Objavljeno 19. 06. 2008.
Kada je u Sarajevu ubijen učenik Katoličkog školskog centra Denis Mrnjavac, u gradu se na uzbunu podiglo sve živo. Organizirani su okrugli stolovi, građani su izašli na demonstracije protiv vlasti i neefikasne policije, koje su se zatim ponavljale iz tjedna u tjedan, tako da je stradanje dječaka u samo nekoliko dana postalo društvenim i političkim pitanjem. Denisa su u tramvaju nasmrt izbola trojica vršnjaka, koje nije poznavao, niti im se obratio. Navodno ih je pogledao.
Kada je u Zagrebu neki dan od posljedica premlaćivanja umro učenik Grafičke škole Luka Ritz, nije se dogodilo ništa. Tek vijest koja će biti višednevni šlager na stranicama u novinama, i ništa osim toga. Nema demonstracija niti političkih pitanja. Luku su na autobuskom stajalištu na Bandićevom obnovljenom cvjetnom Bundeku pretukla dvojica huligana. Nije im htio dati mobitel i novac.
Zašto je u Sarajevu bilo reakcije, a u Zagrebu nije, na tako sličan zločin? Prvo što nam pada na um razlika je u mentalitetima. U balkanskijem i orijentalnijem gradu ljudi su, kako u mržnji i međusobnoj nesnošljivosti, tako i u ljubavi i solidarnosti, vazda bliži jedni drugima. To nipošto ne znači ni da su bolji i osjećajniji, ni da ih se više tiče ubojstvo jednoga dječaka, nego je tek riječ o tome da su u Sarajevu odnosi među ljudima bliži nekim tradicijskim konvencijama, nego u hladnom srednjoeuropskom Zagrebu.
Ipak je od toga važnije što je hrvatska metropola neusporedivo bogatija od bosanske. Ljudi tu bolje žive, građanska prava su im na višoj razini, država se za njih uspješnije skrbi. Zbog svega toga građani Zagreba pomalo gube i osjećaj društvene solidarnosti, ali i svijest o tome da se i njihovoj braći i sinovima može dogoditi ono što je zadesilo Luku Ritza. Po tome oni postaju slični građanima bilo kojega velikog europskog grada, Beča, Pariza ili Praga, gdje se, također, ništa ili gotovo ništa neće dogoditi kada huligani nasmrt premlate nedužnoga dječaka.
Ali postoji i nacionalni moment u priči. Denis Mrnjavac bio je Hrvat u većinskom bošnjačkom gradu. Iako njegovi ubojice o tome nisu ništa znali, i to je vjerojatno bio razlog za žestinu građanske reakcije. Možda bi se i za Luku Ritza demonstriralo da je bio romskoga, srpskoga ili arapskoga imena. To ni u sarajevskom, ni u zagrebačkom, a ni u pretpostavljenom europskom slučaju ne potvrđuje našu osjetljivost za položaj manjina, nego se samo radi o prihvaćenom shvaćanju političke korektnosti.
Postoje razlozi koji ljude mobiliziraju na revolt kada se dirne u one koji predstavljaju manjinu, kao što postoje i organizacije koje se bave zaštitom manjinskih prava, ali tko bi štitio prava Luke Ritza? Srednjoškolci koji čekaju autobus na stajalištu uz cvijećem obrasli Bundek ne pripadaju manjini. Denis Mrnjavac i Luka Ritz bili su mirni, dobro odgojeni i obrazovani dječaci. Ozbiljan problem društava u kojima živimo možda je upravo taj što stradavaju oni koji ne izgledaju kao divljaci. Kao u kakvom postapokaliptičnom filmu, u našim gradovima više nema mjesta za anđele. Nije problem Zagreba u odsustvu društvene solidarnosti, nego je problem u vlasti i policiji koji bi tu solidarnost građanima trebali nadomjestiti. Uostalom, za koga je onako ušarenjen Bandićev Bundek: za Luku Ritza ili za huligane?
Dani kada su u dva moja grada ubijali anđele
Objavljeno 19. 06. 2008.
Kada je u Sarajevu ubijen učenik Katoličkog školskog centra Denis Mrnjavac, u gradu se na uzbunu podiglo sve živo. Organizirani su okrugli stolovi, građani su izašli na demonstracije protiv vlasti i neefikasne policije, koje su se zatim ponavljale iz tjedna u tjedan, tako da je stradanje dječaka u samo nekoliko dana postalo društvenim i političkim pitanjem. Denisa su u tramvaju nasmrt izbola trojica vršnjaka, koje nije poznavao, niti im se obratio. Navodno ih je pogledao.
Kada je u Zagrebu neki dan od posljedica premlaćivanja umro učenik Grafičke škole Luka Ritz, nije se dogodilo ništa. Tek vijest koja će biti višednevni šlager na stranicama u novinama, i ništa osim toga. Nema demonstracija niti političkih pitanja. Luku su na autobuskom stajalištu na Bandićevom obnovljenom cvjetnom Bundeku pretukla dvojica huligana. Nije im htio dati mobitel i novac.
Zašto je u Sarajevu bilo reakcije, a u Zagrebu nije, na tako sličan zločin? Prvo što nam pada na um razlika je u mentalitetima. U balkanskijem i orijentalnijem gradu ljudi su, kako u mržnji i međusobnoj nesnošljivosti, tako i u ljubavi i solidarnosti, vazda bliži jedni drugima. To nipošto ne znači ni da su bolji i osjećajniji, ni da ih se više tiče ubojstvo jednoga dječaka, nego je tek riječ o tome da su u Sarajevu odnosi među ljudima bliži nekim tradicijskim konvencijama, nego u hladnom srednjoeuropskom Zagrebu.
Ipak je od toga važnije što je hrvatska metropola neusporedivo bogatija od bosanske. Ljudi tu bolje žive, građanska prava su im na višoj razini, država se za njih uspješnije skrbi. Zbog svega toga građani Zagreba pomalo gube i osjećaj društvene solidarnosti, ali i svijest o tome da se i njihovoj braći i sinovima može dogoditi ono što je zadesilo Luku Ritza. Po tome oni postaju slični građanima bilo kojega velikog europskog grada, Beča, Pariza ili Praga, gdje se, također, ništa ili gotovo ništa neće dogoditi kada huligani nasmrt premlate nedužnoga dječaka.
Ali postoji i nacionalni moment u priči. Denis Mrnjavac bio je Hrvat u većinskom bošnjačkom gradu. Iako njegovi ubojice o tome nisu ništa znali, i to je vjerojatno bio razlog za žestinu građanske reakcije. Možda bi se i za Luku Ritza demonstriralo da je bio romskoga, srpskoga ili arapskoga imena. To ni u sarajevskom, ni u zagrebačkom, a ni u pretpostavljenom europskom slučaju ne potvrđuje našu osjetljivost za položaj manjina, nego se samo radi o prihvaćenom shvaćanju političke korektnosti.
Postoje razlozi koji ljude mobiliziraju na revolt kada se dirne u one koji predstavljaju manjinu, kao što postoje i organizacije koje se bave zaštitom manjinskih prava, ali tko bi štitio prava Luke Ritza? Srednjoškolci koji čekaju autobus na stajalištu uz cvijećem obrasli Bundek ne pripadaju manjini. Denis Mrnjavac i Luka Ritz bili su mirni, dobro odgojeni i obrazovani dječaci. Ozbiljan problem društava u kojima živimo možda je upravo taj što stradavaju oni koji ne izgledaju kao divljaci. Kao u kakvom postapokaliptičnom filmu, u našim gradovima više nema mjesta za anđele. Nije problem Zagreba u odsustvu društvene solidarnosti, nego je problem u vlasti i policiji koji bi tu solidarnost građanima trebali nadomjestiti. Uostalom, za koga je onako ušarenjen Bandićev Bundek: za Luku Ritza ili za huligane?