Moj dragi prijatelj i krasan pisac György Szerbhorváth iz Malog Iđoša u Bačkoj otkrio mi je prošli tjedan nevjerojatan demografski podatak da oko nas žive Egipćani. Dobro, u Hrvatskoj ih baš i nema, ili ih barem popis stanovništva ne bilježi, ali u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu oni su priznata i ne sasvim beznačajna nacionalna manjina.
Otkud Egipćani na Balkanu, upitat ćete se vi sada, upravo kao što sam se i ja upitao. Ključ zagonetke jednostavniji je nego što biste očekivali. Jednom davno, prije mnogo vjekova, kad su se Cigani pojavili u Europi, pogrešno se vjerovalo kako oni dolaze iz Egipta, a tragovi toga vjerovanja ostali su i u nekim jezicima. Englesko ime za Ciganina – Gypsy, na primjer, izvedeno je iz imenice Egipt – Egypt, a jednako je i sa španjolskim Gitano ili s arhaičnim dalmatinskim Jeđup i Jeđupka.
Domišljato koristeći tu staru zabludu dio se Cigana počeo predstavljati Egipćanima iz istog razloga i po jednakoj osnovi zbog koje se neki u Hrvatskoj pišu kao Rumunji, iako ni s Rumunjskom ni Rumunjima blage veze nemaju. Razumjet ćete taj običaj, nije lako biti Ciganin. Bolje je zatajiti koji si i čiji si, nego dobiti po tamburi. Nesretni ljudi, da bi izbjegli diskriminaciji koja je od vremena do vremena znala biti veoma okrutna, skrivali su se iza lažnih imena. Od klanja i konclogora bježali su u tuđe identitete, obično bez većeg uspjeha jer ih je fašistički ološ, smeđekošuljaši i skinheadsi s bejzbolskim palicama, i tamo nalazio.
No, Egipćani su, eto, preživjeli. Dočekali su i da im vlast prizna njihovo neobično ime. Dapače, pokojni Slobodan Milošević jednom je, navodno, izjavio da su mu oni omiljena nacionalna manjina i, ako je to istina, imao je dobar razlog da tako nešto reče. Egipćani na Kosovu u većini su bili lojalni srbijanskom režimu. Kako biste očekivali, ta im je činjenica život učinila dosta nepodnošljivim kad je južna pokrajna s nepokornom albanskom većinom proglasila nezavisnost. Od toga vremena Egipćani se iseljavaju s Kosova, ukrcavaju svoje stvari na prikolice kao što su njihovi preci stotinama godina činili, i putuju na sjever tražeći sigurnije adrese i bolji život za sebe i svoju djecu.
Nekoliko egipatskih obitelji stiglo je tako u beskrajnu vojvođansku ravnicu, u Mali Iđoš u Bačkoj i izazvalo veliku uznemirenost među među autohtonim življem. Jer, otkad je svijeta i vijeka, ovo je mađarsko selo. Kosti Mađara leže u plodnoj zemlji ispod Malog Iđoša, takoreći, dublje od kostiju dlakavog mamuta i sabljozubog tigra, dublje možda i od okamenjenih ostataka dinosaura i narodu, dakako, nije svejedno da se tu sad pojavljuju nekakvi stranci sumnjivog podrijetla i imena i za gotov novac, za devize, kupuju kuće od Geze, Erneszta i Arpadá. Izvin’te, komšija, koji su to Egipćani, jebo ih faraon?
“Dobro”, pitaju ih ljudi sumnjičavo, “a kojim jezikom vi govorite?”
“Pa našim”, odgovaraju Egipćani tajanstveno.
György Szerbhorváth duhovito i točno, s mnogo istinitih detalja, perfektno opisuje tu nacionalističku paniku među mađarskim seljacima u priči koja je nedavno objavljena u zajedničkoj zbirci sedam pisaca, knjizi koja je nešto kao izraz zahvalnosti vlasniku i osoblju Kuće na Ravnom bregu u Mokrinu kraj Kikinde, gdje smo nas sedmero, u banatskoj sitosti i spokoju, boravili čitav lanjski rujan. Okupili smo se tamo ponovno prošle subote da predstavimo zbirku i György je tada ispripovjedio nešto čega u njegovoj priči nema, a što je mene potaklo da napišem nešto svoje.
Dakle, prije nekog vremena u Malom Iđošu netragom je iščezao brončani kip mađarskog velikaša Hunyadija Mátyása, Matije Korvina, kako ga Hrvati i Srbi zovu i u čijim se narodnim pjesmama on pojavljuje kao pravedni, hrabri i velikodušni “dobri kralj Matijaš”. Ovaj nemio incident strahovito je razbjesnio i najpomirljivije i najtiše među poslovično pomirljivim i tihim vojvođanskim Mađarima, a sumnja u počinitelje je, pogađate, pala na Egipćane. Ima tu, neugodno mi je priznati, i neke logike. Pridošlice Egipćani, premda se ne žele zvati Cigani, često se bave tradicionalnom ciganskom djelatnošću sakupljanja metalnog otpada i nije teško zamisliti da se koji od njih naprosto nije mogao obuzdati pred masivnom skulpturom.
Prizor u kojemu Egipćani pred zoru, po hladovini, dok pošten svijet spava, kradu mađarsku povijest iz središta mjesta i šapatom psuju na svojem misterioznom egipatskom jeziku ukrcavajući je na starog tamića, bio mi je trenutak čarobnog nadahnuća. Ne zamjerite dobrim Ciganima, pomislio sam, jer oni nemaju kraljeva ni kneževa, nemaju slavnih vojskovođa, osloboditelja ni osvajača, nemaju biskupa prosvjetitelja, predsjednika, vođa revolucija ni očeva nacija, nema u njih povijesnih ličnosti jer oni povijest zapravo ne poznaju i ne trebaju. Kočoperne brončane figure sa sabljama i križevima njima su sve jednake. Upitate li ih za razliku, Cigani će primijetiti samo kako su im draži spomenici s konjima jer propeta živina pod stražnjicom velikaša znatno podiže njegovu cijenu na tržištu sekundarnih sirovina.
I nije to možda najgori život koji možete živjeti. Jer, vidite, tako rasterećeni od povijesti, tradicije i identiteta, od krsta časnog i slobode zlatne, Cigani žive u miru s drugima. Ne zaklinju se krvavim barjacima i ne započinju ratove. Nemaju svetih ciganskih zemalja koje valja ne pitajući za žrtve osloboditi. Optužuje ih se za koješta, ali uistinu nikada se nijedan Ciganin nije putničkim zrakoplovom zabio u poslovni toranj, a ne pamti se ni da je netko od njih waterboardingom mučio ratne zarobljenike. Oni nemaju ništa ni protiv Židova ni protiv Palestinaca. Ne mrze ni Ruse ni Čečene, ni Tutsije ni Hutue. Nisu, napokon, držali ništa nalik konclogoru u Jasenovcu niti su ubijali u Srebrenici i Vukovaru. Cigani, u najkraćemu, nikome ništa nisu krivi. Ne čineći strašne stvari uime vjere i nacije, te bezazlene skitnice su najnedužniji od svih naroda koji žive i koji su ikada živjeli na ovoj plavoj lopti.
U mislima ih gledajući kako zorom mažnjavaju kip Matije Korvina u Malom Iđošu, padne mi na pamet kako bi trebalo pustiti da sve mramorne postamente oni tako obrste. Naprosto, neka nas Cigani ukradu. Sve naše kraljeve i velmože, vođe i predsjednike, čitavu povijest koja nam ništa osim jada i nesreće nije donijela, sva teška brončana obećanja i zavjete koje smo dali precima, Cigani bi trebali izrezati, pretopiti i prodati u stanici za otkup sekundarnih sirovina. Ostali bismo tada bez identiteta i nikome više ništa ne bismo bili dužni. Mogli bismo početi jedan novi, bolji i sretniji život pod nekim drugim imenom. Evo, recimo, zašto ne, kao Egipćani?
Da smo Egipćani
Moj dragi prijatelj i krasan pisac György Szerbhorváth iz Malog Iđoša u Bačkoj otkrio mi je prošli tjedan nevjerojatan demografski podatak da oko nas žive Egipćani. Dobro, u Hrvatskoj ih baš i nema, ili ih barem popis stanovništva ne bilježi, ali u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu oni su priznata i ne sasvim beznačajna nacionalna manjina.
Otkud Egipćani na Balkanu, upitat ćete se vi sada, upravo kao što sam se i ja upitao. Ključ zagonetke jednostavniji je nego što biste očekivali. Jednom davno, prije mnogo vjekova, kad su se Cigani pojavili u Europi, pogrešno se vjerovalo kako oni dolaze iz Egipta, a tragovi toga vjerovanja ostali su i u nekim jezicima. Englesko ime za Ciganina – Gypsy, na primjer, izvedeno je iz imenice Egipt – Egypt, a jednako je i sa španjolskim Gitano ili s arhaičnim dalmatinskim Jeđup i Jeđupka.
Domišljato koristeći tu staru zabludu dio se Cigana počeo predstavljati Egipćanima iz istog razloga i po jednakoj osnovi zbog koje se neki u Hrvatskoj pišu kao Rumunji, iako ni s Rumunjskom ni Rumunjima blage veze nemaju. Razumjet ćete taj običaj, nije lako biti Ciganin. Bolje je zatajiti koji si i čiji si, nego dobiti po tamburi. Nesretni ljudi, da bi izbjegli diskriminaciji koja je od vremena do vremena znala biti veoma okrutna, skrivali su se iza lažnih imena. Od klanja i konclogora bježali su u tuđe identitete, obično bez većeg uspjeha jer ih je fašistički ološ, smeđekošuljaši i skinheadsi s bejzbolskim palicama, i tamo nalazio.
No, Egipćani su, eto, preživjeli. Dočekali su i da im vlast prizna njihovo neobično ime. Dapače, pokojni Slobodan Milošević jednom je, navodno, izjavio da su mu oni omiljena nacionalna manjina i, ako je to istina, imao je dobar razlog da tako nešto reče. Egipćani na Kosovu u većini su bili lojalni srbijanskom režimu. Kako biste očekivali, ta im je činjenica život učinila dosta nepodnošljivim kad je južna pokrajna s nepokornom albanskom većinom proglasila nezavisnost. Od toga vremena Egipćani se iseljavaju s Kosova, ukrcavaju svoje stvari na prikolice kao što su njihovi preci stotinama godina činili, i putuju na sjever tražeći sigurnije adrese i bolji život za sebe i svoju djecu.
Nekoliko egipatskih obitelji stiglo je tako u beskrajnu vojvođansku ravnicu, u Mali Iđoš u Bačkoj i izazvalo veliku uznemirenost među među autohtonim življem. Jer, otkad je svijeta i vijeka, ovo je mađarsko selo. Kosti Mađara leže u plodnoj zemlji ispod Malog Iđoša, takoreći, dublje od kostiju dlakavog mamuta i sabljozubog tigra, dublje možda i od okamenjenih ostataka dinosaura i narodu, dakako, nije svejedno da se tu sad pojavljuju nekakvi stranci sumnjivog podrijetla i imena i za gotov novac, za devize, kupuju kuće od Geze, Erneszta i Arpadá. Izvin’te, komšija, koji su to Egipćani, jebo ih faraon?
“Dobro”, pitaju ih ljudi sumnjičavo, “a kojim jezikom vi govorite?”
“Pa našim”, odgovaraju Egipćani tajanstveno.
György Szerbhorváth duhovito i točno, s mnogo istinitih detalja, perfektno opisuje tu nacionalističku paniku među mađarskim seljacima u priči koja je nedavno objavljena u zajedničkoj zbirci sedam pisaca, knjizi koja je nešto kao izraz zahvalnosti vlasniku i osoblju Kuće na Ravnom bregu u Mokrinu kraj Kikinde, gdje smo nas sedmero, u banatskoj sitosti i spokoju, boravili čitav lanjski rujan. Okupili smo se tamo ponovno prošle subote da predstavimo zbirku i György je tada ispripovjedio nešto čega u njegovoj priči nema, a što je mene potaklo da napišem nešto svoje.
Dakle, prije nekog vremena u Malom Iđošu netragom je iščezao brončani kip mađarskog velikaša Hunyadija Mátyása, Matije Korvina, kako ga Hrvati i Srbi zovu i u čijim se narodnim pjesmama on pojavljuje kao pravedni, hrabri i velikodušni “dobri kralj Matijaš”. Ovaj nemio incident strahovito je razbjesnio i najpomirljivije i najtiše među poslovično pomirljivim i tihim vojvođanskim Mađarima, a sumnja u počinitelje je, pogađate, pala na Egipćane. Ima tu, neugodno mi je priznati, i neke logike. Pridošlice Egipćani, premda se ne žele zvati Cigani, često se bave tradicionalnom ciganskom djelatnošću sakupljanja metalnog otpada i nije teško zamisliti da se koji od njih naprosto nije mogao obuzdati pred masivnom skulpturom.
Prizor u kojemu Egipćani pred zoru, po hladovini, dok pošten svijet spava, kradu mađarsku povijest iz središta mjesta i šapatom psuju na svojem misterioznom egipatskom jeziku ukrcavajući je na starog tamića, bio mi je trenutak čarobnog nadahnuća. Ne zamjerite dobrim Ciganima, pomislio sam, jer oni nemaju kraljeva ni kneževa, nemaju slavnih vojskovođa, osloboditelja ni osvajača, nemaju biskupa prosvjetitelja, predsjednika, vođa revolucija ni očeva nacija, nema u njih povijesnih ličnosti jer oni povijest zapravo ne poznaju i ne trebaju. Kočoperne brončane figure sa sabljama i križevima njima su sve jednake. Upitate li ih za razliku, Cigani će primijetiti samo kako su im draži spomenici s konjima jer propeta živina pod stražnjicom velikaša znatno podiže njegovu cijenu na tržištu sekundarnih sirovina.
I nije to možda najgori život koji možete živjeti. Jer, vidite, tako rasterećeni od povijesti, tradicije i identiteta, od krsta časnog i slobode zlatne, Cigani žive u miru s drugima. Ne zaklinju se krvavim barjacima i ne započinju ratove. Nemaju svetih ciganskih zemalja koje valja ne pitajući za žrtve osloboditi. Optužuje ih se za koješta, ali uistinu nikada se nijedan Ciganin nije putničkim zrakoplovom zabio u poslovni toranj, a ne pamti se ni da je netko od njih waterboardingom mučio ratne zarobljenike. Oni nemaju ništa ni protiv Židova ni protiv Palestinaca. Ne mrze ni Ruse ni Čečene, ni Tutsije ni Hutue. Nisu, napokon, držali ništa nalik konclogoru u Jasenovcu niti su ubijali u Srebrenici i Vukovaru. Cigani, u najkraćemu, nikome ništa nisu krivi. Ne čineći strašne stvari uime vjere i nacije, te bezazlene skitnice su najnedužniji od svih naroda koji žive i koji su ikada živjeli na ovoj plavoj lopti.
U mislima ih gledajući kako zorom mažnjavaju kip Matije Korvina u Malom Iđošu, padne mi na pamet kako bi trebalo pustiti da sve mramorne postamente oni tako obrste. Naprosto, neka nas Cigani ukradu. Sve naše kraljeve i velmože, vođe i predsjednike, čitavu povijest koja nam ništa osim jada i nesreće nije donijela, sva teška brončana obećanja i zavjete koje smo dali precima, Cigani bi trebali izrezati, pretopiti i prodati u stanici za otkup sekundarnih sirovina. Ostali bismo tada bez identiteta i nikome više ništa ne bismo bili dužni. Mogli bismo početi jedan novi, bolji i sretniji život pod nekim drugim imenom. Evo, recimo, zašto ne, kao Egipćani?