(uz jedan stih Osipa Mandeljštama ili o imanentnom angažmanu istinske poezije)

Za razliku od nekih kolega koji u svom pamćenju drže pune bisage sopstvenih i tuđih stihova, čitave “antologije” naizust-poezije, u mojim se moždanim pretincima malo šta od tog blaga zadržalo u potpunijem obliku. U školi sam s mukom učio pjesme napamet i još teže ih pred drugima recitovao. Sjećam se kako sam u četvrtom osnovne teško omanuo i iznevjerio očekivanje svog vrlog učitelja: na probi pred samu priredbu, nisam od spremljene Šantićeve pjesme umio ni riječ da pustim iz sebe. Učitelj se teško naljutio na mene, a ja otada bez teksta u ruci ne kazujem ni svoje ni bilo čije, makar i najkraće pjesme.

Ipak, ponešto se iz svjetske poezije nastanilo i u mom pamćenju. Ako ne cijela pjesma jednog autora, onda poneko jedinstveno mjesto, u egzemplarnoj kristalizaciji poetske ideje, zvuka i slike. To su ona mjesta, oni stihovi koji nas uvijek iznova uzbude magijom svoje neobjašnjive, analitički nerastvorljive ljepote, neočekivanošću,  dubinom i svježinom svoga smisla. Stihovi koji nas “hvataju na spavanju”, izazivajući katkad pravi potres našeg dremljivog opažajnog aparata, našeg estetskog pa i etičkog čula, stihovi koji nam “otvaraju oči” za nove i čudesne aspekte stvari i pojava. Takvi stihovi iskrsnu nam iz sjećanja i bez namjere da ih ponovo oslušnemo – najednom su tu! – a u društvu nam odmah pokreću usne jer valja da ih i drugi čuju. Neki od tih stihova bude se u nama u časovima velikih iskušenja, kada smo dezorijentisani i izgubljeni, otkrivajući nam ne samo ljepotu izraza i oblikotvornu moć pjesnika, već i primjer držanja u gadnim, po život opasnim vremenima. A vremena za pjesnika koji ne želi da im ugađa nisu nikad bezopasna, makar se čin pjesničke istine, subverzivne moći poezije, i ne plaćao glavom.

Tokom rata u Sarajevu, ali i godinama potom, ja sam se često prisjećao jednog Mandeljštamovog stiha. Stiha-opomene za svakog ko stihove piše.

U sazviježđu modernih pjesnika koji su istiniti, neotklonjivi nalog  pjesničke riječi i samog pjesničkog poziva, shvaćenog u saglasju sa vrhovnim etičkim postulatima, platili najvišom cijenom, ime Osipa Mandeljštama ističe se posebnim sjajem. Taj sjaj dolazi od tragičke opredijeljenosti i veličine pjesnikovog života u istini (politički nedopuštenoj, kažnjivoj istini) i krajnje odgovornog, smrtno ozbiljnog shvatanja pjesničkog pozvanja i smisla poezije. U Mandeljštamovim stihovima kao da se čuje, a gotovo uvijek jasno sluti, nešto što bih nazvao zvukom sudbine. (Kao da ga čujem i kod drugih velikih, tragički uzvišenih ruskih pjesnika.) Ta sudbina se, ma koliko tragična, prihvata sa svim posljedicama. Sa njima se već od početka računa u opkladi na radikalno istinoljubivi jezik pjesništva, opkladi koju prati odlučna samosvijest pjesnika o pripadanju takvom, nesmiljeno istinitom, slobodnom i suverenom jeziku pjesničke umjetnosti. Toj sudbini i njenom opasno privlačnom zvuku ne može se umaći, bez obzira ko drži njene konce u rukama: Bog ili obogotvotreni Staljin. A ako bi joj se – uz žrtvu pjesničke istine, časti i slobode – nekako (kao građanin) i umaklo, spasavajući goli život, ono najvažnije, samo djelo, ne bi time bilo spaseno. Naprotiv! Takav put obeščašćenja i uništenja svoga djela, djela kao suštinskog ovaploćenja svoje ličnosti, Mandeljštam (kao ni Cvetajeva, Pasternak, Ahmatova) nije mogao da prihvati, svejedno što je u jednom času  napisao (dvosmislenu) odu Staljinu. Zaista je vrlo malo značajnih evropskih pjesnika koji su se stavili u službu staljinizmu i fašizmu.

No svakako bi već valjalo da navedem Mandeljštamov stih oko koga se vrti cijeli ovaj pokušaj. Taj stih u originalu glasi:

И неправдой искривлен мой рот.

a u zapamćenom prepjevu Branka Miljkovića:

I neistina mi je iskrivila usta.

To je završni stih pjesme “За гремучую доблесть грядущих веков” (U ime hrabrosti budućih vekova) iz zbirke Tristia, u kod nas prevedenoj knjizi izabrane poezije i proze Osipa Mandeljštama pod naslovom Šum vremena.[1] Evo te pjesme u cjelini:

U ime hrabrosti budućih vekova
I plemena ljudi koje će sve više rasti,
Ja sam se lišio čaše na piru očeva,
I veselja i sopstvene časti.

Vek-vukodav skače na me, da me kolje,
Ali ja vuk nisam i nemam vučju kožu.
Ko kapu, u rukav, tutni me bolje
U sibirskih stepa topli kožuh –

Da ne vidim kukavice, ni meko blato,
Niti na točku krvave neke kosti,
Da u noći sijaju prašnici, ko zlato,
U svojoj prvobitnoj lepoti.

Odnesi me u noć, gde Jenisej žubori,
I gde doseže bor zvezde avgusta,
Jer po koži svojoj ja nisam vuk u gori
I neistina mi je iskrivila usta.

Posljednja strofa u prevodu Stevana Raičkovića (Šest ruskih pesnika, Beograd 1970) ide ovako:

Nosi me u noć gde je Jeniseja huk,
Gde borovi do zvezda dohuje;
Zato što po svojoj koži nisam vuk
I što laž moja usta iskrivljuje.

Ova pjesma posigurno spada među najznačajnije u Mandeljštamovu opusu, kao što je značajna i znakovita i sama njena tema: surovost i zvjersko krvološtvo vijeka u kojem pjesnik živi, suprotstavljajući mu se svojom ljudskom, “nevučjom” prirodom. U neku analizu pjesme nećemo ulaziti – u centru pažnje ostaje njen posljednji stih i njegovo uporno, neotklonjivo javljanje u mojoj svijesti u vremenu razobručenog ratnog zla i potrebe da se o njemu pjesnički pošteno svjedoči. Taj stih mi se ne samo “javljao” kao opomena iz usta – svakako, neiskrivljenih! – pjesnika od najvišeg ranga i autoriteta, već je na neki način i uticao na mene, na ponešto od onog što sam mislio i pisao u danima i noćima smrtnih prijetnji, silnih ubijanja i razaranja, opšteg straha i poniženja. Stih me je stalno upozoravao: ne dozvoli, ako si pjesnik, da ti neistina iskrivi usta! Nikad i nipošto, ako jesi ili hoćeš da budeš pjesnik. Iskrivljujući tvoja usta, neistina i laž će te ubiti i prije no što te usmrti ruka ubice.

Prikazivala mi se i bukvalna, fizička slika iskrivljenih, izoperenih, do na zatjevak izokrenutih lažljivih usta!

Pazi, pjesniče – da se tvoja usta ne iskrive!

To je bila poruka i pouka ubitačno istinosnog Mandeljštamovog stiha.

Mislim da je njime Mandeljštam uputio principijelno upozorenje samome sebi. Iako stih već konstatuje iskrivljenost pjesnikovih usta –  motiv krivljenja i iskrivljavanja usta sreće se još u nekim njegovim pjesmama –  vjerujem da je tu neposustalu, dežurnu opomenu samome sebi Mandeljštam tom slikom pojačao do fizičke odbojnosti, kao kaznu za moguće i prijeteće ogrješenje o istinu. A da se stvarno ogriješio o istinu, njega možda ne bi zadesila sudbina na smrt izmučenog logoraša. Imao bi izgleda da spasi bar svoju golu kožu. No Mandeljštam je očito bio “angažovan” na strani apsolutno obavezujuće, najdublje pjesničke a sveljudske istine, ne na strani svoje gole kože. Životna istina, istina “vijeka-vukodava” (ili “vijeka-vučjaka”) koju je komprimirao u svoje magično zvučeće, istinite stofe, odvela ga je u smrt.

Prevedenog Mandeljštama prvi put sam čitao krajem šezdesetih, oko nemirne 1968, kada smo se i mi, sarajevski studenti, pobunili protiv komunističke birokratije i njenih nedemokratskih metoda vladanja. Petog juna (dva dana nakon beogradskih) došlo je u Sarajevu do velikih demonstracija  i sukoba sa policijom koja nas je pendrečila po nalogu partijsko-državne vrhuške. To iskustvo represije, koja će se potom prema kritičarima društva primjenjivati u finijim i perfidnijim oblicima, bilo je poučno i otrežnjujuće. Počeli smo gubiti iluzije o komunističkom (ako i samoupravnom) projektu budućeg raja na zemlji. Osposobili smo se da u jeziku ideologa i vlastodržaca prepoznajemo (ne uvijek!) obmanu i laž, a naš sopstveni jezik (jezik darovitih mladih pjesnika i intelektualaca) umnogome je prožeo duh ironije i subverzije. Sazrijevali smo i uz lektiru mnogih prevedenih pjesnika i mislilaca. A Mandeljštam je – mada kod nas kasno otkriven – predstavljao pravo otkrovenje. Svoju veoma konkretnu, u surovo vrijeme revolucije i diktature situiranu liriku (“Pokušajte da me odvojite od veka, kunem vam se, sebi slomićete vrat”), ovjerio je povrh svega svojom potresnom ljudskom i pjesničkom sudbinom. Otkrio nam se veliki primjer vrhunske poezije sa kičmom, sa punim, sa najskupljim egzistencijalnim pokrićem.

Kao i svima koji su živjeli u svijetu ideološke laži, neistina se u raznim pa i zavodljivim kostimima nudila i meni, prijetila da se ušunja i u moj jezik. Sa nemalom sposobnošću za kompromise sa još važećom utopijom i sa još neraskrinkanom stvarnošću, i ja sam se katkad tješio ubogom krilaticom oportunista da “nije sve baš tako crno”. Svjestan te prijetnje sopstvenom pjesničkom jeziku, a usred narastajućih prijetnji ličnom i životu zajednice, Mandeljštavom stih javljao mi se sa sve jačom notom upozorenja. Kada je najzad došlo do masovnih ratnih krvoprolića, ogledalo tog stiha o neistini što iskrivljuje usta valjalo je stalno držati pred sobom.

Da li sam to baš uvijek stvarno činio? Sigurno da nisam. Ali sam se svim silama trudio da mogu da pogledam sebi u oči – oči u tome Mandeljštamovom ogledalu pjesničke istine. Na drugima je da kažu da li je u tom gledanju bilo vrdanja, žmirkanja ili razrokosti.

Reskoj, odsječno istinitoj zvučnoj frazi Mandeljštamovih stihova na srpskom doprinio je, naravno, i sam prevodilac, pjesnik Branko Miljković. I u njegovim stihovima, kojima se obično pripisuje neosimbolistički pravac, osjeća se nešto od neumoljivog zvuka sudbine. To osjećanje pojačano je Miljkovićevom preranom, odista ( i za srpsku poeziju) tragičnom smrću: ubio se februara 1961. u dvadesetsedmoj godini života.

U izvjesnom sudbinskom smislu, Miljković je bio pravi prevodilac Mandeljštama na srpski.

A s mojim zapamćenim Mandeljštamom dogodilo se prije sedam-osam godina nešto neobično. U nekolikim njemačkim (dvojezičnim) izdanjima Mandeljštamove poezije (najkompletnije je ono kod Ammann Verlaga iz Züricha) odjednom sam otkrio da na kraju pjesme “U ime hrabrosti budućih vijekova” stoji jedan potpuno drugačiji stih:

И меня только равный убьет.

U prevodima na njemački (iz pera Paula Celana, Ralpha Dutlija, Kaya Borowskog i Lydije Titowe) taj stih je uglavnom davao smisao koji ima i u doslovnom prevodu Marka Vešovića na naš jezik:

I samo jednak ubija me.

Tako ova pjesma ima dva sasvim različita kraja. (Razlikuje se i jedna riječ u šestom i petnaestom stihu: umjesto “kože”, u drugoj verziji stoji “krv”.) Kako je do toga došlo, vjerovatno su već ispitali proučavaoci Mandeljštamova djela. (U poznatoj knjizi o Mandeljštamu Kirila Taranovskog nisam o tome ništa našao.) Mene, međutim, nije razočarala  ni novootkrivena, druga verzija završetka pjesme. U njoj se još jednom oglasila suverena i prkosna pjesnikova volja: samo njemu ravan može da ga ubije. Ne bilo ko, bilo koji nitkov!

To što ga je ubio sistem vrhovnog Nitkova, govori samo o strahu tog vrhovnika i njegova ogromnog aparata moći od istinske, estetski i etički superiorne lirike tek jednog pojedinca – Osipa Mandeljštama.

Na kraju se pokazalo nešto što je ravno najvećem čudu: najkrhkiji književni žanr, lirika, istinska i istinosna lirika Osipa Mandeljštama, nadživjela je najjaču strahovladu i najveću svjetsku imperiju – Staljinov Sovjetski Savez.

***

Nacrt ovog kratkog eseja bio je zgotovljen prije desetak godina. Namjera da ga donekle “razradim” i “produbim” učinila je da sve dosad  ostane u ladici pisaćeg stola. Najzad sam odustao od te namjere, iako tema književnog i intelektualnog angažovanja nije više “atraktivna” kao u doba Sartrea i Camusa.

Bilo je na sve četiri strane svijeta časno i hrabro “angažovanih” pjesnika za najviše humane ideale od čije poezije nije ostalo ništa, ili posve malo, često tek pomen u istorijama književnosti. Za Mandeljštama možda niko neće reći da je angažovani pjesnik (u smislu koji je tom pojmu pridavao Sartre kao i cijela književna ljevica), budući da ta oznaka među poetolozima, estetičarima i filozofima umjetnosti ne uživa osobit ugled. Jer je još posvuda na snazi uvjerenje o principijelnom “imoralizmu” pjesničkog i umjetničkog stvaranja. Ali se svakako može reći, bez straha od pogrešnog etiketiranja, da je Mandeljštam – kao i mnogi drugi veliki pjesnik – bio “angažovan” na svoj, sasvim prirodan, implicitan, poeziji imanentan način, način na koji se i spontano i osviješćeno, bezuslovno a ne tek deklarativno, opredjeljujemo za pravdu, istinu i slobodu. Ponekad i po cijenu sopstvenog života.

[1] Pri ruci mi je treće izdanje knjige, Prosveta, Beograd 1966 (prvo izdanje izašlo je, ako se ne varam, 1962).
Izbor , prevod proze i pogovor: Milica Nikolić, prevod poezije: Branko Miljković.