Nikada nisam toliko žurio da napišem tekst. Hoću da budem brži od onoga što se može dogoditi. Jučer sam s Dinom Katan Ben Zion razmijenio nekoliko kratkih poruka. Dina je pjesnikinja i prevoditeljica. Prevodila je na hebrejski Andrića, Kiša, Lalića, Albaharija, Jergovića, Tišmu. Jučer mi javlja da je u bolnici, nije dobro, ali mi šalje naslovnicu moje knjige koju je prevela, izaći će uskoro. Zahvaljujem se, kažem da se radujem knjizi, želim joj brzo ozdravljenje. Onda mi se danas javi jedna gospođa koju ne poznajem, kaže mi koliko je ozbiljno Dinino stanje, a Dina o tome ni riječi.
Dinu sam sreo jednom, na Hvaru, na skupu Bejahad, kada je promovirala svoju knjigu o židovstvu i Židovima bivše Jugoslavije u ogledalu književnosti. Knjiga je bila dobro primljena, premda je po svom značaju zasluživala više pažnje. Dina se nije žalila. Nije joj to bilo u prirodi. Uvijek tiha, radina, dobre volje. Pisala je o piscima iz zemlje u kojoj se rodila 1937. Živjela je u Sarajevu nekoliko godina. Unuka uglednog sarajevskog knjižara Simona Katana, od djetinjstva je bila vezana za knjige. Otac joj je bio radio-inženjer, bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije i nakon kapitulacije u Drugom svjetskom ratu poslan u logor, u kojem je, iako Jevrej, kao zatočeni oficir preživio. Poslije rata nije imao mnogo sreće u socijalističkoj Jugoslaviji, doživio neke nepravde i zemlju napustio. Dina je rasla u novoj sredini, u Izraelu, u novom jeziku, koji je postao potpuno njen jezik, ali je svojim poznavanjem i prevođenjem dokazivala poznavanje i vezanost za svoj prvi jezik. Na tom jeziku se i sa mnom dopisivala, a neke od svojih prepiski, kao onu sa Danilom Kišom, i objavila. Njena iskustva, komunikacija i književni rad je sabiran u njenih pet zbirki poezije, od kojih jedna nosi znakovit naslov: Vremena u nama. Jedan njen esej u naslovu ima retoričko pitanje: Biti pisac, šta je to. Dina Katan je na to pitanje odgovarala pišući i prevodeći, odgovarala svojim radom. Ja sam samo jedan od onih kojeg je njen rad mnogo radovao.
Dini Katan, sa zahvalnošću
Nikada nisam toliko žurio da napišem tekst. Hoću da budem brži od onoga što se može dogoditi. Jučer sam s Dinom Katan Ben Zion razmijenio nekoliko kratkih poruka. Dina je pjesnikinja i prevoditeljica. Prevodila je na hebrejski Andrića, Kiša, Lalića, Albaharija, Jergovića, Tišmu. Jučer mi javlja da je u bolnici, nije dobro, ali mi šalje naslovnicu moje knjige koju je prevela, izaći će uskoro. Zahvaljujem se, kažem da se radujem knjizi, želim joj brzo ozdravljenje. Onda mi se danas javi jedna gospođa koju ne poznajem, kaže mi koliko je ozbiljno Dinino stanje, a Dina o tome ni riječi.
Dinu sam sreo jednom, na Hvaru, na skupu Bejahad, kada je promovirala svoju knjigu o židovstvu i Židovima bivše Jugoslavije u ogledalu književnosti. Knjiga je bila dobro primljena, premda je po svom značaju zasluživala više pažnje. Dina se nije žalila. Nije joj to bilo u prirodi. Uvijek tiha, radina, dobre volje. Pisala je o piscima iz zemlje u kojoj se rodila 1937. Živjela je u Sarajevu nekoliko godina. Unuka uglednog sarajevskog knjižara Simona Katana, od djetinjstva je bila vezana za knjige. Otac joj je bio radio-inženjer, bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije i nakon kapitulacije u Drugom svjetskom ratu poslan u logor, u kojem je, iako Jevrej, kao zatočeni oficir preživio. Poslije rata nije imao mnogo sreće u socijalističkoj Jugoslaviji, doživio neke nepravde i zemlju napustio. Dina je rasla u novoj sredini, u Izraelu, u novom jeziku, koji je postao potpuno njen jezik, ali je svojim poznavanjem i prevođenjem dokazivala poznavanje i vezanost za svoj prvi jezik. Na tom jeziku se i sa mnom dopisivala, a neke od svojih prepiski, kao onu sa Danilom Kišom, i objavila. Njena iskustva, komunikacija i književni rad je sabiran u njenih pet zbirki poezije, od kojih jedna nosi znakovit naslov: Vremena u nama. Jedan njen esej u naslovu ima retoričko pitanje: Biti pisac, šta je to. Dina Katan je na to pitanje odgovarala pišući i prevodeći, odgovarala svojim radom. Ja sam samo jedan od onih kojeg je njen rad mnogo radovao.