Lice djedove kuće okrenuto je prema rijeci, a još dalje i prema Gomili; to je brdo na koje se penje uz napor i oprezno, a kad se savlada i posljednji uspon te malo otpočine, odozgo je moguće vidjeti čitavu kotlinu u kojoj dominiraju polja žilavke. Jedno od tih polja, pa možda i najveće u čitavoj vali, nekoć je pripadalo porodici moje majke, tačnije njenom ocu, ali mu je izuzeto i upisano kao državna svojina godine 1948.
Pripovjedač ovaj podatak ne unosi da bi se njime razmetao, nego ga spominje ovlaš i usputno, a nije zgoreg ni čitaoca uputiti kako mu majka nije tankolozovićka i od nesoja. Dalje, ta kuća iznad čaršije a posljednja u sokaku, svojom bočnom stranom oslanja se na krš i srasta s brdom. Prozori su uski i dotrajali, a preko čitave godine zastrti mrežom kako bi se odbranilo pred najezdom komaraca i muha. Pčele se za ljetnih mjeseci zalijeću s odrine i dugo kruže po kući; to djeda iritira pa se mreža s prozora ne skida niti zimi; okviri su stalno izbodeni čiodama.
Kuća je samo dijelom pokrivena ciglom, već blijedom od pripeke. Za kišnih mjeseci voda se skuplja u olucima, a odande istače u sokak i još dalje prodirući prema džadi. Avlija je dugačka i prostrana, malo nagnuta i sva od kosina. Na ravnim mjestima razbacane su saksije s cvijećem i sofe u kojim plamte grmovi ruža, a malo podalje, u kršu, uspijevaju šipci-ljutunci. Najave ljetnih žega ovamo pristižu rano, već početkom maja, pa se sjedi pod odrinom. Odande se hvata dašak vjetra i gleda jara što drhti u daljini. Žega popušta kasno i kad dan skončava a jara se povlači za suncem koje tone za Gomilu. To stvara ugodu, a u prizor donosi dašak erotičnosti jer kroz razmaknute škure i načičkana viklerima, proviruje glava komšinice Biljane. Ona istura grudi preko simsa pa odande, s cigaretom među prstima, sluša poj zrikavca u plotini. Taj poj draži Biljanu pa ona odbacuje cigaretu i grabi svoje dojke da ih na pladnju dlana unese u sobu tamu.
S tim prizorom i uz poj cvrkavaca gasi se dan, a nadolazi sparna i nemirna noć u kojoj je moguće uhvatiti časak sna samo ukoliko je čovjek oslobođen tegobnih misli i ako mu je čisto oko srca. U toj kući visoko iznad čaršijskih magaza i pazarišta, otac ovog pripovjedača poživio je tridesetak godina a da se nikad od srca i grohotom nije nasmijao. Zlobni jezici, a takvi uvijek sjede u dokolici i odande vrebaju priliku da se glasnu, rekli bi da on nije imao čisto srce, ali to onda ne bi odgovaralo istini. Jer njega su morile druge brige, u to vrijeme, činilo mu se, teže i od samog života.
U toj kući, meni je posebno draga bila jedna šupica poviše kuće. Tamo je nena kuhala pekmez i varila džemove. Volio sam vrijeme provoditit tamo. Sjedio bih na serdžadi i gledao kako ona kutlačom miješa slatko, a kad bi uzimala predah i stala da otpočine, događalo bi se da i sam, s kutlačom u ruci, pristupim šporetu. Taj skučeni prostor, meni nadasve drag, i danas pamtim po jednoj neobičnosti, izdvajam ga kao važan detalj iz godina moga djetinjstva, a pamtim zbog jedne povelike stijene koja se u vrijeme izgradnje tvrdoglavo opirala, nije se dala iskrčiti, pa je djed pristupio jednostavnom rješenju; ogradivši je,on je tu stijenu ukrao od njenog prirodnog okruženja prihvativši je kao svojinu.
Na toj stijeni unutar šupe, nena je držala lonce, stap i mećaju, a katkad bi na rasporenoj vreći brašna sušila smokve. Malena vrata, obojena zeleno, pridržavale su baglame koje bi katakd cilikale, “zavijale kao mačke u februaru”, znala bi reći nena, pa smo ih podmazivali jestivim uljem. Tako podmazana vratašca zaključavali smo lokotom, a onda odlazili natrag u kuću, oboje ozareni i puni poleta. Ali mi ni tamo nismo odmarali, niti tražili okrepu, nego smo odmah išli u kupatilo, tu bi me nena umivala, uvijek peraćim sapunom: “Peraći safun je zdrav, od njega ti neće prhut u kosu, a i lice se fino zategne. Ima ko đevojka da mi budeš.”
Prepuštao bih se njenim rukama, stiskao oči, a samo ponekad drečao. Pamtim te dlanove, njihovu mekoću, uvijek tople i bez žuljeva, te njegovane dlanove moje nene, samo mrvu smežurane, njima bi gladila moje lice i popravljala kosu. “Toj kosi treba zejtina”, rekla bi. “Strši na svaku stranu, i ničim se na da izravnati.” Tad bi iz ladice izvlačila nekakve “pomade”, trljala ih između dlanova i nanosila na moju kosu. Činila je to spretno i bez žurbe, a uvijek s blagim tonom: “Ima ko đevojka da mi budeš”, ponavljala je, pa bi se izmicala korak-dva da me poizdaljeg osmotri, da vidi je li s mojom kosom sve potaman i kako “Bog zapovijeda”.
A kad bi se uvjerila da je sve u najboljem redu, ona bi iz kredenca izvukla ceker, plavi ceker s tanušnim ručkama, i slala me u čaršiju. Ispratila bi me do avlijskih vrata, baš kao da odlazim zauvijek i kao da se toj kući neću povratiti. I ja bih se okretao s dna ulice, odmahivao u njenom pravcu, činio sam to predano i s tužnim osjećanjem, kojem nikad, ali nikad nisam mogao dokučiti uzrok.
Đevojka
Lice djedove kuće okrenuto je prema rijeci, a još dalje i prema Gomili; to je brdo na koje se penje uz napor i oprezno, a kad se savlada i posljednji uspon te malo otpočine, odozgo je moguće vidjeti čitavu kotlinu u kojoj dominiraju polja žilavke. Jedno od tih polja, pa možda i najveće u čitavoj vali, nekoć je pripadalo porodici moje majke, tačnije njenom ocu, ali mu je izuzeto i upisano kao državna svojina godine 1948.
Pripovjedač ovaj podatak ne unosi da bi se njime razmetao, nego ga spominje ovlaš i usputno, a nije zgoreg ni čitaoca uputiti kako mu majka nije tankolozovićka i od nesoja. Dalje, ta kuća iznad čaršije a posljednja u sokaku, svojom bočnom stranom oslanja se na krš i srasta s brdom. Prozori su uski i dotrajali, a preko čitave godine zastrti mrežom kako bi se odbranilo pred najezdom komaraca i muha. Pčele se za ljetnih mjeseci zalijeću s odrine i dugo kruže po kući; to djeda iritira pa se mreža s prozora ne skida niti zimi; okviri su stalno izbodeni čiodama.
Kuća je samo dijelom pokrivena ciglom, već blijedom od pripeke. Za kišnih mjeseci voda se skuplja u olucima, a odande istače u sokak i još dalje prodirući prema džadi. Avlija je dugačka i prostrana, malo nagnuta i sva od kosina. Na ravnim mjestima razbacane su saksije s cvijećem i sofe u kojim plamte grmovi ruža, a malo podalje, u kršu, uspijevaju šipci-ljutunci. Najave ljetnih žega ovamo pristižu rano, već početkom maja, pa se sjedi pod odrinom. Odande se hvata dašak vjetra i gleda jara što drhti u daljini. Žega popušta kasno i kad dan skončava a jara se povlači za suncem koje tone za Gomilu. To stvara ugodu, a u prizor donosi dašak erotičnosti jer kroz razmaknute škure i načičkana viklerima, proviruje glava komšinice Biljane. Ona istura grudi preko simsa pa odande, s cigaretom među prstima, sluša poj zrikavca u plotini. Taj poj draži Biljanu pa ona odbacuje cigaretu i grabi svoje dojke da ih na pladnju dlana unese u sobu tamu.
S tim prizorom i uz poj cvrkavaca gasi se dan, a nadolazi sparna i nemirna noć u kojoj je moguće uhvatiti časak sna samo ukoliko je čovjek oslobođen tegobnih misli i ako mu je čisto oko srca. U toj kući visoko iznad čaršijskih magaza i pazarišta, otac ovog pripovjedača poživio je tridesetak godina a da se nikad od srca i grohotom nije nasmijao. Zlobni jezici, a takvi uvijek sjede u dokolici i odande vrebaju priliku da se glasnu, rekli bi da on nije imao čisto srce, ali to onda ne bi odgovaralo istini. Jer njega su morile druge brige, u to vrijeme, činilo mu se, teže i od samog života.
U toj kući, meni je posebno draga bila jedna šupica poviše kuće. Tamo je nena kuhala pekmez i varila džemove. Volio sam vrijeme provoditit tamo. Sjedio bih na serdžadi i gledao kako ona kutlačom miješa slatko, a kad bi uzimala predah i stala da otpočine, događalo bi se da i sam, s kutlačom u ruci, pristupim šporetu. Taj skučeni prostor, meni nadasve drag, i danas pamtim po jednoj neobičnosti, izdvajam ga kao važan detalj iz godina moga djetinjstva, a pamtim zbog jedne povelike stijene koja se u vrijeme izgradnje tvrdoglavo opirala, nije se dala iskrčiti, pa je djed pristupio jednostavnom rješenju; ogradivši je,on je tu stijenu ukrao od njenog prirodnog okruženja prihvativši je kao svojinu.
Na toj stijeni unutar šupe, nena je držala lonce, stap i mećaju, a katkad bi na rasporenoj vreći brašna sušila smokve. Malena vrata, obojena zeleno, pridržavale su baglame koje bi katakd cilikale, “zavijale kao mačke u februaru”, znala bi reći nena, pa smo ih podmazivali jestivim uljem. Tako podmazana vratašca zaključavali smo lokotom, a onda odlazili natrag u kuću, oboje ozareni i puni poleta. Ali mi ni tamo nismo odmarali, niti tražili okrepu, nego smo odmah išli u kupatilo, tu bi me nena umivala, uvijek peraćim sapunom: “Peraći safun je zdrav, od njega ti neće prhut u kosu, a i lice se fino zategne. Ima ko đevojka da mi budeš.”
Prepuštao bih se njenim rukama, stiskao oči, a samo ponekad drečao. Pamtim te dlanove, njihovu mekoću, uvijek tople i bez žuljeva, te njegovane dlanove moje nene, samo mrvu smežurane, njima bi gladila moje lice i popravljala kosu. “Toj kosi treba zejtina”, rekla bi. “Strši na svaku stranu, i ničim se na da izravnati.” Tad bi iz ladice izvlačila nekakve “pomade”, trljala ih između dlanova i nanosila na moju kosu. Činila je to spretno i bez žurbe, a uvijek s blagim tonom: “Ima ko đevojka da mi budeš”, ponavljala je, pa bi se izmicala korak-dva da me poizdaljeg osmotri, da vidi je li s mojom kosom sve potaman i kako “Bog zapovijeda”.
A kad bi se uvjerila da je sve u najboljem redu, ona bi iz kredenca izvukla ceker, plavi ceker s tanušnim ručkama, i slala me u čaršiju. Ispratila bi me do avlijskih vrata, baš kao da odlazim zauvijek i kao da se toj kući neću povratiti. I ja bih se okretao s dna ulice, odmahivao u njenom pravcu, činio sam to predano i s tužnim osjećanjem, kojem nikad, ali nikad nisam mogao dokučiti uzrok.