Stegla je zima kao što nikad u ratu nije. Ili se ljudima tako čini, jer su nakon tolikih godina na zimu upućeni i od zime bi trebali sačuvati svoja trošna i načeta tijela.
A svakih desetak dana, kad sunce ipak probije kroz sivilo neba i leda, i nakratko počnu se topiti ledenice što kao stalaktiti vise s krovova koji okružuju trg, odnekud izađe polugola djevojčica, djevojče skoro, kojoj jedna od onih iznenadnih bombi sedme godine rata odnese oba roditelja, pa ostade sama, nesvjesna opasnosti i nesposobna da se sama o sebi brine. Mislilo se, umrijet će tako, pa bi se od te misli otresala glava i nastavljalo se o nečemu drugom. Ali mala preživi rat, i prikaza nam se pred očima na ovu hladnoću, već porasla, tijelo joj kao u žene, pamet kao u djeteta zatvorenog u čelično jaje, gola i bosa, na njoj samo ostaci prljavog i poderanog starinskog kombinea. Stoji, pa sjeda, sama na jednom kraju trga, i širi noge, ne shvaćajući što čini.
Grije se na to malo sunca.
A s druge strane trga, kroz prozor nagnut starac, ne znamo ga koji je ni čiji, izbjeglica u stanu u kojem su nekad živjeli notar i njegova sestra, pa su davno izbjegli iz grada, i sve ga je više vani, skoro da će kroz prozor ispasti, zuri u to dijete, pohotno.
Nikoga da stane između njih dvoje, da mu odagna pogled ili ga upita čovječe Božji što to radiš? Zar nakon ovakvoga rata, zar nakon svega što su neprijateljski muževi učinili našim ženama i djevojkama, sestrama našim i kćerima, zar nakon tolikog stradanja i takve muke i nesreće narodne, ti tako? I što si ti, druškane, radio dok se sve to zbivalo? Jesi li tako špijunirao vojsku i narod, kao što sad toj jadnici zuriš među noge?
Nikoga da pita, ali iza prozora kuća na trgu, čim nakon dana najgoreg leda malo izgrije sunce, pa izađe djevojče, a izađe i pohotnik, sve više je onih koji sve ovo vide, pa se od muke gnjeve.
Na kraju izađosmo i krenusmo, nekako svi u isto vrijeme, popesmo se uza drvene stube, zalupasmo na njegova vrata, ne otvara on, pa otvorismo mi, on pruža ruke, gleda na nas nekako s visine, pa viče:
Provalnici, provalnici!
Ne možemo mi u svome gradu biti provalnici, ako dijete ovoga grada, kojemu neprijatelji ubiše majku i oca, štitimo od pohotnika.
Ne znam jesmo li mu tako rekli, ali tako smo mislili, pa je ono što smo govorili bilo sve u tom smislu. A on je uzmicao, korak po korak, unatrag prema onom svom prozoru. I ne znam je li ga koji od nas gurno kroz prozor, ili je izletio sam.
Ali tad se pojavila susjeda preko puta, pa je rekla:
Ali on se samo grijao na suncu!
Kako, kad smo svi vidjeli da je pohotno gledao u malu?
Djevojče i pohotnik
Stegla je zima kao što nikad u ratu nije. Ili se ljudima tako čini, jer su nakon tolikih godina na zimu upućeni i od zime bi trebali sačuvati svoja trošna i načeta tijela.
A svakih desetak dana, kad sunce ipak probije kroz sivilo neba i leda, i nakratko počnu se topiti ledenice što kao stalaktiti vise s krovova koji okružuju trg, odnekud izađe polugola djevojčica, djevojče skoro, kojoj jedna od onih iznenadnih bombi sedme godine rata odnese oba roditelja, pa ostade sama, nesvjesna opasnosti i nesposobna da se sama o sebi brine. Mislilo se, umrijet će tako, pa bi se od te misli otresala glava i nastavljalo se o nečemu drugom. Ali mala preživi rat, i prikaza nam se pred očima na ovu hladnoću, već porasla, tijelo joj kao u žene, pamet kao u djeteta zatvorenog u čelično jaje, gola i bosa, na njoj samo ostaci prljavog i poderanog starinskog kombinea. Stoji, pa sjeda, sama na jednom kraju trga, i širi noge, ne shvaćajući što čini.
Grije se na to malo sunca.
A s druge strane trga, kroz prozor nagnut starac, ne znamo ga koji je ni čiji, izbjeglica u stanu u kojem su nekad živjeli notar i njegova sestra, pa su davno izbjegli iz grada, i sve ga je više vani, skoro da će kroz prozor ispasti, zuri u to dijete, pohotno.
Nikoga da stane između njih dvoje, da mu odagna pogled ili ga upita čovječe Božji što to radiš? Zar nakon ovakvoga rata, zar nakon svega što su neprijateljski muževi učinili našim ženama i djevojkama, sestrama našim i kćerima, zar nakon tolikog stradanja i takve muke i nesreće narodne, ti tako? I što si ti, druškane, radio dok se sve to zbivalo? Jesi li tako špijunirao vojsku i narod, kao što sad toj jadnici zuriš među noge?
Nikoga da pita, ali iza prozora kuća na trgu, čim nakon dana najgoreg leda malo izgrije sunce, pa izađe djevojče, a izađe i pohotnik, sve više je onih koji sve ovo vide, pa se od muke gnjeve.
Na kraju izađosmo i krenusmo, nekako svi u isto vrijeme, popesmo se uza drvene stube, zalupasmo na njegova vrata, ne otvara on, pa otvorismo mi, on pruža ruke, gleda na nas nekako s visine, pa viče:
Provalnici, provalnici!
Ne možemo mi u svome gradu biti provalnici, ako dijete ovoga grada, kojemu neprijatelji ubiše majku i oca, štitimo od pohotnika.
Ne znam jesmo li mu tako rekli, ali tako smo mislili, pa je ono što smo govorili bilo sve u tom smislu. A on je uzmicao, korak po korak, unatrag prema onom svom prozoru. I ne znam je li ga koji od nas gurno kroz prozor, ili je izletio sam.
Ali tad se pojavila susjeda preko puta, pa je rekla:
Ali on se samo grijao na suncu!
Kako, kad smo svi vidjeli da je pohotno gledao u malu?
Telegrafist u pošti, od rođenja slijep.
Rekla je, s nekom zlobom u glasu.