Iradž Pezeškzad (Iraj Pezeshkzad), rođen u Teheranu 1928. godine, u književnom životu Irana javio se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća prijevodima Voltairea i Molierea. Njegov roman Daidža Napoleon (Dai jan Napoleon) objavljen 1973. godine, društvena satira koju se smatra remek-djelom savremene iranske proze, priča je o životu tri teheranske obitelji povezane međusobno rodbinskim vezama i susjedstvom te primoranim da trpe samovolju i mušičavost samonametnutog patter familliasa kojeg zajedljivo zovu Daidža Napoleon, a sve to u praskozorje Drugog svjetskog rata. Po romanu je 1976. snimljena i istoimena TV serija koja u Iranu uživa kultni status i bitno je obilježila tamošnju pop-kulturu. Roman je prevođen na engleski, francuski, njemački, ruski…, a nedavno je objavljen i u prijevodu na hebrejski jezik (kao prvo književno djelo prevedeno s perzijskog objavljeno u Izraelu od revolucije u Iranu). Iradž Pezeškzad od 1979. godine živi u Parizu. (Muamer Kodrić)
1.
Zaljubio sam se jednog toplog ljetnog dana, 4. avgusta, tačno petnaest do tri poslijepodne. Nakon što sam okusio gorčine i otrove, mnogo puta sam pomislio kako možda ne bi bilo tako da se sve desilo trećeg ili petog avgusta.
Tog dana, kao i obično, nas, dakle sestru i mene, uz pritiske, prijetnje i nešto slatkih obećanja, sveli su u podrum na poslijepodnevni počinak. Za vrelih teheranskih dana bilo je obavezno da djeca poslijepodne odspavaju. A mi smo, ustvari, samo čekali da otac zaspi pa da se odemo igrati u vrt. Kad čuh očevo hrkanje, izvukoh glavu ispod čaršafa i pogledah na zidni sat. Bilo je pola tri. Čekajući da otac zaspi, moju sestricu je prevario san, tako da sam se napolje išuljao sam.
Daidžina kćer Lejla i njen mlađi brat čekali su nas u vrtu. Između naših kuća, izgrađenih u velikome vrtu, nije bilo zida. Svakog dana družili bismo se u hladu velikog oraha, razgovarajući i igrajući se bez galame. Ali tog dana, Lejlin i moj pogled se po prvi put sretoše. Krupne crne oči gledale su u moje. A ja nisam mogao odvojiti pogled od njenih očiju. Ne znam koliko dugo smo piljili jedno u drugo, kad mi se iznad glave pojavi majka, sa šibom u ruci. Lejla i njen brat utekoše svojoj kući, a mene majka, prijeteći i ružeći me, svede opet u podrum i poleže u postelju. Prije nego navukoh čaršaf preko glave, pogledah na zidni sat. Bilo je deset minuta do tri. Pokrivajući se svojim čaršafom, majka reče: “Zahvali Bogu što se Daidža nije probudio. Kakve biste samo batine dobili!”
I imala je pravo. Daidža je bio veoma strog kad se radilo o poštivanju njegovih naredbi. A naredio je da se do pet poslijepodne djeca ne smiju čuti. I ne samo da mi djeca nismo ničim remetili Daidžin poslijepodnevni odmor, već su se čak i gavranovi i goubovi u to vrijeme klonili našeg vrta. Naime, nekoliko puta daidža ih je sve rastjerao lovačkom sačmaricom. I ulični prodavači izbjegavali su da do pet poslijepodne ulaze u našu ulicu, poznatu kao Daidžina ulica. Par puta Daidža je išamarao prodavača povrća, a nije poštedio ni njegovog magarca.
Tog dana, međutim, Daidža mi uopće nije padao na pamet. Nisam mogao prestati misliti na Lejline oči. Koliko god sam se vrpoljio u postelji i o čemu god da sam pokušavao razmišljati, uvijek sam vidio samo njene bistre oči, jednako svijetle kao u stvarnosti. I navečer su njene oči otišle sa mnom na počinak. Nismo se sreli sutra poslijepodne, ali njen topli pogled je svejedno stalno bio sa mnom.
Nakon ne znam koliko vremena, u mojoj glavi javi se pitanje: “A da se, ne daj Bože, nisam zaljubio u Lejlu?!” Pokušao sam se nasmijati na takvo pitanje, ali ne nađoh u njemu ništa smiješno. Ali dobro, ako čovjeka neka glupa ideja ne uspije nasmijati, to ipak ne znači da ideja nije glupa. Ta, kako bi bilo moguće da se čovjek tek tako, naprečac, zaljubi?
Pokušao sam razmotriti sve što znam o ljubavi. Nažalost, nisam znao naročito mnogo. Iako je prošlo više od trinaest godina mog života, još uvijek nisam upoznao nekog zaljubljenog. A u ono doba nije se objavljivalo baš previše knjiga o ljubavi i zaljubljenima. Nama svakako ne bi dopuštali da ih čitamo. Otac, majka i ostatak naše porodice, a naročito Daidža – sjena čijeg lika i djela se nadvijala nad cijelu porodicu – branili su nam da se družimo s ostalom djecom iz ulice i da bez dopuštenja izlazimo iz kuće. Radio, opet, tek što je bio pokrenut, emitovao je dva-tri sata programa dnevno, i tu se nije moglo čuti ništa posebno važno što bi privuklo pažnju.
Što se mojih prvih saznanja o ljubavi tiče, sve se svodilo na priču o Lejli i Medžnunu, koju sam mnogo puta slušao. Ali, koliko god sam prebirao po svakom zakutku mozga, nisam nalazio da sam čuo nešto o načinu i razlozima Medžnunovog zaljubljivanja. Medžnun se zaljubio, i to je bilo to.
Možda bi bilo bolje da se uopće nisam niti bavio Lejlom i Medžnunom. Jer, sam spomen imena Lejla podsjećao me na Daidžinu kćer, ali tu jednostavno nije bilo pomoći. Skoro jedini ljubavnici za koje sam znao bili su upravo Lejla i Medžnun. Osim njih, čuo sam još za Širin i Ferhada, ali o njihovoj ljubavi sam malo znao. Također, u novinama sam jednom naišao na neku ljubavnu priču u nastavcima. Ali imao sam samo jedan nastavak, prethodne nisam čitao. Zamolio sam druga iz škole da mi prepriča o čemu se tu ustvari radi, ali nakon njegovog objašnjenja mi baš ništa nije bilo jasno.
Čuo sam kako zidni sat u podrumu izbija dvanaest sati. Bože, bila je ponoć, a ja nisam mogao zaspati. Koliko se sjećam, to je bilo prvi put da čujem kako sat otkucava ponoć. Valjda je i ta nesanica bila dokaz moje zaljubljenosti u Lejlu. Kroz polumrak sam vidio kako se u dvorištu njišu čudnovate sjenke stabala i cvijeća, i osjetih blagi strah. Već i prije nego sam bio načisto s tim da li sam zaljubljen ili ne, uplašilo me saznanje o sudbini zaljubljenika. Skoro svi su imali tužnu sudbinu i većina tih ljubavi je okončana smrću. Medžnun i Lejla – tragičan kraj, Ferhad i Širin – tragičan kraj, Romeo i Julija – tragičan kraj, Paolo i Francesca – tragičan kraj; ispade da gdje je ljubav, tu je i tragedija.
Znači li to da i mene, ako sam se – ne dao Bog – zaljubio, čega tragičan svršetak? Imajte pritom na umu da je stopa smrtnosti djece u ono doba bila prilično visoka. Par puta sam na sijelima slušao kako nabrajaju koliko je djece neka gospođa ukupno rodila, a koliko od njih je danas živo. A onda ipak zasvijetli iskra nade: čuveni Amir Arslan, čiju priču sam toliko puta čitao! Samo je Amir Arslan uspio ostvariti želju svoga srca.
Podsjećanje na Amira Arslana i sretan svršetak njegove priče jeste donekle ublažilo moj strah od ljubavi, ali još uvijek nisam imao valjan i prihvatljiv odgovor na osnovno pitanje. Kako se uopće zaljubio Amir Arslan? Vidio je siku Ferehleka, i u trenutku joj je poklonio svoje srce. Znači, moguće je da sam se samo jednim pogledom zaljubio?
Pokušao sam spavati. Čvrsto sam stisnuo kapke i prizivao san koji bi me spasio ovih nedoumica. Na svu sreću, čak i ako su zaljubljena, djeca ne pate toliko da bi mogli budni dočekati zoru. Izgleda da se to dešava samo zaljubljenim odraslima.
Svanulo je. Nisam još ništa novo zaključio, budući da sam do kasno spavao. A onda čuh majku: “Ustaj! Diži se, Daidža te treba!”
Uzdrhtah kao da su me na struju prikopčali. Glasa nisam mogao ispustiti. Htjedoh upitati o kom daidži se radi, ali glas nije htio iz grla.
“Ustaj, rekao je da dođeš tamo!”
Posve sam izgubio sposobnost razmišljanja. Iako je to bilo suprotno pameti i svakoj zdravoj logici, pa i onoj dječijoj, bio sam siguran da Daidža zna za moju tajnu ljubav i drhtao sam od straha. Prvo što mi je palo na pamet kako bih izbjegao kaznu koja me čeka bilo je: “Ali… još nisam doručkovao!”
“Diži se, brzo jedi i kreni!”
“Nemam pojma zašto me Daidža zove…”
Majčin odgovor me donekle smirio: “Rekao je da sva djeca dođu tamo.”
Odahnuo sam. Već sam bio navikao na Daidžine savjetodavne sastanke. Svako malo bi okupio svu djecu iz porodice, a onda bi nam dijelio savjete i držao pridike. A na kraju bismo svi dobili po kolač. Uglavnom, malo sam se pribrao i zaključio da Daidža nipošto ne može znati za moju tajnu.
Prilično mirno sam doručkovao. Dok sam prilazio samovaru da natočim čaj, prvi put tog jutra pomislih na Lejline oči. Svom snagom se oduprijeh toj pomisli.
Idući kroz vrt ka Daidžinoj kući, ugledah Maš-Kasema, daidižinog slugu, kako, nogavica zavrnutih do koljena, zalijeva cvijeće.
“Maš-Kasem, ne znaš zašto me Daidža zove?”
“Bogami, sinak, znaš da ti ne bih lagao. Rekao je da pozovem svu djecu. Pojma nemam zašto vas zove.”
Mi smo, inače, imali izuzetno pravo da Daidžu zovemo Daidžom. Svi ostali, prijatelji, poznanici i komšiluk, zvali su ga Aga. Kad bi neko spomenuo agu, mislio je na njega. Nosio je naslijeđen, ali od svih prihvaćen i potvrđen nadimak. Naime, i njegovog oca također su zvali Aga, i malo ko je znao kako mu je bilo pravo ime. Želeći svojih sedam sinova i kćeri sačuvati u zajednici, u svom velikom vrtu sagradio je sedam kuća i još za života ih razdijelio među njima. Daidža je bio neka vrsta starješine među njima i tako je od oca naslijedio i nadimak. Nakon očeve smrti, svi su prihvatili Daidžino starateljstvo nad porodicom, nešto zato što je bio najstariji, a nešto i zbog njegove prijeke i stroge naravi. Uglavnom, preuzeo je prijestolje u ovoj priično velikoj porodici, i bez njegovog dopuštenja niko se, kako ono kažu, ni vode nije smio napiti. Daidža se uplitao u baš sve u životima njegove braće i sestara. Ustvari, više je to važilo za braću, jer sestre su uglavnom uskoro sudski odvojile svoja imanja i ogradile ih zidovima, a neke su prodale kuće i odselile iz mahale. U preostalom dijelu vrta živjeli smo mi, Daidža i njegov brat, koji je doduše svoj posjed bio ogradio drvenom ogradom.
Lejla me dočekala s onim svojim pogledom. Oči su nam se opet srele. Osjećao sam kako mi srce divlje lupa. Baš kao kakav doboš. Ali, nisam bio u prilici da razmišljam i izvodim zaključke. Daidža izađe iz svoje sobe, onakav visok i koščat, odjeven u uske pantalone i tanak ogrtač. Bio je smrknut. Svima nam je bilo jasno da se ovaj put neće raditi samo o dijeljenju savjeta i svi se pokunjismo.
Daidža stade pred nas i osmotri nas ispod svojih zamagljenih naočara s malim sočivima, pa reče: “Ko od vas je sinoć išarao ulaznu kapiju?”
Onda svojim dugim, koščatim prstom pokaza na vrata koja je Maš-Kasem zatvorio za nama, i sad je stajao pored njih. Svi pogledasmo u tom pravcu. Na vratima, tačnije s vanjske strane vrata, neko je kosim i kvrgavim rukopisom napisao: “Napoleon je magarac”.
Svi, nas osmero ili devetero djece, kao po komandi pogledasmo Siamaka. Prije nego Daidža diže glavu, shvatili smo svoju grešku i zapiljismo se u pod. Nije bilo sumnje da je to Siamakovo djelo. On je već nekoliko puta pričao o Daidžinoj zaluđenosti Napoleonom i, energičan kakav je bio, obećavao da će napraviti neku psinu u vezi s tim. Ljudskost, ipak, nije dopuštala da ga sad izdamo.
Daidža je stajao pred nama kao oficir pred zarobljenim protivnicima, pa stade držati govor. Bio je to govor pun prijekora i prijetnji, ali pritom ničim nije davao do znanja da je pogođen uvredom na račun Napoleona, već je cijelu stvar sveo na to da je ružno šarati po kapiji. Nakon nekoliko trenutaka jezive tišine, glasom koji nikako nije odgovarao njegovoj mršavoj pojavi, Daidža se prodera: “Pitao sam ko je ovo učinio?!”
Opet smo ispod oka pogledavali Siamaka. Daidža ovaj put shvati koga gledamo, pa i sam baci gnjevan i jeziv pogled na Siamaka. A onda se desilo nešto grozno. (Izvinjavam se što to uopće spominjem, ali nadam se da me potreba da stvari ispričam vjerodostojno i onako kako su se zbija desile opravdava.) Siamak se od straha pomokri u hlače i jecajući se stade izvinjavati.
Nakon što je nad optuženikom koji je priznao svoju krivicu izvršena propisna kazna, Siamak glasno plačući otrča kući. Za njim pođosmo i mi. Tiho i bez glasa, nešto zbog straha od Daidže, a nešto zbog saučešća prema Siamakovom stradanju.
Kad je Siamak plačući dotrčao majci i rekao joj da ga je daidža istukao, ona, valjda mahinalno jer sigurno je morala znati o kome se radi, upita: “Koji daidža?”
Sav usplahiren , dječak odgovori: “Daidža Napoleon!”
Malo je reći da smo bii preneraženi. To je bilo prvi put da je neko pred starijima nazvao Daidžu nadimkom koji smo mu mi djeca dali. Doduše, znali smo da je Siamak to jednom već spomenuo pred svojim roditeljima i da su ga onda propisno izružili, ali mi ostali smo se plašili i pomisliti da bi nas neko mogao čuti kako Daidžu zovemo ovim nadimkom.
Daidža je još od mladosti bio zaluđen Napoleonom. Kasnije sam saznao da je pročitao ama baš sve knjige o Napoleonu koje su postojale na perzijskom, a i one na francuskom (Daidža je donekle znao francuski) koje su se mogle kod nas naći. Ustvari, na onih nekoliko polica s knjigama u njegovoj kući nije bilo naslova a da nije imao neke veze s Napoleonom. Nije bilo šanse da se povede kakav razgovor o nauci, književnosti, historiji, pravu ili filozofiji, a da Daidža svoj stav ne potkrijepi kakvim prikladnim citatom Napoleonovih riječi. Nakon svega, skoro svi u našoj porodici vjerovali su kako je Napoleon Bonaparte bio najveći filozof, matematičar, političar, vojskovođa, pisac, pa čak i pjesnik, svih vremena.
Izgleda da je Daidža u doba Muhammeda Ali-šaha imao u tadašnjoj žandarmeriji čin mlađeg poručnika, pa smo svako od njegovih vojevanja protiv razbojnika i zlikovaca morali saslušati po četrdeset-pedeset puta.
Svaku od tih avantura mi djeca zvali smo posebnim imenom. Tako smo, naprimjer, borbu kod Kazruna zvali bitkom na Montenotteu, i slično. Sprva se u ovim pričama radilo o tome kako se Daidža, u pratnji petorice-šestorice žandarma, sukobio s nekom grupicom razbojnika kod gradića Kazruna. No, s vremenom je broj učesnika rastao, a bitke su bile sve krvavije. Tako je kod Kazruna prvo na jednoj strani bio Daidža i njegovih petero-šestero žandarma, a na drugoj desetak zlikovaca, ali par godina kasnije kod Kazruna se već desilo krvoproliće u kojem se stotinu i pedeset žandarma našlo u okruženju četiri hiljade razbojnika, naravno potpomognutih Englezima.
Ono što tad nismo znali, a kasnije ću to, izučavajući historiju, shvatiti, jeste da kako je Daidžina ljubav prema Napoleonu rasla, tako su i njegove bitke postajale ne samo veće i krvavije, nego su i sve više nalikovale bitkama koje je vodio Napoleon. Pričajući o Kazrunu, posve je dočaravao Napoleonovu bitku kod Austerlitza, a nije se ustručavao da u borbu uvede i jake pješadijske snage i artiljeriju. Kasnije ću saznati i to da kad je u Iranu izvršena reforma žandarmerije, Daidža je u penziju otišao s nekim podoficirskim činom budući da po školskoj spremi nikako nije mogao biti oficir.
Počela je duga druga noć. Opet Lejline crne oči, opet njen milujući pogled, ponovo pometenost jednog trinaestogodišnjaka, ali ovaj put uz novu zapitanost:
“A možda je i Lejla zaljubljena u mene? O Bože! Smiluj mi se! Ako sam samo ja zaljubljen u nju, možda se i mogu spasiti, ali ako je i ona…”
Svo vrijeme dok smo stajali u vrsti pred Daidžom, onako zabrinuti, uplašeni i bez povjerenja u njegovu pravednost, osjećao sam na sebi Lejlin pogled.
Ovo je već bio novi problem na koji sam morao pronaći odgovor. Da li je bolje ako je ljubav jednostrana ili obostrana?
Ali koga da pitam? S kim da se posavjetujem? Zar da pitam Lejlu da li zna da sam zaljubljen u nju? Ali možda je mogu pitati je li… Je li šta? Da je pitam je li ona zaljubljena u mene? To nema smisla. A i obraz mi ne bi podnio da je upitam nešto takvo.
Razmišljao sam onda o ostaloj djeci.
“Ne, ne bi išlo… Lejlin brat je mlađi od mene i on to ne bi shvatio. A da pitam Alija? Ne, on je brbljivac i sve bi rekao mom ocu, ili, još gore, samom Daidži. Zaboga, nemam koga upitati jesam li zaista zaljubljen ili ne?”
Odjednom, usred tog mraka i tmuše, u umu mi zasja svjetlo nade.
“Maš-Kasem!”
Da, kako bi bilo da pitam Maš-Kasema? Maš-Kasem je bio Daidžin sluga sa sela. Svi su pričali kako je Maš-Kasem pobožan i čestit čovjek. A i samom mi je to jednom dokazao. Kad sam loptom razbio prozor na Daidžinoj kući, Maš-Kasem je to vidio i nikom nije rekao.
Maš-Kasem je svakako uvijek bio na našoj strani i pričao nam je tako lijepe i zanimljive priče. Kod njega je bilo dobro to što nijedno pitanje nije ostavljao bez odgovora. Kad bi ga nešto upitali, rekao bi: “Čemu laž? Do kabura je… eeeee!” I izgovarajući to eeeee digao bi četiri prsta. Kasnije sam saznao da to znači kako ne treba lagati jer nas od groba ne dijeli više od četiri prsta. Iako sam nekad osjećao kako i Muš-Kasem laže, dovoljno je dobro bilo to što bi našao neki odgovor i na pitanja koja bi ga silno začudila. Kad sam ga pitao da li aždahe zbilja postoje, odmah je odgovorio:
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Jednom sam svojim očima vidio aždahu. Išao sam argatovati na građevini u Komu. I tako, iza jedne krivine, preda me se spusti aždaha. Čudna životinja, gluho bilo! Nešto između tigra, bika, oktopoda i sove. Iz nozdrva je bljuvala tri mlaza vatre. Pribrah se i stadoh je lopatom udarati po njušci dok nije malaksala. Kriknula je tako užasno da je cijeli grad razbudila… Ali, šta onda, dragoviću moj… Misliš da se neko zahvalio Maš-Kasemu…?”
Maš-Kasem je imao objašnjenje za sve što se u historiji desilo i za sve, i najčudesnije, ljudske izume. Da je u ono doba postojala atomska bomba, Muš-Kasem bi nam sigurno detaljno objasnio sve to oko atoma.
Te noći, u umu mi Maš-Kasemovo ime zasja kao kakvo svjetlo nade i tako, relativno smiren, zaspah.
Ustao sam rano ujutro. Srećom, Muš-Kasem je bio ranoranilac. Čim bi se probudio, odlazio je zalijevati cvijeće i obavljati ostale poslove u vrtu.
Dok sam mu se približavao, stajao je na stolici i potkresivao živicu oko Daidžine sjenice.
“Nesanica te muči, dragoviću? Zašto si ustao tako rano?”
“Sinoć sam legao ranije. Jutros više nisam mogao spavati.”
“Poigraj se malo, ali uskoro se trebaš spremati za školu.”
Na trenutak sam bio u nedoumici, ali onda se sjetih kakav me strah čeka treće noći. Ohrabrih se i rekoh:
“Maš-Kaseme, htio bih te nešto pitati…”
“Samo kaži, dragoviću.”
“Jedan dečko iz mog razreda misli da se zaljubio. Ali, kako da ti kažem…? Nije posve siguran. A nema koga pitati… Znaš li ti kako čovjek zna je li zaljubljen?”
Maš-Kasem umalo pade sa stolice. S čuđenjem me upita:
“Šta? Kako? Zaljubio se? Hoću reći, misli da jeste… Tvoj drug iz razreda?”
Silno zabrinut, upitah: “I šta sad, Maš-Kaseme? Jako je opasno?”
Zagledan u vrtlarske makaze za potkresivanje, Muš-Kasem mirno reče:
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da ti zamjerim, nego… Ukratko, znam kakva je to nevolja! Ne dao Bog nikome! Bože dragi, tako ti svetih petero, ne daj nikome da tu nevolju iskusi! Odrastao čovjek ne može se nositi sa zaljubljenošću, a kako bi tek dijete, dragoviću moj!”
Jedva sam se držao na nogama. Silno sam se uplašio. Došao sam pitati Daidžinog slugu Muš-Kasema o znakovima zaljubljenosti, a on me ovdje plaši ljubavlju! Ali ne, ne smijem se predavati! Muš-Kasem je jedini čovjek s iskustvom koji mi može reći nešto više o ljubavi i objasniti mi znakove zaljubljenosti. Moram biti jak!
“Ali, Muš-Kaseme, ovaj moj školski drug prvo bi želio znati da li je zaista zaljubljen ili ne. A ako je zaljubljen, onda će tražiti nekog lijeka.”
“Ama, dragoviću, zar se te brige tako lako liječe?! To je gore od svake boli i nesreće! Gluho bilo, gore je i od tifusa i od kolika!”
Hrabro kazah: “Muš-Kaseme, na stranu sve to, ali kako čovjek zna je li zaljubljen?”
“Bogami, dragoviću, čemu laž!? Koliko ja znam, kad god pomisliš na nekoga… Kad ga ne vidiš, srce kao da ti se smrzne… A kad ga vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai! I ne možeš se smiriti osim da oženiš tu curu. Ali, zna se desiti, ne dao Bog, i da tu djevojku daju nekom drugom. E onda… uh…uh… Imao sam jednog zemljaka kojeg su morile takve brige. Ali, jedne večeri djevojka se udala za drugog. Istog jutra taj moj zemljak je otišao sam u pustinju. I evo već dvadeset godina ni glasa od njega. Kao da se u dim pretvorio…”
Muš-Kasem sad nije mogao prestati i pričao mi je priču za pričom o svojim zemljacima i kolegama s posla, a meni se žurilo da završim taj razgovor jer sam se plašio da neko ne naiđe. Zato rekoh: “Muš-Kaseme, nemoj da Daidža sazna da sam te o ovome pitao. Onda bi se raspitivao ko je taj dečko, zašto ja…”
“Ja da mu nešto kažem? Ni mrtav! On bi poludio kad bi čuo da se priča o ljubavi i zaljubljivanju. U stanju bi bio ubiti nekoga.”
Muš-Kasem onda zavrti glavom i reče: “Ne daj Bože se neko zaljubi u gospođicu Lejlu… Gazda bi mu bio u stanju poubijati cijelu porodicu.”
Pokušavajući ostati hladnokrvan, upitah: “Otkud ti sad to, Muš-Kaseme?”
“Boga mi, sjećam se kako se jednom neki momak zaljubio u kćer jednog gazdinog prijatelja…”
“I šta je onda bilo, Muš-Kaseme?”
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da sam svojim očima nešto vidio… Ali, tog je momka odjednom nestalo. Kao da se u dim pretvorio. Mnogi su pričali da mu je gazda pucao u srce, a onda tijelo bacio u bunar… To je bilo u vrijeme bitaka oko Kazruna.”
A onda Muš-Kasem stade pričati o Daidžinim vojevanjima oko Kazruna.
Nisam bio siguran od kada je ustvari Muš-Kasem Daidžin sluga. Zasigurno sam znao samo, kao prvo, da je uz njega još otkako se Daidža vratio u Teheran iz unutrašnjosti. Kao drugo, Muš-Kasem je bio neka vrsta blijede kopije Daidžinog karaktera. Mašta mu je radila jednako silno kao i Daidžina. Sprva je samo povlađivao Daidži dok je ovaj pričao o svojim bojevima, što bi Daidžu znalo isprovocirati, pa bi se obrecnuo: “A šta ti klimaš glavom?! Pa nisi ti bio ondje!” No, Muš-Kasemu to nije smetalo da godinama sebe predstavlja Daidžinim sudrugom u svim tim pustolovinama. S druge strane, i Daidža je s vremenom počeo osjećati kako njegovim pričama, posebno onim o vojevanjima, niko previše ne vjeruje, pa je, možda iz potrebe za svjedokom ili zato što Muš-Kasem nije prestajao potvrđivati svaku njegovu priču, malo po malo, dao i Muš-Kasemu mjesta u svojim avanturama. Osim toga, Muš-Kasem je svakako toliko puta čuo sve te priče i poznavao sve detalje da je pokatkad čak i pomagao Daidži u pripovijedanju.
Ipak, Muš-Kasemovo prisustvo u Daidžinim pričama ozvaničeno je jednom zgodom od prije dvije-tri godine. Naime, jedne prilike Daidža se silno nasrdio na Muš-Kasema. Jer, kopajući kanal za navodnjavanje, Muš-Kasem je krampom sasijekao korijenje Daidžinog bršljana. Daidža je bio van sebe od bijesa i, u jednom trenutku, povika na Muš-Kasema: “Gubi se! U ovoj ti kući više nema mjesta!”
Muš-Kasem, pognute glave, reče: “Gazda, iz ove me kuće možete izvesti samo vezanog ili me iznijeti mrtvog. Vi ste meni život spasili… Dok sam živ, ja moram služiti ovoj kući… Ko bi učinio ono što ste vi učinili za mene?…”
A onda se Muš-Kasem okrenu ka Daidžinim braći, sestrama i nama djeci – pri čemu se niko nije usuđivao ni riječ da pisne u njegovu zaštitu – i silno uzbuđen reče: “Pomislite samo… Bio sam ranjen u bici kod Kazruna. Ležao sam između dvije stijene, a meci su okolo pljuštali kao kiša… Vidio sam lešinare kako kruže nebom… A onda je gazda…. Bog da mu se smiluje i daruje mu svako dobro… onda mi je gazda, dok su meci frcali na sve strane, pritrčao. Bacio se kao tigar, uzeo me u naručje i ponio…Nosio me pola dana i naposljetku me donio u naš štab… Mislite li da čovjek može to ikada zaboraviti?!”
Daidža opazi s kolikom pažnjom i zadivljenošću slušamo ovu priču. Odjednom se njegovo lice razvedri i on se zagleda u daljine, baš kao da mu se pred očima odmotava scena koju je Muš-Kasem ispričao, i na usnama mu zatitra blagi osmijeh.
Muš-Kasem opazi tu promijenu Daidžinog raspoloženja,pa, sav raznježen, reče: “Da nije bilo gazde, i ja bih ostao ležati ondje kao rahmetli Sultan-Ali…”
Tad i Daidža tiho progovori: “Jadni Sultan-Ali… Htio sam i njemu pomoći, ali već je bilo kasno. Rahmet mu duši…”
I tako je daidža, od toga dana, i zvanično prihvatio Muš-Kasema kao svog saborca. Čovjek koji dotad nije htio priznati da je u to vrijeme uopće poznavao Muš-Kasema, sada ga je uvijek uzimao za svjedoka svih svojih priča i čak tražio od njega da ga podsjeti na neko ime ili kakvu zgodu. Par godina kasnije već bi svako malo tražio od Muš-Kasema da ispriča kako mu je Daidža na Kazrunu spasio život. I tako je Muš-Kasem, čije je najvažnija zgoda dotad bila susret s čoporom pasa lutalica kod Koma, postao jedan od junaka bitaka kod Kazruna.
I tog dana počeo mi je pričati o svojim vojevanjima te, usred njegove priče, lagano krenuh ka kući.
Uglavnom, iz svekolikog haosa u mojoj glavi mogao sam izvesti zaključak da ja jesam zaljubljen u Lejlu. Istog dana poslijepodne, kad se pojavio slastičar s kolicima i kad sam pola svoga sladoleda, dragoga srca, poklonio Lejli, sjetih se mudrih Muš-Kasemovih riječi: “A kad je vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai!” I doista, nikad ranije mi ni na kraj pameti nije bilo da nekoga počastim svojim sladoledom.
Malo po malo, počeo sam osjećati sve one znakove o kojima mi je Muš-Kasem govorio. Kad Lejle ne bi bilo, doista sam se osjećao kao da mi se srce smrzlo, a kad bih je ugledao, srce, obraze i uši bi mi obuzeo plamen. Dok je ona bila pored mene, ni na pamet mi nije padalo da mislim o lošim posljedicama ljubavi. Tek predvečer, kad bi ona otišla kući, uviđao sam kako me guta živo blato ljubavi. Samo nekoliko noći kasnije, nisam se više ničega bojao. Ni mrak me nije mogao uplašiti, jer znao sam da nakon noći slijedi novi dan u kojem ću nju vidjeti.
Neki naš dalji rođak koji je radio u Ministarstvu vanjskih poslova donio je jednom Daidži iz Bakua nekoliko bočica francuske kolonjske vode. Lejla je mirisala na tu kolonjsku vodu. Jednom sam krišom kanuo nekoliko kapi tog mirisa na dlan, a onda danima nisam htio prati ruke. Bilo je lijepo osjećati kako mi dlanovi mirišu na Lejlu.
S vremenom sam, ustvari, počeo uživati u svojoj zaljubljenosti. Nakon prvih nekoliko dana patnje, sada sam bio sretan čovjek, iako mi je u srcu i dalje stanovala briga. Želio sam, naime, znati voli li i Lejla mene ili ne? Slutio sam da me voli, ali htio sam biti siguran.
Uprkos toj nedoumici, dani su mi prolazili u sreći i zadovoljstvu. Jedini mračni oblak na vedrom nebu moje ljubavi bila je pomisao da bi Daidža mogao sve saznati. Ponekad bih sanjao Daidžu kako stoji iznad mene s puškom u rukama i gleda me smrknuto i s mržnjom. Budio sam se sav u znoju. Iako je možda bilo prerano da razmišljam o tako dalekoj budućnosti, činilo mi se nekako izvjesnim da Daidža nikada i nipošto neće prihvatiti našu ljubav. Moj otac mu, svakako, nije bio nimalo simpatičan. Nikako se nije mogao pomiriti s tim da je taj čovjek oženio njegovu sestru. Držao je kako nije u redu da se djevojka iz, što bi on kazao, aristokratske porodice (a Daidža je smatrao da je njegova porodica plemićka), uda za običnog pučanina, i to još provincijalca. I da se nisu uzeli još za djedovog života, do tog braka sigurno nikad i ne bi došlo.
Da stvar bude gora, Daidža je smatrao da moj otac ne poštuje Napoleona onako kako spada i kako ovaj zaslužuje, jer otac je znao, pred Daidžom lično, izjaviti da je Napoleon bio obični avanturista koji je u crno zavio francuski narod. Mislim kako je to, ustvari, i bio najteži očev grijeh.
Naravno, ta netrpeljivost je uglavnom tinjala pod pepelom. Tek ponekad bi, naročito kad bi igrali tavle, isplivala na površinu, ali bi se, uz posredovanje ostalih članova familije, stvari brzo izgladile. Nas djecu ti sukobi između oca i Daidže nisu previše zanimali jer bili smo zabavljeni svojim igrama. Tek kad sam se zaljubio u Lejlu počeli su me brinuti loši odnosi između njih, a, po nesreći, uskoro će slijediti i jedna od najžešćih svađa, ona koja će obilježiti čitav moj život.
Povod toj svađi i novom neprijateljstvu bila je večera kod daidže Pukovnika. Sin daidže Pukovnika Šapur, kojeg su svi, povedeni primjerom njegove majke, zvali Puri, diplomirao je na fakultetu i već početkom ljeta počelo se pričati o tome kako daidža Pukovnik tim povodom želi pripremiti gala-večeru za cijelu familiju.
Šapur, dakle Puri, bio je jedini u našoj velikoj porodici ko je stekao diplomu višu od srednjoškolske. U aristokratskoj familiji daidže Napoleona djeca su uglavnom završavala tri ili četiri razreda srednje škole i Purijeva diploma predstavljala je nešto zbilja izvanredno. Cijela porodica pričala je o njegovoj genijalnosti. Momku je bilo dvadeset i jedna godina, bio je visok i snažan, izgledao je dosta stariji, i mislim da nije bio naročito inteligentan, ali je činjenica da je imao odličnu memoriju.Bio je u stanju naučiti lekciju napamet i tako je ugavnom dobivao dobre ocjene. Majka ga je do sedamnaeste godine vodila za ruku kad bi prelazili ulicu. Inače, moram priznati da je imao zgodno lice, mada je pomalo šuškao dok priča. Uglavnom, budući da su svi, naročito daidža Napoleon, na sva usta hvalili njegovu genijalnost, mi djeca prozvali smo ga Puri Genijalac. Kako god, o gala-večeri koju povodom diplomiranja Purija Genijalca organizira daidža Pukovnik pričalo se toliko da je to naposljetku postalo i svakodnevna tema naših dječijih razgovora.
I napokon, pronese se vijest da će se na Purijev rođendan održati i svečanost povodom njegovog diplomiranja.
Bilo je to prvi put u mom životu da sam se od podneva pripremao za odlazak u goste nekome. Ošišao sam se, okupao, navaljivao da mi majka već u podne ispegla pantalone i košulju, brižljivo sam iščetkao cipele… Uglavnom, učinio sam sve da bih bio što uredniji. Želio sam se pojaviti pred Lejlom u posebno svečanom izdanju. Čak sam na glavu prosuo nekoliko kapljica majčinog parfema Soir de Paris, jakog i prodornog ženskog mirisa.
Kuća daidže Pukovnika nalazila se u našem vrtu, s tim što je daidža ispred postavio drvenu ogradu. Daidža Pukovnik, naravno, uopće nije bio pukovnik. Po činu je bio tek potporučnik, ali kad je jednom kazao kako se priča da bi uskoro mogao biti promaknut, Daidža Napoleon ga je odmah unaprijedio čak u pukovnika i svi smo ga počeli zvati daidža Pukovnik.
Čim uđosmo u mali vrt daidže Pukovnika, pogledom sam između gostiju tražio Lejlu. Još uvijek nije bila stigla. A onda ugledah Purija Genijalca. Bio je odjeven u bijelu košulju s golemim ovratnikom, a oko vrata je vezao neku drečavu kravatu.
Pažnju mi potom privuče dvočlani orkestar. Dvojica muzičara sjedili su na izdvojenim stolicama nakraj vrta. Na koljenima su držali tamburu i timpan, a stolić pored bio je pun voća i slatkiša. Onaj s tamburom učini mi se odnekud poznat. A onda ga prepoznadoh – bio je to moj nastavnik matematike. Kasnije ću saznati da je nastavnik, ne bi li nekako uvećao svoja skromna primanja, svirao tamburu po zabavama. U timpane je udarao neki slijepi debeljko, ujedno i pjevač u ovom malom orkestru.
U osam navečer zabava je već bila u punom jeku. Muzičari su svirali sve življe melodije. Oko stola na kojem su se nalazila alkoholna pića sad se već stvorila prava gužva. Ja sam svako malo grabio iz zdjela s voćem i sitnim kolačima, uzimajući uvijek po dvije voćke ili kolačića. Za sebe i za Lejlu. Kuća i dvorište kupali su se u svjetlosti mnoštva sijalica, pa sam zato, časteći je, oprezno i krišom pogledavao Lejlu.
Puri Genijalac bacao je na Lejlu i mene oštre i zlobne poglede.
A onda se, oko deset i pol, desilo nešto zbilja tragično. Daidža Pukovnik iznio je svoju novu lovačku pušku, koju je dobio od Asadullaha Mirze, istog onog zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, pokazivao ju je i hvalio, očekujući da Daidža Napoleon da svoj sud. Onda Daidža Napoleon uze pušku, stade je zagledati i obrtati u rukama. Žene su ga upozoravale da se ne igra s puškom, ali Daidža Napoleon im, uz smiješak, odgovori da je barem on stručnjak za oružje i da zna šta radi.
Držeći pušku u rukama, Daidža se neizbježno poče prisjećati svojih bojeva i stade pripovijedati o nekom od njih: “Da… Sjećam se, baš sam ovakvu pušku imao… Jednom, ne sjećam se na kojem smo bojištu bili. Eh da, bilo je to na Mesmunu.”
Muš-Kasem, koji je, videći u Daidžinim rukama pušku, valjda odmah znao da slijede pripovijesti o vojevanjima, stvorio se iza njegovih leđa i upade mu u riječ: “Gazda, to je bilo kod Kazruna.”
Daidža Napoleon ga mrko pogleda: “Ne pričaj gluposti! To je bilo na Mesmunu!”
“Boga mi, zašto bih lagao…? Gazda, koliko se sjećam, radilo se o Kazrunu…”
I tad Daidža Napoleon shvati nešto što su svi ostali već odavno znali. Muš-Kasem je obično znao o kojem boju se radi i prije nego bi Daidža uopće kazao nešto o samom događaju. Daidža bi prihvatio njegovu sugestiju i time je cijela priča bivala upitne vjerodostojnosti. Zato sad, tiho ali srdito, procijedi: “Čovječe dobri, pa još ništa nisam niti rekao…”
“Kako kažete, gazda. Ali znam da se radilo o boju kod Kazruna.”
“Kako rekoh, jednom prilikom na Mesmunu, jahali smo kroz klanac, a oba brda bila su puna do zuba naoružanih razbojnika…”
Daidža se sve više unosio u priču, ustajao je sa stolice, sjedao pa opet ustajao, lijevom rukom je nastojao dočarati situaciju, dok je pod desnom miškom stezao pušku: “Zamislite klanac širok otprilike kao četiri ova vrta. U njemu sam ja i pedeset mojih naoružanih ljudi…”
Tišinu među okupljenima prekinu upadica Muš-Kasema: “I vaš sluga Kasem!”
“Da, ovaj Kasem je, što bi se danas reklo, bio moj ađutant.”
“Gazda, zar ne rekoh da se ipak radilo o Kazrunu?”
“Kažem ti da ne pričaš budalaštine! To je bilo na Mesmunu! Ostario si i pamćenje ti je oslabilo. Zato je bolje da šutiš!”
“Gazda, nisam ništa niti rekao…”
“I bolje! Bolje ti je da zavežeš…! Dakle, tu sam ja i pedeset mojih ljudi s puškama. Ali kako su samo iscrpljeni bili… Što bi Napoleon rekao, bolje je imati stotinu sitih vojnika nego hiljadu gladnih… Odjednom, po nama zapljuštaše meci. Prvo što sam učinio bilo je da skočim sa svoga konja. A i ovog Kasema… Ili je to bio neko drugi… Uhvatih čovjeka za ruku i oborih ga s konja.”
Muš-Kasem se opet umiješa: “To sam bio ja, gazda…”
A onda bojažlljivo i tiho dodade: “Gazda, nemojte se ljutiti… Ali… To je bilo kod Kazruna.”
Daidža se sad, po prvi put otkako je Muš-Kasema uveo u svoje priče, zbilja iznervira i povika: “Ama, gdje god da je bilo! Hoćeš li me pustiti da pričam?!”
“Gazda, ni riječ neću izustiti. Moja greška…”
Onda se Daidža obrati zapanjenim slušateljima, koji bi Muš-Kasema smatrali teškim lažljivcem da ga nisu znali kao pobožnog i vjeri odanog čovjeka: “Da… Povukao sam ovu budalu s konja i umalo pritom nisam slomio ruku. Onda zauzeh zaklon iza jedne stijene… Iza je bilo prostora otprilike kao u ovoj sobi. Dvojica-trojica mojih ljudi bili su ranjeni. Ostali su se također zaklonili iza stijena… Po žestini vatre odmah sam shvatio da su to ljudi Hodadad-hana. Onog čuvenog Hodadad-hana… Da, tog starog engleskog sluge…”
Muš-Kasem, kojem je Daidžina uživljenost u priču izgleda posve pomutila pamet, opet se ubaci: “Rekoh vam ja da se radilo o Kazrunu…”
“Zaveži…!!! Da… Odmah sam znao da mi nema druge nego skinutu samog Hodadad-hana. Ti razbojnici su hrabri dok je vođa s njima, a čim pogine, razbježe se. Puzeći se ispeh do vrha stijene. Skidoh svoju kapu i stavih je na jednu granu. Onda podigoh kapu na grani da oni pomisle…”
“Gazda, kao da je jučer bilo… K’o da sad gledam onu vašu suknenu kapu… Nego, ako se sjećate, kod Kazruna ste ostali bez kape… Mislim, metak je probušio… Na Mesmunu niste nosili suknenu kapu.”
Svi smo očekivali da će Daidža zviznuti Muš-Kasema kundakom preko zuba. No, on se začudo odjednom umirio. Ili je htio napokon ućutkati Muš-Kasema ili se jednostavno toliko uživio u priču da poprište boja više i nije bilo važno, on smireno reče: “Izgleda da Kasem ima pravo… I meni se čini da je to bilo kod Kazruna. Da, radilo se o Kazrunu.”
Muš-Kasemu zablistaše oči: “Gazda, kažem vam ja… Čemu laž!? Do kabura je… eeee…”
“Znači, u glavi mi je bilo samo jedno… Znao sam da moram ubiti Hodadad-hana. Kad sam digao kapu na grani, Hodadad-han – a bio je prvoklasan strijelac – poviri iz svoga zaklona. Sad je bio moj. Prizvah Boga u pomoć i nanišanih…”
Onako krupan, Daidža je stajao široko raskrečen, prislonio je pušku uz rame i nišanio. Čak je bio i zažmirio na lijevo oko.
“Nišanio sam Hodadad-hana pravo u čelo. Znao sam ga od ranije… Imao je baš debele obrve… A ja sam nišanio tačno između obrva…”
I upravo tada, u toj mrtvoj tišini dok je Daidža ciljao neprijatelja tačno među oči, desilo se nešto neočekivano. Iz blizine doprije neki čudan zvuk. Zvučalo je kao da je neko povukao stolicom po kamenom podu ili sjeo na rasklimanu stolicu. Kasnije ću saznati da su gosti uglavnom i mislili da se radi o škripi stolice i niko nije ni pomislio ništa loše.
Daidža Napoleon na trenutak zastade i problijedi. Svi su stajali kao skamenjeni. Onda Daidža zakorači i izgledalo je kao da mu se sva krv sjurila u oči. Okrenu se ka smjeru iz kojeg je dopirao taj zvuk.
A ondje su bile samo dvije osobe. Moj otac i Kamar, jedna krupna i gojazna cura iz naše familije, inače malo udarena.
Na trenutak je vladala grobna tišina. A onda se Kamar stade histerično smijati. Njen smijeh zarazi djecu, a počeše se smijati i neki stariji, među njima i moj otac. Nisam najbolje shvatao šta se zbiva, ali osjećao sam da se sprema oluja. Čvrsto stegnuh Lejlinu ruku. Daidža je stao pred oca, uperivši puščanu cijev u njegove grudi. Opet zavlada tišina. Daidža se unezvijereno ogledao okolo. Konačno spusti pušku na kanabe koji je bio iznesen u vrt i promuklo reče: “Što Firdusi kaza: U ništariju se uzdat’ i nadat se sretnom putu, to je kao u njedrima njegovati zmiju ljutu!”
A onda, zakoračivši ka izlazu, zagalami: “Idemo!”
Daidžina žena odmah pođe za njim. Lejla možda i nije shvatala šta se događa, ali je mogla naslutiti da stvari ne stoje dobro, izvuče ruku iz mog čvrstog stiska. Brzo se pogledom oprosti od mene i pođe za svojim roditeljima.
2.
Izgleda da me opet očekivala besana noć. Prevrtao sam se po krevetu s kraja na kraj, ali san mi nije dolazio na oči. Prošlo je više od sat vremena kako smo se vratili od daidže Pukovnika. Nakon one scene između Daidže Napoleona i oca, sijelo se uglavnom razišlo. Možda je tamo još i ostao poneko, ali pričali su tako tiho da se kod nas nije ništa čulo. A ako su već razgovarali, tema im je mogao biti samo onaj užas koji se desio.
Pokušavao sam u glavi posložiti sve što se izdešavalo proteklih dana. Dakle, odjednom sam se zaljubio u Lejlu, kćerku Daidže Napoleona. Nakon prvih zaljubljeničkih dana punih patnje, malo po malo počeo sam osjećati sreću. Bilo mi je drago što sam se zaljubio. A onda je onaj žalosni događaj svima pomutio mir. Iz očevog negodovanja i povrijeđenosti Daidžinim postupkom shvatio sam da on nije imao nikakve veze za onim uznemirujućim zvukom. Još uvijek je o nečem tiho raspravljao s majkom. Ponekad bi očev glas postajao povišen i prijeteći, a onda bi se prigušio i znao sam da mu to majka stavlja ruku na usta. Nekoliko puta uspio sam čuti kako mu govori: “Tiše, zaboga… Čut će te djeca… Kako god, on je moj stariji brat. Bože dragi, šta sam dočekala…”
Prije nego sam napokon utonuo u san, uspio sam još čuti oca kako prijeteći govori: “Pokazat ću ja njemu šta je pravi boj kod Kazruna! On da meni recitira pjesme o ništarijama?!”
Ujutro se iz kreveta izvukoh istinski uplašen i zabrinut svime što bi se lako moglo dogoditi.
Doručkovao sam okružen majčinom i očevom šutnjom, a i u vrtu je vladala potpuna tišina. Kao da su i drveće i cvijeće očekivali Daidžin osvetnički pohod. Ni sluga daidže Pukovnika koji nam je donio posuđe i stolice koje smo im posudili nije se usuđivao dići glavu.
Očekujući da se Lejla pojavi, do deset sati sam se vrzmao okolo, a onda više nisam mogao izdržati, pa priđoh Muš-Kasemu: “Muš-Kaseme, zašto djeca danas nisu izašla u vrt?”
Zabavljen motanjem cigarete, Muš-Kasem klimnu glavom i reče: “Bogami, dragoviću, čemu lagati? Nije da nešto znam, ali vjerovatno im je gazda zabranio da izlaze iz kuće. Zar nisi i ti sinoć bio kod gospodina Pukovnika, dragoviću? Zar nisi sve vidio?”
“Daidža je mnogo ljut?”
“Bogami, čemu laž… cijelo jutro ga nisam vidio. Ali nana Belkisa mu je odnijela čaj i kaže da je poput ranjenog lava. I bogme, ima i pravo… Onakva sramota da se desi usred njegove priče o Kazrunu. Uredu da se radilo o boju na Mesmunu, ali s bitkom na Kazrunu nije se šaliti. Očima sam gledao šta je gazda sve tamo činio. Ovaj mir i sigurnost danas, sve je to gazdina zasluga. Bog ga poživio, kad bi pojahao svoga konja i isukao sablju, pa se stuštio na bojno polje, ma rekao bi da je kakav ljutit lav. Ja sam premirao od straha kad bih ga vidio, a zamisli tek dušmane…”
“Znači, Muš-Kaseme, misliš da je onaj zvuk sinoć…”
“Da, dragoviću, to je bilo to. Doduše, čemu laž, ja ga nisam baš najbolje čuo. Mislim, čuo sam, ali slušao sam šta gazda priča. Ali gazda je to dobro čuo. A kad smo se sinoć vratili kući, gospodin Puri je svašta napričao…”
“Zar se i on sinoć s vama vratio Daidžinoj kući?”
“Da, dragoviću, ispratio nas je do kapije. Ustvari, i ušao je unutra. I stalno je roncao kako je to bilo baš nepristojno prema gazdi.”
“Ali zašto, Muš-Kaseme? Šta Puri ima od toga da zavadi Daidžu i moga oca?”
Muš-Kasemov odgovor, u čiju ću se istinitost kasnije uvjeriti, sledi me:
“Bogami, dragoviću, ako mene pitaš, tom je Puriju stalo do gospođice Lejle. A jednom je njegova majka pred nanom Belkisom kazala kako kane isprositi Lejlu. Valjda je bio ljubomoran kad je sinoć vidio kako se zabavljaš s Lejlom. Znaš, Lejla se s trinaest-četrnaest godina i može udati, ali da se ti u tim godinama ženiš…”
Daidža Napoleon
Iradž Pezeškzad (Iraj Pezeshkzad), rođen u Teheranu 1928. godine, u književnom životu Irana javio se početkom 50-ih godina prošlog stoljeća prijevodima Voltairea i Molierea. Njegov roman Daidža Napoleon (Dai jan Napoleon) objavljen 1973. godine, društvena satira koju se smatra remek-djelom savremene iranske proze, priča je o životu tri teheranske obitelji povezane međusobno rodbinskim vezama i susjedstvom te primoranim da trpe samovolju i mušičavost samonametnutog patter familliasa kojeg zajedljivo zovu Daidža Napoleon, a sve to u praskozorje Drugog svjetskog rata. Po romanu je 1976. snimljena i istoimena TV serija koja u Iranu uživa kultni status i bitno je obilježila tamošnju pop-kulturu. Roman je prevođen na engleski, francuski, njemački, ruski…, a nedavno je objavljen i u prijevodu na hebrejski jezik (kao prvo književno djelo prevedeno s perzijskog objavljeno u Izraelu od revolucije u Iranu). Iradž Pezeškzad od 1979. godine živi u Parizu. (Muamer Kodrić)
1.
Zaljubio sam se jednog toplog ljetnog dana, 4. avgusta, tačno petnaest do tri poslijepodne. Nakon što sam okusio gorčine i otrove, mnogo puta sam pomislio kako možda ne bi bilo tako da se sve desilo trećeg ili petog avgusta.
Tog dana, kao i obično, nas, dakle sestru i mene, uz pritiske, prijetnje i nešto slatkih obećanja, sveli su u podrum na poslijepodnevni počinak. Za vrelih teheranskih dana bilo je obavezno da djeca poslijepodne odspavaju. A mi smo, ustvari, samo čekali da otac zaspi pa da se odemo igrati u vrt. Kad čuh očevo hrkanje, izvukoh glavu ispod čaršafa i pogledah na zidni sat. Bilo je pola tri. Čekajući da otac zaspi, moju sestricu je prevario san, tako da sam se napolje išuljao sam.
Daidžina kćer Lejla i njen mlađi brat čekali su nas u vrtu. Između naših kuća, izgrađenih u velikome vrtu, nije bilo zida. Svakog dana družili bismo se u hladu velikog oraha, razgovarajući i igrajući se bez galame. Ali tog dana, Lejlin i moj pogled se po prvi put sretoše. Krupne crne oči gledale su u moje. A ja nisam mogao odvojiti pogled od njenih očiju. Ne znam koliko dugo smo piljili jedno u drugo, kad mi se iznad glave pojavi majka, sa šibom u ruci. Lejla i njen brat utekoše svojoj kući, a mene majka, prijeteći i ružeći me, svede opet u podrum i poleže u postelju. Prije nego navukoh čaršaf preko glave, pogledah na zidni sat. Bilo je deset minuta do tri. Pokrivajući se svojim čaršafom, majka reče: “Zahvali Bogu što se Daidža nije probudio. Kakve biste samo batine dobili!”
I imala je pravo. Daidža je bio veoma strog kad se radilo o poštivanju njegovih naredbi. A naredio je da se do pet poslijepodne djeca ne smiju čuti. I ne samo da mi djeca nismo ničim remetili Daidžin poslijepodnevni odmor, već su se čak i gavranovi i goubovi u to vrijeme klonili našeg vrta. Naime, nekoliko puta daidža ih je sve rastjerao lovačkom sačmaricom. I ulični prodavači izbjegavali su da do pet poslijepodne ulaze u našu ulicu, poznatu kao Daidžina ulica. Par puta Daidža je išamarao prodavača povrća, a nije poštedio ni njegovog magarca.
Tog dana, međutim, Daidža mi uopće nije padao na pamet. Nisam mogao prestati misliti na Lejline oči. Koliko god sam se vrpoljio u postelji i o čemu god da sam pokušavao razmišljati, uvijek sam vidio samo njene bistre oči, jednako svijetle kao u stvarnosti. I navečer su njene oči otišle sa mnom na počinak. Nismo se sreli sutra poslijepodne, ali njen topli pogled je svejedno stalno bio sa mnom.
Nakon ne znam koliko vremena, u mojoj glavi javi se pitanje: “A da se, ne daj Bože, nisam zaljubio u Lejlu?!” Pokušao sam se nasmijati na takvo pitanje, ali ne nađoh u njemu ništa smiješno. Ali dobro, ako čovjeka neka glupa ideja ne uspije nasmijati, to ipak ne znači da ideja nije glupa. Ta, kako bi bilo moguće da se čovjek tek tako, naprečac, zaljubi?
Pokušao sam razmotriti sve što znam o ljubavi. Nažalost, nisam znao naročito mnogo. Iako je prošlo više od trinaest godina mog života, još uvijek nisam upoznao nekog zaljubljenog. A u ono doba nije se objavljivalo baš previše knjiga o ljubavi i zaljubljenima. Nama svakako ne bi dopuštali da ih čitamo. Otac, majka i ostatak naše porodice, a naročito Daidža – sjena čijeg lika i djela se nadvijala nad cijelu porodicu – branili su nam da se družimo s ostalom djecom iz ulice i da bez dopuštenja izlazimo iz kuće. Radio, opet, tek što je bio pokrenut, emitovao je dva-tri sata programa dnevno, i tu se nije moglo čuti ništa posebno važno što bi privuklo pažnju.
Što se mojih prvih saznanja o ljubavi tiče, sve se svodilo na priču o Lejli i Medžnunu, koju sam mnogo puta slušao. Ali, koliko god sam prebirao po svakom zakutku mozga, nisam nalazio da sam čuo nešto o načinu i razlozima Medžnunovog zaljubljivanja. Medžnun se zaljubio, i to je bilo to.
Možda bi bilo bolje da se uopće nisam niti bavio Lejlom i Medžnunom. Jer, sam spomen imena Lejla podsjećao me na Daidžinu kćer, ali tu jednostavno nije bilo pomoći. Skoro jedini ljubavnici za koje sam znao bili su upravo Lejla i Medžnun. Osim njih, čuo sam još za Širin i Ferhada, ali o njihovoj ljubavi sam malo znao. Također, u novinama sam jednom naišao na neku ljubavnu priču u nastavcima. Ali imao sam samo jedan nastavak, prethodne nisam čitao. Zamolio sam druga iz škole da mi prepriča o čemu se tu ustvari radi, ali nakon njegovog objašnjenja mi baš ništa nije bilo jasno.
Čuo sam kako zidni sat u podrumu izbija dvanaest sati. Bože, bila je ponoć, a ja nisam mogao zaspati. Koliko se sjećam, to je bilo prvi put da čujem kako sat otkucava ponoć. Valjda je i ta nesanica bila dokaz moje zaljubljenosti u Lejlu. Kroz polumrak sam vidio kako se u dvorištu njišu čudnovate sjenke stabala i cvijeća, i osjetih blagi strah. Već i prije nego sam bio načisto s tim da li sam zaljubljen ili ne, uplašilo me saznanje o sudbini zaljubljenika. Skoro svi su imali tužnu sudbinu i većina tih ljubavi je okončana smrću. Medžnun i Lejla – tragičan kraj, Ferhad i Širin – tragičan kraj, Romeo i Julija – tragičan kraj, Paolo i Francesca – tragičan kraj; ispade da gdje je ljubav, tu je i tragedija.
Znači li to da i mene, ako sam se – ne dao Bog – zaljubio, čega tragičan svršetak? Imajte pritom na umu da je stopa smrtnosti djece u ono doba bila prilično visoka. Par puta sam na sijelima slušao kako nabrajaju koliko je djece neka gospođa ukupno rodila, a koliko od njih je danas živo. A onda ipak zasvijetli iskra nade: čuveni Amir Arslan, čiju priču sam toliko puta čitao! Samo je Amir Arslan uspio ostvariti želju svoga srca.
Podsjećanje na Amira Arslana i sretan svršetak njegove priče jeste donekle ublažilo moj strah od ljubavi, ali još uvijek nisam imao valjan i prihvatljiv odgovor na osnovno pitanje. Kako se uopće zaljubio Amir Arslan? Vidio je siku Ferehleka, i u trenutku joj je poklonio svoje srce. Znači, moguće je da sam se samo jednim pogledom zaljubio?
Pokušao sam spavati. Čvrsto sam stisnuo kapke i prizivao san koji bi me spasio ovih nedoumica. Na svu sreću, čak i ako su zaljubljena, djeca ne pate toliko da bi mogli budni dočekati zoru. Izgleda da se to dešava samo zaljubljenim odraslima.
Svanulo je. Nisam još ništa novo zaključio, budući da sam do kasno spavao. A onda čuh majku: “Ustaj! Diži se, Daidža te treba!”
Uzdrhtah kao da su me na struju prikopčali. Glasa nisam mogao ispustiti. Htjedoh upitati o kom daidži se radi, ali glas nije htio iz grla.
“Ustaj, rekao je da dođeš tamo!”
Posve sam izgubio sposobnost razmišljanja. Iako je to bilo suprotno pameti i svakoj zdravoj logici, pa i onoj dječijoj, bio sam siguran da Daidža zna za moju tajnu ljubav i drhtao sam od straha. Prvo što mi je palo na pamet kako bih izbjegao kaznu koja me čeka bilo je: “Ali… još nisam doručkovao!”
“Diži se, brzo jedi i kreni!”
“Nemam pojma zašto me Daidža zove…”
Majčin odgovor me donekle smirio: “Rekao je da sva djeca dođu tamo.”
Odahnuo sam. Već sam bio navikao na Daidžine savjetodavne sastanke. Svako malo bi okupio svu djecu iz porodice, a onda bi nam dijelio savjete i držao pridike. A na kraju bismo svi dobili po kolač. Uglavnom, malo sam se pribrao i zaključio da Daidža nipošto ne može znati za moju tajnu.
Prilično mirno sam doručkovao. Dok sam prilazio samovaru da natočim čaj, prvi put tog jutra pomislih na Lejline oči. Svom snagom se oduprijeh toj pomisli.
Idući kroz vrt ka Daidžinoj kući, ugledah Maš-Kasema, daidižinog slugu, kako, nogavica zavrnutih do koljena, zalijeva cvijeće.
“Maš-Kasem, ne znaš zašto me Daidža zove?”
“Bogami, sinak, znaš da ti ne bih lagao. Rekao je da pozovem svu djecu. Pojma nemam zašto vas zove.”
Mi smo, inače, imali izuzetno pravo da Daidžu zovemo Daidžom. Svi ostali, prijatelji, poznanici i komšiluk, zvali su ga Aga. Kad bi neko spomenuo agu, mislio je na njega. Nosio je naslijeđen, ali od svih prihvaćen i potvrđen nadimak. Naime, i njegovog oca također su zvali Aga, i malo ko je znao kako mu je bilo pravo ime. Želeći svojih sedam sinova i kćeri sačuvati u zajednici, u svom velikom vrtu sagradio je sedam kuća i još za života ih razdijelio među njima. Daidža je bio neka vrsta starješine među njima i tako je od oca naslijedio i nadimak. Nakon očeve smrti, svi su prihvatili Daidžino starateljstvo nad porodicom, nešto zato što je bio najstariji, a nešto i zbog njegove prijeke i stroge naravi. Uglavnom, preuzeo je prijestolje u ovoj priično velikoj porodici, i bez njegovog dopuštenja niko se, kako ono kažu, ni vode nije smio napiti. Daidža se uplitao u baš sve u životima njegove braće i sestara. Ustvari, više je to važilo za braću, jer sestre su uglavnom uskoro sudski odvojile svoja imanja i ogradile ih zidovima, a neke su prodale kuće i odselile iz mahale. U preostalom dijelu vrta živjeli smo mi, Daidža i njegov brat, koji je doduše svoj posjed bio ogradio drvenom ogradom.
Lejla me dočekala s onim svojim pogledom. Oči su nam se opet srele. Osjećao sam kako mi srce divlje lupa. Baš kao kakav doboš. Ali, nisam bio u prilici da razmišljam i izvodim zaključke. Daidža izađe iz svoje sobe, onakav visok i koščat, odjeven u uske pantalone i tanak ogrtač. Bio je smrknut. Svima nam je bilo jasno da se ovaj put neće raditi samo o dijeljenju savjeta i svi se pokunjismo.
Daidža stade pred nas i osmotri nas ispod svojih zamagljenih naočara s malim sočivima, pa reče: “Ko od vas je sinoć išarao ulaznu kapiju?”
Onda svojim dugim, koščatim prstom pokaza na vrata koja je Maš-Kasem zatvorio za nama, i sad je stajao pored njih. Svi pogledasmo u tom pravcu. Na vratima, tačnije s vanjske strane vrata, neko je kosim i kvrgavim rukopisom napisao: “Napoleon je magarac”.
Svi, nas osmero ili devetero djece, kao po komandi pogledasmo Siamaka. Prije nego Daidža diže glavu, shvatili smo svoju grešku i zapiljismo se u pod. Nije bilo sumnje da je to Siamakovo djelo. On je već nekoliko puta pričao o Daidžinoj zaluđenosti Napoleonom i, energičan kakav je bio, obećavao da će napraviti neku psinu u vezi s tim. Ljudskost, ipak, nije dopuštala da ga sad izdamo.
Daidža je stajao pred nama kao oficir pred zarobljenim protivnicima, pa stade držati govor. Bio je to govor pun prijekora i prijetnji, ali pritom ničim nije davao do znanja da je pogođen uvredom na račun Napoleona, već je cijelu stvar sveo na to da je ružno šarati po kapiji. Nakon nekoliko trenutaka jezive tišine, glasom koji nikako nije odgovarao njegovoj mršavoj pojavi, Daidža se prodera: “Pitao sam ko je ovo učinio?!”
Opet smo ispod oka pogledavali Siamaka. Daidža ovaj put shvati koga gledamo, pa i sam baci gnjevan i jeziv pogled na Siamaka. A onda se desilo nešto grozno. (Izvinjavam se što to uopće spominjem, ali nadam se da me potreba da stvari ispričam vjerodostojno i onako kako su se zbija desile opravdava.) Siamak se od straha pomokri u hlače i jecajući se stade izvinjavati.
Nakon što je nad optuženikom koji je priznao svoju krivicu izvršena propisna kazna, Siamak glasno plačući otrča kući. Za njim pođosmo i mi. Tiho i bez glasa, nešto zbog straha od Daidže, a nešto zbog saučešća prema Siamakovom stradanju.
Kad je Siamak plačući dotrčao majci i rekao joj da ga je daidža istukao, ona, valjda mahinalno jer sigurno je morala znati o kome se radi, upita: “Koji daidža?”
Sav usplahiren , dječak odgovori: “Daidža Napoleon!”
Malo je reći da smo bii preneraženi. To je bilo prvi put da je neko pred starijima nazvao Daidžu nadimkom koji smo mu mi djeca dali. Doduše, znali smo da je Siamak to jednom već spomenuo pred svojim roditeljima i da su ga onda propisno izružili, ali mi ostali smo se plašili i pomisliti da bi nas neko mogao čuti kako Daidžu zovemo ovim nadimkom.
Daidža je još od mladosti bio zaluđen Napoleonom. Kasnije sam saznao da je pročitao ama baš sve knjige o Napoleonu koje su postojale na perzijskom, a i one na francuskom (Daidža je donekle znao francuski) koje su se mogle kod nas naći. Ustvari, na onih nekoliko polica s knjigama u njegovoj kući nije bilo naslova a da nije imao neke veze s Napoleonom. Nije bilo šanse da se povede kakav razgovor o nauci, književnosti, historiji, pravu ili filozofiji, a da Daidža svoj stav ne potkrijepi kakvim prikladnim citatom Napoleonovih riječi. Nakon svega, skoro svi u našoj porodici vjerovali su kako je Napoleon Bonaparte bio najveći filozof, matematičar, političar, vojskovođa, pisac, pa čak i pjesnik, svih vremena.
Izgleda da je Daidža u doba Muhammeda Ali-šaha imao u tadašnjoj žandarmeriji čin mlađeg poručnika, pa smo svako od njegovih vojevanja protiv razbojnika i zlikovaca morali saslušati po četrdeset-pedeset puta.
Svaku od tih avantura mi djeca zvali smo posebnim imenom. Tako smo, naprimjer, borbu kod Kazruna zvali bitkom na Montenotteu, i slično. Sprva se u ovim pričama radilo o tome kako se Daidža, u pratnji petorice-šestorice žandarma, sukobio s nekom grupicom razbojnika kod gradića Kazruna. No, s vremenom je broj učesnika rastao, a bitke su bile sve krvavije. Tako je kod Kazruna prvo na jednoj strani bio Daidža i njegovih petero-šestero žandarma, a na drugoj desetak zlikovaca, ali par godina kasnije kod Kazruna se već desilo krvoproliće u kojem se stotinu i pedeset žandarma našlo u okruženju četiri hiljade razbojnika, naravno potpomognutih Englezima.
Ono što tad nismo znali, a kasnije ću to, izučavajući historiju, shvatiti, jeste da kako je Daidžina ljubav prema Napoleonu rasla, tako su i njegove bitke postajale ne samo veće i krvavije, nego su i sve više nalikovale bitkama koje je vodio Napoleon. Pričajući o Kazrunu, posve je dočaravao Napoleonovu bitku kod Austerlitza, a nije se ustručavao da u borbu uvede i jake pješadijske snage i artiljeriju. Kasnije ću saznati i to da kad je u Iranu izvršena reforma žandarmerije, Daidža je u penziju otišao s nekim podoficirskim činom budući da po školskoj spremi nikako nije mogao biti oficir.
Počela je duga druga noć. Opet Lejline crne oči, opet njen milujući pogled, ponovo pometenost jednog trinaestogodišnjaka, ali ovaj put uz novu zapitanost:
“A možda je i Lejla zaljubljena u mene? O Bože! Smiluj mi se! Ako sam samo ja zaljubljen u nju, možda se i mogu spasiti, ali ako je i ona…”
Svo vrijeme dok smo stajali u vrsti pred Daidžom, onako zabrinuti, uplašeni i bez povjerenja u njegovu pravednost, osjećao sam na sebi Lejlin pogled.
Ovo je već bio novi problem na koji sam morao pronaći odgovor. Da li je bolje ako je ljubav jednostrana ili obostrana?
Ali koga da pitam? S kim da se posavjetujem? Zar da pitam Lejlu da li zna da sam zaljubljen u nju? Ali možda je mogu pitati je li… Je li šta? Da je pitam je li ona zaljubljena u mene? To nema smisla. A i obraz mi ne bi podnio da je upitam nešto takvo.
Razmišljao sam onda o ostaloj djeci.
“Ne, ne bi išlo… Lejlin brat je mlađi od mene i on to ne bi shvatio. A da pitam Alija? Ne, on je brbljivac i sve bi rekao mom ocu, ili, još gore, samom Daidži. Zaboga, nemam koga upitati jesam li zaista zaljubljen ili ne?”
Odjednom, usred tog mraka i tmuše, u umu mi zasja svjetlo nade.
“Maš-Kasem!”
Da, kako bi bilo da pitam Maš-Kasema? Maš-Kasem je bio Daidžin sluga sa sela. Svi su pričali kako je Maš-Kasem pobožan i čestit čovjek. A i samom mi je to jednom dokazao. Kad sam loptom razbio prozor na Daidžinoj kući, Maš-Kasem je to vidio i nikom nije rekao.
Maš-Kasem je svakako uvijek bio na našoj strani i pričao nam je tako lijepe i zanimljive priče. Kod njega je bilo dobro to što nijedno pitanje nije ostavljao bez odgovora. Kad bi ga nešto upitali, rekao bi: “Čemu laž? Do kabura je… eeeee!” I izgovarajući to eeeee digao bi četiri prsta. Kasnije sam saznao da to znači kako ne treba lagati jer nas od groba ne dijeli više od četiri prsta. Iako sam nekad osjećao kako i Muš-Kasem laže, dovoljno je dobro bilo to što bi našao neki odgovor i na pitanja koja bi ga silno začudila. Kad sam ga pitao da li aždahe zbilja postoje, odmah je odgovorio:
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Jednom sam svojim očima vidio aždahu. Išao sam argatovati na građevini u Komu. I tako, iza jedne krivine, preda me se spusti aždaha. Čudna životinja, gluho bilo! Nešto između tigra, bika, oktopoda i sove. Iz nozdrva je bljuvala tri mlaza vatre. Pribrah se i stadoh je lopatom udarati po njušci dok nije malaksala. Kriknula je tako užasno da je cijeli grad razbudila… Ali, šta onda, dragoviću moj… Misliš da se neko zahvalio Maš-Kasemu…?”
Maš-Kasem je imao objašnjenje za sve što se u historiji desilo i za sve, i najčudesnije, ljudske izume. Da je u ono doba postojala atomska bomba, Muš-Kasem bi nam sigurno detaljno objasnio sve to oko atoma.
Te noći, u umu mi Maš-Kasemovo ime zasja kao kakvo svjetlo nade i tako, relativno smiren, zaspah.
Ustao sam rano ujutro. Srećom, Muš-Kasem je bio ranoranilac. Čim bi se probudio, odlazio je zalijevati cvijeće i obavljati ostale poslove u vrtu.
Dok sam mu se približavao, stajao je na stolici i potkresivao živicu oko Daidžine sjenice.
“Nesanica te muči, dragoviću? Zašto si ustao tako rano?”
“Sinoć sam legao ranije. Jutros više nisam mogao spavati.”
“Poigraj se malo, ali uskoro se trebaš spremati za školu.”
Na trenutak sam bio u nedoumici, ali onda se sjetih kakav me strah čeka treće noći. Ohrabrih se i rekoh:
“Maš-Kaseme, htio bih te nešto pitati…”
“Samo kaži, dragoviću.”
“Jedan dečko iz mog razreda misli da se zaljubio. Ali, kako da ti kažem…? Nije posve siguran. A nema koga pitati… Znaš li ti kako čovjek zna je li zaljubljen?”
Maš-Kasem umalo pade sa stolice. S čuđenjem me upita:
“Šta? Kako? Zaljubio se? Hoću reći, misli da jeste… Tvoj drug iz razreda?”
Silno zabrinut, upitah: “I šta sad, Maš-Kaseme? Jako je opasno?”
Zagledan u vrtlarske makaze za potkresivanje, Muš-Kasem mirno reče:
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da ti zamjerim, nego… Ukratko, znam kakva je to nevolja! Ne dao Bog nikome! Bože dragi, tako ti svetih petero, ne daj nikome da tu nevolju iskusi! Odrastao čovjek ne može se nositi sa zaljubljenošću, a kako bi tek dijete, dragoviću moj!”
Jedva sam se držao na nogama. Silno sam se uplašio. Došao sam pitati Daidžinog slugu Muš-Kasema o znakovima zaljubljenosti, a on me ovdje plaši ljubavlju! Ali ne, ne smijem se predavati! Muš-Kasem je jedini čovjek s iskustvom koji mi može reći nešto više o ljubavi i objasniti mi znakove zaljubljenosti. Moram biti jak!
“Ali, Muš-Kaseme, ovaj moj školski drug prvo bi želio znati da li je zaista zaljubljen ili ne. A ako je zaljubljen, onda će tražiti nekog lijeka.”
“Ama, dragoviću, zar se te brige tako lako liječe?! To je gore od svake boli i nesreće! Gluho bilo, gore je i od tifusa i od kolika!”
Hrabro kazah: “Muš-Kaseme, na stranu sve to, ali kako čovjek zna je li zaljubljen?”
“Bogami, dragoviću, čemu laž!? Koliko ja znam, kad god pomisliš na nekoga… Kad ga ne vidiš, srce kao da ti se smrzne… A kad ga vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai! I ne možeš se smiriti osim da oženiš tu curu. Ali, zna se desiti, ne dao Bog, i da tu djevojku daju nekom drugom. E onda… uh…uh… Imao sam jednog zemljaka kojeg su morile takve brige. Ali, jedne večeri djevojka se udala za drugog. Istog jutra taj moj zemljak je otišao sam u pustinju. I evo već dvadeset godina ni glasa od njega. Kao da se u dim pretvorio…”
Muš-Kasem sad nije mogao prestati i pričao mi je priču za pričom o svojim zemljacima i kolegama s posla, a meni se žurilo da završim taj razgovor jer sam se plašio da neko ne naiđe. Zato rekoh: “Muš-Kaseme, nemoj da Daidža sazna da sam te o ovome pitao. Onda bi se raspitivao ko je taj dečko, zašto ja…”
“Ja da mu nešto kažem? Ni mrtav! On bi poludio kad bi čuo da se priča o ljubavi i zaljubljivanju. U stanju bi bio ubiti nekoga.”
Muš-Kasem onda zavrti glavom i reče: “Ne daj Bože se neko zaljubi u gospođicu Lejlu… Gazda bi mu bio u stanju poubijati cijelu porodicu.”
Pokušavajući ostati hladnokrvan, upitah: “Otkud ti sad to, Muš-Kaseme?”
“Boga mi, sjećam se kako se jednom neki momak zaljubio u kćer jednog gazdinog prijatelja…”
“I šta je onda bilo, Muš-Kaseme?”
“Boga mi, dragoviću, čemu laž!? Do kabura je… eeee! Nije da sam svojim očima nešto vidio… Ali, tog je momka odjednom nestalo. Kao da se u dim pretvorio. Mnogi su pričali da mu je gazda pucao u srce, a onda tijelo bacio u bunar… To je bilo u vrijeme bitaka oko Kazruna.”
A onda Muš-Kasem stade pričati o Daidžinim vojevanjima oko Kazruna.
Nisam bio siguran od kada je ustvari Muš-Kasem Daidžin sluga. Zasigurno sam znao samo, kao prvo, da je uz njega još otkako se Daidža vratio u Teheran iz unutrašnjosti. Kao drugo, Muš-Kasem je bio neka vrsta blijede kopije Daidžinog karaktera. Mašta mu je radila jednako silno kao i Daidžina. Sprva je samo povlađivao Daidži dok je ovaj pričao o svojim bojevima, što bi Daidžu znalo isprovocirati, pa bi se obrecnuo: “A šta ti klimaš glavom?! Pa nisi ti bio ondje!” No, Muš-Kasemu to nije smetalo da godinama sebe predstavlja Daidžinim sudrugom u svim tim pustolovinama. S druge strane, i Daidža je s vremenom počeo osjećati kako njegovim pričama, posebno onim o vojevanjima, niko previše ne vjeruje, pa je, možda iz potrebe za svjedokom ili zato što Muš-Kasem nije prestajao potvrđivati svaku njegovu priču, malo po malo, dao i Muš-Kasemu mjesta u svojim avanturama. Osim toga, Muš-Kasem je svakako toliko puta čuo sve te priče i poznavao sve detalje da je pokatkad čak i pomagao Daidži u pripovijedanju.
Ipak, Muš-Kasemovo prisustvo u Daidžinim pričama ozvaničeno je jednom zgodom od prije dvije-tri godine. Naime, jedne prilike Daidža se silno nasrdio na Muš-Kasema. Jer, kopajući kanal za navodnjavanje, Muš-Kasem je krampom sasijekao korijenje Daidžinog bršljana. Daidža je bio van sebe od bijesa i, u jednom trenutku, povika na Muš-Kasema: “Gubi se! U ovoj ti kući više nema mjesta!”
Muš-Kasem, pognute glave, reče: “Gazda, iz ove me kuće možete izvesti samo vezanog ili me iznijeti mrtvog. Vi ste meni život spasili… Dok sam živ, ja moram služiti ovoj kući… Ko bi učinio ono što ste vi učinili za mene?…”
A onda se Muš-Kasem okrenu ka Daidžinim braći, sestrama i nama djeci – pri čemu se niko nije usuđivao ni riječ da pisne u njegovu zaštitu – i silno uzbuđen reče: “Pomislite samo… Bio sam ranjen u bici kod Kazruna. Ležao sam između dvije stijene, a meci su okolo pljuštali kao kiša… Vidio sam lešinare kako kruže nebom… A onda je gazda…. Bog da mu se smiluje i daruje mu svako dobro… onda mi je gazda, dok su meci frcali na sve strane, pritrčao. Bacio se kao tigar, uzeo me u naručje i ponio…Nosio me pola dana i naposljetku me donio u naš štab… Mislite li da čovjek može to ikada zaboraviti?!”
Daidža opazi s kolikom pažnjom i zadivljenošću slušamo ovu priču. Odjednom se njegovo lice razvedri i on se zagleda u daljine, baš kao da mu se pred očima odmotava scena koju je Muš-Kasem ispričao, i na usnama mu zatitra blagi osmijeh.
Muš-Kasem opazi tu promijenu Daidžinog raspoloženja,pa, sav raznježen, reče: “Da nije bilo gazde, i ja bih ostao ležati ondje kao rahmetli Sultan-Ali…”
Tad i Daidža tiho progovori: “Jadni Sultan-Ali… Htio sam i njemu pomoći, ali već je bilo kasno. Rahmet mu duši…”
I tako je daidža, od toga dana, i zvanično prihvatio Muš-Kasema kao svog saborca. Čovjek koji dotad nije htio priznati da je u to vrijeme uopće poznavao Muš-Kasema, sada ga je uvijek uzimao za svjedoka svih svojih priča i čak tražio od njega da ga podsjeti na neko ime ili kakvu zgodu. Par godina kasnije već bi svako malo tražio od Muš-Kasema da ispriča kako mu je Daidža na Kazrunu spasio život. I tako je Muš-Kasem, čije je najvažnija zgoda dotad bila susret s čoporom pasa lutalica kod Koma, postao jedan od junaka bitaka kod Kazruna.
I tog dana počeo mi je pričati o svojim vojevanjima te, usred njegove priče, lagano krenuh ka kući.
Uglavnom, iz svekolikog haosa u mojoj glavi mogao sam izvesti zaključak da ja jesam zaljubljen u Lejlu. Istog dana poslijepodne, kad se pojavio slastičar s kolicima i kad sam pola svoga sladoleda, dragoga srca, poklonio Lejli, sjetih se mudrih Muš-Kasemovih riječi: “A kad je vidiš, u srcu ti bude vrelo kao da u njemu gori pekarska peć. Sve bi na svijetu dao za tu osobu. Ma darežljiv bi bio kao Hatem Tai!” I doista, nikad ranije mi ni na kraj pameti nije bilo da nekoga počastim svojim sladoledom.
Malo po malo, počeo sam osjećati sve one znakove o kojima mi je Muš-Kasem govorio. Kad Lejle ne bi bilo, doista sam se osjećao kao da mi se srce smrzlo, a kad bih je ugledao, srce, obraze i uši bi mi obuzeo plamen. Dok je ona bila pored mene, ni na pamet mi nije padalo da mislim o lošim posljedicama ljubavi. Tek predvečer, kad bi ona otišla kući, uviđao sam kako me guta živo blato ljubavi. Samo nekoliko noći kasnije, nisam se više ničega bojao. Ni mrak me nije mogao uplašiti, jer znao sam da nakon noći slijedi novi dan u kojem ću nju vidjeti.
Neki naš dalji rođak koji je radio u Ministarstvu vanjskih poslova donio je jednom Daidži iz Bakua nekoliko bočica francuske kolonjske vode. Lejla je mirisala na tu kolonjsku vodu. Jednom sam krišom kanuo nekoliko kapi tog mirisa na dlan, a onda danima nisam htio prati ruke. Bilo je lijepo osjećati kako mi dlanovi mirišu na Lejlu.
S vremenom sam, ustvari, počeo uživati u svojoj zaljubljenosti. Nakon prvih nekoliko dana patnje, sada sam bio sretan čovjek, iako mi je u srcu i dalje stanovala briga. Želio sam, naime, znati voli li i Lejla mene ili ne? Slutio sam da me voli, ali htio sam biti siguran.
Uprkos toj nedoumici, dani su mi prolazili u sreći i zadovoljstvu. Jedini mračni oblak na vedrom nebu moje ljubavi bila je pomisao da bi Daidža mogao sve saznati. Ponekad bih sanjao Daidžu kako stoji iznad mene s puškom u rukama i gleda me smrknuto i s mržnjom. Budio sam se sav u znoju. Iako je možda bilo prerano da razmišljam o tako dalekoj budućnosti, činilo mi se nekako izvjesnim da Daidža nikada i nipošto neće prihvatiti našu ljubav. Moj otac mu, svakako, nije bio nimalo simpatičan. Nikako se nije mogao pomiriti s tim da je taj čovjek oženio njegovu sestru. Držao je kako nije u redu da se djevojka iz, što bi on kazao, aristokratske porodice (a Daidža je smatrao da je njegova porodica plemićka), uda za običnog pučanina, i to još provincijalca. I da se nisu uzeli još za djedovog života, do tog braka sigurno nikad i ne bi došlo.
Da stvar bude gora, Daidža je smatrao da moj otac ne poštuje Napoleona onako kako spada i kako ovaj zaslužuje, jer otac je znao, pred Daidžom lično, izjaviti da je Napoleon bio obični avanturista koji je u crno zavio francuski narod. Mislim kako je to, ustvari, i bio najteži očev grijeh.
Naravno, ta netrpeljivost je uglavnom tinjala pod pepelom. Tek ponekad bi, naročito kad bi igrali tavle, isplivala na površinu, ali bi se, uz posredovanje ostalih članova familije, stvari brzo izgladile. Nas djecu ti sukobi između oca i Daidže nisu previše zanimali jer bili smo zabavljeni svojim igrama. Tek kad sam se zaljubio u Lejlu počeli su me brinuti loši odnosi između njih, a, po nesreći, uskoro će slijediti i jedna od najžešćih svađa, ona koja će obilježiti čitav moj život.
Povod toj svađi i novom neprijateljstvu bila je večera kod daidže Pukovnika. Sin daidže Pukovnika Šapur, kojeg su svi, povedeni primjerom njegove majke, zvali Puri, diplomirao je na fakultetu i već početkom ljeta počelo se pričati o tome kako daidža Pukovnik tim povodom želi pripremiti gala-večeru za cijelu familiju.
Šapur, dakle Puri, bio je jedini u našoj velikoj porodici ko je stekao diplomu višu od srednjoškolske. U aristokratskoj familiji daidže Napoleona djeca su uglavnom završavala tri ili četiri razreda srednje škole i Purijeva diploma predstavljala je nešto zbilja izvanredno. Cijela porodica pričala je o njegovoj genijalnosti. Momku je bilo dvadeset i jedna godina, bio je visok i snažan, izgledao je dosta stariji, i mislim da nije bio naročito inteligentan, ali je činjenica da je imao odličnu memoriju.Bio je u stanju naučiti lekciju napamet i tako je ugavnom dobivao dobre ocjene. Majka ga je do sedamnaeste godine vodila za ruku kad bi prelazili ulicu. Inače, moram priznati da je imao zgodno lice, mada je pomalo šuškao dok priča. Uglavnom, budući da su svi, naročito daidža Napoleon, na sva usta hvalili njegovu genijalnost, mi djeca prozvali smo ga Puri Genijalac. Kako god, o gala-večeri koju povodom diplomiranja Purija Genijalca organizira daidža Pukovnik pričalo se toliko da je to naposljetku postalo i svakodnevna tema naših dječijih razgovora.
I napokon, pronese se vijest da će se na Purijev rođendan održati i svečanost povodom njegovog diplomiranja.
Bilo je to prvi put u mom životu da sam se od podneva pripremao za odlazak u goste nekome. Ošišao sam se, okupao, navaljivao da mi majka već u podne ispegla pantalone i košulju, brižljivo sam iščetkao cipele… Uglavnom, učinio sam sve da bih bio što uredniji. Želio sam se pojaviti pred Lejlom u posebno svečanom izdanju. Čak sam na glavu prosuo nekoliko kapljica majčinog parfema Soir de Paris, jakog i prodornog ženskog mirisa.
Kuća daidže Pukovnika nalazila se u našem vrtu, s tim što je daidža ispred postavio drvenu ogradu. Daidža Pukovnik, naravno, uopće nije bio pukovnik. Po činu je bio tek potporučnik, ali kad je jednom kazao kako se priča da bi uskoro mogao biti promaknut, Daidža Napoleon ga je odmah unaprijedio čak u pukovnika i svi smo ga počeli zvati daidža Pukovnik.
Čim uđosmo u mali vrt daidže Pukovnika, pogledom sam između gostiju tražio Lejlu. Još uvijek nije bila stigla. A onda ugledah Purija Genijalca. Bio je odjeven u bijelu košulju s golemim ovratnikom, a oko vrata je vezao neku drečavu kravatu.
Pažnju mi potom privuče dvočlani orkestar. Dvojica muzičara sjedili su na izdvojenim stolicama nakraj vrta. Na koljenima su držali tamburu i timpan, a stolić pored bio je pun voća i slatkiša. Onaj s tamburom učini mi se odnekud poznat. A onda ga prepoznadoh – bio je to moj nastavnik matematike. Kasnije ću saznati da je nastavnik, ne bi li nekako uvećao svoja skromna primanja, svirao tamburu po zabavama. U timpane je udarao neki slijepi debeljko, ujedno i pjevač u ovom malom orkestru.
U osam navečer zabava je već bila u punom jeku. Muzičari su svirali sve življe melodije. Oko stola na kojem su se nalazila alkoholna pića sad se već stvorila prava gužva. Ja sam svako malo grabio iz zdjela s voćem i sitnim kolačima, uzimajući uvijek po dvije voćke ili kolačića. Za sebe i za Lejlu. Kuća i dvorište kupali su se u svjetlosti mnoštva sijalica, pa sam zato, časteći je, oprezno i krišom pogledavao Lejlu.
Puri Genijalac bacao je na Lejlu i mene oštre i zlobne poglede.
A onda se, oko deset i pol, desilo nešto zbilja tragično. Daidža Pukovnik iznio je svoju novu lovačku pušku, koju je dobio od Asadullaha Mirze, istog onog zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, pokazivao ju je i hvalio, očekujući da Daidža Napoleon da svoj sud. Onda Daidža Napoleon uze pušku, stade je zagledati i obrtati u rukama. Žene su ga upozoravale da se ne igra s puškom, ali Daidža Napoleon im, uz smiješak, odgovori da je barem on stručnjak za oružje i da zna šta radi.
Držeći pušku u rukama, Daidža se neizbježno poče prisjećati svojih bojeva i stade pripovijedati o nekom od njih: “Da… Sjećam se, baš sam ovakvu pušku imao… Jednom, ne sjećam se na kojem smo bojištu bili. Eh da, bilo je to na Mesmunu.”
Muš-Kasem, koji je, videći u Daidžinim rukama pušku, valjda odmah znao da slijede pripovijesti o vojevanjima, stvorio se iza njegovih leđa i upade mu u riječ: “Gazda, to je bilo kod Kazruna.”
Daidža Napoleon ga mrko pogleda: “Ne pričaj gluposti! To je bilo na Mesmunu!”
“Boga mi, zašto bih lagao…? Gazda, koliko se sjećam, radilo se o Kazrunu…”
I tad Daidža Napoleon shvati nešto što su svi ostali već odavno znali. Muš-Kasem je obično znao o kojem boju se radi i prije nego bi Daidža uopće kazao nešto o samom događaju. Daidža bi prihvatio njegovu sugestiju i time je cijela priča bivala upitne vjerodostojnosti. Zato sad, tiho ali srdito, procijedi: “Čovječe dobri, pa još ništa nisam niti rekao…”
“Kako kažete, gazda. Ali znam da se radilo o boju kod Kazruna.”
“Kako rekoh, jednom prilikom na Mesmunu, jahali smo kroz klanac, a oba brda bila su puna do zuba naoružanih razbojnika…”
Daidža se sve više unosio u priču, ustajao je sa stolice, sjedao pa opet ustajao, lijevom rukom je nastojao dočarati situaciju, dok je pod desnom miškom stezao pušku: “Zamislite klanac širok otprilike kao četiri ova vrta. U njemu sam ja i pedeset mojih naoružanih ljudi…”
Tišinu među okupljenima prekinu upadica Muš-Kasema: “I vaš sluga Kasem!”
“Da, ovaj Kasem je, što bi se danas reklo, bio moj ađutant.”
“Gazda, zar ne rekoh da se ipak radilo o Kazrunu?”
“Kažem ti da ne pričaš budalaštine! To je bilo na Mesmunu! Ostario si i pamćenje ti je oslabilo. Zato je bolje da šutiš!”
“Gazda, nisam ništa niti rekao…”
“I bolje! Bolje ti je da zavežeš…! Dakle, tu sam ja i pedeset mojih ljudi s puškama. Ali kako su samo iscrpljeni bili… Što bi Napoleon rekao, bolje je imati stotinu sitih vojnika nego hiljadu gladnih… Odjednom, po nama zapljuštaše meci. Prvo što sam učinio bilo je da skočim sa svoga konja. A i ovog Kasema… Ili je to bio neko drugi… Uhvatih čovjeka za ruku i oborih ga s konja.”
Muš-Kasem se opet umiješa: “To sam bio ja, gazda…”
A onda bojažlljivo i tiho dodade: “Gazda, nemojte se ljutiti… Ali… To je bilo kod Kazruna.”
Daidža se sad, po prvi put otkako je Muš-Kasema uveo u svoje priče, zbilja iznervira i povika: “Ama, gdje god da je bilo! Hoćeš li me pustiti da pričam?!”
“Gazda, ni riječ neću izustiti. Moja greška…”
Onda se Daidža obrati zapanjenim slušateljima, koji bi Muš-Kasema smatrali teškim lažljivcem da ga nisu znali kao pobožnog i vjeri odanog čovjeka: “Da… Povukao sam ovu budalu s konja i umalo pritom nisam slomio ruku. Onda zauzeh zaklon iza jedne stijene… Iza je bilo prostora otprilike kao u ovoj sobi. Dvojica-trojica mojih ljudi bili su ranjeni. Ostali su se također zaklonili iza stijena… Po žestini vatre odmah sam shvatio da su to ljudi Hodadad-hana. Onog čuvenog Hodadad-hana… Da, tog starog engleskog sluge…”
Muš-Kasem, kojem je Daidžina uživljenost u priču izgleda posve pomutila pamet, opet se ubaci: “Rekoh vam ja da se radilo o Kazrunu…”
“Zaveži…!!! Da… Odmah sam znao da mi nema druge nego skinutu samog Hodadad-hana. Ti razbojnici su hrabri dok je vođa s njima, a čim pogine, razbježe se. Puzeći se ispeh do vrha stijene. Skidoh svoju kapu i stavih je na jednu granu. Onda podigoh kapu na grani da oni pomisle…”
“Gazda, kao da je jučer bilo… K’o da sad gledam onu vašu suknenu kapu… Nego, ako se sjećate, kod Kazruna ste ostali bez kape… Mislim, metak je probušio… Na Mesmunu niste nosili suknenu kapu.”
Svi smo očekivali da će Daidža zviznuti Muš-Kasema kundakom preko zuba. No, on se začudo odjednom umirio. Ili je htio napokon ućutkati Muš-Kasema ili se jednostavno toliko uživio u priču da poprište boja više i nije bilo važno, on smireno reče: “Izgleda da Kasem ima pravo… I meni se čini da je to bilo kod Kazruna. Da, radilo se o Kazrunu.”
Muš-Kasemu zablistaše oči: “Gazda, kažem vam ja… Čemu laž!? Do kabura je… eeee…”
“Znači, u glavi mi je bilo samo jedno… Znao sam da moram ubiti Hodadad-hana. Kad sam digao kapu na grani, Hodadad-han – a bio je prvoklasan strijelac – poviri iz svoga zaklona. Sad je bio moj. Prizvah Boga u pomoć i nanišanih…”
Onako krupan, Daidža je stajao široko raskrečen, prislonio je pušku uz rame i nišanio. Čak je bio i zažmirio na lijevo oko.
“Nišanio sam Hodadad-hana pravo u čelo. Znao sam ga od ranije… Imao je baš debele obrve… A ja sam nišanio tačno između obrva…”
I upravo tada, u toj mrtvoj tišini dok je Daidža ciljao neprijatelja tačno među oči, desilo se nešto neočekivano. Iz blizine doprije neki čudan zvuk. Zvučalo je kao da je neko povukao stolicom po kamenom podu ili sjeo na rasklimanu stolicu. Kasnije ću saznati da su gosti uglavnom i mislili da se radi o škripi stolice i niko nije ni pomislio ništa loše.
Daidža Napoleon na trenutak zastade i problijedi. Svi su stajali kao skamenjeni. Onda Daidža zakorači i izgledalo je kao da mu se sva krv sjurila u oči. Okrenu se ka smjeru iz kojeg je dopirao taj zvuk.
A ondje su bile samo dvije osobe. Moj otac i Kamar, jedna krupna i gojazna cura iz naše familije, inače malo udarena.
Na trenutak je vladala grobna tišina. A onda se Kamar stade histerično smijati. Njen smijeh zarazi djecu, a počeše se smijati i neki stariji, među njima i moj otac. Nisam najbolje shvatao šta se zbiva, ali osjećao sam da se sprema oluja. Čvrsto stegnuh Lejlinu ruku. Daidža je stao pred oca, uperivši puščanu cijev u njegove grudi. Opet zavlada tišina. Daidža se unezvijereno ogledao okolo. Konačno spusti pušku na kanabe koji je bio iznesen u vrt i promuklo reče: “Što Firdusi kaza: U ništariju se uzdat’ i nadat se sretnom putu, to je kao u njedrima njegovati zmiju ljutu!”
A onda, zakoračivši ka izlazu, zagalami: “Idemo!”
Daidžina žena odmah pođe za njim. Lejla možda i nije shvatala šta se događa, ali je mogla naslutiti da stvari ne stoje dobro, izvuče ruku iz mog čvrstog stiska. Brzo se pogledom oprosti od mene i pođe za svojim roditeljima.
2.
Izgleda da me opet očekivala besana noć. Prevrtao sam se po krevetu s kraja na kraj, ali san mi nije dolazio na oči. Prošlo je više od sat vremena kako smo se vratili od daidže Pukovnika. Nakon one scene između Daidže Napoleona i oca, sijelo se uglavnom razišlo. Možda je tamo još i ostao poneko, ali pričali su tako tiho da se kod nas nije ništa čulo. A ako su već razgovarali, tema im je mogao biti samo onaj užas koji se desio.
Pokušavao sam u glavi posložiti sve što se izdešavalo proteklih dana. Dakle, odjednom sam se zaljubio u Lejlu, kćerku Daidže Napoleona. Nakon prvih zaljubljeničkih dana punih patnje, malo po malo počeo sam osjećati sreću. Bilo mi je drago što sam se zaljubio. A onda je onaj žalosni događaj svima pomutio mir. Iz očevog negodovanja i povrijeđenosti Daidžinim postupkom shvatio sam da on nije imao nikakve veze za onim uznemirujućim zvukom. Još uvijek je o nečem tiho raspravljao s majkom. Ponekad bi očev glas postajao povišen i prijeteći, a onda bi se prigušio i znao sam da mu to majka stavlja ruku na usta. Nekoliko puta uspio sam čuti kako mu govori: “Tiše, zaboga… Čut će te djeca… Kako god, on je moj stariji brat. Bože dragi, šta sam dočekala…”
Prije nego sam napokon utonuo u san, uspio sam još čuti oca kako prijeteći govori: “Pokazat ću ja njemu šta je pravi boj kod Kazruna! On da meni recitira pjesme o ništarijama?!”
Ujutro se iz kreveta izvukoh istinski uplašen i zabrinut svime što bi se lako moglo dogoditi.
Doručkovao sam okružen majčinom i očevom šutnjom, a i u vrtu je vladala potpuna tišina. Kao da su i drveće i cvijeće očekivali Daidžin osvetnički pohod. Ni sluga daidže Pukovnika koji nam je donio posuđe i stolice koje smo im posudili nije se usuđivao dići glavu.
Očekujući da se Lejla pojavi, do deset sati sam se vrzmao okolo, a onda više nisam mogao izdržati, pa priđoh Muš-Kasemu: “Muš-Kaseme, zašto djeca danas nisu izašla u vrt?”
Zabavljen motanjem cigarete, Muš-Kasem klimnu glavom i reče: “Bogami, dragoviću, čemu lagati? Nije da nešto znam, ali vjerovatno im je gazda zabranio da izlaze iz kuće. Zar nisi i ti sinoć bio kod gospodina Pukovnika, dragoviću? Zar nisi sve vidio?”
“Daidža je mnogo ljut?”
“Bogami, čemu laž… cijelo jutro ga nisam vidio. Ali nana Belkisa mu je odnijela čaj i kaže da je poput ranjenog lava. I bogme, ima i pravo… Onakva sramota da se desi usred njegove priče o Kazrunu. Uredu da se radilo o boju na Mesmunu, ali s bitkom na Kazrunu nije se šaliti. Očima sam gledao šta je gazda sve tamo činio. Ovaj mir i sigurnost danas, sve je to gazdina zasluga. Bog ga poživio, kad bi pojahao svoga konja i isukao sablju, pa se stuštio na bojno polje, ma rekao bi da je kakav ljutit lav. Ja sam premirao od straha kad bih ga vidio, a zamisli tek dušmane…”
“Znači, Muš-Kaseme, misliš da je onaj zvuk sinoć…”
“Da, dragoviću, to je bilo to. Doduše, čemu laž, ja ga nisam baš najbolje čuo. Mislim, čuo sam, ali slušao sam šta gazda priča. Ali gazda je to dobro čuo. A kad smo se sinoć vratili kući, gospodin Puri je svašta napričao…”
“Zar se i on sinoć s vama vratio Daidžinoj kući?”
“Da, dragoviću, ispratio nas je do kapije. Ustvari, i ušao je unutra. I stalno je roncao kako je to bilo baš nepristojno prema gazdi.”
“Ali zašto, Muš-Kaseme? Šta Puri ima od toga da zavadi Daidžu i moga oca?”
Muš-Kasemov odgovor, u čiju ću se istinitost kasnije uvjeriti, sledi me:
“Bogami, dragoviću, ako mene pitaš, tom je Puriju stalo do gospođice Lejle. A jednom je njegova majka pred nanom Belkisom kazala kako kane isprositi Lejlu. Valjda je bio ljubomoran kad je sinoć vidio kako se zabavljaš s Lejlom. Znaš, Lejla se s trinaest-četrnaest godina i može udati, ali da se ti u tim godinama ženiš…”
*
S perzijskog izvornika: Muamer Kodrić