Demontiranje očeva paklenog stroja

Ima života, ima duša kojima neće biti dovoljan psihoterapeut, nego bi im uz njega trebali još antropolog, politolog i povjesničar, pa da na takvim, multidisciplinarnim, seansama razriješe svoj konstitutivni problem i zaliječe formativnu traumu. Lakše je, naravno, sve to preskočiti, odabrati laž da te vodi i tješi, kao što su je mnogi odabrali, i kao što je na lažima sagrađen nacionalni identitet Srba i Hrvata, skupno i pojedinačno, pa kad ne bi bilo laži, ne bi više bilo ni njih. Lakše je lagati, nego svoditi račune s epohom, e da bi ih sveo s ocem, majkom, djedom ili babom. Lakše je lagati, nego da ostaneš pregažen bratoubilačkim ratovima i onim Drugim svjetskim u kojemu smo i mi po svemu bili svjetski, lakše je lagati nego da te proguta sveprožimajući besmrtni fašizam naših provincijalnih elita, lakše je lagati nego nanovo prolaziti Križni put i Goli otok, obračune s Đilasom i opasna razočaranja u partizansku i komunističku etiku, sve je lakše, nego da ti svijet postane obiteljska pozornica i da ti kroz dnevnu sobu prođe historija. Odustati protiv laži znači biti ona Njegoševa slamka među vihorima, i svoju snagu suprotstaviti snazi vijeka, logici naroda i nacije, i svake, ali baš svake političke formacije koja je ikada postojala na ovim prostorima.

Nina Bunjevac rodila se 1976. u Kanadi, i ne pamti oca. Otac je bio iz Gornjih Bogićevaca u Zapadnoj Slavoniji, sela koje se pominjalo u izvještajima s ratišta 1991, a bilo je markantno i u onome prethodnom ratu. Očev otac pogubljen je u Jasenovcu. Bez objašnjenja, suđenja i ljudskog razloga, onako kako se u Jasenovcu i ubijalo. Od tog časa Otac se borio za osvetu i pravdu. Za drugu pravdu osim osvete nije znao, kao što ni njegovi narodi, Srbi i Hrvati, nikada, nijednoga trenutka svoje povijesti, za drukčiju pravdu nisu znali. A bijes ih uhvati, njihove nacionaliste, biskupe i episkope bijes hvata kada im se to kaže. Prvo je Otac bio oficir Jugoslavenske narodne armije, i nije se 1954. mirio s obračunom s Milovanom Đilasom. Đilas je bio obraćenik, najslavniji u povijesti socijalizma i europskih oslobodilačkih pokreta, partijski jezuit i dogmat u oslobodilačkom ratu, kojemu život neistomišljenika nije vrijedio ni pare, ali nakon obraćenja čovjek koji je bio spreman žrtvovati svoju slobodu, čast i život, pa reći da je partizanska etika iznevjerena, da je stvorena nova klasa eksploatatora, i da je jedini izlaz u višepartijskom društvu. Što je Otac vidio u Đilasu? Na to pitanje, zapravo, nema odgovora. Ali Otac bi bio drukčiji, i drukčiji bi bio njegov život, da su Đilasovi argumenti u Jugoslaviji pobijedili. Jer ti su argumenti, zapravo, bili protiv – osvete.

Otac je napustio vojsku i pobjegao iz zemlje. Naselio se u Kanadu, kao i desetine tisuća Srba i Hrvata, bivših četnika, ustaša i građana, među kojima se, eto, našlo i razočaranih partizana. Mogao je u Kanadi živjeti kao Kanađanin, ili kao čovjek koji živu ranu svoga identiteta nosi mirno i tiho, pokazujući je samo kad malo popije, po zavičajnim klubovima i na rodbinskim sastancima. Ali nije tako mogao: imao je izražen osjećaj za pravdu. A jedina pravda za koju je znao bila je u osveti. Trebalo je osvetiti oca stradalog u Jasenovcu, trebalo je udariti na Tita, jer je Tito izdao žrtve i pretvorio se u ustašu tako što je pokušao preusmjeriti historijski tok, i logiku osvete umjesto u nacionalnoj iskoristiti u klasnoj borbi. Tako je otac postao pripadnik srpske revolucionarne organizacije, koja će se terorom boriti protiv Jugoslavije.

Oženio se i dobio dvije kćeri. Za mnoge ljude bio bi to dobar analgetik, razlog za konačno životno smirenje, za odustajanje od praktične osvete, i za život u laži. Njega, međutim, nije smirilo. Ljubav mu nije bila dovoljna da odustane od osvete. Sa stanovišta kćeri, to je nešto što već predstavlja doživotni bol, traumu iz koje se izlazi na dva načina: pristankom na laž, ili seansama kod psihoterapeuta, antropologa, politologa i povjesničara. Ili na treći način: umjetnošću.

Ono što je za život teška i neprebolna trauma, to je za umjetnost pripovijedanja najveći blagoslov. Od takvih stvari živi književnost, od toga žive sve druge narativne umjetnosti: teatar, film, strip… Ustrajno bavljenje neprebolom način je da se ne laže u umjetnosti i u životu.

Nina Bunjevac je pripovjedačica i strip crtačica. Ustvari, ona je slikarka i kiparka. Priču o ocu ispripovijedala je u žanru koji je sama kreirala, a koji bi se priručno mogao nazvati esejiziranim porodičnim foto-albumom. Strip novela, iliti crtani roman, nije bila u skladu s vrstom narativnog i dokumentarnog materijala. Da je svoju priču pretočila u crtani roman, morala bi barem malo lagati da naraciju učini koherentnom, a ona se fanatično brani od laži. Da je esejizirala, morala bi priču malo odmaknuti od Oca, učiniti je općevažećom, što bi za nju predstavljalo izdaju. Morala je to baš biti priča o njemu, morao je biti porodični album, bez imalo sentimentalnog prizvuka u tome. Nina Bunjevac u “Otadžbini” je savršeno nesentimentalna pripovjedačica. Nesentimentalna poput onoga brodskog liječnika koji je nasred oceana samome sebi operirao slijepo crijevo. Naživo, kako bi drukčije.

Postoji još jedan razlog za kreiranje žanra komentiranog foto-albuma: prepoznavanje Oca, ulazak u njegovu logiku, osvajanje njegove duše, upoznavanje s onim kojeg u zbilji, zapravo, nije poznavala, a odigrao je u njenom životu žešću i življu ulogu od svih koje je poznavala. Otac se, naprosto, nije mogao svesti na jednostavni, šematizirani, prepoznatljivi strip-crtež. On je slikarski portret, on je misao u crtežu, dublja od svake druge misli. Pritom, Nina Bunjevac crta na najteži mogući način, onako kako se inače ne crtaju, i ne smiju crtati stripovi. Negdje je, čini mi se, ispričala da joj je za svaku tablu stripa trebalo četrdeset sati rada. To je samurajski rad na sebi i na svome djelu. Za takvo što treba biti od kamena. I da po tom kamenu udara živo i krvavo srce.

“Otadžbina” je monumentalno likovno-pripovjedačko djelo, čijem će se nastanku diviti rijetki. Izazvat će bijes i nerazumijevanje onih koji ga neće pogledati ni pročitati, i koji zapravo ne čitaju stripove, ali koji slute, i ispravno slute, što se u “Otadžbini” nalazi. Rekonstrukcija jedne porodične priče, rekonstrukcija jugoslavenske epohe, rekonstrukcija paklenog stroja. Iako je gotovo sama od sebe sletjela na bjelinu ekrana, zadnja je prispodoba, možda, i najtačnija. Nina Bunjevac je na najsitnije djeliće rastavila pakleni stroj što ga je njezin otac sastavio prije četrdesetak godina, i koji je nastavio otkucavati nakon njegove smrti. Time je zaustavljen jedan lanac osvete, time je izbjegnuto ostvarenje srpske nacionalne pravde. (Ili hrvatske, tu, doista, nikakve razlike nema…)

Otac je poginuo od vlastite bombe. A možda i nije bilo tako. Stradao je onako kako često stradavaju teroristi i revolucionari. (Svaki je terorist istovremeno i revolucionar, ali svaki revolucionar nije terorist.) Ali majke s djevojčicama nije bilo u blizini. Pobjegla je glavom bez obzira u Jugoslaviju, kod svojih. Oni su je primili i utješili, koliko je to bilo na njima, a Nina je odrastala između Zemuna i Niša, više po srpskoj i jugoslavenskoj provinciji nego po metropolama. Više je bila unuka svoje bake, nego majčina kćerka, što mi je blisko i što, čini mi se, dobro razumijem. Roditelji su izgubili sinove i kćeri u porodičnim i povijesnim olujama, a bake su sabrano i samosvjesno spašavale svoje unuke, sačuvale im nadu, vjeru i sliku svijeta.

Baka je, što je vrlo važno, bila partizanka. I djed je bio partizan. Svi su s majčine strane bili partizani, i to oni koji su ratovali protiv – četnika. Ali to za priču, životnu ni literarnu, nikako ne bi bilo dovoljno. Svijet nije jednostavan, tako nisu jednostavne ni naše životne nesreće, porodični i ideološki sklopovi, nije jednostavno i jednosmjerno naše obiteljsko i povijesno vrijeme, i ne može se tek tako pobjeći od Oca. I kada ga nema, kada je mrtav, kao što je mrtva (je li?) njegova nacionalna revolucija, Otac traži objašnjenja. Bez njih ostaje samo život u laži, u utjehi nacije ili u utjehi bakinog partizanstva. Utjehe, međutim, ne smije i ne treba biti.

Može li se oca voljeti? To je jedno od onih najtežih i najčudesnijih pitanja, koja živome pitaocu kidaju meso s ruku, a postavljaju se, uglavnom potiho, od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su se pojavila prva književna svjedočenja naraštaja njemačkih sinova i kćeri. Može li se voljeti oca koji je u esesovskoj uniformi 1939. pošao u Poljsku, Ukrajinu, Rusiju… da radi na ideji europskog ujedinjenja? Na to pitanje nema odgovora, ali smisao je u njegovom stalnom postavljanju. Ono, vjerojatno, više znači onima čiji očevi nisu 1939. u esesovskoj uniformi pošli na Poljsku, Ukrajinu, Rusiju… Dovoljno je pripadati narodu takvih očeva, a možda samo ljudskoj vrsti, pa da takvo pitanje postane bolno i važno. S njime započinje obračun sa svakom nacionalnom laži, sa svakom laži svake male prljave južnoslavenske nacije, koja oduševljeno mrzi evo već stotinu i nešto godina.

Postoji nešto što je od kćerinske i sinovljevske ljubavi važnije i veće, nešto zbog čega, uostalom, i razmišljamo toliko o očevima, nakon što su nas oni izdali, odbacili i prevarili: razumijevanje. Nismo ih dužni voljeti, jer je ta ljubav ionako bijedan patrijarhalni konstrukt, očevi kao ni majke ne zavređuju našu bezuvjetnu ljubav, ali ako ćemo još živjeti, a pogotovo ako ćemo živjeti mimo svoga zlog i naopakog nacionalnog krda, trebali bismo ih razumjeti. Trebali bismo se identificirati s njihovim životnim argumentima, čak i ako su 1939. pošli na Poljsku, i ako su 1975. sastavljali paklene strojeve, i ako su 1991. ili 1995. ubijali djecu i starce po Zagrebu ili po Krajini… Da bismo ih razumjeli, morali bismo u mislima ubijati s njima, a onda se pokajati umjesto njih.

Nina Bunjevac tu je stvar izvela do kraja. S fanatizmom umjetnika koji gine za svoju priču, pripovjedača koji strada sa svojim likovima. Tako se jedino smije i može. U njezinoj umjetničkoj vjeri bit će da je mnogo toga baštinjeno i naslijeđeno od bake partizanke, ali je njezin fanatizam kćerinski. Razumjela ga je i sahranila.

“Fatherland” se ovih kolovoških dana 2014. pojavljuje na engleskom, u nakladi od koju stotinu tisuća primjeraka, i bit će ga posvuda gdje se ovim jezikom piše i govori. Na jesen, “Otadžbina” će biti objavljena u nakladi Vladimira Šagadina, u Zagrebu. Hrvatsko izdanje prodavat će se, pretpostavljam, i u Srbiji. Tako se Petar Bunjevac vraća u Bogićevce, u Hrvatsku iz koje je potekao i on, i njegova životna opsesija da osveti oca, kojeg su ubili u Jasenovcu.

Ništa se veliko ni značajno neće dogoditi, niti će ovaj svijet postati bolji i razumniji. Bijesa će biti samo još više. Ali prava je umjetnost, velika je priča samoj sebi dovoljan argument. Da bi osvetio oca, jedan je otac svoju djecu ostavio bez oca. Na tu bi se rečenicu mogla svesti priča koju je ispričala Nina Bunjevac, premda takve rečenice nema nigdje u stripu, niti je ičim nagoviještena. Ali o tome se, naime, prije svega drugog radi. Lomni smo i ranjivi, osjetljivi poput djece, povrijeđeni odlukama svojih očeva, ostavljeni i ostrvljeni. Umjetnost nam je jedini kontekst i jedino opravdanje. Posljednja umjetnost. Kao “Otadžbina”.

Više mi se sviđa neutralni, engleski naslov knjige: “Fatherland”. “Otadžbina” se zvala teroristička organizacija kojoj je Otac pripadao, otadžbina je, naravno, i domovina za koju se tako uludo strada. Ono o čemu, međutim, govori Nina Bunjevac zapravo je: “Zemlja očeva”. Tu zemlju nosi svako u sebi i za sebe. Ona je naša stvarna otadžbina, svakome drukčija. Ovisi o tome kakav je bio otac, i kakvim ga se sjećamo.

Miljenko Jergović 17. 08. 2014.