U Vilsonovom je meni, odavno sklonu
tugovanju dok šetam, ne sinula
kao božanska bijeska odonud,
nego me krasom, nikad viđenim, šinula
ko nebeskim korbačem
za pse, čak možebiti i jače,
jer od biča ipak su manji jadi,
a ona tu je da naše čemere množi
dok sjedi na svome tronu
koji je anatemnjakov i božī
jer, oko prvorodstva, ona ih i posvadi,
dekla što, slično vaskrsnom zvonu,
zove te uvis, mirisna kao katalpa
prohodala, a ja tugovao što mladi
nisam Hanibal koji, na svome slonu
Betulu, po ciči zimi, prelazi preko Alpa,
da otme nju što bješe sva u koži,
pa liči na lovicu:
ne bi me urazumili niti savjeti Isini
(mislim, naravno, na Pejgambera)
pa makar izgubio vojnika polovicu.
Stvorena sa dušom od ambera
koja, pogodili ste, sviju je vjera
kako bi vodostaj zemaljskih grijehova
vazda ostao na neophodnoj visini:
piće se staro vino iz novih mijehova,
a može i obratno,
vječno će oko nje, kao na vijeće ratno,
ili kao noćni leptiri oko lambe,
da muške oči se kupe,
a pjesnici i dalje imaće šta u jambe
stavljati, jer iz nje sjaće im da li zera
Edena, da li blist pričesne kupe:
gledajući je kako
svime, najviše smiješkom i korakom,
daje se svemu,
ćutio sam se kao s Madagaskara lemur:
kad ju je sazdavao, Jehova
zaista nije, ni sekund, škrtica bio ama
niti na snazi, niti na čaru
(oboje bjehu i mjesečevi i sunčevi) –
no zna li itko kazati šta me snađe
u Vilsonovom, i zašto li joj dade
Savaot ono pozađe
veličanstvenije od hrama
Svetoga Save na Vračaru?
Od ovoga su u grobu ključevi,
Kaže mi vladika Rade
Zagledan, kao uvijek, u ponoć,
Negdje put večnosti, iz Biljarde.
Jer i do njega dobaci njeno vaskrsno zvono.
Dekla
U Vilsonovom je meni, odavno sklonu
tugovanju dok šetam, ne sinula
kao božanska bijeska odonud,
nego me krasom, nikad viđenim, šinula
ko nebeskim korbačem
za pse, čak možebiti i jače,
jer od biča ipak su manji jadi,
a ona tu je da naše čemere množi
dok sjedi na svome tronu
koji je anatemnjakov i božī
jer, oko prvorodstva, ona ih i posvadi,
dekla što, slično vaskrsnom zvonu,
zove te uvis, mirisna kao katalpa
prohodala, a ja tugovao što mladi
nisam Hanibal koji, na svome slonu
Betulu, po ciči zimi, prelazi preko Alpa,
da otme nju što bješe sva u koži,
pa liči na lovicu:
ne bi me urazumili niti savjeti Isini
(mislim, naravno, na Pejgambera)
pa makar izgubio vojnika polovicu.
Stvorena sa dušom od ambera
koja, pogodili ste, sviju je vjera
kako bi vodostaj zemaljskih grijehova
vazda ostao na neophodnoj visini:
piće se staro vino iz novih mijehova,
a može i obratno,
vječno će oko nje, kao na vijeće ratno,
ili kao noćni leptiri oko lambe,
da muške oči se kupe,
a pjesnici i dalje imaće šta u jambe
stavljati, jer iz nje sjaće im da li zera
Edena, da li blist pričesne kupe:
gledajući je kako
svime, najviše smiješkom i korakom,
daje se svemu,
ćutio sam se kao s Madagaskara lemur:
kad ju je sazdavao, Jehova
zaista nije, ni sekund, škrtica bio ama
niti na snazi, niti na čaru
(oboje bjehu i mjesečevi i sunčevi) –
no zna li itko kazati šta me snađe
u Vilsonovom, i zašto li joj dade
Savaot ono pozađe
veličanstvenije od hrama
Svetoga Save na Vračaru?
Od ovoga su u grobu ključevi,
Kaže mi vladika Rade
Zagledan, kao uvijek, u ponoć,
Negdje put večnosti, iz Biljarde.
Jer i do njega dobaci njeno vaskrsno zvono.
<14.11.2015>