Le chapeau influence le cerveau. Si on protege la tete, la pensee n’est plus bete.
Boris Stepanovič
Kao što je nervozni pjesnik Janko Stiković epizodni lik koji povezuje Andrićeve romane Na Drini ćuprija i Gospođica, tako i Pol Oster od Ane Blum, glavne junakinje U zemlji posljednjih stvari, pravi pravi epizodni lik u svom romanu Mjesečeva palata.
Ana, simboličnog imena Blum, u sebi ujedinjuje ters ali streetwise pankerice kakve su Ševet Vilijema Gibsona iz Svjetla prividne stvarnosti, Lizbet Salander iz trilogije Milenijum Stiga Larsona te lucidnu strip junakinju Tenk Girl koje, bačene u svoja distopijska okruženja, ne biraju načina da prežive.
Svjesne da (njihov) svijet počiva na evolucijskom pravilu po kojem u prirodi & društvu opstaju samo najsposobniji i najsebičniji, nijedna od ovih fikcijskih junakinja nema pretenzija da bude heroina koju će na kraju narod nosati na ramenima. Radije obrnuto. (Usput rečeno, jedan od autora stripa o curi koja živi – i radi J ! – u svom tenku, Džejmi Hjulit, zajedno sa Dejmonom “Blurom” stoji iza virtuelnog benda Gorilaz.)
U Mjesečevoj palati, Ana se spominje kao djevojka naratorovog prijatelja koju on opisuje kao malenu i crnokosu Jersey girl lijepog lica koja je hirovito odlučila da se pridruži svom bratu u nekoj nepoznatoj zemlji. Otada Zimer u svako doba dana i noći opsesivno provjerava poštanski sandučić očekujući vijesti od nje. Ana se nikad ne javi, a kada ga ponovo sretne, Fogov prijatelj se od kritički nastrojenog pjesnika koji čita Đordana Bruna i liči na nekog mladog rabina, pretvorio u samozadovoljnog pripadnika srednje klase koji je oženjen drugom. I još je pustio stomak.
Drugi link ova dva Osterova romana su – šeširi.
U zemlji posljednjih stvari, Ana Blum među ostalim neobičnostima te zemlje upoznaje i, jal Rusa jal Turčina, ni sam neće da otkrije, Borisa Stepanoviča.
Formalno domar kuće Voburn ali u biti čovjek za sve, logoreični Stepanovič obožava buvljake i na buvljacima obožavaju njega. Ana i ovaj korpulentni čovjek sa hiljadu lica i zanimanja druže se tokom čajanki u njegovoj kući, pri čemu se zabavljaju isprobavajući šešire iz Borisove kolekcije na koju je on mnogo ponosan: ima tu kaubojskih šešira, polucilndara, fesova, šljemova, četvrtastih univerzitetskih kapa, beretki i tako dalje.
Boris kaže da su šeširi pomalo dio njegove religije, a drugi put objašnjava da, kad god nosi određeni šešir, na taj način komunicira s nekim od svojih predaka, naprimjer, sa stricem Abdulom (fes), profesorom Salomonom (univerzitetski), sir Čarlsom (polucilindar).
Drugi put, međutim, objašnjava da šešire nosi da mu misli ne bi izletjele iz glave i dodaje, ako ih oboje nose, razgovor uz čaj će biti stumulativniji i zanimljiviji.
U svojoj složenoj porodičnoj situaciji, Mark Fog sreće čovjeka s kim ga, kako će se ispostaviti, veže mnogo više od prijateljstva.
Solomon Barber je kao i Boris Stepanovič vrlo živopisna ličnost: zanimljiv sagovornik, neostvareni pisac, zapravo, debeo do epskih razmjera i ćelav, što je bitno za nastavak priče. Kad je počeo da gubi kosu, ovaj “ćelavi čovjek sa berberskim prezimenom” odlučuje da maksimalno dotjeruje i glanca svoju “mitološku glavu” čiju egzotičnost naglašava prvenstveno nošenjem šešira. Tako se pretvara se u Čovjeka Koji Nosi Šešire.
Fedore, polucilindri, fesovi, bejzbol kape, kaubojski šeširi i beretke postaju jedno od glavnih obilježja njegove ekscentričnosti i kolekcija mu je omogućila da 1957. godine dvadeset i tri dana zaredom nosi različite šešire.
Teško da neko spominjanje ovih pokrivala za glavu može proći bez Kerolovog Ludog šeširdžije koji je, pored Alise, jedan od prepoznatljivijih likova Zemlje čuda.
Na većini ilustracija za ovu knjigu u kojoj se pojavio prvi put, Ludi Šeširdžija na obodu svog polucilindra ima zataknut papirić na kojem piše 10/6 – u viktorijanskoj Engleskoj to je bila cijena šešira.
Zna se, također, da etimologija izraza “lud kao šeširdžija” potiče od procesa vezanog za izradu šešira tokom kojeg se nekad koristila živa čija su isparenja znala izazvati izvjesne neurološke probleme kod majstora (Twinkle, twinkle, little bat….).
U pomenutom se Gibsonovom romanu negdje pred kraj ukazuje i jedan sumnjiv lik, zvanično stanodavac a nezvanično ko zna (košarkaš?). U San Francisko je po vlastitim riječima došao 1994 godine, “da izbjegne onu gužvu” i pri tome je opisan kao “Srbin” po imenu Wally Divac.
Wally Divac također nikad nije viđen bez svog pokrivala za glavu, tirolskog šešira.
Deset šilinga i dva penija
Le chapeau influence le cerveau. Si on protege la tete, la pensee n’est plus bete.
Boris Stepanovič
Kao što je nervozni pjesnik Janko Stiković epizodni lik koji povezuje Andrićeve romane Na Drini ćuprija i Gospođica, tako i Pol Oster od Ane Blum, glavne junakinje U zemlji posljednjih stvari, pravi pravi epizodni lik u svom romanu Mjesečeva palata.
Ana, simboličnog imena Blum, u sebi ujedinjuje ters ali streetwise pankerice kakve su Ševet Vilijema Gibsona iz Svjetla prividne stvarnosti, Lizbet Salander iz trilogije Milenijum Stiga Larsona te lucidnu strip junakinju Tenk Girl koje, bačene u svoja distopijska okruženja, ne biraju načina da prežive.
Svjesne da (njihov) svijet počiva na evolucijskom pravilu po kojem u prirodi & društvu opstaju samo najsposobniji i najsebičniji, nijedna od ovih fikcijskih junakinja nema pretenzija da bude heroina koju će na kraju narod nosati na ramenima. Radije obrnuto. (Usput rečeno, jedan od autora stripa o curi koja živi – i radi J ! – u svom tenku, Džejmi Hjulit, zajedno sa Dejmonom “Blurom” stoji iza virtuelnog benda Gorilaz.)
U Mjesečevoj palati, Ana se spominje kao djevojka naratorovog prijatelja koju on opisuje kao malenu i crnokosu Jersey girl lijepog lica koja je hirovito odlučila da se pridruži svom bratu u nekoj nepoznatoj zemlji. Otada Zimer u svako doba dana i noći opsesivno provjerava poštanski sandučić očekujući vijesti od nje. Ana se nikad ne javi, a kada ga ponovo sretne, Fogov prijatelj se od kritički nastrojenog pjesnika koji čita Đordana Bruna i liči na nekog mladog rabina, pretvorio u samozadovoljnog pripadnika srednje klase koji je oženjen drugom. I još je pustio stomak.
Drugi link ova dva Osterova romana su – šeširi.
U zemlji posljednjih stvari, Ana Blum među ostalim neobičnostima te zemlje upoznaje i, jal Rusa jal Turčina, ni sam neće da otkrije, Borisa Stepanoviča.
Formalno domar kuće Voburn ali u biti čovjek za sve, logoreični Stepanovič obožava buvljake i na buvljacima obožavaju njega. Ana i ovaj korpulentni čovjek sa hiljadu lica i zanimanja druže se tokom čajanki u njegovoj kući, pri čemu se zabavljaju isprobavajući šešire iz Borisove kolekcije na koju je on mnogo ponosan: ima tu kaubojskih šešira, polucilndara, fesova, šljemova, četvrtastih univerzitetskih kapa, beretki i tako dalje.
Boris kaže da su šeširi pomalo dio njegove religije, a drugi put objašnjava da, kad god nosi određeni šešir, na taj način komunicira s nekim od svojih predaka, naprimjer, sa stricem Abdulom (fes), profesorom Salomonom (univerzitetski), sir Čarlsom (polucilindar).
Drugi put, međutim, objašnjava da šešire nosi da mu misli ne bi izletjele iz glave i dodaje, ako ih oboje nose, razgovor uz čaj će biti stumulativniji i zanimljiviji.
U svojoj složenoj porodičnoj situaciji, Mark Fog sreće čovjeka s kim ga, kako će se ispostaviti, veže mnogo više od prijateljstva.
Solomon Barber je kao i Boris Stepanovič vrlo živopisna ličnost: zanimljiv sagovornik, neostvareni pisac, zapravo, debeo do epskih razmjera i ćelav, što je bitno za nastavak priče. Kad je počeo da gubi kosu, ovaj “ćelavi čovjek sa berberskim prezimenom” odlučuje da maksimalno dotjeruje i glanca svoju “mitološku glavu” čiju egzotičnost naglašava prvenstveno nošenjem šešira. Tako se pretvara se u Čovjeka Koji Nosi Šešire.
Fedore, polucilindri, fesovi, bejzbol kape, kaubojski šeširi i beretke postaju jedno od glavnih obilježja njegove ekscentričnosti i kolekcija mu je omogućila da 1957. godine dvadeset i tri dana zaredom nosi različite šešire.
Teško da neko spominjanje ovih pokrivala za glavu može proći bez Kerolovog Ludog šeširdžije koji je, pored Alise, jedan od prepoznatljivijih likova Zemlje čuda.
Na većini ilustracija za ovu knjigu u kojoj se pojavio prvi put, Ludi Šeširdžija na obodu svog polucilindra ima zataknut papirić na kojem piše 10/6 – u viktorijanskoj Engleskoj to je bila cijena šešira.
Zna se, također, da etimologija izraza “lud kao šeširdžija” potiče od procesa vezanog za izradu šešira tokom kojeg se nekad koristila živa čija su isparenja znala izazvati izvjesne neurološke probleme kod majstora (Twinkle, twinkle, little bat….).
U pomenutom se Gibsonovom romanu negdje pred kraj ukazuje i jedan sumnjiv lik, zvanično stanodavac a nezvanično ko zna (košarkaš?). U San Francisko je po vlastitim riječima došao 1994 godine, “da izbjegne onu gužvu” i pri tome je opisan kao “Srbin” po imenu Wally Divac.
Wally Divac također nikad nije viđen bez svog pokrivala za glavu, tirolskog šešira.