Kolona automobila kretala se sporo zbog radova na kraju ulice.
Kažu da je pukla cijev. Zapravo, vidio je na Fejsbuku obavijest gradskog vodovoda.
“Velika bez šećera, srednja – jedan šećer, jedan cream, velika – dva šećera, dva mlijeka.”, ljudi iz svojih automobila diktiraju narudžbe u zvučnik kafeterije preko puta. Na drugom kraju prodavačica pruža kroz uski šalter ruku za novac, a zatim kafu u papirnoj šoljici dodaje vozaču.
Ovaj je baziliko ona posadila. Sad on treba da se brine o glupoj biljci. Mogao bi je iščupati iz korijena, ili prestati zalijevati da crkne, ali jednostavno nije imao srca to učiniti.
Ove godine raste kao luda. Može napraviti dobar pesto za špagete. U zadnje vrijeme rijetko kuha, a i kad bi se to nekim čudom desilo, ne bi ni sjeo za sto. Hranu bi progutao kao neki divljak, stojećki, onako iz šerpe.
Kad ostaneš sam, ono ljudsko u čovjeku počne polako da odumire. Za vrijeme ručka nije bilo smisla postavljati sto u trpezariji za jednu osobu, izvlačiti posebne tanjure iz viseċeg kredenca, paziti koje su čaše prikladne za bijelo, a koje za crno vino. Čovjek u izolaciji postane zvijer koja instinktivno obavlja radnje.
“Znam da će možda zvučati patetično, ali ja zaista čeznem za drugačijim, uzbudljivijim životom. Nas dvoje smo, čini mi se, sve ovo vrijeme živili uzalud, niko od nas nije želio da bude nepristojan i započeti svađu koja bi bez sumnje okončala našu vezu. Trpili smo, i ti, i ja, zbog naše učtivosti i nespremnosti da se suočimo sa vlastitim životom. Morala sam otići.”
Ova opraštajuća poruka ispisana na žutom papiriću istrgnutom iz onih malih samoljepivih blokčića koji služe možda da zapišeš broj telefona omiljene picerije, ime vodoinstalatera, dan kad u autu treba promijeniti ulje, a ne za opraštanje od nekog s kim si proveo zadnjih 25 godina, žutila se kao krasta na frižideru koju treba sačekati da sazri i sama otpadne. Stoji tu već godinu dana. Nema snage da je ukloni. To je sve što je ostalo od nje.
Od kada ga je ostavila, dani su tekli po nekom ustaljenom redu i svaki novi je ličio na onaj prethodni.
Budi se u 5. Pali mašinu za kafu. Nakon tuširanja i brijanja puši dvije cigarete uz dupli espresso, a zatim pakuje ručak u plastični kontejner s crvenim poklopcem.
Ručak je uvijek lagan, neka zelena salata ili komadić sira. Teška hrana uspava čovjeka.
Na poslu pregleda poštu i složi pristigle zahtjeve po abecednom redu. U Ministarstvu spoljnih poslova radi kao službenik zadnjih 18 godina. U ime Vlade čestita rođendane, godišnjice brakova, jubileje i odlaske u mirovinu.
U kompjuter unosi pristigle podatke.
Jubilarni rođendani su značajni malo više za starije osobe, a to su rođendani s okruglim brojem desetica. Ljudi sa 100 i više godina imaju pravo dobiti čestitku i od same Kraljice.
Uspješne firme obilježavaju obljetnice. O svemu tome isključivo on vodi računa. Bila bi velika bruka za Ministarstvo, a i za državu, kad bi kojim slučajem čestitka zakasnila. Pristigle certifikate zatim štampa tako što mišem klikne na ikonu PRN – 605.
Nekoliko sekundi kasnije čuje se šum papira koji izlazi kroz uski otvor. Certifikat polozi na posebno iskrojeni komad kartona, a potom utisne zlatni pečat Ministarstva. Kako ne bi svaki čas išao tražiti potpis šefa Vlade, taj važan dokument je potpisivala elektronska ruka posebno napravljena za tu namjenu.
Sve to lijepo stavi u svečanu fasciklu s državnim grbom, zapakuje u kovertu na koju utisne upozorenje: Molimo da se ne savija.
Nerijetko ljudi takve certifikate žele uokviriti pa on mora doći u besprijekornom stanju.
Danas radi od kuċe. Zvoni telefon. Na vezi gospodin Johnson. Traži da mu se čestita 103. rođendan. Više niko nije živ od njegove familije pa mora sam to obaviti. “Kupio sam Forda, kaže on, zamislite prodavač mi je rekao da mi je garancija od 36 mjeseci sasvim dovoljna s obzirom na moje godine. Kakav nekulturan svijet. Na kraju sam insistirao na punoj fabričkoj, od pet godina.”
Teško je doživjeti duboku starost. Pokopati sve oko sebe. Kao da uništavaš dokaze o svom postojanju.
27. decembra, ravno prije 25 godina, povukla ga je za kragnu plavog đjubretarca i rekla mu da se vrati nazad u red.
“Šta izvodiš, majke ti ?”
“Hajmo kuċi”,
“Kojoj kući, pa otkazali smo stan, sjećaš li se. Prodali namještaj. Nemamo ništa osim ova dva kofera.”
Stajali su na terminalu Zagrebačkog aerodroma Pleso zajedno s ostalim Bosancima koji su dobili imigrantske vize za Kanadu.
Djeca umrljana oko usta od marmalade plaču, nervozna od nespavanja! Umorne majke s bebama u naručju. Oko njih velike džinovske transportne torbe. Njemu mučnina u želucu, kao kad ide kod zubara. Povraća mu se.
“Ne izigravaj budalu nego se vrati fino u red. Idemo u Kanadu, čovječe. Nije kraj svijeta. Ako ne bude valjalo, vratićemo se”, ovaj put je to rekla s tonom kakav ima oficir na obuci mladih vojnika.
Ona zna tačno šta njemu treba reći. Smirio se! U avionu gužva, djeca plaču. Naši ljudi ne poštuju red. Idu u wc da puše. Osoblje ih upozorava. Njih dvoje ćute. Kad je stjuardesa pokušala servirati hranu, on je samo odmahnuo rukom. Nije imao apetita. Ona je pojela tiramisu.
Teško mu je. Zatvara oči.
Prva slika – izviđački šatori. Žuti šatori na Kravicama, svi pod konac. Noć je. Logorska vatra. Sjedi u zelenom džemperu s tri pruge na lijevom rukavu. Alma pjeva: “Ciganka sam mala.” Vedra noć. Kasnije, miris suhe trave u šatoru. Uvlači se u vreću za spavanje. Lice još toplo od plamena. Splav vezan debelim konopcem za topolu. U mraku huči vodopad. Sutra ċe Pipa prevesti časne sestre i fratra na drugu stranu.
Ona je zaspala. Budi ih stjuardesa. Kaže im da pogledaju kroz prozor. Vidi se Greenland kao na dlanu. Djeca se umirila. Gledaju crtane filmove. On ponovo zatvori oči. Prolaze kroz Peruċicu. Gusta mračna prašuma. Na čelu Lori s baterijom. Prvi put uživo vidi lijane. Noć prije toga spavali na Zelengori. Ljubin Grob prepun borovnica. Skroba našao švapski šljem iz drugog rata. On ponosan na svoj novi žuti ruksak s konstrukcijom.
Put preko okeana do Halifaksa je beskrajno dug. Stižu u ponoć. Neka humanitarna organizacija ih dočekuje, dijeli čarape i zimske jakne. On odbija. Kaže da ima već jaknu, zar ne vide. Ona ipak uzima sportske bijele čarape iz učtivosti. On nervozan.
“Kad si vidjela da ja nosim bijele čarape?”
“Uzeću ih sebi . Znaš da ja volim spavat u čarapama. “
Taksista ih vozi u hotel. Onaj službenik ispred Vlade kaže nije nas više mogao čekati. Zvaće ujutro.
Dobijaju dvokrevetnu sobu. Kasno je. U hotelu tišina.
Tu noć san nije htio na oči uprkos svemu. Kad je ugasio lampu iznad kreveta i pokušao da zaspi, on pomisli na svoga druga Islija kako skače u Neretvu da spasi izviđačku zastavu i sačuva dostojanstvo odreda koji se zvao po Danu mladosti.
Uveče idu u krađu krompira. Muki zna naći krompir u mraku jer je odrastao na selu. Ćoro, načelnik odreda, spava. Jedan izviđač kaže: rek’o Bećko zabranjeno. Daj prekini, Švabo ga ušutkuje. Otkud Bećko zna da mi krademo krompir. Kasnije, uz vatru Lada i Sanja pjevaju. Svi smo zaljubljeni prvo u Ladu, pa onda u Sanju. Bećko je naš starješina i drugi otac. Svi vole Bećka. Nema tog izviđača koji je ikad nešto ružno pomislio o Bećku.
Izviđačka alka. Nas petnaestak, u punom trku na poni biciklima s kopljima od šatorske konstrukcije gađamo u alku koja visi na sredini konopca rastegnutog vodoravno između dva drvena jarbola. To je smislio Ćoro. Tako ga ponekad zove Isli, onaj što je skočio u Neretvu da spasi zastavu, kad priča u šiframa. To je zapravo Vela, nas načelnik odreda. On danas piše romane.
Ne može da se sjeti ko je najviše imao punata. Možda Pops, Hare, Dado, neko od mlađe raje??? On je osvojio drugo mjesto.
Ime slavodobitnika kasnije izašlo u zidnim novinama. Zidne novine uređuju Alma i Neda.
Zimi su išli na more. Imali svoj autobus. Centrotrans. Sredio Emir. To je naš drugi starješina. Emir trenira karate, ima crni pojas.
U Dubrovniku uzbuna. Pojavio se manijak ispod Rankinog prozora. Pravi. Gol golcat ispod crnog mantila koji raširi kad ugleda djevojčice na prozoru.
Muškarci odlučili da naprave zasjedu. Ne spavaju već dvije noći. Nije došao. Prijavili su cijeli slučaj policiji i oni su odmah znali o kome se radi.
U Rabcu sjede za šankom, ispijaju marelice sa šlagom s labinskim rudarima. On se prvi dan zaljubio u konobaricu Marisu.
Zimovanje. U hotel ulaze košarkaši Šibenke. Svi se čude kako je Slavnić visok.
Prvo jutro u Kanadi. Posvađali su se u prodavnici jer je ona kupila najskuplji fen za kosu. Onaj iz Zagreba što su ponijeli radi na našu struju. U Kanadi je struja kanadska. Sve je drukčije. Šalteri su drukčiji. Sve je naopako.
Ona plače. Kaje se što je potrošila pare. On je umiruje. Nije tako mislio.
Na recepciji su podigli bonove za hranu. Svi imigranti su se neko vrijeme hranili u bolničkoj menzi. On odbija da ide na ručak u bolnicu. Ostaje u hotelu. Gleda zamišljeno u plafon.
Broce. Uveče se iz kampa prebacuju čamcima na drugu stranu.
Mjesec obasjao zaliv. Onda pješke u Ston. U Vivi ispijaju travarice s Danijelom. Kasnije, na molu Sini svira dalmatinske.
“Tad rivom prođe cura fina, i nosi bokal vina…” Tu su Maša, Džo, Zvjezdana, Jasna, Renata, Sandra, Nevena, Hadžibegićke, Nina, Sanja, Laki, Ćila, Boki, Alisa i Nina. Svi pjevaju. Sve cure zaljubljene u Sinija.
Otkad ga je ostavila, on ne pamti kad je zadnji put nekoga upoznao. Teško je sklapao nova prijateljstva. Prijala mu je samoća.
Bazilika je narasla kao nikad do sada. Na nebu uznemirene crne vrane. Naslonio se punom težinom na zelenu ogradu i pogledao prema pticama. A gore visoko na debelom bijelom oblaku, svi se postrojili i mašu mu – Isli, Željko, Vela, Lori, Zoka, Solo, Vulina, Slaviša, Dado, Hare, Žika, Sale, Gavro, Pele, Šljivo, Suċa, Alma, Ranka, Lada, Jela, Ljerka, Tanja, Marina. Željki u ruci signalne zastavice. Svi u zelenim uniformama. Marame svezane u čvor napravljen od štrika za veš.
On se prope na prste da bi ih što bolje mogao vidjeti, visoko podigne ruku u namjeri da im mahne.
Stara konstrukcija je popustila, željezne šipke pukoše kao da su čačkalice i on se strmoglavi sa sedmog sprata.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj, čuo se krik u naselju. Očajnički krik od koga su se zatresli prozori. Neboder se na tren zanjihao.
Uplašenoj konobarici sa šaltera ispadoše kafe iz ruke koje je u tom trenutku pokušavala dodati vozaču kroz otvoreni prozor njegovog automobila. Tamna tekućina se proli po užarenom asfaltu.
“Raki, Raki, Heeejjjj” Tanja je nastojala da ga probudi blago drmusajući njegova ramena.
On otvori oči, crven u licu kao paprika, okupan znojem. Pidžama mu se prilijepila uz mokro tijelo. Pitala ga je o čemu je sanjao.
“Sanjao sam kao nešto, nešto kao da sam, ne mogu sa sigurnošću reći, zaboravio sam”, govorio je brišući znoj sa čela.
I bolje što je tako, pomislio je.
Uz jutarnju kafu Tanja mu se povjerila da je i ona također sanjala ali da se dobro sjeća svakog detalja.
U njenom snu, on je bio do ušiju zaljubljen, i očaran ženskom ljepotom. “Izgledala je kao Demi Lovato, ali ti ne znaš ko je Demi Lovato”, rekla je, i bila sasvim u pravu. Izgubio je za njom glavu, mislim u snu, tako je rekla,
Nije rekao ni riječ, a ona je nastavila: “Iskreno si je volio.”
A on kaže: “Ali to je bilo u snu.”
Tog jutra je s lakoćom našao mjesto za parkiranje.
Ulica je bila svečano ukrašena za praznike.
Ostaci priče o snu su mu se još razvlačile mislima.
Pokušavao je zamisliti Demi Lovato u svojoj glavi.
Krenuo je polako prema kancelariji.
Preko puta protrča neki luđak i zaurla iz sveg glasa: Merrrrry Christmaaaass!!!
Demi Lovato
Stajao je na balkonu i zalivao baziliko.
Kolona automobila kretala se sporo zbog radova na kraju ulice.
Kažu da je pukla cijev. Zapravo, vidio je na Fejsbuku obavijest gradskog vodovoda.
“Velika bez šećera, srednja – jedan šećer, jedan cream, velika – dva šećera, dva mlijeka.”, ljudi iz svojih automobila diktiraju narudžbe u zvučnik kafeterije preko puta. Na drugom kraju prodavačica pruža kroz uski šalter ruku za novac, a zatim kafu u papirnoj šoljici dodaje vozaču.
Ovaj je baziliko ona posadila. Sad on treba da se brine o glupoj biljci. Mogao bi je iščupati iz korijena, ili prestati zalijevati da crkne, ali jednostavno nije imao srca to učiniti.
Ove godine raste kao luda. Može napraviti dobar pesto za špagete. U zadnje vrijeme rijetko kuha, a i kad bi se to nekim čudom desilo, ne bi ni sjeo za sto. Hranu bi progutao kao neki divljak, stojećki, onako iz šerpe.
Kad ostaneš sam, ono ljudsko u čovjeku počne polako da odumire. Za vrijeme ručka nije bilo smisla postavljati sto u trpezariji za jednu osobu, izvlačiti posebne tanjure iz viseċeg kredenca, paziti koje su čaše prikladne za bijelo, a koje za crno vino. Čovjek u izolaciji postane zvijer koja instinktivno obavlja radnje.
“Znam da će možda zvučati patetično, ali ja zaista čeznem za drugačijim, uzbudljivijim životom. Nas dvoje smo, čini mi se, sve ovo vrijeme živili uzalud, niko od nas nije želio da bude nepristojan i započeti svađu koja bi bez sumnje okončala našu vezu. Trpili smo, i ti, i ja, zbog naše učtivosti i nespremnosti da se suočimo sa vlastitim životom. Morala sam otići.”
Ova opraštajuća poruka ispisana na žutom papiriću istrgnutom iz onih malih samoljepivih blokčića koji služe možda da zapišeš broj telefona omiljene picerije, ime vodoinstalatera, dan kad u autu treba promijeniti ulje, a ne za opraštanje od nekog s kim si proveo zadnjih 25 godina, žutila se kao krasta na frižideru koju treba sačekati da sazri i sama otpadne. Stoji tu već godinu dana. Nema snage da je ukloni. To je sve što je ostalo od nje.
Od kada ga je ostavila, dani su tekli po nekom ustaljenom redu i svaki novi je ličio na onaj prethodni.
Budi se u 5. Pali mašinu za kafu. Nakon tuširanja i brijanja puši dvije cigarete uz dupli espresso, a zatim pakuje ručak u plastični kontejner s crvenim poklopcem.
Ručak je uvijek lagan, neka zelena salata ili komadić sira. Teška hrana uspava čovjeka.
Na poslu pregleda poštu i složi pristigle zahtjeve po abecednom redu. U Ministarstvu spoljnih poslova radi kao službenik zadnjih 18 godina. U ime Vlade čestita rođendane, godišnjice brakova, jubileje i odlaske u mirovinu.
U kompjuter unosi pristigle podatke.
Jubilarni rođendani su značajni malo više za starije osobe, a to su rođendani s okruglim brojem desetica. Ljudi sa 100 i više godina imaju pravo dobiti čestitku i od same Kraljice.
Uspješne firme obilježavaju obljetnice. O svemu tome isključivo on vodi računa. Bila bi velika bruka za Ministarstvo, a i za državu, kad bi kojim slučajem čestitka zakasnila. Pristigle certifikate zatim štampa tako što mišem klikne na ikonu PRN – 605.
Nekoliko sekundi kasnije čuje se šum papira koji izlazi kroz uski otvor. Certifikat polozi na posebno iskrojeni komad kartona, a potom utisne zlatni pečat Ministarstva. Kako ne bi svaki čas išao tražiti potpis šefa Vlade, taj važan dokument je potpisivala elektronska ruka posebno napravljena za tu namjenu.
Sve to lijepo stavi u svečanu fasciklu s državnim grbom, zapakuje u kovertu na koju utisne upozorenje: Molimo da se ne savija.
Nerijetko ljudi takve certifikate žele uokviriti pa on mora doći u besprijekornom stanju.
Danas radi od kuċe. Zvoni telefon. Na vezi gospodin Johnson. Traži da mu se čestita 103. rođendan. Više niko nije živ od njegove familije pa mora sam to obaviti. “Kupio sam Forda, kaže on, zamislite prodavač mi je rekao da mi je garancija od 36 mjeseci sasvim dovoljna s obzirom na moje godine. Kakav nekulturan svijet. Na kraju sam insistirao na punoj fabričkoj, od pet godina.”
Teško je doživjeti duboku starost. Pokopati sve oko sebe. Kao da uništavaš dokaze o svom postojanju.
27. decembra, ravno prije 25 godina, povukla ga je za kragnu plavog đjubretarca i rekla mu da se vrati nazad u red.
“Šta izvodiš, majke ti ?”
“Hajmo kuċi”,
“Kojoj kući, pa otkazali smo stan, sjećaš li se. Prodali namještaj. Nemamo ništa osim ova dva kofera.”
Stajali su na terminalu Zagrebačkog aerodroma Pleso zajedno s ostalim Bosancima koji su dobili imigrantske vize za Kanadu.
Djeca umrljana oko usta od marmalade plaču, nervozna od nespavanja! Umorne majke s bebama u naručju. Oko njih velike džinovske transportne torbe. Njemu mučnina u želucu, kao kad ide kod zubara. Povraća mu se.
“Ne izigravaj budalu nego se vrati fino u red. Idemo u Kanadu, čovječe. Nije kraj svijeta. Ako ne bude valjalo, vratićemo se”, ovaj put je to rekla s tonom kakav ima oficir na obuci mladih vojnika.
Ona zna tačno šta njemu treba reći. Smirio se! U avionu gužva, djeca plaču. Naši ljudi ne poštuju red. Idu u wc da puše. Osoblje ih upozorava. Njih dvoje ćute. Kad je stjuardesa pokušala servirati hranu, on je samo odmahnuo rukom. Nije imao apetita. Ona je pojela tiramisu.
Teško mu je. Zatvara oči.
Prva slika – izviđački šatori. Žuti šatori na Kravicama, svi pod konac. Noć je. Logorska vatra. Sjedi u zelenom džemperu s tri pruge na lijevom rukavu. Alma pjeva: “Ciganka sam mala.” Vedra noć. Kasnije, miris suhe trave u šatoru. Uvlači se u vreću za spavanje. Lice još toplo od plamena. Splav vezan debelim konopcem za topolu. U mraku huči vodopad. Sutra ċe Pipa prevesti časne sestre i fratra na drugu stranu.
Ona je zaspala. Budi ih stjuardesa. Kaže im da pogledaju kroz prozor. Vidi se Greenland kao na dlanu. Djeca se umirila. Gledaju crtane filmove. On ponovo zatvori oči. Prolaze kroz Peruċicu. Gusta mračna prašuma. Na čelu Lori s baterijom. Prvi put uživo vidi lijane. Noć prije toga spavali na Zelengori. Ljubin Grob prepun borovnica. Skroba našao švapski šljem iz drugog rata. On ponosan na svoj novi žuti ruksak s konstrukcijom.
Put preko okeana do Halifaksa je beskrajno dug. Stižu u ponoć. Neka humanitarna organizacija ih dočekuje, dijeli čarape i zimske jakne. On odbija. Kaže da ima već jaknu, zar ne vide. Ona ipak uzima sportske bijele čarape iz učtivosti. On nervozan.
“Kad si vidjela da ja nosim bijele čarape?”
“Uzeću ih sebi . Znaš da ja volim spavat u čarapama. “
Taksista ih vozi u hotel. Onaj službenik ispred Vlade kaže nije nas više mogao čekati. Zvaće ujutro.
Dobijaju dvokrevetnu sobu. Kasno je. U hotelu tišina.
Tu noć san nije htio na oči uprkos svemu. Kad je ugasio lampu iznad kreveta i pokušao da zaspi, on pomisli na svoga druga Islija kako skače u Neretvu da spasi izviđačku zastavu i sačuva dostojanstvo odreda koji se zvao po Danu mladosti.
Uveče idu u krađu krompira. Muki zna naći krompir u mraku jer je odrastao na selu. Ćoro, načelnik odreda, spava. Jedan izviđač kaže: rek’o Bećko zabranjeno. Daj prekini, Švabo ga ušutkuje. Otkud Bećko zna da mi krademo krompir. Kasnije, uz vatru Lada i Sanja pjevaju. Svi smo zaljubljeni prvo u Ladu, pa onda u Sanju. Bećko je naš starješina i drugi otac. Svi vole Bećka. Nema tog izviđača koji je ikad nešto ružno pomislio o Bećku.
Izviđačka alka. Nas petnaestak, u punom trku na poni biciklima s kopljima od šatorske konstrukcije gađamo u alku koja visi na sredini konopca rastegnutog vodoravno između dva drvena jarbola. To je smislio Ćoro. Tako ga ponekad zove Isli, onaj što je skočio u Neretvu da spasi zastavu, kad priča u šiframa. To je zapravo Vela, nas načelnik odreda. On danas piše romane.
Ne može da se sjeti ko je najviše imao punata. Možda Pops, Hare, Dado, neko od mlađe raje??? On je osvojio drugo mjesto.
Ime slavodobitnika kasnije izašlo u zidnim novinama. Zidne novine uređuju Alma i Neda.
Zimi su išli na more. Imali svoj autobus. Centrotrans. Sredio Emir. To je naš drugi starješina. Emir trenira karate, ima crni pojas.
Bečići, Rovinj, Labin, Rabac, Dubrovnik, Zelenika …
U Dubrovniku uzbuna. Pojavio se manijak ispod Rankinog prozora. Pravi. Gol golcat ispod crnog mantila koji raširi kad ugleda djevojčice na prozoru.
Muškarci odlučili da naprave zasjedu. Ne spavaju već dvije noći. Nije došao. Prijavili su cijeli slučaj policiji i oni su odmah znali o kome se radi.
U Rabcu sjede za šankom, ispijaju marelice sa šlagom s labinskim rudarima. On se prvi dan zaljubio u konobaricu Marisu.
Zimovanje. U hotel ulaze košarkaši Šibenke. Svi se čude kako je Slavnić visok.
Prvo jutro u Kanadi. Posvađali su se u prodavnici jer je ona kupila najskuplji fen za kosu. Onaj iz Zagreba što su ponijeli radi na našu struju. U Kanadi je struja kanadska. Sve je drukčije. Šalteri su drukčiji. Sve je naopako.
Ona plače. Kaje se što je potrošila pare. On je umiruje. Nije tako mislio.
Na recepciji su podigli bonove za hranu. Svi imigranti su se neko vrijeme hranili u bolničkoj menzi. On odbija da ide na ručak u bolnicu. Ostaje u hotelu. Gleda zamišljeno u plafon.
Broce. Uveče se iz kampa prebacuju čamcima na drugu stranu.
Mjesec obasjao zaliv. Onda pješke u Ston. U Vivi ispijaju travarice s Danijelom. Kasnije, na molu Sini svira dalmatinske.
“Tad rivom prođe cura fina, i nosi bokal vina…” Tu su Maša, Džo, Zvjezdana, Jasna, Renata, Sandra, Nevena, Hadžibegićke, Nina, Sanja, Laki, Ćila, Boki, Alisa i Nina. Svi pjevaju. Sve cure zaljubljene u Sinija.
Otkad ga je ostavila, on ne pamti kad je zadnji put nekoga upoznao. Teško je sklapao nova prijateljstva. Prijala mu je samoća.
Bazilika je narasla kao nikad do sada. Na nebu uznemirene crne vrane. Naslonio se punom težinom na zelenu ogradu i pogledao prema pticama. A gore visoko na debelom bijelom oblaku, svi se postrojili i mašu mu – Isli, Željko, Vela, Lori, Zoka, Solo, Vulina, Slaviša, Dado, Hare, Žika, Sale, Gavro, Pele, Šljivo, Suċa, Alma, Ranka, Lada, Jela, Ljerka, Tanja, Marina. Željki u ruci signalne zastavice. Svi u zelenim uniformama. Marame svezane u čvor napravljen od štrika za veš.
On se prope na prste da bi ih što bolje mogao vidjeti, visoko podigne ruku u namjeri da im mahne.
Stara konstrukcija je popustila, željezne šipke pukoše kao da su čačkalice i on se strmoglavi sa sedmog sprata.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj, čuo se krik u naselju. Očajnički krik od koga su se zatresli prozori. Neboder se na tren zanjihao.
Uplašenoj konobarici sa šaltera ispadoše kafe iz ruke koje je u tom trenutku pokušavala dodati vozaču kroz otvoreni prozor njegovog automobila. Tamna tekućina se proli po užarenom asfaltu.
“Raki, Raki, Heeejjjj” Tanja je nastojala da ga probudi blago drmusajući njegova ramena.
On otvori oči, crven u licu kao paprika, okupan znojem. Pidžama mu se prilijepila uz mokro tijelo. Pitala ga je o čemu je sanjao.
“Sanjao sam kao nešto, nešto kao da sam, ne mogu sa sigurnošću reći, zaboravio sam”, govorio je brišući znoj sa čela.
I bolje što je tako, pomislio je.
Uz jutarnju kafu Tanja mu se povjerila da je i ona također sanjala ali da se dobro sjeća svakog detalja.
U njenom snu, on je bio do ušiju zaljubljen, i očaran ženskom ljepotom. “Izgledala je kao Demi Lovato, ali ti ne znaš ko je Demi Lovato”, rekla je, i bila sasvim u pravu. Izgubio je za njom glavu, mislim u snu, tako je rekla,
Nije rekao ni riječ, a ona je nastavila: “Iskreno si je volio.”
A on kaže: “Ali to je bilo u snu.”
Tog jutra je s lakoćom našao mjesto za parkiranje.
Ulica je bila svečano ukrašena za praznike.
Ostaci priče o snu su mu se još razvlačile mislima.
Pokušavao je zamisliti Demi Lovato u svojoj glavi.
Krenuo je polako prema kancelariji.
Preko puta protrča neki luđak i zaurla iz sveg glasa: Merrrrry Christmaaaass!!!