Znamo tek za četiri dimenzije. Tri dimenzije prostora plus vrijeme. Jako malo znamo. Ne znamo nikada potpuno tko smo, a ne shvaćamo sasvim ni gdje smo, ni od kada kao bića jesmo, ni od kuda smo. Ne znamo, jer ne razabiremo da je dimenzija mnogo. Postoji ona prije prostora i poslije. Postoji daljina, vidljiva i nevidljiva, koja je samo za sebe, i ona koja nije u našem svijetu, i ona koja je nakon našeg svijeta. Prije vremena je bila vječnost. Postoji vrijeme prije vremena i poslije, ono koje se desilo i još nije, a i sa svakim vremenom paralelno vrijeme. Postoji vrijeme prije postojanja i mišljenja, a i ono nakon toga. Postoji i ono što jest samo po mišljenju, jer jest ono što jest samo u mišljenju. Postoji i ono što se ni misliti ne može, samo naslutiti, a i ono što ni naslutiti ne možemo, ali već negdje jest. Ima mnogo dimenzija, i mnogo postojanja: prije, poslije, nakon, paralelno, izvan, iznad, nikako, nigdje, tek i već, bez obzira na, nikada, zauvijek. I još mnogo toga je dimenzija, i ona koja nije ni prostor ni vrijeme, nego bivanje, trajanje, prostiranje ili bez svega toga. Postoji oni što ne postoji, nije onoga što jest, nebivanje, postoji ono što ni zamisliti ne možemo, a jest. Vrlo složeno pitanje. A tom pitanju treba dodati i postojanje one dimenzije koje su samo tvoje, u koje može samo onaj kome dozvoliš, a kada nećeš onda nikome pristupa nema. A tu se dešava ono što je prije i poslije i što se već dogodilo i što nije i nikada neće, ali jest.
Dimenzije
Znamo tek za četiri dimenzije. Tri dimenzije prostora plus vrijeme. Jako malo znamo. Ne znamo nikada potpuno tko smo, a ne shvaćamo sasvim ni gdje smo, ni od kada kao bića jesmo, ni od kuda smo. Ne znamo, jer ne razabiremo da je dimenzija mnogo. Postoji ona prije prostora i poslije. Postoji daljina, vidljiva i nevidljiva, koja je samo za sebe, i ona koja nije u našem svijetu, i ona koja je nakon našeg svijeta. Prije vremena je bila vječnost. Postoji vrijeme prije vremena i poslije, ono koje se desilo i još nije, a i sa svakim vremenom paralelno vrijeme. Postoji vrijeme prije postojanja i mišljenja, a i ono nakon toga. Postoji i ono što jest samo po mišljenju, jer jest ono što jest samo u mišljenju. Postoji i ono što se ni misliti ne može, samo naslutiti, a i ono što ni naslutiti ne možemo, ali već negdje jest. Ima mnogo dimenzija, i mnogo postojanja: prije, poslije, nakon, paralelno, izvan, iznad, nikako, nigdje, tek i već, bez obzira na, nikada, zauvijek. I još mnogo toga je dimenzija, i ona koja nije ni prostor ni vrijeme, nego bivanje, trajanje, prostiranje ili bez svega toga. Postoji oni što ne postoji, nije onoga što jest, nebivanje, postoji ono što ni zamisliti ne možemo, a jest. Vrlo složeno pitanje. A tom pitanju treba dodati i postojanje one dimenzije koje su samo tvoje, u koje može samo onaj kome dozvoliš, a kada nećeš onda nikome pristupa nema. A tu se dešava ono što je prije i poslije i što se već dogodilo i što nije i nikada neće, ali jest.