Nakon što smo dobili deložaciju iz stana, nas trojica smo se razišli. Jedan se vratio u zavičaj, drugi je otišao s memli strane na Mejtaš, a ja sam odlučio da ostanem. Tu, negdje na Bistriku. Dogovorio sam već, s jaranom Rokijem koji je i sam tražio cimera, da ćemo, koliko sutra, uzeti oglase i redom zvati. Pa šta Bog dragi dadne. Decemebar je mjesec, i znali smo kako su male šanse da je bilo šta slobodno ostalo, pogotovo u Starom Gradu. A nama se, poraženim, nije vraćalo kući, i zato smo bili spremni pristati na sve. Neka garsonijera, u suterenu, s gelenderima na prozoru, s kojeg je moguće naslutiti pravac, putanju, i cilj koraka koji odzvanjaju u prolazu, nama bi bila sasvim dovoljna. Makar bila i u Švarkinom, govorili smo.
Zovem prvi put ja. Bezuspješno. Drugi put, kad’ je Roki nazvao, javi se ofucani glas s druge strane. Opisuje dvosoban stan blizu Papagajke, i govori, za pesto maraka, ako hoćete, možete se odmah uselit, al’ samo da znaš, jarane, nema partijanja, nema dovođenja treba, i nema kašnjenja s kirijom, da se razumijemo. Nemoj molim te kad’ dođe kraj mjeseca da kažeš, Hamo, nema sad’, bit će za heftu. Nema kod Hame ovo – ono, ili ovo ili ono. Ako ima, uživaj haveru moj, ako nema, haj’ razguli, noga ba. Roki ga u tome ljutito prekida, a eho se Haminog glasa nastavlja otezati između nas, unedogled.
U oglasu nailazim na dvosoban stan, opremljen, na Mahmutovcu, samo za sto pedeset maraka. To bi značilo, po sedamdesetpet, za nas dvojicu. Skoro pa džaba. Pitam po Ćošetu gdje je Mahmutovac, a Keno iz prikrajka, prebirući po fijokama iz kojih izvlači Armani košulju, govori mi – bolje da ne znaš, kralju moj. To ti je ono, ako si gled’o na teveu, znaš ono, gdje koze pod ručnom pasu, hehehe, e tamo ti je jarane moj, Mahmutovac. Jutarnji se smijeh onda raspuče Ćošetom, kao da su svi s nestrpljenjem čekali, Keninu prvu provalu.
Zvoni. Roki se pricvrljio uz mene i sluša. Odmakni se ba malo, uguši me, dahnut ne mogu od tebe, govorim mu, a hrapav se glas, prvo nakašlja, pa onda prodera, kao iz polusna, kao da preplašen nekoga doziva. Halooo.
Halo kažem i ja. Kako ste, šta ima, izdajete li stan, pročitali smo oglas, jel’ još uvijek slobodan, zasipam čovjeka u nervozi pitanjima, kao da su mi zadnja. Kao da su mu zadnja. Slušaj, govori hrapavi glas s druge strane, donesi danas stopedest maraka, i stan je tvoj. Ne zanima me ko si, šta si, šta ćeš radit, s kim ćeš se potucat, i ostalo, Donesi kerme, i to je to. Ja sam cijeli dan kući. Ako se izgubiš, kad’ dođeš na zadnju stanicu, kod Doma, samo pitaj za Mađara. Haj zdravo! Vidimo se!
Tako će i bit’. Žutim smo se kombijem uspeli do zadnje stanice, i otišli na adresu koja nikako nije mogla biti tačna. Stajali smo pred oronulim kućerkom koji je čekao neminovni nalet prvog jačeg vjetra, da klekne, ali to je sasvim druga priča. Onda smo, ipak, u obližnjem granapu pitali za Mađara. Pucajući balone, dakle u pauzama, djevojka za kasom će nas uputiti ka obližnjoj ulici, i uskim stepenicama, između dva reda kuća, iznad kojih će nam se ukazati tračak svjetlosti na goloj stijeni, što se nemilice penje pod sami Trebević.
Razgrćemo snijeg cipelama, dok se penjemo na terasu na kojoj zatičemo čovjeka sijede brade, prodornih očiju, i obrva crnih poput zrelih dudova. Mađar. Sjedi zavaljen na zelenoj plastičnoj stolici, u šorcu i potkošulji. Cigara mu dogorijeva u prepunoj pepeljari, dok u čašicu dosipa, šljivu. Poslije ćemo saznati, domaću. Njegovu. Pravi je tu, iznad kuće, u šupi. S rajom. Zajedno je upeku, pa je onda isto tako i dokusure.
To kako su je dokusurivali, bit će razlog da se jednog jutra pokupimo, i bez pozdrava ostavimo Mađara, u njegovoj čamotinji, negdje na krovu Sarajeva. Ali prije toga, vrijedno je spomenuti još jedan detalj.
***
Dani na Mahmutovcu su bili tihi. Toliko tihi, da osim rijetkih golubova ništa nije potvrđivalo stvarnost. Na omanjem prozoru, s gelenderima, iz suterena smo posmatrali pahulje snijega, kako danima, veju, veju, veju. Ni slično, kao u pjesmi, jer te će godine, za dvadesetčetiri sata, nagruhati dva metra, teškog, bljuzgavog, snijega, koji će čar, svježinu, i bijelinu izgubiti nakon nekoliko dana lopatanja. Iskupila bi se mahala, pred Mađarevom kućom, pa bi se krenulo u akciju. Mi bismo se pridružili, da ne ispadnemo papci, ali smo polazili s mišlju na krevet, jorgan, dobar i debeo san, nakon nepregledno, neizvjesne noći.
Mađar je te noći, kao i inače, okupio društvance okolnih jalijaša koji su s njim do jutarnjih sati cugali. On im je bio nešto poput vođe, iz nekih davnih vremena, kada su njihovi očevi šibicarili po Čaršiji. Glavnu je riječ vodio on, a ostali samo po dopuštenju, jer kad potegne koju ljutu, Mađar se iz mirnog deduke transformiše u ljutitog generala, koji pomjera granice opijanja. Muzika je kao i svake noći grmila. Sinan Sakić, uz poneku od Šabana Šaulića. Kad’ ga pjesma pogodi, Mađar bi bolno uzivkivao, a za njim i ostali, jedno dugo, i teško aiiiiiiiii. U njegovom aiiiiiiii, skupila se tuga, bol, jad, i čemer života, utopljenog besanim noćima, a u njihovom puko kopiranje, bez trunke emocije, što je značilo da su željni dokazivanja, i da su u takvim momentima, opasni.
Hajmo ba iznabijat ove dole, kad’ neće s nama mamu im, jedan govori. Roki i ja slušamo, i čekamo rasplet. Hajmo ba, hajmo oca mi. Šta ba iznabijat, ćune ćemo im ođerašene osjeći. Hodžice.
Zatim zveka po fijokama, zatim nož zaboden u drvo. Hajmo, ja ću prvi, javlja se još jedan. Daj mi taj nož oca mi. Ustaje i otvara vrata treći, a onda se začuje Mađar. Aiiiiiiiii majku li tvoju, dolazi ‘vamo. Onda šamaranje. Pljuvanje, psovke, i prijetnja, mrš mi iz kuće dok te nisam polomio. Dok su pod mojim krovom, niko ih ne smije mrko pogledat, jel’ jasno. Onda minut tišine. Onda muzika opet. Opet aiiiiii, ali ovaj put samo Mađarevo.
Decembar u Sarajevu
Nakon što smo dobili deložaciju iz stana, nas trojica smo se razišli. Jedan se vratio u zavičaj, drugi je otišao s memli strane na Mejtaš, a ja sam odlučio da ostanem. Tu, negdje na Bistriku. Dogovorio sam već, s jaranom Rokijem koji je i sam tražio cimera, da ćemo, koliko sutra, uzeti oglase i redom zvati. Pa šta Bog dragi dadne. Decemebar je mjesec, i znali smo kako su male šanse da je bilo šta slobodno ostalo, pogotovo u Starom Gradu. A nama se, poraženim, nije vraćalo kući, i zato smo bili spremni pristati na sve. Neka garsonijera, u suterenu, s gelenderima na prozoru, s kojeg je moguće naslutiti pravac, putanju, i cilj koraka koji odzvanjaju u prolazu, nama bi bila sasvim dovoljna. Makar bila i u Švarkinom, govorili smo.
Zovem prvi put ja. Bezuspješno. Drugi put, kad’ je Roki nazvao, javi se ofucani glas s druge strane. Opisuje dvosoban stan blizu Papagajke, i govori, za pesto maraka, ako hoćete, možete se odmah uselit, al’ samo da znaš, jarane, nema partijanja, nema dovođenja treba, i nema kašnjenja s kirijom, da se razumijemo. Nemoj molim te kad’ dođe kraj mjeseca da kažeš, Hamo, nema sad’, bit će za heftu. Nema kod Hame ovo – ono, ili ovo ili ono. Ako ima, uživaj haveru moj, ako nema, haj’ razguli, noga ba. Roki ga u tome ljutito prekida, a eho se Haminog glasa nastavlja otezati između nas, unedogled.
U oglasu nailazim na dvosoban stan, opremljen, na Mahmutovcu, samo za sto pedeset maraka. To bi značilo, po sedamdesetpet, za nas dvojicu. Skoro pa džaba. Pitam po Ćošetu gdje je Mahmutovac, a Keno iz prikrajka, prebirući po fijokama iz kojih izvlači Armani košulju, govori mi – bolje da ne znaš, kralju moj. To ti je ono, ako si gled’o na teveu, znaš ono, gdje koze pod ručnom pasu, hehehe, e tamo ti je jarane moj, Mahmutovac. Jutarnji se smijeh onda raspuče Ćošetom, kao da su svi s nestrpljenjem čekali, Keninu prvu provalu.
Zvoni. Roki se pricvrljio uz mene i sluša. Odmakni se ba malo, uguši me, dahnut ne mogu od tebe, govorim mu, a hrapav se glas, prvo nakašlja, pa onda prodera, kao iz polusna, kao da preplašen nekoga doziva. Halooo.
Halo kažem i ja. Kako ste, šta ima, izdajete li stan, pročitali smo oglas, jel’ još uvijek slobodan, zasipam čovjeka u nervozi pitanjima, kao da su mi zadnja. Kao da su mu zadnja. Slušaj, govori hrapavi glas s druge strane, donesi danas stopedest maraka, i stan je tvoj. Ne zanima me ko si, šta si, šta ćeš radit, s kim ćeš se potucat, i ostalo, Donesi kerme, i to je to. Ja sam cijeli dan kući. Ako se izgubiš, kad’ dođeš na zadnju stanicu, kod Doma, samo pitaj za Mađara. Haj zdravo! Vidimo se!
Tako će i bit’. Žutim smo se kombijem uspeli do zadnje stanice, i otišli na adresu koja nikako nije mogla biti tačna. Stajali smo pred oronulim kućerkom koji je čekao neminovni nalet prvog jačeg vjetra, da klekne, ali to je sasvim druga priča. Onda smo, ipak, u obližnjem granapu pitali za Mađara. Pucajući balone, dakle u pauzama, djevojka za kasom će nas uputiti ka obližnjoj ulici, i uskim stepenicama, između dva reda kuća, iznad kojih će nam se ukazati tračak svjetlosti na goloj stijeni, što se nemilice penje pod sami Trebević.
Razgrćemo snijeg cipelama, dok se penjemo na terasu na kojoj zatičemo čovjeka sijede brade, prodornih očiju, i obrva crnih poput zrelih dudova. Mađar. Sjedi zavaljen na zelenoj plastičnoj stolici, u šorcu i potkošulji. Cigara mu dogorijeva u prepunoj pepeljari, dok u čašicu dosipa, šljivu. Poslije ćemo saznati, domaću. Njegovu. Pravi je tu, iznad kuće, u šupi. S rajom. Zajedno je upeku, pa je onda isto tako i dokusure.
To kako su je dokusurivali, bit će razlog da se jednog jutra pokupimo, i bez pozdrava ostavimo Mađara, u njegovoj čamotinji, negdje na krovu Sarajeva. Ali prije toga, vrijedno je spomenuti još jedan detalj.
***
Dani na Mahmutovcu su bili tihi. Toliko tihi, da osim rijetkih golubova ništa nije potvrđivalo stvarnost. Na omanjem prozoru, s gelenderima, iz suterena smo posmatrali pahulje snijega, kako danima, veju, veju, veju. Ni slično, kao u pjesmi, jer te će godine, za dvadesetčetiri sata, nagruhati dva metra, teškog, bljuzgavog, snijega, koji će čar, svježinu, i bijelinu izgubiti nakon nekoliko dana lopatanja. Iskupila bi se mahala, pred Mađarevom kućom, pa bi se krenulo u akciju. Mi bismo se pridružili, da ne ispadnemo papci, ali smo polazili s mišlju na krevet, jorgan, dobar i debeo san, nakon nepregledno, neizvjesne noći.
Mađar je te noći, kao i inače, okupio društvance okolnih jalijaša koji su s njim do jutarnjih sati cugali. On im je bio nešto poput vođe, iz nekih davnih vremena, kada su njihovi očevi šibicarili po Čaršiji. Glavnu je riječ vodio on, a ostali samo po dopuštenju, jer kad potegne koju ljutu, Mađar se iz mirnog deduke transformiše u ljutitog generala, koji pomjera granice opijanja. Muzika je kao i svake noći grmila. Sinan Sakić, uz poneku od Šabana Šaulića. Kad’ ga pjesma pogodi, Mađar bi bolno uzivkivao, a za njim i ostali, jedno dugo, i teško aiiiiiiiii. U njegovom aiiiiiiii, skupila se tuga, bol, jad, i čemer života, utopljenog besanim noćima, a u njihovom puko kopiranje, bez trunke emocije, što je značilo da su željni dokazivanja, i da su u takvim momentima, opasni.
Hajmo ba iznabijat ove dole, kad’ neće s nama mamu im, jedan govori. Roki i ja slušamo, i čekamo rasplet. Hajmo ba, hajmo oca mi. Šta ba iznabijat, ćune ćemo im ođerašene osjeći. Hodžice.
Zatim zveka po fijokama, zatim nož zaboden u drvo. Hajmo, ja ću prvi, javlja se još jedan. Daj mi taj nož oca mi. Ustaje i otvara vrata treći, a onda se začuje Mađar. Aiiiiiiiii majku li tvoju, dolazi ‘vamo. Onda šamaranje. Pljuvanje, psovke, i prijetnja, mrš mi iz kuće dok te nisam polomio. Dok su pod mojim krovom, niko ih ne smije mrko pogledat, jel’ jasno. Onda minut tišine. Onda muzika opet. Opet aiiiiii, ali ovaj put samo Mađarevo.