“Znaš, ne ćutin ti se u zadnje vrime baš najbolje…” Svaki put kad bih susreo Davora Štambuka ili se čuo s njim putem telefona, sustigla bi me ova rečenica. Znajući o kakvoj se mustri radi, tu sam žalobnu frazu pripisivao njegovoj razmaženosti. S navršene osamdeset i tri godine u životnome kalendaru zbog svoje je vitalnosti izazivao zavist ne samo kod vršnjaka (ono malo preostalih), nego i onih koji su mu mogli biti djeca. Bio sam uvjeren kako ima crijeva od molibdena, jetru od kevlara, a pluća od titana. Na koncu se ispostavilo kako sam bio samo dvotrećinski u pravu, a fatalno jednotrećinski u krivu. Iako se pušenja davno ostavio, puste škatule, šteke i bakse “Gitanesa” ipak su mu došle na naplatu.
Životni i autorski credo sažeo je u naslovu jedne od zbirki svojih karikatura – Sex Made Man. I fakat, nije lagao. Šezdesetih godina, kao pionir seksualne revolucije, krenuo je trbuhom za mufom u Pariz. Imao je jasnu predodžbu s kime želi živjeti (šinjorina se zvala Genevieve), ali ne i od čega. To i nije trebao biti osobiti problem, jerbo je dotična dama imala galeriju, pa ga je mogla zaposliti kao neku vrstu muške hostese. No, Davoru se nije naročito svidjela pomisao da bi dovijeka mogao ostati nasmiješeni podvornik, pa je počeo razbijati glavu preteškim pitanjem: kako biti fiskalno održiv?
Do odlaska u Pariz bio je novinar “Narodnog sporta” i “Arene”, no kako je u to vrijeme s francuskim jezikom bio na vi nije mogao razmišljati o nastavku žurnalističke karijere. Jedina vještina kojom je raspolagao, a koja se mogla unovčiti, bila je crtanje. I prije je znao od prilike do prilike namrčiti i u novinama objaviti poneku karikaturu. Čak je u partnerstvu s Boškom Lulićem Luligardom 1954. godine publicirao i knjižicu pod naslovom “Hajdukovci u karikaturi i pjesmi”. Kako crtački talent govori sve jezike, a duhovitost ne priznaje granice, vrlo brzo je postao suradnikom niza listova: “Nouvelle Obsrevatuer”, “Marius”, “Elle”… U zvijezde ga je katapultirala ugledna nagrada Bellus koju je osvojio 1968. godine u snažnoj konkurenciji ponajboljih francuskih karikaturista. Žiri se dugo kolebao između Davora i Cabua koji se na koncu morao zadovoljiti utješnim drugim mjestom, (taj sjajni autor dospjet će na naslovne stranice svih svjetskih listova 2015. kao jedna od žrtava terorističkog napada na redakciju “Charliea Hebdoa”).
Nagrada Bellus bila mu je i nekom vrstom ulaznice u utjecajni list “France Dimanche”, iz kojeg će otići u još tiražniji tabloid “Ici Paris”. Sedamdesetih godina snažno će se pozicionirati kao treća punta mušketirskog trokuta francuske erotske karikature (uz Lassalvyja i Hoviva), trija čiji su se radovi publicirali na svim geografskim širinama.
Pokazalo se na koncu kako je Davor bio kudikamo vitalniji od svoga zanimanja. Karikatura kakvom se on do umirovljenja bavio već dulje vrijeme nije niti na aparatima: ona je odavno mrtva. U dnevnome i tjednome tisku – ne samo kod nas, nego i u svijetu – uspjelo je do danas preživjeti samo crtano šegačenje na račun osoba i tema iz političkog života. Svi drugi predumišljaji za smijeh izgnani su iz novinarstva. Karikaturi je presudila histerija političke korektnosti, novovjeki bonton koji više ne dopušta staromodnu zajebanciju na račun pohotnih fratara i opatica, tetkastih tipova ili rogonja. Ispada tako da je Davor za ukus suvremene publike previše radikalan. U vremenu konzervativne rekonkviste on i njemu slični upadljivo strše i za njih nema mjesta.
Premda suptilni Splićani o Davoru vole govoriti kao o “onemu ča crta pizdarije”, u civiliziranom svijetu njega se štuje kao iznimno autorsko ime. Francuzi su ga počastili titulom Viteza umjetnosti i književnosti, i to s puno razloga. Jer, treba imati vraškoga talenta da bi se desetljećima bilo u vrhu popularnosti svirajući samo na jednoj jedincatoj žici. Kao dotepenec u njemu stranu sredinu čiji jezik i običaje nije poznavao, Štambuk nije imao izbora. Morao se odlučiti za karikaturu bez riječi, i to onu koja se bavi univerzalnim, svugdje razumljivim temama. Tko zna, da je u Pariz došao jezično potkovan, možda je mogao završiti kao komentator koji razobličuje političke grijehe. Ovako se izvrgnuo u autora koji secira drukčija posrnuća: grijehe putenosti i neumjerenosti.
Svoj uspjeh nije mistificirao. Baš kao ni talent. Dapače, u nekoliko mi je navrata rekao kako nikada nije bio bogzna kakav crtač. Na to sam mu uvijek odgovarao kako govori budalaštine, jer ni mi u publici, ni on sam nikada nećemo znati kolika je uistinu njegova crtačka sprema. Radi se naprosto o tome da je svoj autorski glas vrlo rano i bez teškoća materijalizirao u stilu visoke funkcionalnosti, kojemu nikakva dodatna cifranja nikad nisu bila potrebna. Onaj tko uživa u njegovim neodoljivim dosjetkama, jednako uživa i u njihovoj “ambalaži”: sigurnom potezu, apsolutnoj preciznosti, redukciji viškova, izvornosti rukopisa, toplini, šarmu…
Davora Štambuka najmanje su uvažavali u gradu do kojega mu je bilo najviše stalo. Premda je živio u Parizu i Zagrebu, do zadnjega je dana i daha ostao mulac iz Plinarske ulice, kojemu je bilo kudikamo važnije dopasti se Splićanima, negoli figurirati kao velika čunka – što je, bez pretjerivanja, i bio – na Champs Élyséesu. Ali jebi ga, njima se dopadao samo kapilarno, dakle, ponekima. Većina ga je – glasovima izabranih vijećnika – u nekoliko navrata odrebatila kad je bio predložen za nagradu Grada Splita. S tim se on teško mirio. Za razliku od moje malenkosti koja je uvijek držala kako ovaj grad ne zaslužuje Davora za svoga laureata.
Davor Štambuk (1934.-2018.)
Au revoir, mon chevalier
“Znaš, ne ćutin ti se u zadnje vrime baš najbolje…” Svaki put kad bih susreo Davora Štambuka ili se čuo s njim putem telefona, sustigla bi me ova rečenica. Znajući o kakvoj se mustri radi, tu sam žalobnu frazu pripisivao njegovoj razmaženosti. S navršene osamdeset i tri godine u životnome kalendaru zbog svoje je vitalnosti izazivao zavist ne samo kod vršnjaka (ono malo preostalih), nego i onih koji su mu mogli biti djeca. Bio sam uvjeren kako ima crijeva od molibdena, jetru od kevlara, a pluća od titana. Na koncu se ispostavilo kako sam bio samo dvotrećinski u pravu, a fatalno jednotrećinski u krivu. Iako se pušenja davno ostavio, puste škatule, šteke i bakse “Gitanesa” ipak su mu došle na naplatu.
Životni i autorski credo sažeo je u naslovu jedne od zbirki svojih karikatura – Sex Made Man. I fakat, nije lagao. Šezdesetih godina, kao pionir seksualne revolucije, krenuo je trbuhom za mufom u Pariz. Imao je jasnu predodžbu s kime želi živjeti (šinjorina se zvala Genevieve), ali ne i od čega. To i nije trebao biti osobiti problem, jerbo je dotična dama imala galeriju, pa ga je mogla zaposliti kao neku vrstu muške hostese. No, Davoru se nije naročito svidjela pomisao da bi dovijeka mogao ostati nasmiješeni podvornik, pa je počeo razbijati glavu preteškim pitanjem: kako biti fiskalno održiv?
Do odlaska u Pariz bio je novinar “Narodnog sporta” i “Arene”, no kako je u to vrijeme s francuskim jezikom bio na vi nije mogao razmišljati o nastavku žurnalističke karijere. Jedina vještina kojom je raspolagao, a koja se mogla unovčiti, bila je crtanje. I prije je znao od prilike do prilike namrčiti i u novinama objaviti poneku karikaturu. Čak je u partnerstvu s Boškom Lulićem Luligardom 1954. godine publicirao i knjižicu pod naslovom “Hajdukovci u karikaturi i pjesmi”. Kako crtački talent govori sve jezike, a duhovitost ne priznaje granice, vrlo brzo je postao suradnikom niza listova: “Nouvelle Obsrevatuer”, “Marius”, “Elle”… U zvijezde ga je katapultirala ugledna nagrada Bellus koju je osvojio 1968. godine u snažnoj konkurenciji ponajboljih francuskih karikaturista. Žiri se dugo kolebao između Davora i Cabua koji se na koncu morao zadovoljiti utješnim drugim mjestom, (taj sjajni autor dospjet će na naslovne stranice svih svjetskih listova 2015. kao jedna od žrtava terorističkog napada na redakciju “Charliea Hebdoa”).
Nagrada Bellus bila mu je i nekom vrstom ulaznice u utjecajni list “France Dimanche”, iz kojeg će otići u još tiražniji tabloid “Ici Paris”. Sedamdesetih godina snažno će se pozicionirati kao treća punta mušketirskog trokuta francuske erotske karikature (uz Lassalvyja i Hoviva), trija čiji su se radovi publicirali na svim geografskim širinama.
Pokazalo se na koncu kako je Davor bio kudikamo vitalniji od svoga zanimanja. Karikatura kakvom se on do umirovljenja bavio već dulje vrijeme nije niti na aparatima: ona je odavno mrtva. U dnevnome i tjednome tisku – ne samo kod nas, nego i u svijetu – uspjelo je do danas preživjeti samo crtano šegačenje na račun osoba i tema iz političkog života. Svi drugi predumišljaji za smijeh izgnani su iz novinarstva. Karikaturi je presudila histerija političke korektnosti, novovjeki bonton koji više ne dopušta staromodnu zajebanciju na račun pohotnih fratara i opatica, tetkastih tipova ili rogonja. Ispada tako da je Davor za ukus suvremene publike previše radikalan. U vremenu konzervativne rekonkviste on i njemu slični upadljivo strše i za njih nema mjesta.
Premda suptilni Splićani o Davoru vole govoriti kao o “onemu ča crta pizdarije”, u civiliziranom svijetu njega se štuje kao iznimno autorsko ime. Francuzi su ga počastili titulom Viteza umjetnosti i književnosti, i to s puno razloga. Jer, treba imati vraškoga talenta da bi se desetljećima bilo u vrhu popularnosti svirajući samo na jednoj jedincatoj žici. Kao dotepenec u njemu stranu sredinu čiji jezik i običaje nije poznavao, Štambuk nije imao izbora. Morao se odlučiti za karikaturu bez riječi, i to onu koja se bavi univerzalnim, svugdje razumljivim temama. Tko zna, da je u Pariz došao jezično potkovan, možda je mogao završiti kao komentator koji razobličuje političke grijehe. Ovako se izvrgnuo u autora koji secira drukčija posrnuća: grijehe putenosti i neumjerenosti.
Svoj uspjeh nije mistificirao. Baš kao ni talent. Dapače, u nekoliko mi je navrata rekao kako nikada nije bio bogzna kakav crtač. Na to sam mu uvijek odgovarao kako govori budalaštine, jer ni mi u publici, ni on sam nikada nećemo znati kolika je uistinu njegova crtačka sprema. Radi se naprosto o tome da je svoj autorski glas vrlo rano i bez teškoća materijalizirao u stilu visoke funkcionalnosti, kojemu nikakva dodatna cifranja nikad nisu bila potrebna. Onaj tko uživa u njegovim neodoljivim dosjetkama, jednako uživa i u njihovoj “ambalaži”: sigurnom potezu, apsolutnoj preciznosti, redukciji viškova, izvornosti rukopisa, toplini, šarmu…
Davora Štambuka najmanje su uvažavali u gradu do kojega mu je bilo najviše stalo. Premda je živio u Parizu i Zagrebu, do zadnjega je dana i daha ostao mulac iz Plinarske ulice, kojemu je bilo kudikamo važnije dopasti se Splićanima, negoli figurirati kao velika čunka – što je, bez pretjerivanja, i bio – na Champs Élyséesu. Ali jebi ga, njima se dopadao samo kapilarno, dakle, ponekima. Većina ga je – glasovima izabranih vijećnika – u nekoliko navrata odrebatila kad je bio predložen za nagradu Grada Splita. S tim se on teško mirio. Za razliku od moje malenkosti koja je uvijek držala kako ovaj grad ne zaslužuje Davora za svoga laureata.
Au revoir, mon chevalier.