Mina iz minobacača, starinska, od 60mm, nalik na izvrnutu vazu za ljubičice, koju je očajna nevjesta u vjenčanici zavitlala u prozor, cvjetići su se rasuli ranjeni razbijenim staklom, a mina je nastavila let i pala pod noge mladoj ženi, trideset i petu je navršila, nasred dječjeg igrališta, dok se vraćala iz ambulante, tamo je završila smjenu među medicinskim sestrama.
Mina od 60mm, starinska, mala, eksplodirala je među njezinim nogama, usred njezina koraka, i ubila dvoje djece, djevojčicu i dječaka, koji su za mirnog dana igrali badminton. Pali su, jedno pa drugo, i mlada je žena, medicinska sestra, vidjela njihovu smrt. Legli su oboje, ne pomaknuvši se, djevojčica na leđa, s rukom preko prsa, kao da ih gola skriva, dječak na trbuh, kao da spava. Čula je samo zujanje u ušima, kao Bachove fuge, čije se fraze pretvaraju u zuj koji izvire iz drugoga zuja. I čekala je da se tako i sama sruši, dok su joj se pred očima rojile crne mrlje, kao da je u sunce gledala, od bljeska malene mine. Ali nije se rušila, osluškivala je bol, ali ništa je nije boljelo, dok je tako stajala u sleđenom raskoraku, a da joj tijelo nije razderao nijedan od tisuću gelera.
Sreća, pomišlja netko, sreća, pomišlja onaj kojem će ova priča biti ispričana. Ali se dogodilo, ipak, nešto. Nepogođenoj, cijeloj i živoj medicinskoj sestri vrijeme je od eksplozije, od udara zraka, od udara duha, koji pokreće duše i onda duše čine vrijeme da postoji i teče, unatrag poteklo. U strahu, u rasulu, u napasti duše da prhne poput nevidljive ptice na nevidljivom užetu za rublje, vrijeme je poteklo brže nego što je do tada teklo.
I sutra već, kada je došla u ambulantu, pitali su se tko li je ovo djevojče, raspamećeno, u poderanim haljinama, ničije, kao da ga je neka velika nevolja nanijela. Htjela im je reći pa to sam ja, sestra iz prve smjena, ali odmah je odustala. Kako nešto reći onima koji te nisu prepoznali. I ne samo što te nisu prepoznali, nego si se s njima razišla u vremenu.
Do sljedećeg dana bila je već malena curica, tri bi joj godine jedva mogle biti, samo su je nokti odavali. Izgriženi do očaja, nokti nekad odrasle žene.
Djevojčica
Mina iz minobacača, starinska, od 60mm, nalik na izvrnutu vazu za ljubičice, koju je očajna nevjesta u vjenčanici zavitlala u prozor, cvjetići su se rasuli ranjeni razbijenim staklom, a mina je nastavila let i pala pod noge mladoj ženi, trideset i petu je navršila, nasred dječjeg igrališta, dok se vraćala iz ambulante, tamo je završila smjenu među medicinskim sestrama.
Mina od 60mm, starinska, mala, eksplodirala je među njezinim nogama, usred njezina koraka, i ubila dvoje djece, djevojčicu i dječaka, koji su za mirnog dana igrali badminton. Pali su, jedno pa drugo, i mlada je žena, medicinska sestra, vidjela njihovu smrt. Legli su oboje, ne pomaknuvši se, djevojčica na leđa, s rukom preko prsa, kao da ih gola skriva, dječak na trbuh, kao da spava. Čula je samo zujanje u ušima, kao Bachove fuge, čije se fraze pretvaraju u zuj koji izvire iz drugoga zuja. I čekala je da se tako i sama sruši, dok su joj se pred očima rojile crne mrlje, kao da je u sunce gledala, od bljeska malene mine. Ali nije se rušila, osluškivala je bol, ali ništa je nije boljelo, dok je tako stajala u sleđenom raskoraku, a da joj tijelo nije razderao nijedan od tisuću gelera.
Sreća, pomišlja netko, sreća, pomišlja onaj kojem će ova priča biti ispričana. Ali se dogodilo, ipak, nešto. Nepogođenoj, cijeloj i živoj medicinskoj sestri vrijeme je od eksplozije, od udara zraka, od udara duha, koji pokreće duše i onda duše čine vrijeme da postoji i teče, unatrag poteklo. U strahu, u rasulu, u napasti duše da prhne poput nevidljive ptice na nevidljivom užetu za rublje, vrijeme je poteklo brže nego što je do tada teklo.
I sutra već, kada je došla u ambulantu, pitali su se tko li je ovo djevojče, raspamećeno, u poderanim haljinama, ničije, kao da ga je neka velika nevolja nanijela. Htjela im je reći pa to sam ja, sestra iz prve smjena, ali odmah je odustala. Kako nešto reći onima koji te nisu prepoznali. I ne samo što te nisu prepoznali, nego si se s njima razišla u vremenu.
Do sljedećeg dana bila je već malena curica, tri bi joj godine jedva mogle biti, samo su je nokti odavali. Izgriženi do očaja, nokti nekad odrasle žene.