Kad Sijarićevo pisanje nazivamo stilskom šarom, izbija iz toga i misao o nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti koju je Istok začinio svojim bojama. Otuda je šarenilo u svojoj razigranoj ustreptalosti tu sasvim prirodno, a evropskom oku se može učiniti barokno nagomilano.
Stoga se na Sijarićevu riječ treba navići kao na zrak koji se udiše.
Od pripovijetke “Ram-Bulja” i romana “Bihorci” Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobličavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kom ljudi sami sebe, i prste i oči i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa Istoka. Čitaocu se nedvojbeno nameće misao da pisac hoće da sačuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese čitaocu, stavljajući se u ulogu istoričara zavičajnog kraja. Na toj osnovi Sijarić stvara sliku Sandžaka koja ne predstavlja rekapitulaciju istorijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju njegove tragične drame u istorijskom i psihološkom smislu.
Dar pripovjedača koji suvereno vlada materijom i zna da proizvede sugestiju što proizlazi ne samo iz zapleta fabule, već i iz posebne simbolike, poetske atmosfere, stilske gustine, jezičkog bogatstva, obojenog lokalnim koloritom. U pripovijetkama on se koncentriše na suštinske odnose priče: ne pravi digresije, poentira ih prirodno i lako.
Bogatstvo imaginacije, naročito u nekim pripovijetkama, stvara onu vrstu istočnjačke dekorativnosti koja upućuje na viši intelektualni stepen stilizacije: na pripovjedačke goblene, rađene sa mnogo boja, likova i šifri.
Sijarić dobro zna da pripovjedački razvija dramu koja prethodi jednom prelomnom i za naše današnje pojmove možda teatralnom momentu u ličnosti, opterećenoj dilemama i nastojanjem da nađe put između smrtnih opasnosti i moralnih normi. Postepeno su u piščevo djelo prodirali elementi humora i simbolike. Njega ne interesuje ličnost po svom etičkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz kog dolazi već počinje da stavlja u centar priče dramu čovjeka kao tragičnog bića.
U većini priča razvija se neka priča ili legenda iz Sandžaka, koja po sebi predstavlja novi vid poznatih mitova svijeta. Posebno su sugestivne one priče u kojima se predmetima i stvarima pridaje simbolično značenje. Čovjek se tada nađe raspet između svojih snova i stvarnosti, a Sijarić, pišući o njegovoj pocijepanosti, postaje pjesnik ljudske sudbine. Takva je priča “Bunar”.
Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Većina njegovih priča događa se u prošlosti, ali rijetko vremenski definirane. Primjer piščeve imanentne poetike je pripovijetka “Hasan, sin Huseinov”, koju je i Krleža pohvalno istaknuo. Na jednom mjestu u toj priči “unutarnji pripovjedač” pita nekog svog prijatelja:
– Priča li istinite priče onaj Hasan?
Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci i kaže: To se ne zna, to se nikada ne može znati. Kada bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi istoga časa prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, neka ide.
Kad ste me upitali, ja ću vam odgovoriti: Ono što bi u njegovoj priči moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u “kolijevci”.
Upravo tako i sam Sijarić kao čarobnjak “ljulja” nas između istine i mašte, istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće svoje priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim.
Roman “Bihorci” je panoramsko djelo. Sastavljeno iz brojnih epizoda i glavni činilac njegove strukture jeste atmosfera života u jednom selu, u koju se utapaju ličnosti, slike anegdote, refleksije, humorističke scene i slično.
U romanu “Kuću kućom čine lastavice” postoji jedinstvena fabula što se zasniva na hronologiji života jedne porodice i na priči o iskušenjima i doživljajima glavnog lika, studenta Amara. Dio događaja odvija se bez bitnije veze sa razvojem familijarnih odnosa ili izvan granica iskustva obrazovanog junaka koje “prikriva” i autorova perspektiva. I tu su opet najčešće neki sandžački običaji: trka konja, svadba, i pokušaj ženidbe jednog siromaha.
Opis svadbe u završnim akordima zazvuči kao balada o umrtvljenoj starosti, a priča o pokušaju ženidbe jednog nadničara Demira u poenti dobiva prizvuk; humoristička anegdota, zahvaljujući igri simboličnih značenja (tuča pjetlova i tuča djece), prerasta u lirsku povjest – o nemogućnosti sreće, o ukletosti traženja ljudi koji se rijetko nalaze, pa i ako dođe do toga, zakratko.
U romanu “Carska vojska” Sijarić prividno zalazi u našu istorijsku prošlost, u vrijeme turske vladavine i u vrijeme rusko-turskih ratova. U tom svijetu i vremenu uspio je da pronađe pogodne primjere na kojima će da razvija svoju misao o životu uopšte, da projektuje svoja viđenja budućnosti i da prikaže neke mogućnosti kako se čovjek može oteti nasilju, kako ga može rušiti i srušiti u sebi i u društvu u kome živi.
Psihološki plan romana je presudan, jer sve o čemu Ćamil govori je analitička pretpostavka onoga što se događa u čovjeku. Težak i dramatičan monolog carskog oficira Tahira koji treba da postane “Carska vojska”. Tahir je čovjek koji čita i voli knjigu, ima prilično istočnjačke mudrosti, ali nema jasna uvjerenja kakav se svijet oblikuje oko njega i u njemu samom. On je taj “Carski vojnik” u stalnoj dilemi i kritičkom i samokritičnom preispitivanju. On predosjeća da je vrijeme da se na čovjeka gleda drugačije, da se oslobodi teških okova, da odstrani osjećaj da iznad njega postoji neka demonska sila koja upravlja njegovim životom.
Koncepcija romana višestruko je zanimljiva i funkcionalna. Sijarić je sa stanovišta modernog tumačenja čovjekovog svijeta govorio o njegovoj unutrašnjoj potrebi za postojanjem i isticao čovjekovu potrebu za suprotstavljanju svemu onome što ga sputava. Piščeva svijetla ideja o neminovnoj potrebi da svijet mijenja i to posebno onaj koji se našao u otuđenju. Da se mijenja svijet zatvoren u sebe, zatucan i primitivan, u kome je ubijena misao o sopstvenosti, svijet nesvjestan svoje vrijednosti, vjekovima eksploatisan, kome je sve oduzimano i uništavano ljudsko pravo.
Sijarićeve pretpostavke su dobre kada u centar svih zbivanja ubaci kritičku ljudsku misao. Tu svoju opsesiju je pretvorio u misaono žarište romana – čovjek je stradao, ali je kroz stradanje postojao svjestan svoje postojanosti, svoje ljudske vrijednosti.
U romanu “Mojkovačka bitka” Sijarić je za temu odabrao poznati historijski događaj koji je ušao u epsku tradiciju i legendu.
Stvarao je panoramu slika, likova,situacija u ratu, čiji je cilj da rekonstruišu jedno značajno vrijeme i ponašanje ljudi u uslovima rata za nacionalno samoodržanje.
Sijarić poput drugih romansijera ispituje porazno dejstvo ratnih strahota na razaranje čovjekovog duhovnog i fizičkog integriteta. Iako mu je bio cilj da uhvati širinu istorijskih događaja u poznatoj bitci, prvenstveno ga interesuju suženi efekti njihovog dejstva u tragičnoj ljudskoj duši.
Ako bi se tražilo izvorište fascinacije Sijarićevog djela, ono bi se našlo u lirskoj evokaciji opšte čovjekove drame.
I po svojoj inspiraciji i po svojim značenjskim određenjima, književno djelo Ćamila Sijarića je višeslojna tvorevina u kojoj se naizmjenično smjenjuju i međusobno prepliću različiti narativni obrasci i mnogoznačni misaoni nanosi. Porijeklom iz krajeva sa dugom epskom tradicijom i živim usmenim predanjima, Sijarić se prema folklornom naslijeđu odnosi ne samo s punim razumijevanjem znalca nego i s osjećajem dublje vezanosti za epski duh naroda, duh u kome se oblikuju i jezik i običaji i moralni zakoni. Istorija i legende poslužile su piscu kao okvir zbivanja, a lična drama kao motiv čovjekove životne situacije.
Sijarićevo djelo je objedinilo prirodu, istoriju i čovjeka kao tri izvora i pokretača sveopšteg zbivanja i u prirodnom i u ljudskom svijetu.
Djelo Ćamila Sijarića
Kad Sijarićevo pisanje nazivamo stilskom šarom, izbija iz toga i misao o nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti koju je Istok začinio svojim bojama. Otuda je šarenilo u svojoj razigranoj ustreptalosti tu sasvim prirodno, a evropskom oku se može učiniti barokno nagomilano.
Stoga se na Sijarićevu riječ treba navići kao na zrak koji se udiše.
Od pripovijetke “Ram-Bulja” i romana “Bihorci” Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobličavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kom ljudi sami sebe, i prste i oči i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa Istoka. Čitaocu se nedvojbeno nameće misao da pisac hoće da sačuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese čitaocu, stavljajući se u ulogu istoričara zavičajnog kraja. Na toj osnovi Sijarić stvara sliku Sandžaka koja ne predstavlja rekapitulaciju istorijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju njegove tragične drame u istorijskom i psihološkom smislu.
Dar pripovjedača koji suvereno vlada materijom i zna da proizvede sugestiju što proizlazi ne samo iz zapleta fabule, već i iz posebne simbolike, poetske atmosfere, stilske gustine, jezičkog bogatstva, obojenog lokalnim koloritom. U pripovijetkama on se koncentriše na suštinske odnose priče: ne pravi digresije, poentira ih prirodno i lako.
Bogatstvo imaginacije, naročito u nekim pripovijetkama, stvara onu vrstu istočnjačke dekorativnosti koja upućuje na viši intelektualni stepen stilizacije: na pripovjedačke goblene, rađene sa mnogo boja, likova i šifri.
Sijarić dobro zna da pripovjedački razvija dramu koja prethodi jednom prelomnom i za naše današnje pojmove možda teatralnom momentu u ličnosti, opterećenoj dilemama i nastojanjem da nađe put između smrtnih opasnosti i moralnih normi. Postepeno su u piščevo djelo prodirali elementi humora i simbolike. Njega ne interesuje ličnost po svom etičkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz kog dolazi već počinje da stavlja u centar priče dramu čovjeka kao tragičnog bića.
U većini priča razvija se neka priča ili legenda iz Sandžaka, koja po sebi predstavlja novi vid poznatih mitova svijeta. Posebno su sugestivne one priče u kojima se predmetima i stvarima pridaje simbolično značenje. Čovjek se tada nađe raspet između svojih snova i stvarnosti, a Sijarić, pišući o njegovoj pocijepanosti, postaje pjesnik ljudske sudbine. Takva je priča “Bunar”.
Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Većina njegovih priča događa se u prošlosti, ali rijetko vremenski definirane. Primjer piščeve imanentne poetike je pripovijetka “Hasan, sin Huseinov”, koju je i Krleža pohvalno istaknuo. Na jednom mjestu u toj priči “unutarnji pripovjedač” pita nekog svog prijatelja:
– Priča li istinite priče onaj Hasan?
Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci i kaže: To se ne zna, to se nikada ne može znati. Kada bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi istoga časa prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, neka ide.
Kad ste me upitali, ja ću vam odgovoriti: Ono što bi u njegovoj priči moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u “kolijevci”.
Upravo tako i sam Sijarić kao čarobnjak “ljulja” nas između istine i mašte, istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće svoje priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim.
Roman “Bihorci” je panoramsko djelo. Sastavljeno iz brojnih epizoda i glavni činilac njegove strukture jeste atmosfera života u jednom selu, u koju se utapaju ličnosti, slike anegdote, refleksije, humorističke scene i slično.
U romanu “Kuću kućom čine lastavice” postoji jedinstvena fabula što se zasniva na hronologiji života jedne porodice i na priči o iskušenjima i doživljajima glavnog lika, studenta Amara. Dio događaja odvija se bez bitnije veze sa razvojem familijarnih odnosa ili izvan granica iskustva obrazovanog junaka koje “prikriva” i autorova perspektiva. I tu su opet najčešće neki sandžački običaji: trka konja, svadba, i pokušaj ženidbe jednog siromaha.
Opis svadbe u završnim akordima zazvuči kao balada o umrtvljenoj starosti, a priča o pokušaju ženidbe jednog nadničara Demira u poenti dobiva prizvuk; humoristička anegdota, zahvaljujući igri simboličnih značenja (tuča pjetlova i tuča djece), prerasta u lirsku povjest – o nemogućnosti sreće, o ukletosti traženja ljudi koji se rijetko nalaze, pa i ako dođe do toga, zakratko.
U romanu “Carska vojska” Sijarić prividno zalazi u našu istorijsku prošlost, u vrijeme turske vladavine i u vrijeme rusko-turskih ratova. U tom svijetu i vremenu uspio je da pronađe pogodne primjere na kojima će da razvija svoju misao o životu uopšte, da projektuje svoja viđenja budućnosti i da prikaže neke mogućnosti kako se čovjek može oteti nasilju, kako ga može rušiti i srušiti u sebi i u društvu u kome živi.
Psihološki plan romana je presudan, jer sve o čemu Ćamil govori je analitička pretpostavka onoga što se događa u čovjeku. Težak i dramatičan monolog carskog oficira Tahira koji treba da postane “Carska vojska”. Tahir je čovjek koji čita i voli knjigu, ima prilično istočnjačke mudrosti, ali nema jasna uvjerenja kakav se svijet oblikuje oko njega i u njemu samom. On je taj “Carski vojnik” u stalnoj dilemi i kritičkom i samokritičnom preispitivanju. On predosjeća da je vrijeme da se na čovjeka gleda drugačije, da se oslobodi teških okova, da odstrani osjećaj da iznad njega postoji neka demonska sila koja upravlja njegovim životom.
Koncepcija romana višestruko je zanimljiva i funkcionalna. Sijarić je sa stanovišta modernog tumačenja čovjekovog svijeta govorio o njegovoj unutrašnjoj potrebi za postojanjem i isticao čovjekovu potrebu za suprotstavljanju svemu onome što ga sputava. Piščeva svijetla ideja o neminovnoj potrebi da svijet mijenja i to posebno onaj koji se našao u otuđenju. Da se mijenja svijet zatvoren u sebe, zatucan i primitivan, u kome je ubijena misao o sopstvenosti, svijet nesvjestan svoje vrijednosti, vjekovima eksploatisan, kome je sve oduzimano i uništavano ljudsko pravo.
Sijarićeve pretpostavke su dobre kada u centar svih zbivanja ubaci kritičku ljudsku misao. Tu svoju opsesiju je pretvorio u misaono žarište romana – čovjek je stradao, ali je kroz stradanje postojao svjestan svoje postojanosti, svoje ljudske vrijednosti.
U romanu “Mojkovačka bitka” Sijarić je za temu odabrao poznati historijski događaj koji je ušao u epsku tradiciju i legendu.
Stvarao je panoramu slika, likova,situacija u ratu, čiji je cilj da rekonstruišu jedno značajno vrijeme i ponašanje ljudi u uslovima rata za nacionalno samoodržanje.
Sijarić poput drugih romansijera ispituje porazno dejstvo ratnih strahota na razaranje čovjekovog duhovnog i fizičkog integriteta. Iako mu je bio cilj da uhvati širinu istorijskih događaja u poznatoj bitci, prvenstveno ga interesuju suženi efekti njihovog dejstva u tragičnoj ljudskoj duši.
Ako bi se tražilo izvorište fascinacije Sijarićevog djela, ono bi se našlo u lirskoj evokaciji opšte čovjekove drame.
I po svojoj inspiraciji i po svojim značenjskim određenjima, književno djelo Ćamila Sijarića je višeslojna tvorevina u kojoj se naizmjenično smjenjuju i međusobno prepliću različiti narativni obrasci i mnogoznačni misaoni nanosi. Porijeklom iz krajeva sa dugom epskom tradicijom i živim usmenim predanjima, Sijarić se prema folklornom naslijeđu odnosi ne samo s punim razumijevanjem znalca nego i s osjećajem dublje vezanosti za epski duh naroda, duh u kome se oblikuju i jezik i običaji i moralni zakoni. Istorija i legende poslužile su piscu kao okvir zbivanja, a lična drama kao motiv čovjekove životne situacije.
Sijarićevo djelo je objedinilo prirodu, istoriju i čovjeka kao tri izvora i pokretača sveopšteg zbivanja i u prirodnom i u ljudskom svijetu.