Prvo Svjetsko prvenstvo na Sepetarevcu, u sam osvit mog života, bio je čuveni Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Premda se turnir igrao u devet zapadnonjemačkih gradova, onaj glavni bio je München. I onda su se ljudi dijelili na one koji bi umjeli izgovoriti Fußball-Weltmeisterschaft 1974, i one koji su dovoljno oprezno i nehajno govorili München 1974. Davor je savršeno znao reći Fußball-Weltmeisterschaft, i stalno je to ponavljao. Imao je vrlo dugo i komplicirano austrijsko prezime, koje se pisalo drukčije nego što se izgovaralo, ali nije znao drugih njemačkih riječi mimo Fußball-Weltmeisterschaft. I sad mi je u uhu taj njegov savršeni izgovor u dvije riječi i dva uzdaha. Mogu ga ponoviti kad sam sam, tako da me nitko ne može čuti.
U to vrijeme postojale su samo dvije dijagnoze. Mogao si biti zaostao ili si mogao biti defektan. Katkad se, skoro pola stoljeća kasnije, vraćamo svojim djetinjstvima, među slojeve tog sporo protječućeg vremena, i zapravo vrlo lako među tom odavno palom djecom epohe uspostavljamo novi poredak i dijelimo im dijagnoze za koje se tada nije znalo. Davor je, kako se govorilo, bio defektan. Dvadesetpetogodišnji mladić, vrlo lijep – “izgleda, Bože mi prosti, ko da je normalan!” – nikad, međutim, nije išao u školu, niti je bio radno sposoban. Miran i ljubazan prema svima, samo što nikoga nije mogao pogledati u oči, nego je pogledom lutao negdje gore, kao da mu se zmaj otrgnuo s uzice pa ga sad traži, i ništa nije mogao naučiti, ništa ga nije zanimalo, osim nogometa.
Nekoliko dana prije Svjetskog prvenstva dogodila se, kako se to na Sepetarevcu govorilo, tragedija. Brat gospođe Ute, koju smo svi zvali Beba, vraćao je obitelj s mora, pa je, da izbjegne kamion iz suprotnog smjera, autom odletio u Neretvu. Svi su se podavili: gospodin Ulrih, kojeg smo svi zvali Braco, njegova žena gospođa Tidža, i svo troje njihove djece: Jasen, Goran i Maja. Jasenu je bilo osam godina. A meni je isto osam godina. Neki vrlo čudan me je osjećaj podilazio, neka ugodna jeza, od toga što je Jasen poginuo. Kao da sam mu pomalo zavidio, a kao da sam i sam pomalo poginuo… S Jasenovim sudjelovanjem u toj tragediji, i ja sam bio nekako odrasliji.
Teta Beba i čika Rudo išli su da sahranjuju svoje, a Davora su ostavili nama. Javorka bi ujutro otišla na posao, Nona bi po kuhinji nešto radila, ili bi išla u sobu da se odmara i da čita, a Davor i ja čekali smo popodnevne utakmice. On je nešto zapisivao u svoje bilježnice – od kuće ih je donio čitavu gomilu – a ja sam listao enciklopedije, atlase, velike knjižurine o biljkama i životinjama… Bavio sam se onim čime se i inače bavim, ali pomalo se praveći važan. Htio sam se pokazati pred Davorom, iako je njemu bilo savršeno svejedno što radim. Davora nije bilo briga za mene, kao što ga nije bilo briga ni za bilo koga drugog, pa tako ni za tetu Bebu i čika Rudu. Tragedija ga se nimalo nije ticala.
Ali čim bih mu rekao: hajde reci!, Davor bi rekao: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Svakih petnaestak minuta – što je za mene, osmogodišnjaka, bilo veoma dugo vrijeme – rekao bih hajde reci, a Davor bi odgovorio: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. I tako po stotinjak puta svakoga od tih devet ljetnih dana koliko je Davor proveo s nama na Sepetarevcu i koliko je teti Bebi i čika Rudi trebalo da pokopaju Bracu, Tidžu i djecu. Došao je dan prije utakmice Jugoslavije i Njemačke, a otišao večer po utakmici Jugoslavije i Švedske. Između toga, Jugoslavija je igrala i s Poljskom. Bile su to tri utakmice, tri poraza, na crno-bijelom televizoru Elektronske industrije Niš, koji se zvao Ambasador 61 Super I.
Davor bi sjedio na šamlici, skoro da je nosom dodirivao ekran, ja bih sjedio na kauču, tako da sam preko njegove glave mogao gledati utakmicu. Uglavnom je nepomično šutio, kao da u tom neugodnom položaju ne osjeti nikakvo stezanje i bol u koljenima i krstima, samo bi povremeno kroz grlo huknuo: ih! I tad bi se činilo da Davor žali, i da osjeća taj gorki teret vremena, što ga nose porazi u odlučujućim utakmicama. Defektan je, govorili su, inteligencija normalna, a njega nije briga što su mu rođaci izginuli, nesretnice Beba, nesretnik Rudo, govorili su i sve klimali glavama, kao onaj mehanički pas iza zadnjeg stakla automobila, koji za vožnje klima glavom. Ja sam, međutim, znao da Davor nije defektan i da je bolje od sviju nas znao koliko je velik ovaj poraz protiv Njemačke. “Ovo je tragedija za čitavu generaciju naših fudbalskih asova!”, lamentirao je televizijski komentator. Davor je još jednom huknuo: ih! Slika na ekranu se zaustavila, pojavio se stilizirani latinični natpis: Stanka u programu.
Sutradan su na Sepetarevac stigli gosti, da nam malo prave društvo, da ne budemo sami s Davorom, i svi su govorili o utakmici, o tom velikom porazu od Njemačke, s kojim su potonuli svi naši snovi. Davor im je svaki čas upadao u riječ, ispravljao ih nekim ravnim monotonim glasom, a onda upadao u očaj, sve dok konačno nisu prestali razgovarati o toj utakmici. A kako je Beba?, upitao je netko. Javorka se jučer čula s njom. Nismo imali telefon, pa su se svi telefonski razgovori obavljali iz pošte, ili bi majka telefonirala s posla. Davor se, međutim, nije mogao smiriti, nego je ponavljao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, sve dok se gosti konačno nisu pokupili i otišli.
Nona je tad otišla u sobu da čita, a ja sam, nakon što smo nas dvojica ostali sami, imao potrebu da mu nekako kažem da sam na njegovoj strani, da je on u pravu, a svi oni su neznalice i budale. Ali nije bilo jezika kojim bih mu to rekao, jer mi se činilo da me Davor ne sluša i da ga nije briga što mu govorim. Divio sam mu se, kao što se nikome do tada nisam divio i kao što ću se malo kome u sljedećih pedesetak godina diviti. Davor je, naime, upamtio svaki trenutak jučerašnje utakmice, sve što se zbivalo na igralištu, svaku riječ televizijskog komentatora, ali i sve ono što se zbivalo na ekranu, a o čemu komentator ništa nije rekao. Usto, u glavi je imao sat, i precizno je znao u kojoj se minuti utakmice što dogodilo. O tome je bio spreman govoriti, odgovarao bi na svako moje pitanje, a onda bi iz glave reproducirao neku drugu utakmicu o kojoj ja ništa nisam znao, ili se nisam ni rodio kada je odigrana, koja je po nečemu važnom, ili nečemu skroz sporednom, bila slična ovoj. Shvatio sam da je Davor defektan po tome što je od utakmice između Jugoslavije i Njemačke upamtio više toga nego što ja pamtim od cijeloga svog osmogodišnjeg života, a da u Davorovo upamćivanje utakmica Fußball-Weltmeisterschaft 1974. koje su se prenosile na televiziji stane više sjećanja i uspomena nego u sve naše živote na Sepetarevcu, uključujući i Nonin. Pozavidio sam mu na njegovoj defektnosti. Bio sam tek na početku i nisam razmišljao o tome kako se s njome može kroz život. Teta Beba i čika Rudo još uvijek su bili besmrtni, pa će se brinuti za Davora.
Utakmica s Poljskom bila je incidentna. Davor je vikao na televizor: Ne može tako, ne može tako!, jer je sudac svirao nevidljivi penal za Poljake, te je isključio Stanislava Karasija. Nešto se dogodilo, a mi nismo znali što. Davor nije mogao podnijeti da se dogodilo to nešto što je onda poremetilo red stvari u igri. Nona je na njegovu viku došla iz sobe, naredila je: Šuti! Sjedi tu! Davor je pokunjeno sjeo, i neko vrijeme nije davao glasa od sebe, samo je skrušeno zvjerkao prema ekranu, sve dok nije zaboravio, sve dok se Nona nije vratila u sobu, a nas dvojica nastavili smo gledati utakmicu. Ja sam razmišljao o tome da ću za sljedećega Svjetskog prvenstva imati dvanaest godina. Činilo se to neshvatljivo mnogo.
Bila je srijeda popodne, 3. srpnja 1974, kada su teta Beba i čika Rudo, crni kao crni gavrani, ona nezdravo rumena i oteklog lica, došli po Davora. Pili su kavu, tiho plakali, Nona i Javorka su samo šutjele i izgovarale neke čudne riječi, kao da govore na prekidač, ali onda je ponovo nastupio kraval kada su Davora pokušali odvesti kući. Vikao je, nikako se nije dao, tetu Bebu uhvatio je užas, mislila je da Davor više nikada neće htjeti da ide njihovoj kući, a onda sam ja rekao, ne znam što mi je bilo da progovorim, da će Davor ići nakon utakmice. Je li tako?, obratio sam mu se. Davor je potvrdno klimnuo glavom. Bio sam ponosan. Davoru bi lakše bilo da ima brata ili sestru, rekla je Javorka. Prvi, vjerojatno i posljednji put osjećao sam se kao nekome brat.
Jugoslavija je izgubila i treću utakmicu zaredom. Svi smo zajedno sjedili u našem dnevnom boravku. Davor nosa uronjenog u ekran, ja na kauču za Davorom, teta Beba i čika Rudo tu negdje, između None i Javorke. Naši su – Bože zar sam ja ikad ikoje nazivao našima? – bili rezignirani, već su ispali sa Svjetskog prvenstva i sve im je bilo svejedno, čekali su da prođe utakmica, kao što su i njih četvero samo čekali da prođe utakmica. Šutjeli su, pravili se da zure u ekran da ne bi morali razgovarati o onome o čemu se ne može više ništa reći. I samo se još s vremena na vrijeme čulo kako Davor prozbori: Ih! Ih, ih! Ih, ih, ih!
Ne sjećam se jesam li ga ikad više vidio. Teta Beba uskoro se teško razboljela, Nona je govorila da ju je razbolila tragedija Bracine obitelji, i umrla je prije početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Čika Rudo nije bez nje umio s Davorom, pa je u panici pred vremenom koje je nastupalo navalio da se seli u Zagreb. Govorili su mu neka uspori, najprije da nađe dobrog kupca za stan – veliki starinski, odmah iznad Napretka, u Titovoj – ali njemu se baš sve uznedalo. Završio je negdje u Novom Zagrebu, u jednosobnom stanu navrh nebodera. Sljedećeg ljeta, u vrijeme onih najvećih vrućina, vinuo se u očaju s balkona dok je Davor sjedio nosa uronjenog u ekran iza kojeg se igrala prvenstvena utakmica između Dinama i Partizana.
Zagrebačka je rodbina naslijedila stan koji i nije vrijedio mnogo, a Davora su smjestili u ustanovu. U Noninoj bilježnici ostao je zapisan naziv ustanove i ime liječnice zadužene za Davora. Mnogo godina kasnije, one godine kada sam se doselio u Zagreb, nazvao sam ustanovu, doktorica nije tu više radila. Sricao sam Davorovo prezime, komplicirano kao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, nemoćan da ga pravilno izgovorim. Nemamo takvog klijenta, izgovorio je hladan ženski glas. I to je bilo sve.
Davor je bio kao Borgesov Funes pamtitelj, nemoćan u svom sveznanju. Nije imao ništa osim mog divljenja. Mislio sam: najsretniji je onaj koji u glavi nema ništa osim svih utakmica koje je u životu gledao. Bio sam dijete. Svakog svjetskog prvenstva vraća mi se taj isti djetinji dojam da nad svakom ovom utakmicom bdije svevideće Davorovo oko.
Davor pamtitelj, Fußball-Weltmeisterschaft 1974.
Prvo Svjetsko prvenstvo na Sepetarevcu, u sam osvit mog života, bio je čuveni Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Premda se turnir igrao u devet zapadnonjemačkih gradova, onaj glavni bio je München. I onda su se ljudi dijelili na one koji bi umjeli izgovoriti Fußball-Weltmeisterschaft 1974, i one koji su dovoljno oprezno i nehajno govorili München 1974. Davor je savršeno znao reći Fußball-Weltmeisterschaft, i stalno je to ponavljao. Imao je vrlo dugo i komplicirano austrijsko prezime, koje se pisalo drukčije nego što se izgovaralo, ali nije znao drugih njemačkih riječi mimo Fußball-Weltmeisterschaft. I sad mi je u uhu taj njegov savršeni izgovor u dvije riječi i dva uzdaha. Mogu ga ponoviti kad sam sam, tako da me nitko ne može čuti.
U to vrijeme postojale su samo dvije dijagnoze. Mogao si biti zaostao ili si mogao biti defektan. Katkad se, skoro pola stoljeća kasnije, vraćamo svojim djetinjstvima, među slojeve tog sporo protječućeg vremena, i zapravo vrlo lako među tom odavno palom djecom epohe uspostavljamo novi poredak i dijelimo im dijagnoze za koje se tada nije znalo. Davor je, kako se govorilo, bio defektan. Dvadesetpetogodišnji mladić, vrlo lijep – “izgleda, Bože mi prosti, ko da je normalan!” – nikad, međutim, nije išao u školu, niti je bio radno sposoban. Miran i ljubazan prema svima, samo što nikoga nije mogao pogledati u oči, nego je pogledom lutao negdje gore, kao da mu se zmaj otrgnuo s uzice pa ga sad traži, i ništa nije mogao naučiti, ništa ga nije zanimalo, osim nogometa.
Nekoliko dana prije Svjetskog prvenstva dogodila se, kako se to na Sepetarevcu govorilo, tragedija. Brat gospođe Ute, koju smo svi zvali Beba, vraćao je obitelj s mora, pa je, da izbjegne kamion iz suprotnog smjera, autom odletio u Neretvu. Svi su se podavili: gospodin Ulrih, kojeg smo svi zvali Braco, njegova žena gospođa Tidža, i svo troje njihove djece: Jasen, Goran i Maja. Jasenu je bilo osam godina. A meni je isto osam godina. Neki vrlo čudan me je osjećaj podilazio, neka ugodna jeza, od toga što je Jasen poginuo. Kao da sam mu pomalo zavidio, a kao da sam i sam pomalo poginuo… S Jasenovim sudjelovanjem u toj tragediji, i ja sam bio nekako odrasliji.
Teta Beba i čika Rudo išli su da sahranjuju svoje, a Davora su ostavili nama. Javorka bi ujutro otišla na posao, Nona bi po kuhinji nešto radila, ili bi išla u sobu da se odmara i da čita, a Davor i ja čekali smo popodnevne utakmice. On je nešto zapisivao u svoje bilježnice – od kuće ih je donio čitavu gomilu – a ja sam listao enciklopedije, atlase, velike knjižurine o biljkama i životinjama… Bavio sam se onim čime se i inače bavim, ali pomalo se praveći važan. Htio sam se pokazati pred Davorom, iako je njemu bilo savršeno svejedno što radim. Davora nije bilo briga za mene, kao što ga nije bilo briga ni za bilo koga drugog, pa tako ni za tetu Bebu i čika Rudu. Tragedija ga se nimalo nije ticala.
Ali čim bih mu rekao: hajde reci!, Davor bi rekao: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. Svakih petnaestak minuta – što je za mene, osmogodišnjaka, bilo veoma dugo vrijeme – rekao bih hajde reci, a Davor bi odgovorio: Fußball-Weltmeisterschaft 1974. I tako po stotinjak puta svakoga od tih devet ljetnih dana koliko je Davor proveo s nama na Sepetarevcu i koliko je teti Bebi i čika Rudi trebalo da pokopaju Bracu, Tidžu i djecu. Došao je dan prije utakmice Jugoslavije i Njemačke, a otišao večer po utakmici Jugoslavije i Švedske. Između toga, Jugoslavija je igrala i s Poljskom. Bile su to tri utakmice, tri poraza, na crno-bijelom televizoru Elektronske industrije Niš, koji se zvao Ambasador 61 Super I.
Davor bi sjedio na šamlici, skoro da je nosom dodirivao ekran, ja bih sjedio na kauču, tako da sam preko njegove glave mogao gledati utakmicu. Uglavnom je nepomično šutio, kao da u tom neugodnom položaju ne osjeti nikakvo stezanje i bol u koljenima i krstima, samo bi povremeno kroz grlo huknuo: ih! I tad bi se činilo da Davor žali, i da osjeća taj gorki teret vremena, što ga nose porazi u odlučujućim utakmicama. Defektan je, govorili su, inteligencija normalna, a njega nije briga što su mu rođaci izginuli, nesretnice Beba, nesretnik Rudo, govorili su i sve klimali glavama, kao onaj mehanički pas iza zadnjeg stakla automobila, koji za vožnje klima glavom. Ja sam, međutim, znao da Davor nije defektan i da je bolje od sviju nas znao koliko je velik ovaj poraz protiv Njemačke. “Ovo je tragedija za čitavu generaciju naših fudbalskih asova!”, lamentirao je televizijski komentator. Davor je još jednom huknuo: ih! Slika na ekranu se zaustavila, pojavio se stilizirani latinični natpis: Stanka u programu.
Sutradan su na Sepetarevac stigli gosti, da nam malo prave društvo, da ne budemo sami s Davorom, i svi su govorili o utakmici, o tom velikom porazu od Njemačke, s kojim su potonuli svi naši snovi. Davor im je svaki čas upadao u riječ, ispravljao ih nekim ravnim monotonim glasom, a onda upadao u očaj, sve dok konačno nisu prestali razgovarati o toj utakmici. A kako je Beba?, upitao je netko. Javorka se jučer čula s njom. Nismo imali telefon, pa su se svi telefonski razgovori obavljali iz pošte, ili bi majka telefonirala s posla. Davor se, međutim, nije mogao smiriti, nego je ponavljao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, Fußball-Weltmeisterschaft 1974, sve dok se gosti konačno nisu pokupili i otišli.
Nona je tad otišla u sobu da čita, a ja sam, nakon što smo nas dvojica ostali sami, imao potrebu da mu nekako kažem da sam na njegovoj strani, da je on u pravu, a svi oni su neznalice i budale. Ali nije bilo jezika kojim bih mu to rekao, jer mi se činilo da me Davor ne sluša i da ga nije briga što mu govorim. Divio sam mu se, kao što se nikome do tada nisam divio i kao što ću se malo kome u sljedećih pedesetak godina diviti. Davor je, naime, upamtio svaki trenutak jučerašnje utakmice, sve što se zbivalo na igralištu, svaku riječ televizijskog komentatora, ali i sve ono što se zbivalo na ekranu, a o čemu komentator ništa nije rekao. Usto, u glavi je imao sat, i precizno je znao u kojoj se minuti utakmice što dogodilo. O tome je bio spreman govoriti, odgovarao bi na svako moje pitanje, a onda bi iz glave reproducirao neku drugu utakmicu o kojoj ja ništa nisam znao, ili se nisam ni rodio kada je odigrana, koja je po nečemu važnom, ili nečemu skroz sporednom, bila slična ovoj. Shvatio sam da je Davor defektan po tome što je od utakmice između Jugoslavije i Njemačke upamtio više toga nego što ja pamtim od cijeloga svog osmogodišnjeg života, a da u Davorovo upamćivanje utakmica Fußball-Weltmeisterschaft 1974. koje su se prenosile na televiziji stane više sjećanja i uspomena nego u sve naše živote na Sepetarevcu, uključujući i Nonin. Pozavidio sam mu na njegovoj defektnosti. Bio sam tek na početku i nisam razmišljao o tome kako se s njome može kroz život. Teta Beba i čika Rudo još uvijek su bili besmrtni, pa će se brinuti za Davora.
Utakmica s Poljskom bila je incidentna. Davor je vikao na televizor: Ne može tako, ne može tako!, jer je sudac svirao nevidljivi penal za Poljake, te je isključio Stanislava Karasija. Nešto se dogodilo, a mi nismo znali što. Davor nije mogao podnijeti da se dogodilo to nešto što je onda poremetilo red stvari u igri. Nona je na njegovu viku došla iz sobe, naredila je: Šuti! Sjedi tu! Davor je pokunjeno sjeo, i neko vrijeme nije davao glasa od sebe, samo je skrušeno zvjerkao prema ekranu, sve dok nije zaboravio, sve dok se Nona nije vratila u sobu, a nas dvojica nastavili smo gledati utakmicu. Ja sam razmišljao o tome da ću za sljedećega Svjetskog prvenstva imati dvanaest godina. Činilo se to neshvatljivo mnogo.
Bila je srijeda popodne, 3. srpnja 1974, kada su teta Beba i čika Rudo, crni kao crni gavrani, ona nezdravo rumena i oteklog lica, došli po Davora. Pili su kavu, tiho plakali, Nona i Javorka su samo šutjele i izgovarale neke čudne riječi, kao da govore na prekidač, ali onda je ponovo nastupio kraval kada su Davora pokušali odvesti kući. Vikao je, nikako se nije dao, tetu Bebu uhvatio je užas, mislila je da Davor više nikada neće htjeti da ide njihovoj kući, a onda sam ja rekao, ne znam što mi je bilo da progovorim, da će Davor ići nakon utakmice. Je li tako?, obratio sam mu se. Davor je potvrdno klimnuo glavom. Bio sam ponosan. Davoru bi lakše bilo da ima brata ili sestru, rekla je Javorka. Prvi, vjerojatno i posljednji put osjećao sam se kao nekome brat.
Jugoslavija je izgubila i treću utakmicu zaredom. Svi smo zajedno sjedili u našem dnevnom boravku. Davor nosa uronjenog u ekran, ja na kauču za Davorom, teta Beba i čika Rudo tu negdje, između None i Javorke. Naši su – Bože zar sam ja ikad ikoje nazivao našima? – bili rezignirani, već su ispali sa Svjetskog prvenstva i sve im je bilo svejedno, čekali su da prođe utakmica, kao što su i njih četvero samo čekali da prođe utakmica. Šutjeli su, pravili se da zure u ekran da ne bi morali razgovarati o onome o čemu se ne može više ništa reći. I samo se još s vremena na vrijeme čulo kako Davor prozbori: Ih! Ih, ih! Ih, ih, ih!
Ne sjećam se jesam li ga ikad više vidio. Teta Beba uskoro se teško razboljela, Nona je govorila da ju je razbolila tragedija Bracine obitelji, i umrla je prije početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Čika Rudo nije bez nje umio s Davorom, pa je u panici pred vremenom koje je nastupalo navalio da se seli u Zagreb. Govorili su mu neka uspori, najprije da nađe dobrog kupca za stan – veliki starinski, odmah iznad Napretka, u Titovoj – ali njemu se baš sve uznedalo. Završio je negdje u Novom Zagrebu, u jednosobnom stanu navrh nebodera. Sljedećeg ljeta, u vrijeme onih najvećih vrućina, vinuo se u očaju s balkona dok je Davor sjedio nosa uronjenog u ekran iza kojeg se igrala prvenstvena utakmica između Dinama i Partizana.
Zagrebačka je rodbina naslijedila stan koji i nije vrijedio mnogo, a Davora su smjestili u ustanovu. U Noninoj bilježnici ostao je zapisan naziv ustanove i ime liječnice zadužene za Davora. Mnogo godina kasnije, one godine kada sam se doselio u Zagreb, nazvao sam ustanovu, doktorica nije tu više radila. Sricao sam Davorovo prezime, komplicirano kao Fußball-Weltmeisterschaft 1974, nemoćan da ga pravilno izgovorim. Nemamo takvog klijenta, izgovorio je hladan ženski glas. I to je bilo sve.
Davor je bio kao Borgesov Funes pamtitelj, nemoćan u svom sveznanju. Nije imao ništa osim mog divljenja. Mislio sam: najsretniji je onaj koji u glavi nema ništa osim svih utakmica koje je u životu gledao. Bio sam dijete. Svakog svjetskog prvenstva vraća mi se taj isti djetinji dojam da nad svakom ovom utakmicom bdije svevideće Davorovo oko.