Bilo je to prije nekoliko godina, više se i ne sjećam tačno, jer mi se sve čini da je bilo juče. Pred kućom Saliha Zahira, moga komšije, zaustavi se jedan dječak. I ništa nije bilo čudno što se baš tu zaustavio, počesto tu poneko zastane. U Salihovoj avliji radoznalo oko uvijek ima šta pogledati.
Salih ima zlatne ruke, tako se govori u komšiluku, od stotinu je zanata i uvijek nešto tu majstoriše: s drvetom, s kamenom, s željezom… Poznat i nepoznat zastane, pogleda, pa nastavi svojim putem. Poneko od njih i zasjedne; tu su često i dokoličari iz komšiluka koji ne znaju šta bi sa sobom, pa ih eto Salihu. A Salih još i dobričina; poredao nekoliko stolica, jednu klupicu i sto ispred nje – da se ima gdje sjesti i ponešto popiti. Imaju tu i nekakve trupine i na njih se poneko spusti. Jedna metalna štanga, ne duža od podlaktice, visi na zidu šupe u kojoj mu je alat i još bogapitaj šta sve u njoj ima. Ako mu navrati neko ko odavno nije – majstor Salih skida onu štangu i njom triput udari u nekakav komad lima koji visi na grani šljive oko koje se on, majstorišući, povazdan vrti i bez čijeg hlada teško da bi izdržao vrelinu ljetnjeg dana. Ne prođe dugo, a otud, na ulaznim vratima kuće, pojavi se žena mu Šemsija, omalenog rasta i snopasta, ali hitra kao vreteno, pa kada iskorači iz kuće, u onom prvom koraku preko praga – okrene se nazuvajući papuče okrenute prema pragu, a s njom i onaj poslažavnik na kojemu su džezva, šareni fildžani, bokalčić loze, nekoliko rakijskih čaša, čačkalice, te narezani sudžuk i sir. Spusti poslužavnik na drveni stočić, uljudno pozdravi pridošlog, Upita ga za zdravlje i familiju pa se vrati svojim kućnim poslovima.
Takva je to žena – vazda u poslu; i kad sjedne nešto radi. Ovaj dječak koji se toga dana zaustavio u Salihovoj avliji bio je posve drugačiji od ostale djece koja bi zastajala tu, pogledivala i nastavljala dalje svojim putem. Prvo, dječak je imao na sebi iznošeno odijelo, pocijepane cipele i, što je posebno padalo u oči, bio je neočešljan. Nije govorio čisto; krenuo je da pozdravi, a ispalo je da je nešto sebi smrsio u bradu i ponovo podigao pogled, razgledajući kuće pred kojima je stajao. Neka duboka praznina u pogledu, nekakva čežnja izbijala je iz njegovih očiju. Zaboljelo me; u onom odijelu sam mogao biti ja, ti, ili neko naš najrođeniji, neko koga volimo. U tom trenutku, prvo što mi je palo na pamet bilo je – šta bih mu mogao dati i da li išta ima da mu mogu pružiti a da bi ga bar za trenutak obradovalo i vratilo mu radost u prazan izbezumljen pogled.
Salih pođe prema njemu, teška koraka. Očito, i on ga je žalio. A onda je naišla komšinica Mejrema:
– Cvrčak, šta ćeš ovdje? I ko te je pustio kroz kapiju!?
Cvrčak nije odgovarao. Umjesto toga, uhvatio je glavu šakama i zaplakao. Dugo je jecao, a mi pokraj njega stajali kao okamenjeni i čekali da prestane. Nije prestajao, njegov jecaj je bio sve jači i jedva da smo čuli Mejremu kada je rekla da je dijete iz obližnjeg doma, da se iskralo vaspitačima i najvjerovatnije prošlo kroz žičanu ogradu. Sada je na slobodi. Sjedi tu i jeca. Sve jače jeca… Dođoše još poneko, zaustavi se i jedan prolaznik, pa još jedan, a Cvrčak i dalje bolno jeca. I nije samo jecao, petama istrošenih cipela parao je zemlju praveći brazde u koje su kapale njegove suze.
I svi mi tu oko njeg i ljudi koji su se zaustavljali – prestajali smo biti ljudi i pretvarali se u hladno kamenje koje okružuje dječaka koji plače.
Bilo je predvečerje, cestom pored kuće, velikim brzinama promicala su vozila i ne znajući da je tu ispred nas dječak koji svoju nesreću izliva u brazde koje je izorao sopstvenim petama. Dvije crne ptice sletjele su na na žicu iznad nas i one, obarajući kljunove, motrile su u nijemu gomilu koju je prosijecao bolan jecaj dječaka za kojega nam reče Mejrema da se zove Cvrčak i da je iz jednog dalekog malog grada. Reče da je kao novorođenče nađen u haustoru zgrade blizu rijeke i da se od tada seli iz doma u dom, noseći sa sobom i svoju tihu bolest koja ga je lagano razjedala.
Došli su i odveli ga, i nije više sjedio na onom trupcu, ali je i dalje jecalo. Onaj trupac na kojem je sjedio dječak – nastavio je da plače. Do kasno u noć čulo se kako odliježu jecaji onoga trupca na kojemu je sedio dječak po imenu Cvrčak iz obližnjeg doma za nezbrinutu djecu. Budili su me često i ja sam izvirivao kroz prozor, očekujući da ga ugledam, ali – nije ga bilo, samo je onaj trupac neutješno jecao. Naselje je spavalo mrtvim snom. Osim onog trupca koji je plakao, čulo se neujednačeno hrkanje Bajaze Krnja čija je kuća bila na dvadesetak koraka od naše.
Sjutra sam otišao blizu doma i kroz žičanu ogradu pokušavao da među mnogo djece koja su hodala između bijelih zgrada ugledam i Cvrčka. Nisam ga vidio. Nikada više nije došao do naših kuća, a kada smo upitali komšinicu Mejremu, šta je bilo sa Cvrčkom, ona je odmahnula rukom i zaplakala. Sve nam je bilo jasno i nikad je više nismo pitali.
Kunem vam se – onaj trupac na kojem je sjedio dječak iz doma i dalje jeca.
Dječak plače
Bilo je to prije nekoliko godina, više se i ne sjećam tačno, jer mi se sve čini da je bilo juče. Pred kućom Saliha Zahira, moga komšije, zaustavi se jedan dječak. I ništa nije bilo čudno što se baš tu zaustavio, počesto tu poneko zastane. U Salihovoj avliji radoznalo oko uvijek ima šta pogledati.
Salih ima zlatne ruke, tako se govori u komšiluku, od stotinu je zanata i uvijek nešto tu majstoriše: s drvetom, s kamenom, s željezom… Poznat i nepoznat zastane, pogleda, pa nastavi svojim putem. Poneko od njih i zasjedne; tu su često i dokoličari iz komšiluka koji ne znaju šta bi sa sobom, pa ih eto Salihu. A Salih još i dobričina; poredao nekoliko stolica, jednu klupicu i sto ispred nje – da se ima gdje sjesti i ponešto popiti. Imaju tu i nekakve trupine i na njih se poneko spusti. Jedna metalna štanga, ne duža od podlaktice, visi na zidu šupe u kojoj mu je alat i još bogapitaj šta sve u njoj ima. Ako mu navrati neko ko odavno nije – majstor Salih skida onu štangu i njom triput udari u nekakav komad lima koji visi na grani šljive oko koje se on, majstorišući, povazdan vrti i bez čijeg hlada teško da bi izdržao vrelinu ljetnjeg dana. Ne prođe dugo, a otud, na ulaznim vratima kuće, pojavi se žena mu Šemsija, omalenog rasta i snopasta, ali hitra kao vreteno, pa kada iskorači iz kuće, u onom prvom koraku preko praga – okrene se nazuvajući papuče okrenute prema pragu, a s njom i onaj poslažavnik na kojemu su džezva, šareni fildžani, bokalčić loze, nekoliko rakijskih čaša, čačkalice, te narezani sudžuk i sir. Spusti poslužavnik na drveni stočić, uljudno pozdravi pridošlog, Upita ga za zdravlje i familiju pa se vrati svojim kućnim poslovima.
Takva je to žena – vazda u poslu; i kad sjedne nešto radi.
Ovaj dječak koji se toga dana zaustavio u Salihovoj avliji bio je posve drugačiji od ostale djece koja bi zastajala tu, pogledivala i nastavljala dalje svojim putem. Prvo, dječak je imao na sebi iznošeno odijelo, pocijepane cipele i, što je posebno padalo u oči, bio je neočešljan. Nije govorio čisto; krenuo je da pozdravi, a ispalo je da je nešto sebi smrsio u bradu i ponovo podigao pogled, razgledajući kuće pred kojima je stajao. Neka duboka praznina u pogledu, nekakva čežnja izbijala je iz njegovih očiju. Zaboljelo me; u onom odijelu sam mogao biti ja, ti, ili neko naš najrođeniji, neko koga volimo. U tom trenutku, prvo što mi je palo na pamet bilo je – šta bih mu mogao dati i da li išta ima da mu mogu pružiti a da bi ga bar za trenutak obradovalo i vratilo mu radost u prazan izbezumljen pogled.
Salih pođe prema njemu, teška koraka. Očito, i on ga je žalio. A onda je naišla komšinica Mejrema:
– Cvrčak, šta ćeš ovdje? I ko te je pustio kroz kapiju!?
Cvrčak nije odgovarao. Umjesto toga, uhvatio je glavu šakama i zaplakao. Dugo je jecao, a mi pokraj njega stajali kao okamenjeni i čekali da prestane. Nije prestajao, njegov jecaj je bio sve jači i jedva da smo čuli Mejremu kada je rekla da je dijete iz obližnjeg doma, da se iskralo vaspitačima i najvjerovatnije prošlo kroz žičanu ogradu. Sada je na slobodi. Sjedi tu i jeca. Sve jače jeca… Dođoše još poneko, zaustavi se i jedan prolaznik, pa još jedan, a Cvrčak i dalje bolno jeca. I nije samo jecao, petama istrošenih cipela parao je zemlju praveći brazde u koje su kapale njegove suze.
I svi mi tu oko njeg i ljudi koji su se zaustavljali – prestajali smo biti ljudi i pretvarali se u hladno kamenje koje okružuje dječaka koji plače.
Bilo je predvečerje, cestom pored kuće, velikim brzinama promicala su vozila i ne znajući da je tu ispred nas dječak koji svoju nesreću izliva u brazde koje je izorao sopstvenim petama. Dvije crne ptice sletjele su na na žicu iznad nas i one, obarajući kljunove, motrile su u nijemu gomilu koju je prosijecao bolan jecaj dječaka za kojega nam reče Mejrema da se zove Cvrčak i da je iz jednog dalekog malog grada. Reče da je kao novorođenče nađen u haustoru zgrade blizu rijeke i da se od tada seli iz doma u dom, noseći sa sobom i svoju tihu bolest koja ga je lagano razjedala.
Došli su i odveli ga, i nije više sjedio na onom trupcu, ali je i dalje jecalo. Onaj trupac na kojem je sjedio dječak – nastavio je da plače. Do kasno u noć čulo se kako odliježu jecaji onoga trupca na kojemu je sedio dječak po imenu Cvrčak iz obližnjeg doma za nezbrinutu djecu. Budili su me često i ja sam izvirivao kroz prozor, očekujući da ga ugledam, ali – nije ga bilo, samo je onaj trupac neutješno jecao. Naselje je spavalo mrtvim snom. Osim onog trupca koji je plakao, čulo se neujednačeno hrkanje Bajaze Krnja čija je kuća bila na dvadesetak koraka od naše.
Sjutra sam otišao blizu doma i kroz žičanu ogradu pokušavao da među mnogo djece koja su hodala između bijelih zgrada ugledam i Cvrčka. Nisam ga vidio. Nikada više nije došao do naših kuća, a kada smo upitali komšinicu Mejremu, šta je bilo sa Cvrčkom, ona je odmahnula rukom i zaplakala. Sve nam je bilo jasno i nikad je više nismo pitali.
Kunem vam se – onaj trupac na kojem je sjedio dječak iz doma i dalje jeca.