu joj kažem: “Imaj duše prema meni, dođi mi češće na san.” Kad sam se probudio, bio sam potresen od vlastitih riječi: mogao sam, na javi, dok je bila živa, biti malo češće tako nježan prema njoj. I počeh naprosto da se gušim od pomisli šta je sve nepopravljivo u mom životu s njom. Najnepopravljivije od svega: nisam umro prije nje. Kako da sebi to oprostim? Potom, uhvati me pravo očajanje što Gordana nikad neće znati šta je o njoj napisao njen “veliki pesnik”. Možda i jesam veliki, ali živ čovjek to ne može znati. Ipak vjerujem da ću, do smrti, moći o njoj da pišem istinske pjesme. Zar je to malo?
16.7. 2017.
U snu, ulazim u njenu spavaću sobu, gdje sam očekivao da ću je zateći, a onda kažem: “Nikad više ovdje nećeš ući, nikad, nikad”, i grunem u plač koji me probudio.