Na Floridu sam došo prije deset godina. Dugo je to vrijeme. Mnogo duže za mene nego za one koji nikad ne mrdnu s kućnog praga pa nema časa odlaska od kojeg bi mogli to vrijeme sagledat. Meliha je u Ameriku stigla prije mene. One godine kad su se u Bosni žestoko tukli svi protiv svih. Bog sami zna kako je moja sestra stigla u Tampu s mužem i dvoje male djece te hiljadu devetsto devedeset treće, ja tu priču nikada nisam imo prilike saslušat do kraja. Došli do Zagreba, pa bila neka tura za Beč preko Mađarske al’ nisu imali papire pa ih, umjesto za Austriju, okrenulo ka Slovačkoj, u bosanski izbjeglički logor u Martinu. To su tamo zvali tabor, bilo tridesetak naših porodica, osam mjeseci hranili ih rezancima i nekim zašećerenim mesom. Žene se za to vrijeme upinjale da od izbjeglištva naprave nešto što će zaličit na kakav-takav život, kuhale, prale, podizale djecu, kahvenisale kad se imalo, čekale rat da prođe, a muški radili na crno, na građevini po šesn’est sati dnevno, a nedjeljom uvečer iskupljali se oko tranzistora, pili i slušali vijesti iz Bosne. Kad bi se ponapijali, išli pod prozor nekom Miroslavu, Slovaku iz Brčkog, i psovali mu majku četničku, mislili da je Srbin. Ujutro bi mu se išli izvinjavat, nosili djeci čokolade i kofolu, a to ti je slovačka verzija koka-kole, od koje se, kaže Samir, podrigivalo na aceton.
U Austriju prešli tek naredne godine, jedva ih pustilo na neke tanke i neuvjerljive razloge, u posjetu nepostojećoj rodbini, pa su poslije tri mjeseca po Beču obijali pragove stranih ambasada, probali Australiju, Novi Zeland, Kanadu, i na kraju dobili izbjegličke vize za Ameriku kroz grupno sponzorstvo jedne lokalne Adventističke crkve iz Tampe. Samo Meliha ne voli o tome, imali smo sreće, kaže, onako odsutna, s nekim posebnim izrazom na licu, ko da sumnja u vlastite riječi, a vidi se iz aviona njoj nije bilo dobro ovdje, il’ joj nije dobro, il’ je patila za Bosnom, il’ biće da je bilo oboje. Samir se, za razliku od nje, brzo naviko na novi život, radio je ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, pa je kod kuće, kad ne bi spavo, vrijeme provodio pred televizijskim ekranom gledajuć sportske prijenose, od NBA lige, američkog fudbala i hokeja, do boksa, utrka formule jedan, samo što nije i ona pikado-takmičenja pratio, ko će znat, možda i jest. Radi bogami Dino kako hoćeš, al’ da ti tvoj Samko kaže dvije stvari,govorio je, pljuckajući košpe suncokreta u pepeljaru, i vazda su dvije stvari bile u pitanju, ni jedna, ni tri, nego baš dvije, i još bi reko, đavola b’ mi dob’li vize da se nisu dogovor’li ovi veliki, Amerika (pljuc) je rekla Kanadi (pljuc), vi primite Srbe (pljuc, pljuc), Australija će Hrvate (pljuc), a mi ćemo primit Muslimane… Samiru je tu sve jasno ko dan, moćne države, ko kakve stroge učiteljice odlučuju o sudbinama zlosretnih Bosanaca, razvrstavaju ih ko đake po razredima, na početku školske godine, ti’š tamo u onu klupu, ti ovamo u ovu… Hvali mi se kako je skonto kako stvari ferceraju u Americi, a da je što shvatio ne bi s inženjerskom diplomom radio ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, al’ mu ništa ne kažem, briga me za te njegove sociološke paralele između Jugoslavije i Amerike, to jest između Bosne i Floride, i pomalo mi je išo na jaja, jer je umislio da su ga tri godine imigrantskog staža prednosti automatski promovirale u mog životnog mentora pa je dijelio savjete ko da sam ga za njih plaćo. Stalno je potezo neke primjere iz vlastitog iskustva, iako, barem otkako sam ja tu, vazda sjedi na sofi ispred televizora s konzervom piveu ruci. Prepriječi mi put u uskom hodniku stana, presiječe mi odstupnicu iz dnevne sobe, satjera me u ćošak kuhinje i onda krene ispredat te njegove teorije o svjetskoj politici, sere o ekonomiji, prezentira vojne doktrine, podučava istoriju, objašnjava međunarodne zavjere, a svaka mu počinje sa: eee, nemaš ti pojma moj Dino… Bio mi je mi je dosadan, trpio sam ga samo zbog Melihe, a u početku ako ćemo iskreno, nisam ni imo kud, pa sam se poklopio ušima i šutio, šta ću, slušam ga kako vazi, i sve mi manje liči na onog Samira kojeg pamtim iz sarajevskih vremena, onog veselog studenta mašinstva iz Višegrada. Mada, bilo mi ga je žao ponekad, bio je dosta sjeban, starog mu ubili, ono na početku kad je vojska ušla u grad, pa poslije izašli, a ostavili narod na milost i nemilost lokalnom bašibozuku i četnicima.
Meliha je mučila svoje brige, nisu više njih dvoje bili ko nekad. Brak ti je ćup pun govana s malo meda na vrhu, govorila je rahmetli nena Hanifa, a meni sve izgleda ko da su Meliha i Samir svoj med davno pokusali.
Ja sam, čini se, uhvatio posljednji avion koji je još nosio izbjeglice iz Bosne preko okeana. Istina, rat je bio završio, al’ vijesti iz dalekih i problematičnih krajeva svijeta sporo putuju do američkih ureda, pa su mi papiri za iseljenje odobreni u rano proljeće devedeset šeste. Stigo sam kod Melihe u junu, al’ se nisam dugo zadržo kod njih, krajem ljeta zaposlim se ko vozač u UPS-u. i oda sam vozio ture oko Zaljeva, na jug do Sarasote, i na istok do Plant Cityja i Lakelanda, jebiga, satnica nije bila neka, smjene su bile duge i naporne, odlazio sam na poso prije svanuća, a završavo u sumrak, al’ bolje i to nego sjedit povazdan u kući s rođenim zetom. U oktobru sam bio dobar s lovom da sam se mogo odselit, i tako sam se i odselio na 73. Aveniju u garsonjeru od trideset kvadrata, taman meni nije ni trebalo više, a kirija četiristo dvadeset dolara na mjesec. Florida je vrela, vlažna i ljepljiva, manjka tu riječi za usporedbu sa bosanskom klimom i sarajevskim vremenom, naročito poslije tri žestoke, ratne zime, jer ko nije prezimio u Sarajevu tih godina, ne zna kako strah od zime zna bit veći od straha od smrti. Nedjeljom sam odlazio na neku od obližnjih plaža, a ima ih koliko hoćeš, načičkane duž istočne obale Meksičkog zaljeva, ležim ti ja tamo i mislim o ratu, probam da ne mislim al ne može to kako ti hoćeš, pa mislim o ratu i kad neću, sve gledajuć ovu raju što se na vrućem pijesku plaža Clearwater i Radington izležava, kupa, igra odbojke, čita, sluša muziku, pije pivu…
Mislim o tome kako se baš u ovom času negdje na nekoj afričkoj pustopoljini gledaju ljudi preko nišanskih mušica, kako otresaju jedan drugog ko toplomjer, ko da život nije ništa, ko da se može dokupit na trafici kad istekne, ko telefonska kartica. Dok ove ostarjele bakice odjevene po modi vlastite mladosti, skrivajuć obješena lica iza ogromnih sunčanih naočara ispijaju svoje popodnevne koktele, oru tenkovi preko nekih usranih čečenskih brda, a skrivene nagazne, rasprskavajuće, odskočne, i potezne mine čekaju na istočnotimorsku ili pak izgladnjelu sudansku maksumčad, i pitam se čime sam to ja zaslužio da je mene dovelo ovdje pod ovo floridsko nebo i sunce, po kojim pravilima se moje klupko odmotalo u ovom pravcu, i ništa mi na um palo nije i ništa nisam uspio smislit osim da tu nikakvih pravila nema. Kad bi postojala tako neka po kojima se jednom zalomi pješčana plaža Meksičkog zaljeva, a drugom kakav blatnjav rov, ili prašnjav i plitak grob, ona bi zasluživala samo prijezir, i ni na što nas ne bi obavezivala. Zato ja i tvrdim da ne postoje i da je to sve čista iluzija, naivna zabluda dobre nene Hanife. Turi dragi Alah na kantar, s jedne strane berićet, smijeh, zdravlje, a s druge sirotinju, bolest i suze… Teški su utezi na božjem kantaru, vazda je puno muke i belaja, zato se urijetko šipka umiri.Ko smo mi da o tome sudimo kako On to mjeri i odvaguje. Eki! Dočekujem tako smiraje dana na obali, prija mi sunce, izvlači studen prethodnih godina nakupljenu u kostima, i dok sam okružen preplanulim tijelima što sijaju od krema i ulja za sunčanje kao da su upravo iz neke od televizijskih reklama.., mene slike prošlosti i dalje ne ostavljaju na miru.
*
Vratio sam se s linije. Izašo na balkon i zapalio cigaru, to ti je bilo devedeset treće. Dolje na uglu Klare Cetkin i Cetinjske, između betonskih zgrada, sanjkala se djeca iz komšiluka, lete sanke, ligure, najlonske vreće u koje pakuju rižu iz humanitarne pomoći, rat je već trajo nepodnošljivo dugo, i voljno smo pristajali biti bar nakratko uljuljkani u privid normalnosti koji nam je davo zvuk dječjeg smijeha, cike i vriske koji je dolazio spolja… Otpuhujem tako dimove na balkonu, gledam prazno lastavičije gnijezdo na stropu, odvalio se komad, nema ko da opravi, nema stanara, ne vraćaju se, evo druga već godina, i onda je puklo strahovito blizu, misli se razletile ko izbezumljen roj insekata, ko da je granata uletjela u stan, tako je jako puklo, naš je stan na trećem spratu, bacilo me na pod balkona ili sam se sam bacio, jak osjećaj kako se stvarnost upravo pokidala u paramparčad, uzalud vrtim film unatrag stvari se ne uklapaju, sve je nekako nakrivo i nema logike ko u kakvom blesavom snu, i onda u sekundi skontaš, ne znaš kako, ali znaš, i čovjeku u tim život-smrt situacijama vazda promakne onaj trenutak kad mu odjednom sve postane jasno ko dan, a sekund ranije nisi znao ni kako se zoveš, i sav užas leži u toj spoznaji o neumitnosti onog što se upravo zbilo. Iskrzan krug istopljenog snijega, tri sitna, nepomična tijela izvan kruga, prevrnute sanke sa strane, crna rupa na bijeloj pozadini. Nisu joj utekli. Sažvakala ih, isisala život iz njih, i ispljunula prazne ljušture njihove unaokolo. A onda i ta jebena tišina koja tako brzo popada po svemu.
*
Jednom, kad sam bio mali, posudim knjigu iz biblioteke na Trgu Zavnobiha, a knjiga je bila totalno raskupusana, stara, stranice se na jedvite jade držale na okupu. Pa iako sam pazio na nju najbolje što sam umio, listo je ko da su joj listovi krila kakva rijetka leptira, a ja lepidopterolog-entuzijasta, odlago je na nahtkasnu ko muzejski eksponat, ma sve je džabe na kraju bilo, knjiga se poslije par dana bukvalno raspala u mojim rukama, konci olabavili, ljepilo popustilo i stranice poispadale. Nije to nikakvo čudo bilo, ove su knjige prošle kroz ruke nebrojenih sarajevskih osnovaca, ni tvrdo uvezane platnene korice nisu izdržale, cijepale se od silna čitanja Kineske i Finske bajke, kidali se konci kojim su šivene Indijske, Ruske i Danske, gubile se stranice u Japanskim i Bajkama Karipskih mora i s njima važni dijelovi priča. Ja ovu svoju prikupio najbolje što sam znao i umio, karbofiks ljepilom zalijepio rasuti papir, učvrstio otpale korice i živ sam se usro što će mi Mensura, bibliotekarka reć kad je za koji dan krenem vraćat nazad, a ona je naravno primijetila moj nevješt rad i optužila me da sam ja kriv. Mensura je nekad bila učiteljica, riktala je djecu ko logorski kapo, znala je djetetu po solufa odvalit kad joj pukne film, a onda je još više otišla na živcima valjda ju je zbog toga premjestilo u biblioteku. Nisam, bila je poderana kad sam je uzo. Nije, nije Sabahudine, ja nikome ne izdajem pocijepane knjige. Jeste, ja sam je samo zaljepio. Ma nemoj? Bila je zdrava i čitava. Takvi ko ti su mi najgori, sve upropastite ko knjiški moljci, vidi molim te na što ovo liči. Ljutito i grubo lista kroz stranice knjige, ko da je sama htjela da je dokrajči, jest da je dokrajči pa da kaže ti si Dino i za ovo kriv, uperila u moje grudi onaj njen ko u vještice dug, koščat, i od artritisa kvrgav prst. Sad ćeš još reći da TI nisi ovo pisao. Trebali bismo te kazniti novčano, pa je još jednom ponovila razdvajajući riječ na slogove, nov-ča-no… “Ako želiš znati ko sam otvori stranu sto trideset osam”… napisano plavom hemijskom olovkom na margini stranice. Mali sam bio, odveć mali da prepoznam kako Mensura blefira. Nisam to ja. U što gledaš kad lažeš?, upitala me je. Nemoj ti da lažeš, vrisnuo sam. Nije vjerovala vlastitim ušima: Ma šta veliš, ti jedno bezobrazno i nevaspitano… – ali ja nisam više uzmicao. Lažeš, lažeš, kakva si ti bibliotekarka kad tako lažeš. Ustala je nadnijela se nadamnom onako sićušnim preko teškog kancelarijskog stola. Marš napolje! Marš napolje, i da te nisam više vidjela ovdje. I nećeš me vidit, da znaš! Stisnuo sam šake u pesnice strpao ih u džepove i bijesan izmarširao iz biblioteke ostavljajuć za sobom širom otvorena vrata. Vrati se mali, i zatvori vrata za sobom, čuješ li me šta ti govorim. Vrati se i zatvori vrata, aaaaaa vidi ti njega… vikala je za mnom dok sam prolazio kroz mračni hodnik prema svjetlosti koja je prodirala unutra kroz staklo izlaznih vrata. Nije mi padalo na pamet da je poslušam.
*
Hiljadu devetsto devedeset deveta godina zatekla me u Majamiju, gdje sam doživio prvu pravu tropsku oluju, jer dok sam bio u Sent Petersburgu nisam imo prilike vidjet tako nešto, bili smo tamo zaklonjeni i rijetko na udaru snažnih vjetrova, puhalo bi i ovdje, al puno slabije. Oslabi vjetar dok dođe do Zaljeva, razbije se o jugozapadne obale poluostrva, oko Key Westa, i jedino što sam od floridskog kijameta do tad iskusio na vlastitoj koži bila je kiša koja bi se slijevala ulicama Tampe i St. Petersburga danima, a raja bi cvikala od nabujale vode rijeke Hilsborough. Došo sam ovdje u potrazi za boljim poslom, kad mi je dokurčilo vozit kamion, ovako je bolje, fizička distanca popravit će odnose u familiji, mislio sam, viđat ću se s njima jednom ili dva put godišnje, to će biti sasvim dovoljno. Nisam puno tražio, dobio sam mjesto u komunalnom uredu Miami-Dade Countyja, u odjeljenju kontrole kvaliteta vode za piće, imalo je to malo veze s onim što sam učio na faksu, ali je jebiga bilo bolje od UPS-a. I bolje plaćeno. Iznajmio sam veći i ljepši stan u Liberty City-ju, grad mi se više svidio od Tampe i Sent Petersburga, a imo sam i više slobodnog vremena, nego ranije, iako mi to nije bilo nešto bitno, nisam se družio ni s’ kim. Čito sam i pušio. Majami je drukčiji od ovih drugih gradova đe sam bio, opasan od jula pa do oktobra, to nevrijeme kad naiđe desi se za čas, samo se gore visoko skupe teški kumulusi, zastru nebo za pet minuta, stope se jedan u drugi, proždiru plavetnilio ko kakva brzošireća bolest, crni u sredini, svjetle prema periferiji u tanki zlatni obrub od sunca koje se uzalud pokušava probit negdje iz dubine, dan zasivi, a olovna nije samo boja, već i težina kojom pritiskaju čovjeka, osjeća se to u zraku, u prsima, i vjetar stigne niotkud, izroni iz mora, spusti se iz visine, podigne se iz same zemlje, udara, s pauzama, s predasima, ko da je kakvo živo biće, uzdah, izdah, uzdah, izdah, svaki put sve jače, nasrće poput onih nemani iz Bajki Karipskih mora, omiljene knjige mojega djetinjstva, koja možda još leži u nekom mračnom ćošku dječje biblioteke na Trgu Zavnobiha u Sarajevu. Uraganima ovdje daju ljudska imena, Josephine, Lili, Danny, Earl, Hermine. Imena se ponavljaju ciklično, svakih sedam godina osim ako u njima neko ne zagine. A ako da, onda to ime ide u mirovinu, zamijene ga nekim novim. Da se za sva vremena upamti ubica.
Anu sam upozno u biblioteci Little River Branch na Sedamdeset devetoj. Prolazio sam onuda kad sam se vraćo kući s posla, pa bih ponekad navratio da posudim nešto za čitanje, a ona je nosila naočare i imala tanke ručne zglobove ko u djeteta, i rekla mi da sam prvi muškarac u njenom životu koji se interesuje za istočnoevropske pisce. Patila je od povremenih depresija u kojima je vrijeme provodila u krevetu, ili pod tušem. Nije bila udata, imala je sina od pet godina. Njega je dobila u vezi sa svojim šefom u kojeg se zaljubila a on, eki, bio oženjen. Istinski se zaljubila, a to je jako jebeno, rekla mi je dok smo pili kafu u Captures Cafe & Convenience, kad se tako zaljubiš, padneš u ljubav, kako to ovdje kažu, onda ne moreš razumno mislit o stvarima izvan trenutka u kojem si, sve što je bilo prije nebitno je i sve što te čeka kasnije ne brine te, čak i ako si katolik. Onda je rekla, moraću to na engleskom, jer na našem nema smisla i ne može da se prevede, a na engleskom dobro zvuči, kaže ona: Past is history, future is mistery and present is a gift, that’s why we call it present. Ne znam je li to neka poslovica njihova, ili je to ona izmislila, ali meni se svidjelo, možda što sam ja ko mlad, prvu polovinu života proveo maštajući o budućnosti, a evo drugu polovinu živim u prošlosti, a između je bio taj jebeni rat koji je sve sjebo pa zato ono što je bilo, kod nas nikad nije imalo veze s onim što će bit, kod nas u Bosni bolan nema kauzalnosti, samo božje davanje, a i on ne jebe logiku kad smo mi u pitanju. Za to nam iskustvo ničemu ne služi, a sjećamo se samo da bi nas više boljelo. Eto malo filozofije iz kućne radinosti. Nego da se vratim na Anu.
Ana je dakle bila katolkinja, Poljakinja, isto ko papa. Kod Poljaka su i najveće komunjare katolici, al ne mora obratno, dok su kod nas komunjare bili partizani, ali i oni samo neko vrijeme, a svi ostali su bili manje više foliranti. Kaže mi Ana da je mislila ako bude kakve kazne za njene grijehove, nije se to nikako moglo mjerit s njenom tadašnjom srećom, pa joj nije bilo važno, nek bude kako bude, sve će to ona primit na svoja mršava pleća, pokornost je vrlina dobrih katolika. Imala je samo dvadeset i četiri, a kad je šupku rekla da je trudna, on ju je naravno ostavio i ženi se vratio, sve joj priznao, isplako joj se na ramenu i izmolio oproštaj, a Ani noga, ono – libogaracku i za nju i za bebu, ponudio joj platit abortus i reko joj kako su sretni što žive u tako liberalnoj državi kao što je Florida, na što mu je ona rekla da ide u tri pizde materine, ili već tako neku ekvivalentu psovku na engleskom. Pozvao sam je da izađemo na večeru, odbila je u prvi mah pa sam pomislio da joj se ne sviđam i da nije zainteresirana, kad je rekla da će je, ako ne marim, spremit sama, mislim večeru, kod nje u stanu. Teško je, kazala mi, naći bejbisiterku kojoj možeš vjerovat, a ne voli Maksa ostavljat ako ne mora. Živjeli su na Lake Drive-u, sa zapadne strane Palmetto Express Way-a, po sata vožnje od mene, stigo sam tačno u sedam i trideset, i dok je ona postavljala sto, pročito sam Maksu „Snjeguljicu i sedam patuljaka“, njemu bio smiješan moj akcent, pa ju je htio čut još jednom, zbog same priče, ili zbog akcenta, počeo sam ispočetka, ali je on negdje na polovini zaspo. Ponudio sam se onda da pomognem oko spremanja jela, odbila je, ponudio sam se da sklonim suđe poslije večere, rekla je da hoće prvo završit svoju čašu vina, ponudio sam se da joj budem ljubavnik te noći, kad sam joj sitnu šaku nježno poklopio svojim dlanom, nije je izmakla već je ostavila mirnu i nepomičnu na stolu, izraz lica nije promijenila, i dalje je gledala nekako kroz mene, nisam isprva bio siguran što misli o mom potezu, bila je prva strankinja koju sam probo zbariti, a zajebano je to sa strancima čitat im emocije, znakove s lica, iz očiju, mislim te kulturološke i tradicijske razlike i ta sranja. Ja sam čuo Bugari kad kažu da, odmahuju glavom odrečno, a uz ne klimaju gore-dolje. Nije da su Poljaci i Bugari isto, mada je to nekad nama sve bio istočni lager, davno bilo, sad smo mi za njih još gore od toga, ali nisam za Poljake ništa sličnog čuo, bile su one neke serije davno, Janošik, tu sam ko klinac mnogo volio, i Poručnik Kloss, ili kako se već zvala ta serija, bili su skroz cool, mislim nije da Bugari nisu, uostalom to s kontra-klimanjem glave nije provjereno. Poslije smo se voljeli. Ana i ja.
Bila je rekoh, katolkinja, ponekad je išla s majkom na nedjeljne mise, i držala je raspelo na zidu u hodniku kod vrata, ali bog međutim nije imo pristup u njenu spavaću sobu. Bila je vatrena, imala je zategnutu kožu, čvrste, mršave i neumorne guzove kojim me je ritmično udarala u bedra i prepone, imala je male grudi i struk na kojem porođaj nije ostavio traga. Znaš Dino, oduvijek sam vjerovala, kaže mi, da negdje gore, pokazuje glavom kroz prozor prema visokim palmama na drugoj strani ulice, da negdje gore iznad ima anđeo čuvar što pazi na mene i Maksa. Da, da, možeš se ti smijati koliko hoćeš, ali ako istinski vjeruješ, to ti je onda tako. Eki! Gdje su se koje pizde materine onog januarskog dana hiljadu devetsto devedeset treće u Sarajevu pogubili anđeli čuvari? Odletjeli? Spakovali se i pobjegli za Ameriku kao što sam i ja sam?
*
… i ponovo sam mali dječak, na Aneksu iznad Čengić Vile, gdje smo nekoć živjeli u tjeskobnom, jednosobnom stanu četverospratnice što se nagnula nad padinu prema ulici Palmira Toljatija, godina je sedamdeset druga, možda, golub je upao u oluk, ko zna kako, mlad ptić, jednog je jutra odluto gdje ne treba, neko je čuo njegovo uspaničeno lepetanje krilima iznutra, propado je sve dublje, djeca se okupila da čuju grebanje kandžica o hrapavu površinu lima, ništa se nije moglo vidjeti, bila je tamo rupica, otvor ne veći od petoparca, ali su se muka i strah ptice mogli mirisati u zraku, hajmo razvalit oluk, govorio sam, molio okolo, hajmo ga oslobodit, molim vas, hajmo zvat nekoga…, smijali mi se i oni stariji, bježi mali…
Dav’dimo ko od vas pišuljadije more izdrkat, pitaju, mogu ja, kaže Muta, ih lažeš, kažu oni, a on, mogu mrtve mi majke, kune se, takav je on, malo blentav, išo s Melihom u razred, ali je propado tri puta, babo ga jednom uhvatio da puši, pa ga je nogama šuto pred djecom, tu na licu mjesta, prestanite gospodine, ne možete dijete tako tući, protestovao je susjed, gospodin Komlenić, a Mutin babo mu reko, mrš u pičku materinu, i Komlenić se okrenuo i žurno otišao ne rekavši više ni riječi. Nagovore klipani Mutu da ode ispod garaža, da im pokaže, kako on to, a on otkopča šlic i prione na posao, smiju se oni, polako Muta, glavu ćeš mu otkinut, a on žmiri i stenje, i koluta očima, šuti ba sad, fata me merak, stenje kroz zube…
Povjerio sam neni Hanifi, ispričao joj šta se dogodilo, to s pticom u oluku, ne s Mutom i drkanjem, a ona mi veli, šta’š Dino, nema ti njemu spasa, sve i da ga neko sad izvadi krepaće ptica, taka joj sudbina, a sutradan, rano ujutro, čim sam se probudio, odmah, ništa ni okusio od prženih jaja koje mi je majka spremila za doručak, otišo sam na ono mjesto ponovo, a grebanje iznutra bilo je tiše, nema, nema, pa malo, jedva da se čulo. Stajo sam tamo, obeshrabren, bespomoćan, očajan, ne znajuć šta da radim, cimo oluk svojim nejakim rukama, obilazio okolo, bilo mi je teško, i plakalo mi se, ali je preče bilo nać pomoć, pa sam se i Muti onakvom obradovo, kad sam ga vidio kako s onom jednom kraćom nogom poskakuje preko igrališta. Hej Muta, golub se u oluk zaglavio, davd’iš, sve sam se nado Muta je veliki i jak, možda će smislit nešto…
Gdje, gdje, pito je, uzbuđen viješću, daj da vidim, i poveo sam ga i objasnio mu šta se dogodilo, i on je češkao svoju raščupanu ćubu i osvrto se oko sebe, da je u meni zaigrala nada, kao kakav majstor koji popravlja mašinu, ko vodoinstalater koji se sprema očistit zapušenu cijev, ko neko ko zna šta mu je činit, zagleda oluk s jedne pa s druge strane, kucka i prislanja uho na hladan lim. U bari, kod kanti za smeće, leži stari odbačen kišobran, Muta ga pokupi, otrgne žicu s kišobrana, savija je na jednu pa na drugu stranu nebrojeno puta, muči se dugo dok je konačno ne prelomi, onda provuče oštri vrh na onom mjestu gdje se lim sastavlja sa keramičkim dijelom oluka, ispod metalnog obruča, kroz onu rupicu, ne veću od petoparca, potom nekoliko kratkih i energičnih trzaja, žica ide vani i unutra, strašno zvuči to, možda samo metal grebe o metal, ali teško je reć, čini mi se čujem nešto nalik hropcu, čini mi se da se to ptica otima dok se sa životom rastaje, jednom, dva puta, tri… Našo ga je, goluba, prljava žica izašla je napolje crvena, a jedna sitna peruška, sasvim bijela, što mi je čudno bilo, jer je golub bio siv i malo crn, izletjela je kroz otvor i eno je polahko tamo i amo lelujajući, sporo prizemljuje. Eto sad, nek se ne pati. Muta pljune i rukavom otre usta i izmakne se ko da je veliki posao oposlio, a ja sam zinuo u nevjerici, osjećam kako mi se oči naljevaju suzama, Muta me odmjeri, prezriv osmijeh mu ispuzo na žvaljava usta, krene krvavom žicom prema mom licu, da me uplaši, a ja vrisnem iz sveg glasa, trčim kući i čujem za sobom Mutino cerekanje iza leđa, plaćeš kukavico, plaćeš mišu-takišaru, heeeej vrat’se neću ti ništa, vikao je za mnom. Plako sam kod kuće, zaključan u kupatilu dugo, dugo, i nikom nikad nisam rekao šta se desilo tog dana. Bilo mi je tad samo šest godina…
*
Evo me pred izlaznim vratima u predsoblju čeka poluprazan kofer, nisam ga napunio jer ono što bih odavde mogo ponijet sa sobom, to u kofere ne staje. Je li deset godina bilo previše? Ne mislim da je tako. Da jest, vratio bih se ranije.
Dino, nauči me neku psovku na tom tvom jeziku, jugoslovenskom.
Bosanskom.
Bosnian, OK.
Ne znam koju, ima ih previše.
Anything.
Odjebi.
What?
Odjebi. Fuck off.
Od-ya-bee. Ha, ha. Kako se na tvom bosanskom kaže asshole?
Šupak.
Shoe-pack?
Right.
Hej, Dino.
Yes?
Nemoj nikada da budeš shoe-pack prema meni.
I won’t.
Da se nisi usudio.
Neću. Obećavam.
Don’t you dare.
Pokupio sam dokumenta iz ladice ormarića u spavaćoj sobi, i pomilovao Maksa koji je sjedio na podu ispred televizora, see you soon, buddy, reko sam mu, a znao sam da lažem. Njena introvertnost sličila je mojoj imigrantskoj samoći i izopćenosti, moj ju je akcent podsjećao na djetinjstvo, i prošlost. Ubijedio sam je da čita Stanislava Lema, iako nije voljela science-ficition, a ona je mene naučila da je Šopen u stvari bio Friderik Frančižek. Gledali smo zajedno „Kratak film o ubijanju“, Kiešlovskog, ona je rekla da se strašno potrese kad gleda ovakve filmove, a ja sam joj objasnio da filmovi tome i služe, i sve je u početku izgledalo kao da štima, ali je niti koje su nas uvezivale polako grizao crv njene ljubomore, i ti su se šavovi najednom stali rašivat ko od šale, ko da ih je, poput podnevne žege, topila strašna posesivnost moje tankovijaste Poljakinje.
Ko je to s tobom u kancelariji? Neka djevojka? Ne ne laži, čujem je, ko je ona?
Svaka sljedeća rečenica sve više optužujuća.
Odgovori mi. Ko je ta kurva…
Spuštao bih slušalicu, ostavljajuć je bez odgovora.
Čula sam je. Varaš li me? Nemoj da se usudiš da mi lažeš.
Kasnije bismo se mirili.
Do you love me?
Nastavljala je pošto bih stigo kući.
Tell me that you love me, insistirala je.
Uhvatio sam se kako joj ugađam svojim odgovorima.
I love you.
Osjećao sam se ko osumnjičeni u policijskoj istrazi.
I love you.
Nisam se umio nosit s tim, nisam znao kako izać na kraj s takvom vrstom ljubavi.
I love you…
Insana ne upoznaš dok s njim skupa džak soli ne izjedeš, govorila je rahmetli nena Hanifa. I tako sam otišo od Ane a tek što smo načeli onu Hanifinu vreću soli… Nije nam se dalo. Asshole, čuo sam je kako vrišti iznutra, trenutak pošto sam zatvorio vrata za sobom.
Dino priča
Na Floridu sam došo prije deset godina. Dugo je to vrijeme. Mnogo duže za mene nego za one koji nikad ne mrdnu s kućnog praga pa nema časa odlaska od kojeg bi mogli to vrijeme sagledat. Meliha je u Ameriku stigla prije mene. One godine kad su se u Bosni žestoko tukli svi protiv svih. Bog sami zna kako je moja sestra stigla u Tampu s mužem i dvoje male djece te hiljadu devetsto devedeset treće, ja tu priču nikada nisam imo prilike saslušat do kraja. Došli do Zagreba, pa bila neka tura za Beč preko Mađarske al’ nisu imali papire pa ih, umjesto za Austriju, okrenulo ka Slovačkoj, u bosanski izbjeglički logor u Martinu. To su tamo zvali tabor, bilo tridesetak naših porodica, osam mjeseci hranili ih rezancima i nekim zašećerenim mesom. Žene se za to vrijeme upinjale da od izbjeglištva naprave nešto što će zaličit na kakav-takav život, kuhale, prale, podizale djecu, kahvenisale kad se imalo, čekale rat da prođe, a muški radili na crno, na građevini po šesn’est sati dnevno, a nedjeljom uvečer iskupljali se oko tranzistora, pili i slušali vijesti iz Bosne. Kad bi se ponapijali, išli pod prozor nekom Miroslavu, Slovaku iz Brčkog, i psovali mu majku četničku, mislili da je Srbin. Ujutro bi mu se išli izvinjavat, nosili djeci čokolade i kofolu, a to ti je slovačka verzija koka-kole, od koje se, kaže Samir, podrigivalo na aceton.
U Austriju prešli tek naredne godine, jedva ih pustilo na neke tanke i neuvjerljive razloge, u posjetu nepostojećoj rodbini, pa su poslije tri mjeseca po Beču obijali pragove stranih ambasada, probali Australiju, Novi Zeland, Kanadu, i na kraju dobili izbjegličke vize za Ameriku kroz grupno sponzorstvo jedne lokalne Adventističke crkve iz Tampe. Samo Meliha ne voli o tome, imali smo sreće, kaže, onako odsutna, s nekim posebnim izrazom na licu, ko da sumnja u vlastite riječi, a vidi se iz aviona njoj nije bilo dobro ovdje, il’ joj nije dobro, il’ je patila za Bosnom, il’ biće da je bilo oboje. Samir se, za razliku od nje, brzo naviko na novi život, radio je ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, pa je kod kuće, kad ne bi spavo, vrijeme provodio pred televizijskim ekranom gledajuć sportske prijenose, od NBA lige, američkog fudbala i hokeja, do boksa, utrka formule jedan, samo što nije i ona pikado-takmičenja pratio, ko će znat, možda i jest. Radi bogami Dino kako hoćeš, al’ da ti tvoj Samko kaže dvije stvari, govorio je, pljuckajući košpe suncokreta u pepeljaru, i vazda su dvije stvari bile u pitanju, ni jedna, ni tri, nego baš dvije, i još bi reko, đavola b’ mi dob’li vize da se nisu dogovor’li ovi veliki, Amerika (pljuc) je rekla Kanadi (pljuc), vi primite Srbe (pljuc, pljuc), Australija će Hrvate (pljuc), a mi ćemo primit Muslimane… Samiru je tu sve jasno ko dan, moćne države, ko kakve stroge učiteljice odlučuju o sudbinama zlosretnih Bosanaca, razvrstavaju ih ko đake po razredima, na početku školske godine, ti’š tamo u onu klupu, ti ovamo u ovu… Hvali mi se kako je skonto kako stvari ferceraju u Americi, a da je što shvatio ne bi s inženjerskom diplomom radio ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, al’ mu ništa ne kažem, briga me za te njegove sociološke paralele između Jugoslavije i Amerike, to jest između Bosne i Floride, i pomalo mi je išo na jaja, jer je umislio da su ga tri godine imigrantskog staža prednosti automatski promovirale u mog životnog mentora pa je dijelio savjete ko da sam ga za njih plaćo. Stalno je potezo neke primjere iz vlastitog iskustva, iako, barem otkako sam ja tu, vazda sjedi na sofi ispred televizora s konzervom pive u ruci. Prepriječi mi put u uskom hodniku stana, presiječe mi odstupnicu iz dnevne sobe, satjera me u ćošak kuhinje i onda krene ispredat te njegove teorije o svjetskoj politici, sere o ekonomiji, prezentira vojne doktrine, podučava istoriju, objašnjava međunarodne zavjere, a svaka mu počinje sa: eee, nemaš ti pojma moj Dino… Bio mi je mi je dosadan, trpio sam ga samo zbog Melihe, a u početku ako ćemo iskreno, nisam ni imo kud, pa sam se poklopio ušima i šutio, šta ću, slušam ga kako vazi, i sve mi manje liči na onog Samira kojeg pamtim iz sarajevskih vremena, onog veselog studenta mašinstva iz Višegrada. Mada, bilo mi ga je žao ponekad, bio je dosta sjeban, starog mu ubili, ono na početku kad je vojska ušla u grad, pa poslije izašli, a ostavili narod na milost i nemilost lokalnom bašibozuku i četnicima.
Meliha je mučila svoje brige, nisu više njih dvoje bili ko nekad. Brak ti je ćup pun govana s malo meda na vrhu, govorila je rahmetli nena Hanifa, a meni sve izgleda ko da su Meliha i Samir svoj med davno pokusali.
Ja sam, čini se, uhvatio posljednji avion koji je još nosio izbjeglice iz Bosne preko okeana. Istina, rat je bio završio, al’ vijesti iz dalekih i problematičnih krajeva svijeta sporo putuju do američkih ureda, pa su mi papiri za iseljenje odobreni u rano proljeće devedeset šeste. Stigo sam kod Melihe u junu, al’ se nisam dugo zadržo kod njih, krajem ljeta zaposlim se ko vozač u UPS-u. i oda sam vozio ture oko Zaljeva, na jug do Sarasote, i na istok do Plant Cityja i Lakelanda, jebiga, satnica nije bila neka, smjene su bile duge i naporne, odlazio sam na poso prije svanuća, a završavo u sumrak, al’ bolje i to nego sjedit povazdan u kući s rođenim zetom. U oktobru sam bio dobar s lovom da sam se mogo odselit, i tako sam se i odselio na 73. Aveniju u garsonjeru od trideset kvadrata, taman meni nije ni trebalo više, a kirija četiristo dvadeset dolara na mjesec. Florida je vrela, vlažna i ljepljiva, manjka tu riječi za usporedbu sa bosanskom klimom i sarajevskim vremenom, naročito poslije tri žestoke, ratne zime, jer ko nije prezimio u Sarajevu tih godina, ne zna kako strah od zime zna bit veći od straha od smrti. Nedjeljom sam odlazio na neku od obližnjih plaža, a ima ih koliko hoćeš, načičkane duž istočne obale Meksičkog zaljeva, ležim ti ja tamo i mislim o ratu, probam da ne mislim al ne može to kako ti hoćeš, pa mislim o ratu i kad neću, sve gledajuć ovu raju što se na vrućem pijesku plaža Clearwater i Radington izležava, kupa, igra odbojke, čita, sluša muziku, pije pivu…
Mislim o tome kako se baš u ovom času negdje na nekoj afričkoj pustopoljini gledaju ljudi preko nišanskih mušica, kako otresaju jedan drugog ko toplomjer, ko da život nije ništa, ko da se može dokupit na trafici kad istekne, ko telefonska kartica. Dok ove ostarjele bakice odjevene po modi vlastite mladosti, skrivajuć obješena lica iza ogromnih sunčanih naočara ispijaju svoje popodnevne koktele, oru tenkovi preko nekih usranih čečenskih brda, a skrivene nagazne, rasprskavajuće, odskočne, i potezne mine čekaju na istočnotimorsku ili pak izgladnjelu sudansku maksumčad, i pitam se čime sam to ja zaslužio da je mene dovelo ovdje pod ovo floridsko nebo i sunce, po kojim pravilima se moje klupko odmotalo u ovom pravcu, i ništa mi na um palo nije i ništa nisam uspio smislit osim da tu nikakvih pravila nema. Kad bi postojala tako neka po kojima se jednom zalomi pješčana plaža Meksičkog zaljeva, a drugom kakav blatnjav rov, ili prašnjav i plitak grob, ona bi zasluživala samo prijezir, i ni na što nas ne bi obavezivala. Zato ja i tvrdim da ne postoje i da je to sve čista iluzija, naivna zabluda dobre nene Hanife. Turi dragi Alah na kantar, s jedne strane berićet, smijeh, zdravlje, a s druge sirotinju, bolest i suze… Teški su utezi na božjem kantaru, vazda je puno muke i belaja, zato se urijetko šipka umiri. Ko smo mi da o tome sudimo kako On to mjeri i odvaguje. Eki! Dočekujem tako smiraje dana na obali, prija mi sunce, izvlači studen prethodnih godina nakupljenu u kostima, i dok sam okružen preplanulim tijelima što sijaju od krema i ulja za sunčanje kao da su upravo iz neke od televizijskih reklama.., mene slike prošlosti i dalje ne ostavljaju na miru.
*
Vratio sam se s linije. Izašo na balkon i zapalio cigaru, to ti je bilo devedeset treće. Dolje na uglu Klare Cetkin i Cetinjske, između betonskih zgrada, sanjkala se djeca iz komšiluka, lete sanke, ligure, najlonske vreće u koje pakuju rižu iz humanitarne pomoći, rat je već trajo nepodnošljivo dugo, i voljno smo pristajali biti bar nakratko uljuljkani u privid normalnosti koji nam je davo zvuk dječjeg smijeha, cike i vriske koji je dolazio spolja… Otpuhujem tako dimove na balkonu, gledam prazno lastavičije gnijezdo na stropu, odvalio se komad, nema ko da opravi, nema stanara, ne vraćaju se, evo druga već godina, i onda je puklo strahovito blizu, misli se razletile ko izbezumljen roj insekata, ko da je granata uletjela u stan, tako je jako puklo, naš je stan na trećem spratu, bacilo me na pod balkona ili sam se sam bacio, jak osjećaj kako se stvarnost upravo pokidala u paramparčad, uzalud vrtim film unatrag stvari se ne uklapaju, sve je nekako nakrivo i nema logike ko u kakvom blesavom snu, i onda u sekundi skontaš, ne znaš kako, ali znaš, i čovjeku u tim život-smrt situacijama vazda promakne onaj trenutak kad mu odjednom sve postane jasno ko dan, a sekund ranije nisi znao ni kako se zoveš, i sav užas leži u toj spoznaji o neumitnosti onog što se upravo zbilo. Iskrzan krug istopljenog snijega, tri sitna, nepomična tijela izvan kruga, prevrnute sanke sa strane, crna rupa na bijeloj pozadini. Nisu joj utekli. Sažvakala ih, isisala život iz njih, i ispljunula prazne ljušture njihove unaokolo. A onda i ta jebena tišina koja tako brzo popada po svemu.
*
Jednom, kad sam bio mali, posudim knjigu iz biblioteke na Trgu Zavnobiha, a knjiga je bila totalno raskupusana, stara, stranice se na jedvite jade držale na okupu. Pa iako sam pazio na nju najbolje što sam umio, listo je ko da su joj listovi krila kakva rijetka leptira, a ja lepidopterolog-entuzijasta, odlago je na nahtkasnu ko muzejski eksponat, ma sve je džabe na kraju bilo, knjiga se poslije par dana bukvalno raspala u mojim rukama, konci olabavili, ljepilo popustilo i stranice poispadale. Nije to nikakvo čudo bilo, ove su knjige prošle kroz ruke nebrojenih sarajevskih osnovaca, ni tvrdo uvezane platnene korice nisu izdržale, cijepale se od silna čitanja Kineske i Finske bajke, kidali se konci kojim su šivene Indijske, Ruske i Danske, gubile se stranice u Japanskim i Bajkama Karipskih mora i s njima važni dijelovi priča. Ja ovu svoju prikupio najbolje što sam znao i umio, karbofiks ljepilom zalijepio rasuti papir, učvrstio otpale korice i živ sam se usro što će mi Mensura, bibliotekarka reć kad je za koji dan krenem vraćat nazad, a ona je naravno primijetila moj nevješt rad i optužila me da sam ja kriv. Mensura je nekad bila učiteljica, riktala je djecu ko logorski kapo, znala je djetetu po solufa odvalit kad joj pukne film, a onda je još više otišla na živcima valjda ju je zbog toga premjestilo u biblioteku. Nisam, bila je poderana kad sam je uzo. Nije, nije Sabahudine, ja nikome ne izdajem pocijepane knjige. Jeste, ja sam je samo zaljepio. Ma nemoj? Bila je zdrava i čitava. Takvi ko ti su mi najgori, sve upropastite ko knjiški moljci, vidi molim te na što ovo liči. Ljutito i grubo lista kroz stranice knjige, ko da je sama htjela da je dokrajči, jest da je dokrajči pa da kaže ti si Dino i za ovo kriv, uperila u moje grudi onaj njen ko u vještice dug, koščat, i od artritisa kvrgav prst. Sad ćeš još reći da TI nisi ovo pisao. Trebali bismo te kazniti novčano, pa je još jednom ponovila razdvajajući riječ na slogove, nov-ča-no… “Ako želiš znati ko sam otvori stranu sto trideset osam”… napisano plavom hemijskom olovkom na margini stranice. Mali sam bio, odveć mali da prepoznam kako Mensura blefira. Nisam to ja. U što gledaš kad lažeš?, upitala me je. Nemoj ti da lažeš, vrisnuo sam. Nije vjerovala vlastitim ušima: Ma šta veliš, ti jedno bezobrazno i nevaspitano… – ali ja nisam više uzmicao. Lažeš, lažeš, kakva si ti bibliotekarka kad tako lažeš. Ustala je nadnijela se nadamnom onako sićušnim preko teškog kancelarijskog stola. Marš napolje! Marš napolje, i da te nisam više vidjela ovdje. I nećeš me vidit, da znaš! Stisnuo sam šake u pesnice strpao ih u džepove i bijesan izmarširao iz biblioteke ostavljajuć za sobom širom otvorena vrata. Vrati se mali, i zatvori vrata za sobom, čuješ li me šta ti govorim. Vrati se i zatvori vrata, aaaaaa vidi ti njega… vikala je za mnom dok sam prolazio kroz mračni hodnik prema svjetlosti koja je prodirala unutra kroz staklo izlaznih vrata. Nije mi padalo na pamet da je poslušam.
*
Hiljadu devetsto devedeset deveta godina zatekla me u Majamiju, gdje sam doživio prvu pravu tropsku oluju, jer dok sam bio u Sent Petersburgu nisam imo prilike vidjet tako nešto, bili smo tamo zaklonjeni i rijetko na udaru snažnih vjetrova, puhalo bi i ovdje, al puno slabije. Oslabi vjetar dok dođe do Zaljeva, razbije se o jugozapadne obale poluostrva, oko Key Westa, i jedino što sam od floridskog kijameta do tad iskusio na vlastitoj koži bila je kiša koja bi se slijevala ulicama Tampe i St. Petersburga danima, a raja bi cvikala od nabujale vode rijeke Hilsborough. Došo sam ovdje u potrazi za boljim poslom, kad mi je dokurčilo vozit kamion, ovako je bolje, fizička distanca popravit će odnose u familiji, mislio sam, viđat ću se s njima jednom ili dva put godišnje, to će biti sasvim dovoljno. Nisam puno tražio, dobio sam mjesto u komunalnom uredu Miami-Dade Countyja, u odjeljenju kontrole kvaliteta vode za piće, imalo je to malo veze s onim što sam učio na faksu, ali je jebiga bilo bolje od UPS-a. I bolje plaćeno. Iznajmio sam veći i ljepši stan u Liberty City-ju, grad mi se više svidio od Tampe i Sent Petersburga, a imo sam i više slobodnog vremena, nego ranije, iako mi to nije bilo nešto bitno, nisam se družio ni s’ kim. Čito sam i pušio. Majami je drukčiji od ovih drugih gradova đe sam bio, opasan od jula pa do oktobra, to nevrijeme kad naiđe desi se za čas, samo se gore visoko skupe teški kumulusi, zastru nebo za pet minuta, stope se jedan u drugi, proždiru plavetnilio ko kakva brzošireća bolest, crni u sredini, svjetle prema periferiji u tanki zlatni obrub od sunca koje se uzalud pokušava probit negdje iz dubine, dan zasivi, a olovna nije samo boja, već i težina kojom pritiskaju čovjeka, osjeća se to u zraku, u prsima, i vjetar stigne niotkud, izroni iz mora, spusti se iz visine, podigne se iz same zemlje, udara, s pauzama, s predasima, ko da je kakvo živo biće, uzdah, izdah, uzdah, izdah, svaki put sve jače, nasrće poput onih nemani iz Bajki Karipskih mora, omiljene knjige mojega djetinjstva, koja možda još leži u nekom mračnom ćošku dječje biblioteke na Trgu Zavnobiha u Sarajevu. Uraganima ovdje daju ljudska imena, Josephine, Lili, Danny, Earl, Hermine. Imena se ponavljaju ciklično, svakih sedam godina osim ako u njima neko ne zagine. A ako da, onda to ime ide u mirovinu, zamijene ga nekim novim. Da se za sva vremena upamti ubica.
Anu sam upozno u biblioteci Little River Branch na Sedamdeset devetoj. Prolazio sam onuda kad sam se vraćo kući s posla, pa bih ponekad navratio da posudim nešto za čitanje, a ona je nosila naočare i imala tanke ručne zglobove ko u djeteta, i rekla mi da sam prvi muškarac u njenom životu koji se interesuje za istočnoevropske pisce. Patila je od povremenih depresija u kojima je vrijeme provodila u krevetu, ili pod tušem. Nije bila udata, imala je sina od pet godina. Njega je dobila u vezi sa svojim šefom u kojeg se zaljubila a on, eki, bio oženjen. Istinski se zaljubila, a to je jako jebeno, rekla mi je dok smo pili kafu u Captures Cafe & Convenience, kad se tako zaljubiš, padneš u ljubav, kako to ovdje kažu, onda ne moreš razumno mislit o stvarima izvan trenutka u kojem si, sve što je bilo prije nebitno je i sve što te čeka kasnije ne brine te, čak i ako si katolik. Onda je rekla, moraću to na engleskom, jer na našem nema smisla i ne može da se prevede, a na engleskom dobro zvuči, kaže ona: Past is history, future is mistery and present is a gift, that’s why we call it present. Ne znam je li to neka poslovica njihova, ili je to ona izmislila, ali meni se svidjelo, možda što sam ja ko mlad, prvu polovinu života proveo maštajući o budućnosti, a evo drugu polovinu živim u prošlosti, a između je bio taj jebeni rat koji je sve sjebo pa zato ono što je bilo, kod nas nikad nije imalo veze s onim što će bit, kod nas u Bosni bolan nema kauzalnosti, samo božje davanje, a i on ne jebe logiku kad smo mi u pitanju. Za to nam iskustvo ničemu ne služi, a sjećamo se samo da bi nas više boljelo. Eto malo filozofije iz kućne radinosti. Nego da se vratim na Anu.
Ana je dakle bila katolkinja, Poljakinja, isto ko papa. Kod Poljaka su i najveće komunjare katolici, al ne mora obratno, dok su kod nas komunjare bili partizani, ali i oni samo neko vrijeme, a svi ostali su bili manje više foliranti. Kaže mi Ana da je mislila ako bude kakve kazne za njene grijehove, nije se to nikako moglo mjerit s njenom tadašnjom srećom, pa joj nije bilo važno, nek bude kako bude, sve će to ona primit na svoja mršava pleća, pokornost je vrlina dobrih katolika. Imala je samo dvadeset i četiri, a kad je šupku rekla da je trudna, on ju je naravno ostavio i ženi se vratio, sve joj priznao, isplako joj se na ramenu i izmolio oproštaj, a Ani noga, ono – libogaracku i za nju i za bebu, ponudio joj platit abortus i reko joj kako su sretni što žive u tako liberalnoj državi kao što je Florida, na što mu je ona rekla da ide u tri pizde materine, ili već tako neku ekvivalentu psovku na engleskom. Pozvao sam je da izađemo na večeru, odbila je u prvi mah pa sam pomislio da joj se ne sviđam i da nije zainteresirana, kad je rekla da će je, ako ne marim, spremit sama, mislim večeru, kod nje u stanu. Teško je, kazala mi, naći bejbisiterku kojoj možeš vjerovat, a ne voli Maksa ostavljat ako ne mora. Živjeli su na Lake Drive-u, sa zapadne strane Palmetto Express Way-a, po sata vožnje od mene, stigo sam tačno u sedam i trideset, i dok je ona postavljala sto, pročito sam Maksu „Snjeguljicu i sedam patuljaka“, njemu bio smiješan moj akcent, pa ju je htio čut još jednom, zbog same priče, ili zbog akcenta, počeo sam ispočetka, ali je on negdje na polovini zaspo. Ponudio sam se onda da pomognem oko spremanja jela, odbila je, ponudio sam se da sklonim suđe poslije večere, rekla je da hoće prvo završit svoju čašu vina, ponudio sam se da joj budem ljubavnik te noći, kad sam joj sitnu šaku nježno poklopio svojim dlanom, nije je izmakla već je ostavila mirnu i nepomičnu na stolu, izraz lica nije promijenila, i dalje je gledala nekako kroz mene, nisam isprva bio siguran što misli o mom potezu, bila je prva strankinja koju sam probo zbariti, a zajebano je to sa strancima čitat im emocije, znakove s lica, iz očiju, mislim te kulturološke i tradicijske razlike i ta sranja. Ja sam čuo Bugari kad kažu da, odmahuju glavom odrečno, a uz ne klimaju gore-dolje. Nije da su Poljaci i Bugari isto, mada je to nekad nama sve bio istočni lager, davno bilo, sad smo mi za njih još gore od toga, ali nisam za Poljake ništa sličnog čuo, bile su one neke serije davno, Janošik, tu sam ko klinac mnogo volio, i Poručnik Kloss, ili kako se već zvala ta serija, bili su skroz cool, mislim nije da Bugari nisu, uostalom to s kontra-klimanjem glave nije provjereno. Poslije smo se voljeli. Ana i ja.
Bila je rekoh, katolkinja, ponekad je išla s majkom na nedjeljne mise, i držala je raspelo na zidu u hodniku kod vrata, ali bog međutim nije imo pristup u njenu spavaću sobu. Bila je vatrena, imala je zategnutu kožu, čvrste, mršave i neumorne guzove kojim me je ritmično udarala u bedra i prepone, imala je male grudi i struk na kojem porođaj nije ostavio traga. Znaš Dino, oduvijek sam vjerovala, kaže mi, da negdje gore, pokazuje glavom kroz prozor prema visokim palmama na drugoj strani ulice, da negdje gore iznad ima anđeo čuvar što pazi na mene i Maksa. Da, da, možeš se ti smijati koliko hoćeš, ali ako istinski vjeruješ, to ti je onda tako. Eki! Gdje su se koje pizde materine onog januarskog dana hiljadu devetsto devedeset treće u Sarajevu pogubili anđeli čuvari? Odletjeli? Spakovali se i pobjegli za Ameriku kao što sam i ja sam?
*
… i ponovo sam mali dječak, na Aneksu iznad Čengić Vile, gdje smo nekoć živjeli u tjeskobnom, jednosobnom stanu četverospratnice što se nagnula nad padinu prema ulici Palmira Toljatija, godina je sedamdeset druga, možda, golub je upao u oluk, ko zna kako, mlad ptić, jednog je jutra odluto gdje ne treba, neko je čuo njegovo uspaničeno lepetanje krilima iznutra, propado je sve dublje, djeca se okupila da čuju grebanje kandžica o hrapavu površinu lima, ništa se nije moglo vidjeti, bila je tamo rupica, otvor ne veći od petoparca, ali su se muka i strah ptice mogli mirisati u zraku, hajmo razvalit oluk, govorio sam, molio okolo, hajmo ga oslobodit, molim vas, hajmo zvat nekoga…, smijali mi se i oni stariji, bježi mali…
Dav’dimo ko od vas pišuljadije more izdrkat, pitaju, mogu ja, kaže Muta, ih lažeš, kažu oni, a on, mogu mrtve mi majke, kune se, takav je on, malo blentav, išo s Melihom u razred, ali je propado tri puta, babo ga jednom uhvatio da puši, pa ga je nogama šuto pred djecom, tu na licu mjesta, prestanite gospodine, ne možete dijete tako tući, protestovao je susjed, gospodin Komlenić, a Mutin babo mu reko, mrš u pičku materinu, i Komlenić se okrenuo i žurno otišao ne rekavši više ni riječi. Nagovore klipani Mutu da ode ispod garaža, da im pokaže, kako on to, a on otkopča šlic i prione na posao, smiju se oni, polako Muta, glavu ćeš mu otkinut, a on žmiri i stenje, i koluta očima, šuti ba sad, fata me merak, stenje kroz zube…
Povjerio sam neni Hanifi, ispričao joj šta se dogodilo, to s pticom u oluku, ne s Mutom i drkanjem, a ona mi veli, šta’š Dino, nema ti njemu spasa, sve i da ga neko sad izvadi krepaće ptica, taka joj sudbina, a sutradan, rano ujutro, čim sam se probudio, odmah, ništa ni okusio od prženih jaja koje mi je majka spremila za doručak, otišo sam na ono mjesto ponovo, a grebanje iznutra bilo je tiše, nema, nema, pa malo, jedva da se čulo. Stajo sam tamo, obeshrabren, bespomoćan, očajan, ne znajuć šta da radim, cimo oluk svojim nejakim rukama, obilazio okolo, bilo mi je teško, i plakalo mi se, ali je preče bilo nać pomoć, pa sam se i Muti onakvom obradovo, kad sam ga vidio kako s onom jednom kraćom nogom poskakuje preko igrališta. Hej Muta, golub se u oluk zaglavio, davd’iš, sve sam se nado Muta je veliki i jak, možda će smislit nešto…
Gdje, gdje, pito je, uzbuđen viješću, daj da vidim, i poveo sam ga i objasnio mu šta se dogodilo, i on je češkao svoju raščupanu ćubu i osvrto se oko sebe, da je u meni zaigrala nada, kao kakav majstor koji popravlja mašinu, ko vodoinstalater koji se sprema očistit zapušenu cijev, ko neko ko zna šta mu je činit, zagleda oluk s jedne pa s druge strane, kucka i prislanja uho na hladan lim. U bari, kod kanti za smeće, leži stari odbačen kišobran, Muta ga pokupi, otrgne žicu s kišobrana, savija je na jednu pa na drugu stranu nebrojeno puta, muči se dugo dok je konačno ne prelomi, onda provuče oštri vrh na onom mjestu gdje se lim sastavlja sa keramičkim dijelom oluka, ispod metalnog obruča, kroz onu rupicu, ne veću od petoparca, potom nekoliko kratkih i energičnih trzaja, žica ide vani i unutra, strašno zvuči to, možda samo metal grebe o metal, ali teško je reć, čini mi se čujem nešto nalik hropcu, čini mi se da se to ptica otima dok se sa životom rastaje, jednom, dva puta, tri… Našo ga je, goluba, prljava žica izašla je napolje crvena, a jedna sitna peruška, sasvim bijela, što mi je čudno bilo, jer je golub bio siv i malo crn, izletjela je kroz otvor i eno je polahko tamo i amo lelujajući, sporo prizemljuje. Eto sad, nek se ne pati. Muta pljune i rukavom otre usta i izmakne se ko da je veliki posao oposlio, a ja sam zinuo u nevjerici, osjećam kako mi se oči naljevaju suzama, Muta me odmjeri, prezriv osmijeh mu ispuzo na žvaljava usta, krene krvavom žicom prema mom licu, da me uplaši, a ja vrisnem iz sveg glasa, trčim kući i čujem za sobom Mutino cerekanje iza leđa, plaćeš kukavico, plaćeš mišu-takišaru, heeeej vrat’se neću ti ništa, vikao je za mnom. Plako sam kod kuće, zaključan u kupatilu dugo, dugo, i nikom nikad nisam rekao šta se desilo tog dana. Bilo mi je tad samo šest godina…
*
Evo me pred izlaznim vratima u predsoblju čeka poluprazan kofer, nisam ga napunio jer ono što bih odavde mogo ponijet sa sobom, to u kofere ne staje. Je li deset godina bilo previše? Ne mislim da je tako. Da jest, vratio bih se ranije.
Dino, nauči me neku psovku na tom tvom jeziku, jugoslovenskom.
Bosanskom.
Bosnian, OK.
Ne znam koju, ima ih previše.
Anything.
Odjebi.
What?
Odjebi. Fuck off.
Od-ya-bee. Ha, ha. Kako se na tvom bosanskom kaže asshole?
Šupak.
Shoe-pack?
Right.
Hej, Dino.
Yes?
Nemoj nikada da budeš shoe-pack prema meni.
I won’t.
Da se nisi usudio.
Neću. Obećavam.
Don’t you dare.
Pokupio sam dokumenta iz ladice ormarića u spavaćoj sobi, i pomilovao Maksa koji je sjedio na podu ispred televizora, see you soon, buddy, reko sam mu, a znao sam da lažem. Njena introvertnost sličila je mojoj imigrantskoj samoći i izopćenosti, moj ju je akcent podsjećao na djetinjstvo, i prošlost. Ubijedio sam je da čita Stanislava Lema, iako nije voljela science-ficition, a ona je mene naučila da je Šopen u stvari bio Friderik Frančižek. Gledali smo zajedno „Kratak film o ubijanju“, Kiešlovskog, ona je rekla da se strašno potrese kad gleda ovakve filmove, a ja sam joj objasnio da filmovi tome i služe, i sve je u početku izgledalo kao da štima, ali je niti koje su nas uvezivale polako grizao crv njene ljubomore, i ti su se šavovi najednom stali rašivat ko od šale, ko da ih je, poput podnevne žege, topila strašna posesivnost moje tankovijaste Poljakinje.
Ko je to s tobom u kancelariji? Neka djevojka? Ne ne laži, čujem je, ko je ona?
Svaka sljedeća rečenica sve više optužujuća.
Odgovori mi. Ko je ta kurva…
Spuštao bih slušalicu, ostavljajuć je bez odgovora.
Čula sam je. Varaš li me? Nemoj da se usudiš da mi lažeš.
Kasnije bismo se mirili.
Do you love me?
Nastavljala je pošto bih stigo kući.
Tell me that you love me, insistirala je.
Uhvatio sam se kako joj ugađam svojim odgovorima.
I love you.
Osjećao sam se ko osumnjičeni u policijskoj istrazi.
I love you.
Nisam se umio nosit s tim, nisam znao kako izać na kraj s takvom vrstom ljubavi.
I love you…
Insana ne upoznaš dok s njim skupa džak soli ne izjedeš, govorila je rahmetli nena Hanifa. I tako sam otišo od Ane a tek što smo načeli onu Hanifinu vreću soli… Nije nam se dalo. Asshole, čuo sam je kako vrišti iznutra, trenutak pošto sam zatvorio vrata za sobom.
Zaboravila je bosanske psovke koje sam je naučio.