Sve troje u razmaku od pola sata. Na sokaku, u dvorištu, telefonski.
Ne bih inače nikoga poslušala da i sama ne mislim: jest, važno je.
Nije proročanstvo babe Vange ili braće Tarabića, nije gledanje u karte ili grah, nije čitanje sudbine iz datuma rođenja, odnosno horoskopskog znaka ni po jednom astrološkom kalendaru.
Zato i jest važno jer je to „danas“ danas svih ljudi na svijetu. Nekome do kraja danasa više neće biti važno jer će zauvijek zatvoriti umorne oči, drugi će se obradovati nečemu za što u prijepodnevnim satima nije bio siguran hoće li se dogoditi, treći će odgonetati rebus koji ga dugo muči.
Nije srušen most iznad nabujale rijeke, onako kako pjevaju Simon & Garfunkel u Bridge over Troubled Water. Zašto onda putovati 90 kilometara od jednog do drugog mjesta udaljenih zračnom linijom jedan i pol kilometar. Preko njiva, polja i oranica to su dva kilometra.
Još je dnevna svjetlost pa se vide sivkasti, rumenkasti, plavkasti, zelenkasti dimovi iznad krovova, kako u kom trenutku, zavisno od linija sunčevih zraka.
Nekoliko osoba s prvoga kilometra treba stići do devedesetoga.
Tamo će ih čekati, pogrebna povorka neće krenuti prije nego što oni stignu.
Ovi koji su ostali na prvom, jer nisu baš svi mogli istovremeno napustiti isto mjesto, vidjet će kad će putnici stići. Poneko od njih još ima dobar vid, ta što je to kilometar i pol, bolje da svi nestanu s kugle zemaljske ako netko od njih ne bi toliko vidio.
– Eno su se uskomešali, znači, stigli su – izvještava pedesetogodišnjakinja koja uvlači konac u iglu bez naočala.
– Odmah će krenuti, da ih ne uhvati sumrak – predviđa druga, starija.
Nikada ljudi ne hvataju sumrak, iako ga očekuju, uvijek on njih nekako iznenadi, dočeka, zakači.
Groblje je bliže njihovoj strani pa će naizmjenično, upadajući jedni drugima u riječ, slagati kadrove dokumentarca o sahrani starijeg muškarca koga su svi poznavali.
Da je neki drugi datum, svi bi oni, osim prikovanih za krevet, bili u pogrebnoj povorci. Tako je u seoskim sredinama bilo od kad je svijeta i vijeka.
Ali danas je utorak, 22. 2. 2022. godine. Toliko dvojki – jedna plus – bit će u jednom običnom datumu tek za 200 godina.
Kako će se i gdje onda sahranjivati do jučer živi?
– Nije važno – odzvanja od onoga kome je važno samo njegovo danas.
Uz ispraćanje posmrtnih ostataka jednog ljudskog bića baš danas, proglašavam da je meni ovo danas itekako važno. Em mislim na tih dvije stotine godina unapred, em sam zadovoljna što sam baš danas riješila jednadžbu. Svi oko mene, u grupici koja s ove gleda na onu stranu, dobro znaju osnove matematike potrebne im za život i odavno su zbrojili: 90 kilometara se mora proći da bi se stiglo eno tamo, gdje se povorka zaustavila, na kilometar i pol odavde.
Nisam do danas baš bila sigurna, mislila sam nekih pedesetak kilometara. Ali, kad su oni počeli nabrajati: odavde – donde 20, pa onda 15 – dalje od – do 30, pa plus 15 – i još 10 – onako upoprijeko ako računamo, to ti je brat bratu 90.
– Nemoj zaboraviti da te čeka državna granica, nema kilometara, ali ima gubljenja vremena – upozorava ona koja je iznijela džezvu sa kavom.
Sve to samo na jednom i pol kilometru razdaljine. U selu koje je granica podijelila na ono u Hrvatskoj i drugo u Bosni i Hercegovini.
Pa da mi 22. 2. 2022. ne bude važan? Taman posla! Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog nade da će za nepredvidivih 200 godina tadašnji ljudi biti pametniji i pravedniji.
Danas
– Nije važno – kaže prijatelj.
– Jest, važno je – govore Sanja i Nevenka.
Sve troje u razmaku od pola sata. Na sokaku, u dvorištu, telefonski.
Ne bih inače nikoga poslušala da i sama ne mislim: jest, važno je.
Nije proročanstvo babe Vange ili braće Tarabića, nije gledanje u karte ili grah, nije čitanje sudbine iz datuma rođenja, odnosno horoskopskog znaka ni po jednom astrološkom kalendaru.
Zato i jest važno jer je to „danas“ danas svih ljudi na svijetu. Nekome do kraja danasa više neće biti važno jer će zauvijek zatvoriti umorne oči, drugi će se obradovati nečemu za što u prijepodnevnim satima nije bio siguran hoće li se dogoditi, treći će odgonetati rebus koji ga dugo muči.
Nije srušen most iznad nabujale rijeke, onako kako pjevaju Simon & Garfunkel u Bridge over Troubled Water. Zašto onda putovati 90 kilometara od jednog do drugog mjesta udaljenih zračnom linijom jedan i pol kilometar. Preko njiva, polja i oranica to su dva kilometra.
Još je dnevna svjetlost pa se vide sivkasti, rumenkasti, plavkasti, zelenkasti dimovi iznad krovova, kako u kom trenutku, zavisno od linija sunčevih zraka.
Nekoliko osoba s prvoga kilometra treba stići do devedesetoga.
Tamo će ih čekati, pogrebna povorka neće krenuti prije nego što oni stignu.
Ovi koji su ostali na prvom, jer nisu baš svi mogli istovremeno napustiti isto mjesto, vidjet će kad će putnici stići. Poneko od njih još ima dobar vid, ta što je to kilometar i pol, bolje da svi nestanu s kugle zemaljske ako netko od njih ne bi toliko vidio.
– Eno su se uskomešali, znači, stigli su – izvještava pedesetogodišnjakinja koja uvlači konac u iglu bez naočala.
– Odmah će krenuti, da ih ne uhvati sumrak – predviđa druga, starija.
Nikada ljudi ne hvataju sumrak, iako ga očekuju, uvijek on njih nekako iznenadi, dočeka, zakači.
Groblje je bliže njihovoj strani pa će naizmjenično, upadajući jedni drugima u riječ, slagati kadrove dokumentarca o sahrani starijeg muškarca koga su svi poznavali.
Da je neki drugi datum, svi bi oni, osim prikovanih za krevet, bili u pogrebnoj povorci. Tako je u seoskim sredinama bilo od kad je svijeta i vijeka.
Ali danas je utorak, 22. 2. 2022. godine. Toliko dvojki – jedna plus – bit će u jednom običnom datumu tek za 200 godina.
Kako će se i gdje onda sahranjivati do jučer živi?
– Nije važno – odzvanja od onoga kome je važno samo njegovo danas.
Uz ispraćanje posmrtnih ostataka jednog ljudskog bića baš danas, proglašavam da je meni ovo danas itekako važno. Em mislim na tih dvije stotine godina unapred, em sam zadovoljna što sam baš danas riješila jednadžbu. Svi oko mene, u grupici koja s ove gleda na onu stranu, dobro znaju osnove matematike potrebne im za život i odavno su zbrojili: 90 kilometara se mora proći da bi se stiglo eno tamo, gdje se povorka zaustavila, na kilometar i pol odavde.
Nisam do danas baš bila sigurna, mislila sam nekih pedesetak kilometara. Ali, kad su oni počeli nabrajati: odavde – donde 20, pa onda 15 – dalje od – do 30, pa plus 15 – i još 10 – onako upoprijeko ako računamo, to ti je brat bratu 90.
– Nemoj zaboraviti da te čeka državna granica, nema kilometara, ali ima gubljenja vremena – upozorava ona koja je iznijela džezvu sa kavom.
Sve to samo na jednom i pol kilometru razdaljine. U selu koje je granica podijelila na ono u Hrvatskoj i drugo u Bosni i Hercegovini.
Pa da mi 22. 2. 2022. ne bude važan? Taman posla! Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog nade da će za nepredvidivih 200 godina tadašnji ljudi biti pametniji i pravedniji.