U svakoj gramatici njemačkog jezika izrijekom piše da se uz osobna imena i prezimena ne stavlja član. I zaista: Karl Kraus, Arthur Schnitzler, Daniel Kehlmann. No kada se govori o Thomasu Bernhardu i Elfriede Jelinek, Austrijanci će ih uvijek nazvati samo der Bernhard i die Jelinek. Razlog je tomu što upravo njih dvoje, i u novije doba Josef Winkler, ispunjavaju osnovni preduvjet nuždan da se u Austriji bude velik književnik. Opsežnim opusom ispunjenim pesimizmom, beznađem, porugom i dekonstrukcijom svega, od građanskog reda do književnih formi i horizonta očekivanja, oni nedvojbeno pokazuju da ne vole Austriju. Prije, pa i nakon što im dodijeli sva moguća priznanja, i Austrija će njima pokazati kako i koliko ih ne voli. Mi koji smo imali i imamo Miroslava Krležu to vrlo dobro razumijemo.
Austrija je u jednoj godini, 1918-oj, izgubila svoje umjetničke perjanice Egona Schielea, Gustava Klimta i Kolomana Mosera, a najveći su joj arhitekti Josef Hoffmann i Adolf Loos raspadom monarhije postali Česi. Arhivi, državne institucije, kućne veže i stanovi ostali su u mjerilu Monarhije, daleko preveliki, preširoki i previsoki da bi službenici u javnom sektoru, a obitelji u privatnom, u takvom okruženju mogli biti sretni. Austrija je također i jedina zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu poražena dvaput, prvi put Anschlussom, a drugi put dolaskom Saveznika. Nakon što su sa scene postupno otišli Alfons Walde, Anton Faistauer i Robert Musil, a Oskar Kokoschka je poput našega Trepše ostao fiksiran u nekom drugom vremenu, Austriju je zahvatila umjetnička nemoć, val besmislenih staklenih interpolacija nalijepljenih na stare zgrade, Stowasserova neo-naiva i slikarstvo koje je sebe posvuda tražilo, a nigdje nalazilo. Hipertrofirane su političke stranke sebe shvatile daleko preozbiljno, gospodarstvo se specijaliziralo za sumnjive poslove sa susjednim, tada još socijalističkim zemljama, a visoko se školstvo okamenilo u nepromjenjivim odnosima iskazivanima u lice riječima “grüßen Sie bitte Ihre Gemahlin, Herr Doktor”, a iza leđa sintagmom “dieser blöde Hund”.
Prevedeni u književnost, ti se odnosi iskazuju tako što se glavni junak “Čovjeka bez osobina” vraća u mjesto gdje je odrastao na očevu sahranu, Winkler piše “Rekvijem za oca”, a Franz-Josef Murau se u “Brisanju” vraća u Wolfsegg nakon pogibije obitelji u automobilskoj nesreći. Čak se i W. G. Sebald, koji je tek za nekoliko kilometara izbjegao da bude Austrijanac, u “Vrtoglavici” vraća u W. Ta vrtoglavica ima mnogo zajedničkoga s onim što Bernhard osjeća gledajući, slušajući i njušeći Austriju, a i s onim što osjeća čitatelj probijajući se kroz njegov tekst.
Kada želimo pohvaliti prijevod, obično kažemo da je tečan i pitak, da se lako čita. Rad Seada Muhamedagića na Bernhardovu tekstu ne bismo niti hvalili niti nagradili da je takav. Njegov je tekst teško prohodan, pun umetaka i zareza, morfološkog i sintaktičkog nasilja, mjesta koja bi profesionalni čitatelj tako rado presložio, zagladio i dotjerao. I zato je vjeran izvorniku, vjeran dem Bernhard. Čitanje “Brisanja” ne može završiti dobro, to je ono što Amerikanci zovu lose-lose game. Probijemo li se kroz tih gotovo 600 neasfaltiranih stranica, bit ćemo nužno frustrirani bezobzirnim napadom na našu voljenu književnost, a odustanemo li, ostat će frustracija što nismo pročitali najveće djelo jednoga od tri ili pet najvažnijih austrijskih pisaca (osim ako Nizozemci zbog njegova mjesta rođenja ne budu ustrajali na tome da ga prisvoje).
Hrvatski se prevoditelji dijele na Nijemce i Austrijance. Nijemci prevode nepopravljivo optimističnu književnost, koja odiše nesvjesnom vjerom u njemačko čak i u tragedijama, povremeno se koriste blagodatima Südost programa, Toepfer i S. Fischer Stiftunga, i obilaze velike književne sajmove u Leipzigu i Frankfurtu. Austrijanci, naprotiv, stupaju u perverzne odnose s visokoškolskim ustanovama u Grazu, Klagenfurtu, Linzu i Beču, upoznaju se s labirintima austrijskog ministarstva kulture, BMUKK-a, te u istome danu doživljavaju najveće državne počasti i najneobjašnjivija poniženja, srdačne pozive i hladne odbijenice, nastavljajući poznate devetnaestostoljetne odnose i pateći postmonarhijsko doba zajedno s pravim Austrijancima, koji to opet možda nisu, jer se zovu Wotawa, Holubetz ili Milonigg.
Sve je te programe ispiranja duše Sead Muhamedagić prošao i još uvijek ih prolazi. Zato je, znajući da u turističkoj pozadini svira Mozart, a u ozbiljnoj književnoj Gustav Mahler, Auslöschung, što bi se legitimno moglo prevesti i kao “Uništenje”, “Gašenje” ili “Zatiranje”, knjigu naslovio “brisanje.raspad”, što ritmom daktil-cezura-trohej jasno sugerira jednosložnu riječ koja slijedi: kraj. Ovu odluku možemo zahvaliti i Seadovu glazbenom obrazovanju te opsežnom iskustvu u prevođenju stihova. Takvih finesa, posebno na leksičkoj razini, na svakoj stranici knjige ima mnogo. Prevoditeljevu tankoćutnost pokazuje primjerice odabir riječi “fabrikant” umjesto “tvorničar”, jer taj naziv zadržava finu ironiju, koja drži otvorena vrata i tumačenju da nije sve što on govori istina. Dobar dojam ostavlja i “kompleksima opterećeni ženik” ili “Gambetti, mladi opsjenar okoline”, a posebno je zanimljivo kako na posljednje dvije stranice melankoličnu rečenicu, koja se vuče stranicama, zamjenjuje čvršći i odrješitiji jezični korak, kao da u prevoditeljevoj glavi odzvanjaju posljednji taktovi simfonije. Da, duboko sam uvjeren da glazbeno obrazovani Sead Muhamedagić u ovoj knjizi vidi simfoniju, i to ne s klasičnim slijedom stavaka, nego otvorenu, možda čak samo dvostavačnu, iz doba nakon Richarda Straussa.
Rezimiramo li sve gore rečeno na suhoparan način austrijskog birokrata, možemo reći sljedeće: iskusan i kvalitetan prevodilac, do pojedinosti upoznat s kontekstom romana i vičan hrvatskom jeziku preveo je ključno i opsežno djelo jednoga od najvećih austrijskih književnika, vrlo relevantno i za naš kulturni krug. Što se tu još može reći i učiniti osim najsrdačnije čestitati i predati zasluženu nagradu?
___
Obrazloženje za Godišnju nagradu “Iso Velikanović” za 2011. godinu, koju je dobio Sead Muhamedagić, za prijevod djela: Thomas Bernhard: Auslöschung / brisanje. raspad (Meandarmedia, Zagreb, 2011.), napisano u Klagenfurtu, 12. ožujka 2012.
Der Bernhard
U svakoj gramatici njemačkog jezika izrijekom piše da se uz osobna imena i prezimena ne stavlja član. I zaista: Karl Kraus, Arthur Schnitzler, Daniel Kehlmann. No kada se govori o Thomasu Bernhardu i Elfriede Jelinek, Austrijanci će ih uvijek nazvati samo der Bernhard i die Jelinek. Razlog je tomu što upravo njih dvoje, i u novije doba Josef Winkler, ispunjavaju osnovni preduvjet nuždan da se u Austriji bude velik književnik. Opsežnim opusom ispunjenim pesimizmom, beznađem, porugom i dekonstrukcijom svega, od građanskog reda do književnih formi i horizonta očekivanja, oni nedvojbeno pokazuju da ne vole Austriju. Prije, pa i nakon što im dodijeli sva moguća priznanja, i Austrija će njima pokazati kako i koliko ih ne voli. Mi koji smo imali i imamo Miroslava Krležu to vrlo dobro razumijemo.
Austrija je u jednoj godini, 1918-oj, izgubila svoje umjetničke perjanice Egona Schielea, Gustava Klimta i Kolomana Mosera, a najveći su joj arhitekti Josef Hoffmann i Adolf Loos raspadom monarhije postali Česi. Arhivi, državne institucije, kućne veže i stanovi ostali su u mjerilu Monarhije, daleko preveliki, preširoki i previsoki da bi službenici u javnom sektoru, a obitelji u privatnom, u takvom okruženju mogli biti sretni. Austrija je također i jedina zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu poražena dvaput, prvi put Anschlussom, a drugi put dolaskom Saveznika. Nakon što su sa scene postupno otišli Alfons Walde, Anton Faistauer i Robert Musil, a Oskar Kokoschka je poput našega Trepše ostao fiksiran u nekom drugom vremenu, Austriju je zahvatila umjetnička nemoć, val besmislenih staklenih interpolacija nalijepljenih na stare zgrade, Stowasserova neo-naiva i slikarstvo koje je sebe posvuda tražilo, a nigdje nalazilo. Hipertrofirane su političke stranke sebe shvatile daleko preozbiljno, gospodarstvo se specijaliziralo za sumnjive poslove sa susjednim, tada još socijalističkim zemljama, a visoko se školstvo okamenilo u nepromjenjivim odnosima iskazivanima u lice riječima “grüßen Sie bitte Ihre Gemahlin, Herr Doktor”, a iza leđa sintagmom “dieser blöde Hund”.
Prevedeni u književnost, ti se odnosi iskazuju tako što se glavni junak “Čovjeka bez osobina” vraća u mjesto gdje je odrastao na očevu sahranu, Winkler piše “Rekvijem za oca”, a Franz-Josef Murau se u “Brisanju” vraća u Wolfsegg nakon pogibije obitelji u automobilskoj nesreći. Čak se i W. G. Sebald, koji je tek za nekoliko kilometara izbjegao da bude Austrijanac, u “Vrtoglavici” vraća u W. Ta vrtoglavica ima mnogo zajedničkoga s onim što Bernhard osjeća gledajući, slušajući i njušeći Austriju, a i s onim što osjeća čitatelj probijajući se kroz njegov tekst.
Kada želimo pohvaliti prijevod, obično kažemo da je tečan i pitak, da se lako čita. Rad Seada Muhamedagića na Bernhardovu tekstu ne bismo niti hvalili niti nagradili da je takav. Njegov je tekst teško prohodan, pun umetaka i zareza, morfološkog i sintaktičkog nasilja, mjesta koja bi profesionalni čitatelj tako rado presložio, zagladio i dotjerao. I zato je vjeran izvorniku, vjeran dem Bernhard. Čitanje “Brisanja” ne može završiti dobro, to je ono što Amerikanci zovu lose-lose game. Probijemo li se kroz tih gotovo 600 neasfaltiranih stranica, bit ćemo nužno frustrirani bezobzirnim napadom na našu voljenu književnost, a odustanemo li, ostat će frustracija što nismo pročitali najveće djelo jednoga od tri ili pet najvažnijih austrijskih pisaca (osim ako Nizozemci zbog njegova mjesta rođenja ne budu ustrajali na tome da ga prisvoje).
Hrvatski se prevoditelji dijele na Nijemce i Austrijance. Nijemci prevode nepopravljivo optimističnu književnost, koja odiše nesvjesnom vjerom u njemačko čak i u tragedijama, povremeno se koriste blagodatima Südost programa, Toepfer i S. Fischer Stiftunga, i obilaze velike književne sajmove u Leipzigu i Frankfurtu. Austrijanci, naprotiv, stupaju u perverzne odnose s visokoškolskim ustanovama u Grazu, Klagenfurtu, Linzu i Beču, upoznaju se s labirintima austrijskog ministarstva kulture, BMUKK-a, te u istome danu doživljavaju najveće državne počasti i najneobjašnjivija poniženja, srdačne pozive i hladne odbijenice, nastavljajući poznate devetnaestostoljetne odnose i pateći postmonarhijsko doba zajedno s pravim Austrijancima, koji to opet možda nisu, jer se zovu Wotawa, Holubetz ili Milonigg.
Sve je te programe ispiranja duše Sead Muhamedagić prošao i još uvijek ih prolazi. Zato je, znajući da u turističkoj pozadini svira Mozart, a u ozbiljnoj književnoj Gustav Mahler, Auslöschung, što bi se legitimno moglo prevesti i kao “Uništenje”, “Gašenje” ili “Zatiranje”, knjigu naslovio “brisanje.raspad”, što ritmom daktil-cezura-trohej jasno sugerira jednosložnu riječ koja slijedi: kraj. Ovu odluku možemo zahvaliti i Seadovu glazbenom obrazovanju te opsežnom iskustvu u prevođenju stihova. Takvih finesa, posebno na leksičkoj razini, na svakoj stranici knjige ima mnogo. Prevoditeljevu tankoćutnost pokazuje primjerice odabir riječi “fabrikant” umjesto “tvorničar”, jer taj naziv zadržava finu ironiju, koja drži otvorena vrata i tumačenju da nije sve što on govori istina. Dobar dojam ostavlja i “kompleksima opterećeni ženik” ili “Gambetti, mladi opsjenar okoline”, a posebno je zanimljivo kako na posljednje dvije stranice melankoličnu rečenicu, koja se vuče stranicama, zamjenjuje čvršći i odrješitiji jezični korak, kao da u prevoditeljevoj glavi odzvanjaju posljednji taktovi simfonije. Da, duboko sam uvjeren da glazbeno obrazovani Sead Muhamedagić u ovoj knjizi vidi simfoniju, i to ne s klasičnim slijedom stavaka, nego otvorenu, možda čak samo dvostavačnu, iz doba nakon Richarda Straussa.
Rezimiramo li sve gore rečeno na suhoparan način austrijskog birokrata, možemo reći sljedeće: iskusan i kvalitetan prevodilac, do pojedinosti upoznat s kontekstom romana i vičan hrvatskom jeziku preveo je ključno i opsežno djelo jednoga od najvećih austrijskih književnika, vrlo relevantno i za naš kulturni krug. Što se tu još može reći i učiniti osim najsrdačnije čestitati i predati zasluženu nagradu?
___
Obrazloženje za Godišnju nagradu “Iso Velikanović” za 2011. godinu, koju je dobio Sead Muhamedagić, za prijevod djela: Thomas Bernhard: Auslöschung / brisanje. raspad (Meandarmedia, Zagreb, 2011.), napisano u Klagenfurtu, 12. ožujka 2012.