Rašeljka je došla iz velikog grada, preko mora. Govorila je nekako gradski – lijepo, bijelo, mlijeko … rekli bi ovdje – spliski. Došla je i ostala. Bila je nova učiteljica.
Ivota nije volio školu, pače jezik koji je tamo važio bio mu je nerazumljiv. Ipak, naučio je pisati i čitati sva slova, a brojiti do sto, na sve načine. Jednoga je dana otišao kroz prozor. Nakon što ga je pojeo. Uvijek kada bi ga držala nervoza – tada mu je žaba (to je druga i duga priča) sisala utrobu i skakala po srcu – lomio bi staklo, gutao ga, da zatuče krastaša u sebi. I dok su se druga djeca grčila u klupama, on se dopisivao s kamenjem, suncem, brojio kišu i ptičje pjesme, čitao maslinama, pjevao lozi.
Onda je došla Ona, Rašeljka. Ivota se vratio. Sjeo bi na granu bora preko puta učionice, buljio u Rašeljku kroz prozor i maštao. Danima, mjesecima. Po žegi i daždu i studeni. U džepu je stiskao komade stakla, za svaki slučaj, ako ga uhvati veliki tres. Jednoga pretoploga majskoga podneva ništa mu nije pomoglo. Tresnuo je o zemlju. Ravno na glavu. Cijeli se razred, zajedno s učiteljicom, skupio oko krvavoga dječaka. Bio je ošamutu.
Rašeljka je imala stan u sklopu škole. Tamo su ga prenijeli. Htjela mu je oprati krv pa ga stade otkopčavati. Majica je već bila dolje, red je došao na hlače.
– Čekajte me u razredu! – osjeti ona radoznalo disanje svojih đaka na drugome dugmetu. Više hi nije imao.
Oprala ga cijeloga. I tako mu je trebalo. To pranje. Još nije dolazio sebi. Ali je njegov, je li … (neki bi promislili – miš, no grdno bi se prevarili), pomno pratio svaki njezin pokret i sve više dizao glavu. Da mu nešto ne promakne. Pogledi im se sretnu.
Zurila je, sva jadna i zamantana, u dječakovu spužvu kako se napinje puna života, gdje se obilato nalijeva krvlju i kiti znojem. Svi muškarci Ivotova koda, priznajmo istinu, pinkicu retardirani, imali su ga povećeg. Ali je ovaj klinac bio kod Boga, barem u nečemu, predobro zadužen. Očekivala je sitan i gladak smotuljak, računala je na kurčić pužić golić kakov bi rado, onako iz radoznalosti i čiste zajebancije, majčinski, isprala jezikom pa nježno, da ga ne probudi, pohranila, neko vrijeme, pod svoja nepca.
No prizor pred njom krao joj je zrak, drobio svijest. Srce joj prolupa načisto te se otkači, samo tako, i propadne kroz meso. Ravno dolje. Koprcajući se u vrućim sokovima, udaralo je ritam uzavreloj utrobi.
Na beživotnome mladome tijelu raslo je, malo je reć’, k’o u dvadesetpetogodišnjaka. Iz dječjih žlijezda upravo je nicalo drvo života. Iz žene se cijedilo. I to kako. Ova uzdahnu tužno, gotovo bolno. Sjeti je sjeta u kakovu je vukojebinu upala. Svijet Rašeljke C. postane ne veći od jednoga dobroga muškoga pedlja. Nije imala izbora.
– Šta se kurčiš?! – nimalo gradski zajeca učiteljica, uhvati dječakova udava te mu strasno zagrize glavu. Skoro odgrize, bogareti. Ivota se ne pomaknu. Samo beštija još više skoči.
Rašeljka sladostrasno opusti sve kočnice (nije joj trebalo ponavljati) i ponovo nađe izgubljenu radost, u ovome zaboravljenom selu na vrhu potopljenog otoka.
Svoje jedro tijelo, i tijelo jedro, razapne o najbolji jarbol za koji je znala te se upusti kroz oluju u kojoj je bila i krhi brod i surovi vjetar što se njime igra i utopljenik brez šanse i kapetan siguran na svome kursu i proključalo more što hi sve u svojem bijesu podavi. Bila je sve u jednome. Bila je široka k’o more i još deset puta toliko duboka. Bacala je sva na more. Kao da je znala da joj je more sudbina.
Njezinome narančastome tijelu izraste rep, a u njezinoj se kosi utope ribe. Sirena doroni do ruba mora i poleti u ponor, blizu zvijezdama. I ostane tamo … Nije imala pojma gdje je. Iz dubine svemira vrate je dva reda zuba. Ne baš bijelih.
– Ko ni jeba sirenu, ne zna ča je piška! – kretenski se cerio Ivota, kao da je upravo pročitao ono gore.
– A? – prenerazi se Rašeljka. Tada po prvi put promotri dječaka, više dijete, pred pubertetom ravno. Nije znala: ni tko je, ni što je, ni odakle je. Znala je samo – iz nečijeg je gnijezda ispao ravno pred njenu učionicu.
– To san prošti.
– Ma di? – još ništa nije shvaćala učiteljica s kojom se život zajebavao usitno. Prvo je došla u neku zabit na kraju okamenjenoga vala, zvanoga otok, gdje sigurno ni Bog svoga nema te još zapela (i to iz prve) za motku nekog slinavca. Što je najgore, bilo joj je dobro. Ma, što dobro – nikada bolje!
– U jednemen libru.
Ostala je paf. Ćutila se pan – pan. Ispod nje ležalo je dijete koje je, po svemu sudeći, trebalo biti njezin đak. Nije ni znala da postoji. Nitko joj nije rekao za nj. Nije ga bilo ni na jednome popisu. Nikome nije pofalio. Kakva šteta, provuče joj se kroz sivu koru.
– Ideš li u školu? – zablesavi se Rašeljka. Nije vladala sobom, a taj mačak što mu se zaslužno odmarao preko njegova nevina (tako je ona mislila) trbuščića, zbunjivao ju je još više. I rajcao. Gubila je jedan-nula. Nije joj bilo drago i bilo joj je više nego drago.
– Ne već! Sve znan! – dječak po prvi put, u svojem kratkome a zasranome životu, osjeti sigurnost pred drugom osobom. Ćutio je kako se nalazi na pravome mjestu.
– A šta znaš? – udahnu duboko učiteljica. Htjede prozračiti vrelo tijelo Rašeljka C. (27), iz grada s teraferme. Vrate joj se drugarice iz doma i njihova zajednička maštanja. Ni u jednoj od tih priča nije bio ugrađen ovaj malac niti išta slično. Dječačić, kojem je profil najjača strana. Uzme si ga kao Božji dar. Nije ga htjela pustiti. Nije imao ništa protiv.
– Pa … pisat i štit, e. I brojit do sto! Na sve načine … – pun je sebe bio Ivota. Punokrvnik mu se protegne, uhvati zraka, kao da će opet.
– Znan brojit do sto. To san već reka … ma… ma… stali smo kod jedan! – nastavi mali. Nije mu bilo dosta. (Odakle mu to?) Nikada do sada nije bio na domaćem terenu. Ali evo ga sada. I to je bilo to.
Vani je bilo sunce. U kući joj je bio anđel. Zidovi su pjevali. Vjetar je makovim laticama obojao prozore na njezinome stanu. Predragi je Bog bio zaljubljen u nju. Bio je to predivan dan.
Kod broja četiri ili pet (sada to više nije bitno), učiteljica u Srhovem Docu, Rašeljka Ce. (27), iz grada s obale, cura (stara?) sumnjive reputacije u školskom zboru, zbog zabranjene veze s oženjenim muškarcem, pa prokleta i za kaznu odbačena sve do ruba mora, tamo na vrhu hridi, slavila je ovaj dan. Možda najljepši za nju. Svoje zdravo meso, boje naranče, zategla je svo u bijelo. Poput ličinke zamotala se u Ivotovo sjeme. Svaki komadić njezine kože, svaka bora na toj koži, svaka rupa u njenome mesu dozivala je dječaka brez imena.
– Kako se zoveš? – sjeti se žena svojega propusta, dok joj je malac mokraćom opuštao tijelo. Pod njegovim se mlazom, iz zakorenih niti, rađao prekrasan leptir. Brez straha. Žaba više nije stanovala tu. Ljubomorna, ostavila je dječaka i zavukla se u hlad. Ne daleko. Ljepota je bila slobodna.
Ivota je bio najbolji, najjači, najveći. Tako mu je dolazilo. Tako mu se činilo. I dobro mu se činilo. A bila mu je tek trinaesta.
Eto noći. Đaci su (a tko se i sjetio njih?) odavno izgubili strpljenje; malo su čekali pa šmugnuli kućama. Briga njih za učiteljicu i za Ivotu. Glavno da nije bilo nastave. Sada su, sigurno, i pred večerom.
Mali Ivota nije htio doma. Nije mu se dalo. Bio je ovo predobar film.
Netko zakuca na vrata.
Don Sorgo Kuštrin, seoski župnik, nije bio u Ivotovu filmu. Ali dogodilo se obrnuto. Ništa popu nije moglo promaći. Ni taj gologuznjak što se cijeli dan zadržao u učiteljičinu stanu. Škola je bila preko puta crkve. Ni u snu se nije nadao da mu taj idiot, za kojeg se priča da goji žabu u prsima, taj punjetar sa grane, može upasti u najslađi kolač. To mu nije bilo drago. Nikako … A zamalo je uspio.
Don Sorgo, agent tajne i više sile, oholi mladić na dobrome vrelu, bio je gori od psa čuvara kada mu se netko miješao u njegove ograde. Nije trpio nikakvo bluđenje izvan svoje kontrole. Sve je držao pod svojim skutima, on, don Sorgo, župnik u Srhoven Docu, u koji je stigao iz pripizdinepitajbogaotkud. Stranac. Žene su držale njegovu stranu. Držale su ga za sveca.
– Lip je kako slika! Pjunuti Isukarst! Ovaki bi bi i On, ka bi ga obrivali i ostrigli. Čaa je liiip!
Crkvi u Srhoven Docu nikada nije bolje išlo. Žene, vjernice i one druge (ma koja to nije bila?… samo su to neke krile od muži), zbijale su se u crkvu, za misa, kao lastavice pred kišu. Nisu mu davale mira ni danju i obnoć. Hrlile su u njegove odaje, ni vinske im mušice nisu bile ravne, nikada se ne sudarajući ni ometajući jedna drugu. Pop hi je strpljivo i s radošću primao, redovito blagoslivljao. Jednu po jednu ili više njih iz kulpa. Kako bi mu se namjestilo. A imao je kulap i kondicije. E.
Sve su mu dolazile – nije birao. One su izabrale njega. Navikle ga i njemu se primilo. Ali, u špilu nedostajala jedna karta. Po njegovoj procjeni, najjača i najbolja. Čisti karig, adut.
Rašeljka, seoska učiteljica i najbliža susjeda pride, kružila je daleko od pastira i njegova stada. Ovaj nije našao načina da je privuče, uvuče i da joj se uvuče. Nikada nije odbijala poziv na večeru ili ručak. To ne. Bili su oni jako dobri, pače, i više nego pristojni susjedi. Ali, dalje od toga nije išlo, jer, korpa je visila u zraku. Malo pomalo i pop postane nesiguran u njezinoj blizini. Molio je svojega Gazdu da mu pomogne. Taj ga ne odbije. Nema problema, samo neka se strpi. Još samo malo. Ma je strpljenja bilo sve manje u uspaljenka. O, taštino, ime ti je sašiveno u halje! Izgubio je kontrolu. Više nije mogao natrag. Ograničio je broj posjeta, skoro ukinuo. Žene su izvisile poradi Rašeljke. Samo je još sluškinja imala nešto kredita.
U njegovoj je glavi kuhalo. Samo tako. Vježbao je desnicu i ljevicu. Prizivao više ime učiteljice no Njegovo. Za misa je nebulozama hranio stado, koje je onda povraćalo putem kućama, nije napredovalo i stade se osipati. Onaj s križa, gledajući sve to ispod oka i sa strane (nije mogao ispraviti glavu), vikao je za pastirom po hramu.
– He! He! Lako je Tebi, Tvoje su muke prošle! A i moje će… još večeras, da znaš! – cerio Mu se tašti mladić loših nerava. S visoko podignutom čašom krvi Njegove pomiješane s vlastitim sjemenom, oholo je nazdravljao Rašeljkinu mesu, boje naranče, pred sjenom raspela. Toga vreloga majskoga popodneva pop je nazirao kraj svojoj muci. Spasonosna formula, čarobni napitak, specijalni cockatil – samo za nju! Neće mu moći odoljeti. To nikako. Ni govora. Još iste večeri bit će njegova.
No, onda se malac (pop je to komentirao ovako: Retardirana žaba, pionir jedan te klasni neprijatelj!), istoga dana, istinabog, bilo je to davna ljeta Gospodinova 1953., strmopizdio, ravno u sud vrele juhe koju je velečasni, upravo, bio spreman kusati. Zaštrapalo je na sve strane. Okupa i don Sorgu. Don popizdi skroz… A zamalo je uspio. Skoro. Za ovoliko … Pošalje po sluškinju… Živci su mu bili na laštik.
Netko pokuca na vrata.
Mareta je uvijek slijedila svoju guzicu. Tako se zavjetovala i tako ju je išlo. Išla je natraške. Pravocrtno i brez greške. I po najvećem mraku. Činilo se da ima oči na leđima. Nikada vas nije gledala u oči. Jok! Jerbo su joj one bile tamo gdje im je i mjesto. Vi ste buljili u njezinu bulju (puhaló, rekli bi domoroci), a ova vam je vraćala istom mjerom.
– Posla me župnik… zarad večere… da vin diste – progovori rit, drito Rašeljki u lice, na otvorenim vratima školskoga stana.
– I što si vidila? – baci se na nju svećenik, čim joj zadak uđe u njegovo vidno polje. Bio je sav nadrkan. Pod mantijom su mu se kotila jata hladnih kapi. Jurila su dolje, niz leđa ili prsišta, svaka grupa sa svoje strane, i zbrajale se među njegovim nogama. Dolje, u biranoj zoni, oplahivale su mladiću najdraži dio vlastita mesa. Koji ni Mareti nije bio mrzak. Pače, znala je ona dobro raspored koji je tamo vladao; od pupoljka pod trticom, u čijim su laticama bile tetovirane uspomene na sjemenište, do vrele kite, s kojom se ona rado igrala. Igrala i klizila po glatkim kuglama tuda, do čije je kliskosti vlasniku bilo jako stalo. Naime, ovaj se brijao i dolje. Pop je držao do higijene. Nego.
– A, ništa.
– Moga san i mislit – u njemu je ključalo još luđe, još huđe. Makinalno posegne za čašom, sa stola pred sobom, i, onako ne misleć (budalo, to je bilo za NJU!), iscijedi u se dobar gutljaj.
Od toga mu ne bi ništa lakše. Taman.
Zarobi ga silna vrućica. Pomisli kako odavno nije bilo ovako toplo, nikada u ovo doba godine. Znojem natopljeni ovratnik rezao mu je grlo, a u međunožju mu se vreli komad borio za prostor, razgrnuo mantiju, tražeći izlaz. Kao da mu je nešto kralo zrak i pumpalo krv.
Davao je na čovjeka s vješala. Što mu je zraka bilo manje – kurac mu je bivao sve nemirniji, sve veći. Strah još veći. Najveći.
Mareti ništa ne promakne. Poradova se jadnica, toj promjeni. Tom obećavajućem profilu. Spusti gaće do koljena. Brzo i lako. Laštik na tim gaćama, jedinim koje je imala, već odavno, nije služio ničemu. Zadigne suknju, debelo joj se meso dohvati sjaja petrolejke, pa krene ravno na popa. Naj je voljela kada bi je gospodar uzeo odostraga, kada bi joj češljao po debelome crijevu, oslobađao je nadutosti (sve je to bilo od previše povrća) te bi mu ona radosna, poslije, poput kozlice, veselo prdila u krilu. Jer, plin se klinom izbija!
Vlč. don Sorgo Kuštrin, mladić na službi u selu na otoku pri samome rubu mora, daleko, daleko od svojega doma i hladnih planina djetinjstva, zamotan oko vlastite ukrudbe i umočen u strah, poput gladnoga ptića otvorena kljuna, pokušavao se ponovo navući na zrak. Nije ga baš išlo. Ukočen pogled prišije za stropnu petrolejku, oko koje su se blesirale leptirice. Ove su padale, skvarcanih krila, po stolu ispod, hladile se u praznim tanjirima, pa se opet vješale o gusti stup svjetla.
Prekrasna, polumasna i pomalo smrdljiva, ali samo malo, baš koliko treba, Maretina guzica bijaše na domak cilju, kadli se župnik, mlatarajući rukama i rastavljenih žvala pridruži leptiricama. Stolac se, natopljen njegovom mukom, prevrnu. Isukani ud povuče za sobom stolnjak, potaraca stol; stol serviran za večeru, večeru za dvoje. Cura zapne za izneređeni namještaj i ispruži se, koliko je duga i guzata.
Gore se velečasn družio sa sjenama, sve mirno i lagano, sasvim lagano, kao da dušu uči letenju.
Poskakivala je cura, pokušavala ga dohvatiti, trudila se oko njegove najniže točke, oko njegova punokrvnika, njegove kobilice što je parala prostor. I uspjela. Objesi se mala, i dok joj je guzica ucrtavala široku sjenu kroz nered pod sobom, pop je povede sa sobom. Isto mirno, isto lagano. Kao da nije bilo novoga opterećenja.
Visjela je o njoj najdražem kurcu, metar-dva od poda. Nikada se do sada nije družila s njim ovako. Ni ovako visoko. Kojeg li iskustva! Pa i kuća joj se učini (njezina vlastita!) boljom i ljepšom iz nove perspektive. Uživala je u najnovijoj igri svojega gospodara. Prepustila mu se sva, diveći se muškarčevoj mašti. Sirotica, nije kopčala ništa. A kada je oćutjela pulsiranje pod svojim dlanovima, bila je na sedmome nebu ili negdje iznad komode. Don Sorgo ispusti teret ravno na sluškinju. Natopi joj pogled, prekrca lice. Bez straha, ova sve uredno sredi. Znala je znanje. Na sliskoj gurli mokri joj prsti izgube stisak a sretno djevojče poljubi komodu. Svom težinom.
Pop nastavi let (sad je to bilo nešto drugo), trzajući se poput probušena balona. Šištao je okolo, odbijajući se od zidove i plafon. Kontrola se pogubi. Leptirice isto, kliznuvši u mrak, a njegova duša za njima.
Župnik se strovali ravno na stol, glavom polupa ono što je preostalo na njemu i onda, opet i repete, to s glavom, ponovi o kameni pod.
Uzalud je cura dozivala ime Njegovo. Nije joj bolje išlo ni s cijelim korom svetaca. Mora da su upravo večeravali, pa su, pristojni kakvi li su već, a tko će ako ne oni, držali kako je razgovarati punih usta daleko od bontona, pače opasno, kao što ćemo se i sami uvjeriti. Svi se ogluše o jadnicu.
Don Sorgo nije mario za to. Nije mario više nizašta. Za njega je bilo kasno, kasno za sve. Sluz, iz loše promiješanoga cockatila, ugnjijezdila mu se u dušniku i ukrala dah. Vlastito sjeme dođe ga glave.
Maretin krik potrese župni dvor pa se prošeta u selo, u noć. Naći će već nekoga, onako, usput.
Začu se kuckanje, dolje niz gaj.
– Ko je to? – usere se mali Ivota. Načisto. Nije mu bilo lako. U mrčini šumice, na pola puta do kuće, nešto ga je pratilo u stopu.
Motrio je lijevo, motrio je desno. Mokrio je ravno u hlače kada nepravilni koraci utihnu. Tik iza. Kao prdac smrdljiv i vreli dah zabije mu se u potiljak.
Dan mladosti
Rašeljka je došla iz velikog grada, preko mora. Govorila je nekako gradski – lijepo, bijelo, mlijeko … rekli bi ovdje – spliski. Došla je i ostala. Bila je nova učiteljica.
Ivota nije volio školu, pače jezik koji je tamo važio bio mu je nerazumljiv. Ipak, naučio je pisati i čitati sva slova, a brojiti do sto, na sve načine. Jednoga je dana otišao kroz prozor. Nakon što ga je pojeo. Uvijek kada bi ga držala nervoza – tada mu je žaba (to je druga i duga priča) sisala utrobu i skakala po srcu – lomio bi staklo, gutao ga, da zatuče krastaša u sebi. I dok su se druga djeca grčila u klupama, on se dopisivao s kamenjem, suncem, brojio kišu i ptičje pjesme, čitao maslinama, pjevao lozi.
Onda je došla Ona, Rašeljka. Ivota se vratio. Sjeo bi na granu bora preko puta učionice, buljio u Rašeljku kroz prozor i maštao. Danima, mjesecima. Po žegi i daždu i studeni. U džepu je stiskao komade stakla, za svaki slučaj, ako ga uhvati veliki tres. Jednoga pretoploga majskoga podneva ništa mu nije pomoglo. Tresnuo je o zemlju. Ravno na glavu. Cijeli se razred, zajedno s učiteljicom, skupio oko krvavoga dječaka. Bio je ošamutu.
Rašeljka je imala stan u sklopu škole. Tamo su ga prenijeli. Htjela mu je oprati krv pa ga stade otkopčavati. Majica je već bila dolje, red je došao na hlače.
– Čekajte me u razredu! – osjeti ona radoznalo disanje svojih đaka na drugome dugmetu. Više hi nije imao.
Oprala ga cijeloga. I tako mu je trebalo. To pranje. Još nije dolazio sebi. Ali je njegov, je li … (neki bi promislili – miš, no grdno bi se prevarili), pomno pratio svaki njezin pokret i sve više dizao glavu. Da mu nešto ne promakne. Pogledi im se sretnu.
Zurila je, sva jadna i zamantana, u dječakovu spužvu kako se napinje puna života, gdje se obilato nalijeva krvlju i kiti znojem. Svi muškarci Ivotova koda, priznajmo istinu, pinkicu retardirani, imali su ga povećeg. Ali je ovaj klinac bio kod Boga, barem u nečemu, predobro zadužen. Očekivala je sitan i gladak smotuljak, računala je na kurčić pužić golić kakov bi rado, onako iz radoznalosti i čiste zajebancije, majčinski, isprala jezikom pa nježno, da ga ne probudi, pohranila, neko vrijeme, pod svoja nepca.
No prizor pred njom krao joj je zrak, drobio svijest. Srce joj prolupa načisto te se otkači, samo tako, i propadne kroz meso. Ravno dolje. Koprcajući se u vrućim sokovima, udaralo je ritam uzavreloj utrobi.
Na beživotnome mladome tijelu raslo je, malo je reć’, k’o u dvadesetpetogodišnjaka. Iz dječjih žlijezda upravo je nicalo drvo života. Iz žene se cijedilo. I to kako. Ova uzdahnu tužno, gotovo bolno. Sjeti je sjeta u kakovu je vukojebinu upala. Svijet Rašeljke C. postane ne veći od jednoga dobroga muškoga pedlja. Nije imala izbora.
– Šta se kurčiš?! – nimalo gradski zajeca učiteljica, uhvati dječakova udava te mu strasno zagrize glavu. Skoro odgrize, bogareti. Ivota se ne pomaknu. Samo beštija još više skoči.
Rašeljka sladostrasno opusti sve kočnice (nije joj trebalo ponavljati) i ponovo nađe izgubljenu radost, u ovome zaboravljenom selu na vrhu potopljenog otoka.
Svoje jedro tijelo, i tijelo jedro, razapne o najbolji jarbol za koji je znala te se upusti kroz oluju u kojoj je bila i krhi brod i surovi vjetar što se njime igra i utopljenik brez šanse i kapetan siguran na svome kursu i proključalo more što hi sve u svojem bijesu podavi. Bila je sve u jednome. Bila je široka k’o more i još deset puta toliko duboka. Bacala je sva na more. Kao da je znala da joj je more sudbina.
Njezinome narančastome tijelu izraste rep, a u njezinoj se kosi utope ribe. Sirena doroni do ruba mora i poleti u ponor, blizu zvijezdama. I ostane tamo … Nije imala pojma gdje je. Iz dubine svemira vrate je dva reda zuba. Ne baš bijelih.
– Ko ni jeba sirenu, ne zna ča je piška! – kretenski se cerio Ivota, kao da je upravo pročitao ono gore.
– A? – prenerazi se Rašeljka. Tada po prvi put promotri dječaka, više dijete, pred pubertetom ravno. Nije znala: ni tko je, ni što je, ni odakle je. Znala je samo – iz nečijeg je gnijezda ispao ravno pred njenu učionicu.
– To san prošti.
– Ma di? – još ništa nije shvaćala učiteljica s kojom se život zajebavao usitno. Prvo je došla u neku zabit na kraju okamenjenoga vala, zvanoga otok, gdje sigurno ni Bog svoga nema te još zapela (i to iz prve) za motku nekog slinavca. Što je najgore, bilo joj je dobro. Ma, što dobro – nikada bolje!
– U jednemen libru.
Ostala je paf. Ćutila se pan – pan. Ispod nje ležalo je dijete koje je, po svemu sudeći, trebalo biti njezin đak. Nije ni znala da postoji. Nitko joj nije rekao za nj. Nije ga bilo ni na jednome popisu. Nikome nije pofalio. Kakva šteta, provuče joj se kroz sivu koru.
– Ideš li u školu? – zablesavi se Rašeljka. Nije vladala sobom, a taj mačak što mu se zaslužno odmarao preko njegova nevina (tako je ona mislila) trbuščića, zbunjivao ju je još više. I rajcao. Gubila je jedan-nula. Nije joj bilo drago i bilo joj je više nego drago.
– Ne već! Sve znan! – dječak po prvi put, u svojem kratkome a zasranome životu, osjeti sigurnost pred drugom osobom. Ćutio je kako se nalazi na pravome mjestu.
– A šta znaš? – udahnu duboko učiteljica. Htjede prozračiti vrelo tijelo Rašeljka C. (27), iz grada s teraferme. Vrate joj se drugarice iz doma i njihova zajednička maštanja. Ni u jednoj od tih priča nije bio ugrađen ovaj malac niti išta slično. Dječačić, kojem je profil najjača strana. Uzme si ga kao Božji dar. Nije ga htjela pustiti. Nije imao ništa protiv.
– Pa … pisat i štit, e. I brojit do sto! Na sve načine … – pun je sebe bio Ivota. Punokrvnik mu se protegne, uhvati zraka, kao da će opet.
– Znan brojit do sto. To san već reka … ma… ma… stali smo kod jedan! – nastavi mali. Nije mu bilo dosta. (Odakle mu to?) Nikada do sada nije bio na domaćem terenu. Ali evo ga sada. I to je bilo to.
Vani je bilo sunce. U kući joj je bio anđel. Zidovi su pjevali. Vjetar je makovim laticama obojao prozore na njezinome stanu. Predragi je Bog bio zaljubljen u nju. Bio je to predivan dan.
Kod broja četiri ili pet (sada to više nije bitno), učiteljica u Srhovem Docu, Rašeljka Ce. (27), iz grada s obale, cura (stara?) sumnjive reputacije u školskom zboru, zbog zabranjene veze s oženjenim muškarcem, pa prokleta i za kaznu odbačena sve do ruba mora, tamo na vrhu hridi, slavila je ovaj dan. Možda najljepši za nju. Svoje zdravo meso, boje naranče, zategla je svo u bijelo. Poput ličinke zamotala se u Ivotovo sjeme. Svaki komadić njezine kože, svaka bora na toj koži, svaka rupa u njenome mesu dozivala je dječaka brez imena.
– Kako se zoveš? – sjeti se žena svojega propusta, dok joj je malac mokraćom opuštao tijelo. Pod njegovim se mlazom, iz zakorenih niti, rađao prekrasan leptir. Brez straha. Žaba više nije stanovala tu. Ljubomorna, ostavila je dječaka i zavukla se u hlad. Ne daleko. Ljepota je bila slobodna.
Ivota je bio najbolji, najjači, najveći. Tako mu je dolazilo. Tako mu se činilo. I dobro mu se činilo. A bila mu je tek trinaesta.
Eto noći. Đaci su (a tko se i sjetio njih?) odavno izgubili strpljenje; malo su čekali pa šmugnuli kućama. Briga njih za učiteljicu i za Ivotu. Glavno da nije bilo nastave. Sada su, sigurno, i pred večerom.
Mali Ivota nije htio doma. Nije mu se dalo. Bio je ovo predobar film.
Netko zakuca na vrata.
Don Sorgo Kuštrin, seoski župnik, nije bio u Ivotovu filmu. Ali dogodilo se obrnuto. Ništa popu nije moglo promaći. Ni taj gologuznjak što se cijeli dan zadržao u učiteljičinu stanu. Škola je bila preko puta crkve. Ni u snu se nije nadao da mu taj idiot, za kojeg se priča da goji žabu u prsima, taj punjetar sa grane, može upasti u najslađi kolač. To mu nije bilo drago. Nikako … A zamalo je uspio.
Don Sorgo, agent tajne i više sile, oholi mladić na dobrome vrelu, bio je gori od psa čuvara kada mu se netko miješao u njegove ograde. Nije trpio nikakvo bluđenje izvan svoje kontrole. Sve je držao pod svojim skutima, on, don Sorgo, župnik u Srhoven Docu, u koji je stigao iz pripizdinepitajbogaotkud. Stranac. Žene su držale njegovu stranu. Držale su ga za sveca.
– Lip je kako slika! Pjunuti Isukarst! Ovaki bi bi i On, ka bi ga obrivali i ostrigli. Čaa je liiip!
Crkvi u Srhoven Docu nikada nije bolje išlo. Žene, vjernice i one druge (ma koja to nije bila?… samo su to neke krile od muži), zbijale su se u crkvu, za misa, kao lastavice pred kišu. Nisu mu davale mira ni danju i obnoć. Hrlile su u njegove odaje, ni vinske im mušice nisu bile ravne, nikada se ne sudarajući ni ometajući jedna drugu. Pop hi je strpljivo i s radošću primao, redovito blagoslivljao. Jednu po jednu ili više njih iz kulpa. Kako bi mu se namjestilo. A imao je kulap i kondicije. E.
Sve su mu dolazile – nije birao. One su izabrale njega. Navikle ga i njemu se primilo. Ali, u špilu nedostajala jedna karta. Po njegovoj procjeni, najjača i najbolja. Čisti karig, adut.
Rašeljka, seoska učiteljica i najbliža susjeda pride, kružila je daleko od pastira i njegova stada. Ovaj nije našao načina da je privuče, uvuče i da joj se uvuče. Nikada nije odbijala poziv na večeru ili ručak. To ne. Bili su oni jako dobri, pače, i više nego pristojni susjedi. Ali, dalje od toga nije išlo, jer, korpa je visila u zraku. Malo pomalo i pop postane nesiguran u njezinoj blizini. Molio je svojega Gazdu da mu pomogne. Taj ga ne odbije. Nema problema, samo neka se strpi. Još samo malo. Ma je strpljenja bilo sve manje u uspaljenka. O, taštino, ime ti je sašiveno u halje! Izgubio je kontrolu. Više nije mogao natrag. Ograničio je broj posjeta, skoro ukinuo. Žene su izvisile poradi Rašeljke. Samo je još sluškinja imala nešto kredita.
U njegovoj je glavi kuhalo. Samo tako. Vježbao je desnicu i ljevicu. Prizivao više ime učiteljice no Njegovo. Za misa je nebulozama hranio stado, koje je onda povraćalo putem kućama, nije napredovalo i stade se osipati. Onaj s križa, gledajući sve to ispod oka i sa strane (nije mogao ispraviti glavu), vikao je za pastirom po hramu.
– He! He! Lako je Tebi, Tvoje su muke prošle! A i moje će… još večeras, da znaš! – cerio Mu se tašti mladić loših nerava. S visoko podignutom čašom krvi Njegove pomiješane s vlastitim sjemenom, oholo je nazdravljao Rašeljkinu mesu, boje naranče, pred sjenom raspela. Toga vreloga majskoga popodneva pop je nazirao kraj svojoj muci. Spasonosna formula, čarobni napitak, specijalni cockatil – samo za nju! Neće mu moći odoljeti. To nikako. Ni govora. Još iste večeri bit će njegova.
No, onda se malac (pop je to komentirao ovako: Retardirana žaba, pionir jedan te klasni neprijatelj!), istoga dana, istinabog, bilo je to davna ljeta Gospodinova 1953., strmopizdio, ravno u sud vrele juhe koju je velečasni, upravo, bio spreman kusati. Zaštrapalo je na sve strane. Okupa i don Sorgu. Don popizdi skroz… A zamalo je uspio. Skoro. Za ovoliko … Pošalje po sluškinju… Živci su mu bili na laštik.
Netko pokuca na vrata.
Mareta je uvijek slijedila svoju guzicu. Tako se zavjetovala i tako ju je išlo. Išla je natraške. Pravocrtno i brez greške. I po najvećem mraku. Činilo se da ima oči na leđima. Nikada vas nije gledala u oči. Jok! Jerbo su joj one bile tamo gdje im je i mjesto. Vi ste buljili u njezinu bulju (puhaló, rekli bi domoroci), a ova vam je vraćala istom mjerom.
– Posla me župnik… zarad večere… da vin diste – progovori rit, drito Rašeljki u lice, na otvorenim vratima školskoga stana.
– I što si vidila? – baci se na nju svećenik, čim joj zadak uđe u njegovo vidno polje. Bio je sav nadrkan. Pod mantijom su mu se kotila jata hladnih kapi. Jurila su dolje, niz leđa ili prsišta, svaka grupa sa svoje strane, i zbrajale se među njegovim nogama. Dolje, u biranoj zoni, oplahivale su mladiću najdraži dio vlastita mesa. Koji ni Mareti nije bio mrzak. Pače, znala je ona dobro raspored koji je tamo vladao; od pupoljka pod trticom, u čijim su laticama bile tetovirane uspomene na sjemenište, do vrele kite, s kojom se ona rado igrala. Igrala i klizila po glatkim kuglama tuda, do čije je kliskosti vlasniku bilo jako stalo. Naime, ovaj se brijao i dolje. Pop je držao do higijene. Nego.
– A, ništa.
– Moga san i mislit – u njemu je ključalo još luđe, još huđe. Makinalno posegne za čašom, sa stola pred sobom, i, onako ne misleć (budalo, to je bilo za NJU!), iscijedi u se dobar gutljaj.
Od toga mu ne bi ništa lakše. Taman.
Zarobi ga silna vrućica. Pomisli kako odavno nije bilo ovako toplo, nikada u ovo doba godine. Znojem natopljeni ovratnik rezao mu je grlo, a u međunožju mu se vreli komad borio za prostor, razgrnuo mantiju, tražeći izlaz. Kao da mu je nešto kralo zrak i pumpalo krv.
Davao je na čovjeka s vješala. Što mu je zraka bilo manje – kurac mu je bivao sve nemirniji, sve veći. Strah još veći. Najveći.
Mareti ništa ne promakne. Poradova se jadnica, toj promjeni. Tom obećavajućem profilu. Spusti gaće do koljena. Brzo i lako. Laštik na tim gaćama, jedinim koje je imala, već odavno, nije služio ničemu. Zadigne suknju, debelo joj se meso dohvati sjaja petrolejke, pa krene ravno na popa. Naj je voljela kada bi je gospodar uzeo odostraga, kada bi joj češljao po debelome crijevu, oslobađao je nadutosti (sve je to bilo od previše povrća) te bi mu ona radosna, poslije, poput kozlice, veselo prdila u krilu. Jer, plin se klinom izbija!
Vlč. don Sorgo Kuštrin, mladić na službi u selu na otoku pri samome rubu mora, daleko, daleko od svojega doma i hladnih planina djetinjstva, zamotan oko vlastite ukrudbe i umočen u strah, poput gladnoga ptića otvorena kljuna, pokušavao se ponovo navući na zrak. Nije ga baš išlo. Ukočen pogled prišije za stropnu petrolejku, oko koje su se blesirale leptirice. Ove su padale, skvarcanih krila, po stolu ispod, hladile se u praznim tanjirima, pa se opet vješale o gusti stup svjetla.
Prekrasna, polumasna i pomalo smrdljiva, ali samo malo, baš koliko treba, Maretina guzica bijaše na domak cilju, kadli se župnik, mlatarajući rukama i rastavljenih žvala pridruži leptiricama. Stolac se, natopljen njegovom mukom, prevrnu. Isukani ud povuče za sobom stolnjak, potaraca stol; stol serviran za večeru, večeru za dvoje. Cura zapne za izneređeni namještaj i ispruži se, koliko je duga i guzata.
Gore se velečasn družio sa sjenama, sve mirno i lagano, sasvim lagano, kao da dušu uči letenju.
Poskakivala je cura, pokušavala ga dohvatiti, trudila se oko njegove najniže točke, oko njegova punokrvnika, njegove kobilice što je parala prostor. I uspjela. Objesi se mala, i dok joj je guzica ucrtavala široku sjenu kroz nered pod sobom, pop je povede sa sobom. Isto mirno, isto lagano. Kao da nije bilo novoga opterećenja.
Visjela je o njoj najdražem kurcu, metar-dva od poda. Nikada se do sada nije družila s njim ovako. Ni ovako visoko. Kojeg li iskustva! Pa i kuća joj se učini (njezina vlastita!) boljom i ljepšom iz nove perspektive. Uživala je u najnovijoj igri svojega gospodara. Prepustila mu se sva, diveći se muškarčevoj mašti. Sirotica, nije kopčala ništa. A kada je oćutjela pulsiranje pod svojim dlanovima, bila je na sedmome nebu ili negdje iznad komode. Don Sorgo ispusti teret ravno na sluškinju. Natopi joj pogled, prekrca lice. Bez straha, ova sve uredno sredi. Znala je znanje. Na sliskoj gurli mokri joj prsti izgube stisak a sretno djevojče poljubi komodu. Svom težinom.
Pop nastavi let (sad je to bilo nešto drugo), trzajući se poput probušena balona. Šištao je okolo, odbijajući se od zidove i plafon. Kontrola se pogubi. Leptirice isto, kliznuvši u mrak, a njegova duša za njima.
Župnik se strovali ravno na stol, glavom polupa ono što je preostalo na njemu i onda, opet i repete, to s glavom, ponovi o kameni pod.
Uzalud je cura dozivala ime Njegovo. Nije joj bolje išlo ni s cijelim korom svetaca. Mora da su upravo večeravali, pa su, pristojni kakvi li su već, a tko će ako ne oni, držali kako je razgovarati punih usta daleko od bontona, pače opasno, kao što ćemo se i sami uvjeriti. Svi se ogluše o jadnicu.
Don Sorgo nije mario za to. Nije mario više nizašta. Za njega je bilo kasno, kasno za sve. Sluz, iz loše promiješanoga cockatila, ugnjijezdila mu se u dušniku i ukrala dah. Vlastito sjeme dođe ga glave.
Maretin krik potrese župni dvor pa se prošeta u selo, u noć. Naći će već nekoga, onako, usput.
Začu se kuckanje, dolje niz gaj.
– Ko je to? – usere se mali Ivota. Načisto. Nije mu bilo lako. U mrčini šumice, na pola puta do kuće, nešto ga je pratilo u stopu.
Motrio je lijevo, motrio je desno. Mokrio je ravno u hlače kada nepravilni koraci utihnu. Tik iza. Kao prdac smrdljiv i vreli dah zabije mu se u potiljak.
Jebiga, a bio je to predivan dan. Baš!