Alois Hergouth pjesnik je rođen 1925. u Grazu, gdje je i preminuo 2002. godine. Dakle, austrijski pjesnik. Ali Hergouth je i pjesnik Graza, odnosno gradečki ili gradački pjesnik, kako bi valjalo reći zato što Graz ima i svoje slovensko i slavensko ime, Gradec ili Gradac, kao što nam je Wien – Dunaj ili Beč. To je važno istaknuti jer biti pjesnik jednog grada kao živog i stalno se mijenjajućeg organizma, osvješćivati njegovu samosvijest i oduhovljavati njegov duh, mnogo je više – zato što je to dublji zahvat i teži posao – nego biti pjesnik jedne zemlje ili jednog naroda. A u Hergoutha nije potpuna i dovoljna odredba ni ta koja kaže da je on nacionalni i gradski pjesnik. Bio je on također, a po svojim djelima još uvijek jest, regionalni, pokrajinski, štajerski pjesnik, što je u određenom smislu još šire i dublje od Austrije i Graza, kako zbog povijesne i kulturne posebnosti Štajerske (njemački: Steiermark, mađarski: Stájerország, češki Štýrsko, latinski: Styria), tako i zbog geopolitike, tj. protezanja Štajerske preko austrijsko-slovenskih narodnosnih i državnih granica. Dakle, Alois Hergouth je austrijski, štajerski i gradački pjesnik. Da li je time što je Štajerac ujedno i slovenski pjesnik? Kako da ne, i to višestruko! I majka mu Ana i otac mu Franc bili su štajerski Slovenci, pečalbari, Gastarbeiteri, koji su se, trbuhom za kruhom, doselili iz Donje Štajerske, one slovenske, u Graz i tamo trajno nastanili. Nakon smrti roditeljâ, Alois je „otkrio“ Sladku Goru, rodno selo svoje majke, i ne samo da je u majčin zavičaj odlazio i u njemu prebivao (u skromnoj, ali živopisnoj seoskoj kući bratića Jurija) nego je svoju, vjerojatno najpopularniju, pjesničku knjigu, objavljenu 1965. godine, naslovio Sladka gora / Der süße Berg, čemu je slijedila i knjiga Nachtrag zu Sladka Gora (Nadopuna Sladkoj Gori) iz 1977., kao i neke druge, po drugim knjigama razasute sladkogorske pjesme te autobiografska proza Der Mond im Apfelgarten (Mjesec u jabučnjaku) iz 1980. godine. Premda nikad nije pisao na slovenskom jeziku – a koliko mi je poznato, nije ga nikad ni progovorio – Hergouth se dobrovoljno, ni baš zbog Blut, ni baš zbog Boden, dakle, ne zbog „krvi i tla“, ucijepio u slovenstvo i u njemu se također korijenio i rastao. Međutim, ni Austrija, ni Graz, ni Slovenija, ni Štajerska, ni Sladka Gora njega kao osobu i kao pjesnika nisu određivali u potpunosti. Pjevao je iz sebe i svoje ljudske i poetske slobode o svemu što se u tom beskrajnom horizontu pojavljivalo misli i srcu, kazivao o svemu što mu se ukazivalo. Tako je, da i to istaknem, Alois Hergouth nedvojbeno i mediteranski i dalmatinski pjesnik, jer u njegovu opusu nalazimo predivne pjesme ne samo o Italiji, Grčkoj i Cipru nego i o Splitu, Trogiru i Dubrovniku, pjesme koje su pisane iz takve suživljenosti s tim mjestima kao da ih je pisao neki domaći pjesnik zagledan u svjetskost mora. Čiji li je, dakle, Alois Hergouth pjesnik? Ničiji, pa svoj. Svoj, a naš. Naš i svjetski. Svjetski, ali zavičajan.
Jedna Hergouthova knjiga, objavljena na njemačkom i slovenskom 1988. godine, zove se Grenzgänger / Mejaš. Naslov: na hrvatskoj kajkavštini također mejaš, na hrvatskom standardnom jeziku međaš ili graničnik, kamen međaš ili granični kamen, znak koji određuje granicu između posjedâ, imanjâ, zemalja, državâ. No njemački je pojam bogatiji, jer uz pasivnu, deskriptivnu, obilježavajuću funkciju, on ima i aktivnu dimenziju: Grenzgänger može biti i onaj koji prelazi neku granicu, prestupa je. U oba smisla, a pogotovo u drugome, Alois Hergouth bio je Grenzgänger, bio jeprijelaznik, prijestupnik, ali od one sorte koja ni jednu, ni drugu stranu s neke stvarne ili izmišljene granice (a vjerojatnu ni neku treću i četvrtu stranu) ne poništava, nego ih sve apsorbira i plodotvorno uzdiže na višu razinu, gdje „vlastito“ i „tuđe“ ostaju prepoznatljivi, ali se prepliću i stapaju na takav način da se nikada ne mogu do kraja razlučiti. Nekome tko je izrastao, odrastao i uzrastao na nekoj geografsko-kulturnoj granici – primjerice, na onim granicama koje skiciraju rijeke Sutla, Una, Sava i Drina – to ne treba posebno eksplicirati, ali zapravo je teško pronaći osobu koja nema takvu neku geografsko-kulturnu ili kulturno-etničku granicu u svojoj obitelji, porodici, biografiji i životu, a onda i u svome identitetu, koji nikad nije (jer naprosto ne može biti) monolitan, samo je pitanje osvještava li se to i na koji se način to čini.
* * *
Između onog rodnog i narođenog, doma i domaćeg, te onog što je po strani i strano, tuđe, tu-gdje, bilo gdje drugo, drugdje – pomalja se svijest o bezdomnosti (Heimlosigkeit) i raskorijenjenosti (Entwürzelung) ljudske egzistencije u suvremenom svijetu, što su pojmovi kojima je Martin Heidegger dobro naslutio i anticipirao izazove digitalne civilizacije, ali je on, nažalost, skrenuo s puta kritike tih fenomena i završio u filozofijski mutnoj i politički oportunističkoj mitologizaciji nacionalsocijalističke verzije zavičajnog mu i domovinskog nijemstva. U napetosti između domaćeg i tuđeg, s gotovo gnostičkim osjećajem nepripadanja ovom svijetu i nesnalaženja u ovom svijetu, rađa se i duboka čežnja za domom i domnošću, čak utopija doma i domovine, koju je Ernst Bloch, u zadnjim recima svoje čudovišno lijepe knjige Das Prinzip Hoffnung (Princip nada), opisao ili zadao kao „ono što se svima ukazalo u djetinjstvu i gdje nikad nitko nije bio: zavičaj“, ili domovina, Heimat.
Alois Hergouth je pjesnik doma, domnosti i domovine… i svega toga u pluralu. I spasitelj svega toga pred banalno zlim naletima „oltarâ domovine“, „domovinskih pokreta“ i „spremnosti za dom“.
Primijetio sam – čitajući njegove sabrane pjesme (Das lyrische Werk, Wieser Verlag, Klagenfurt/Celovec, 2005.) u njegovu Grazu, gdje sam tu džepnomalenu, ali samo za veće, zimske džepove prilagođenu, devetsto stranica debelu knjigu kupio, dočitavajući je i iščitavajući u Zagrebu, Kučilovini i Bihaću – da Hergouth gotovo opsesivno promišlja i opjevava dom (Heim), domsko i domovinsko, i to ne samo u pjesmama kao što su Heimat, Heimkehr ili Heimweh, te da često rabi riječ „daheim“ i izraz „daheim zu sein“, i to ne samo kad govori o svojim domovima i domovinama.
Već nakon prvih pročitanih Hergouthovih pjesama, znao sam da se neću oduprijeti želji da prepjevam neke njegove pjesme, na što me je dodatno potaknuo Božidar Brezinščak Bagola koji je Hergoutha zgodimice prevodio u posljednjih tridesetak godina, na poticaj Kajetana Koviča, Jožefa Čakša i Marjana Pungartnika.
No kako da prevedem Hergouthov „daheim“ i „daheim zu sein“, njegov „Heim“ i njegovu „Heimat“, njegovo „Heimweh“ i njegov „Heimkehr“? Prijevod će poteći i zažuboriti čim srušim tu branu. Ali kako, kojim dinamitom?
* * *
Kad bi me usred noći probudilo i pitalo gdje sam, i kad bih u tom času, „među javom i med snom“, spoznao da sam na dobropoznatom mjestu, u krevetu koji sam davno posvojio, a i on mene – vjerojatno bih odgovorio da sam „kod kuće“ ili, pak, sa svojom zavičajnom akcentuacijom, da sam „kȍdkuće“ (jedna riječ, a ne dvije – gramatički prilog).
Ipak, često kažem dam sam „dȍma“, da ću biti „dȍma“, da idem „dȍma“ – onako kako se veli u Zagrebu, što nije čudno jer sam već trideset i kusur godina u Zagrebu doma, kod kuće, gdje su kod kuće i moji ukućani, Ivana i Kiko, gdje obitava moja obitelj. A i naša Morna, u svom pasjem razumijevanju našeg jezika, bolje razumije „dȍma“ nego „kȕći“.
Tu sam, dakle, doma – u Hrvatskoj, u Zagrebu, na Trešnjevki, na Ciglenici –, ali zauvijek i neizlječivo, i u svijesti i na okrajcima svijesti, a vjerojatno i u podsvijesti, kod kuće sam u Bosni, u Bihaću, u Prekounju, u Midžića mahali.
I to nije sve: utrostručujem se po tom pitanju, kad me se upita o kući i domu, jer Prigorje i Kučilovina – blizu Zagreba i dovoljno daleko od njega – za mene su također „doma“, „kod kuće“. Možda je to samo neka moja bolest, patološka sklonost okućivanju i odomljivanju, jer i u Karlobagu – podno Velebita, uz more pred Pagom – osamnaest ljeta bio sam kod kuće, a i u gradu Cresu i na otoku Cresu, gdje već četvrt stoljeća godišnje provodim oko sedmicu dana, kad god dođem, kao da sam došao doma. Ma i svaka soba u studentskom domu, u ono doba, bila mi je dom. Možda bi tako bilo i u kazneno-popravnom domu. A pomalo me je sram priznati da i svaku hotelsku sobu, u kojoj boravim na putovanjima i provedem u njoj jedan dan, dva-tri ili više dana, već u prvim satima počnem smatrati domom.
* * *
Izašavši iz sebe, da bih ušao u jezike koji su mi domaći, ovako sam skućio Aloisa Hergoutha i nekoliko njegovih pjevova o domu:
Povratak kući II, ili Domovratak II [Heimkehr II]
Zagreb – Bihać
Sada tek znam što je to dom, toplo, sjajno svjetlo iznutra: put što puti ka dalekom, čežnja što kruži kružnicom iskonu bliža svakog jutra.
Sada tek znam ljubavi zov, veliko čudo – da živimo: ta r’ječ što na šutnju je lov, gdje san je muk, prastar i nov, da se skroz damo i divimo.
Sada tek znam – sretan biti lišavanje je želje lude. Dovoljno: kruh, vino i ti. – Sad dobro je doma biti, voljeti sve i ove ljude.
Zavičaj, ili Domovina [Heimat]
Bihać
Izgovaraj ovo ime tiho. Neka miruju zastave i doboši. Dovoljno je kad samo osjećaš kako je ono u tebi doma, od samog početka tako blisko, tako zaštitničko i zaštićeno kao ti u njemu.
Reci to jednostavno, kao što majka kažeš, i kruh, kao što blagosivljaš prijatelja, brata, voljenu. Čak i ako stojiš po strani i šutiš, još će taj dobar zvuk odjekivati u tvojoj duši.
Jer ono što se voli, što je tako prisno, tako duboko, ne treba prizivati. Ubija se samo ono što se na sav glas stišće. –
I u tuđem vrtu cvjeta svjetlo čisto kao i ovdje. Od grada do grada, od zemlje do zemlje, na svim morima, preko svih granica vodi jedan trag – ljudi su to, majke, djeca, očevi, sestre su to, braća, baš kao ti i ti.
Samo da znaš da je ovo tvoje bližnje, tvoje mjesto, tvoje nasljeđe, ova zemlja. –
Da je voliš dovoljno je.
Povratak kući I, ili Domovratak I [Heimkehr I]
Zagreb – Kučilovina
Tako se dakle zalaje uvečer sa psima laje se sa slobodnim psima sa psima na lancu pred kućama koje grli zelenilo
Tako se dakle postaje slobodan i jak uspinje se kroz klasje kroz lišće do oblaka kroz koje te sunce svojim strelicama gađa –
Dolazim iz grada sanjao sam ulice, tračnice, dugu glasnu vožnju – autobus je stao krenuo nastavio dalje nestrpljivo šišteći
Sada sam tu –
jedna ptica proleti u oštrom traku svjetla povjetarac topao kao ruka: Dobrodošao – tako dakle – –
diše se žuri diše svakim korakom uzbrdo osvaja se prostor
trava put korijenje kamenje mahovina ilovača zrak plavetnilo
Iz dubine kroz sve visine beskrajno se uzdižući – tako dakle – –
kad se u bravi okrene ključ kad se trzajem otvore vrata kad kroz otvorene prozore uđe svježina
tako je to dakle – tu – –
mačka prosi prede oko mojih nogu
i sve vani sve unutra znači dȍma
Daleko je grad… [Weitab die Stadt…]
Zagreb – Kučilovina
Daleko je grad, nanizane ulice. Svjetlom okružena tamna bujica brežuljaka, sve do ruba posljednjih obronaka, sve do svjetline gdje počinje more. Daleko od vremena – kuća, mjesto za život, gdje se biva doma.
Tu je mnogo tišine. Kapija, susret s prozorskim križem, slika i bijeg. Kliktaj jastreba. Iznenada, u osluškujućem iščekivanju, jelenji trk.
Vrijeme postaje trava i vjetar, leptiri i ptičja krila, postaje lagano i slobodno.
Daleko je put, bučni dan kotača i lanaca. Okruženo snom, trnjem i kamenjem, mjesto osamljenosti.
Ovo je dobro mjesto… [Das ist ein guter Ort…]
Kučilovina
Ovo je dobro mjesto, njihova kuća, kuća starih – visoko iznad sela i dima, a ipak na čvrstu tlu izgrađena; od kamenja one vrste kamenja, stijenja, koje ju drži, od drva iz šumske divljine čijim su paležom stari stvorili ovu čistinu za berbe kruha i vina, trave i sijena:
zidovi, kamen po kamen sačinjeni, miruju. Prozori – rešetkaste oči. Vrata, katanac i zasun – čvrsti. Grede, strmi rogovi, široko, svijetlo, toplo krovište –
poput zakrpane seljankine marame sjaji mahovinasto zeleno u zlatu svježe postavljenih snopova slame –
ne stareći, staro i mlado.
Kuća puna svjetla, puna sjete i puna ljubavi – od iste tvari kao san.
Uđi kroz ova vrata, prekorači ovaj prag – ovdje su se igrala djeca, štenad, mačke, ovdje su stenjale muke, žudnje, tuga –
ovdje je stajao jedan lijes, bila jedna kolijevka, jedno biće nade, mnoga, cijeli jedan svijet – tako ćeš osjetiti što znači biti doma, čak i ako smatraš da ni ovdje, ni drugdje na Zemlji nema mjesta na kojemu bi valjalo ostati.
Voda govori tako – prolazi – vjetar, svjetlo, kiša lije. Godina raste i opada. Prolazi – nezaustavljivo, nepovratno – iščezavaju prostor i čas.
Načas da živimo ovdje kao stari, sasma jednostavno, u prisnosti, na dobrom mjestu, u dobrom svjetlu –
i što još da poželiš u ovom lutalaštvu što besciljno prolazi, nastavlja se i vazda dalje vodi?
Dȍm, dȍma, dòmovina
Alois Hergouth pjesnik je rođen 1925. u Grazu, gdje je i preminuo 2002. godine. Dakle, austrijski pjesnik. Ali Hergouth je i pjesnik Graza, odnosno gradečki ili gradački pjesnik, kako bi valjalo reći zato što Graz ima i svoje slovensko i slavensko ime, Gradec ili Gradac, kao što nam je Wien – Dunaj ili Beč. To je važno istaknuti jer biti pjesnik jednog grada kao živog i stalno se mijenjajućeg organizma, osvješćivati njegovu samosvijest i oduhovljavati njegov duh, mnogo je više – zato što je to dublji zahvat i teži posao – nego biti pjesnik jedne zemlje ili jednog naroda. A u Hergoutha nije potpuna i dovoljna odredba ni ta koja kaže da je on nacionalni i gradski pjesnik. Bio je on također, a po svojim djelima još uvijek jest, regionalni, pokrajinski, štajerski pjesnik, što je u određenom smislu još šire i dublje od Austrije i Graza, kako zbog povijesne i kulturne posebnosti Štajerske (njemački: Steiermark, mađarski: Stájerország, češki Štýrsko, latinski: Styria), tako i zbog geopolitike, tj. protezanja Štajerske preko austrijsko-slovenskih narodnosnih i državnih granica. Dakle, Alois Hergouth je austrijski, štajerski i gradački pjesnik. Da li je time što je Štajerac ujedno i slovenski pjesnik? Kako da ne, i to višestruko! I majka mu Ana i otac mu Franc bili su štajerski Slovenci, pečalbari, Gastarbeiteri, koji su se, trbuhom za kruhom, doselili iz Donje Štajerske, one slovenske, u Graz i tamo trajno nastanili. Nakon smrti roditeljâ, Alois je „otkrio“ Sladku Goru, rodno selo svoje majke, i ne samo da je u majčin zavičaj odlazio i u njemu prebivao (u skromnoj, ali živopisnoj seoskoj kući bratića Jurija) nego je svoju, vjerojatno najpopularniju, pjesničku knjigu, objavljenu 1965. godine, naslovio Sladka gora / Der süße Berg, čemu je slijedila i knjiga Nachtrag zu Sladka Gora (Nadopuna Sladkoj Gori) iz 1977., kao i neke druge, po drugim knjigama razasute sladkogorske pjesme te autobiografska proza Der Mond im Apfelgarten (Mjesec u jabučnjaku) iz 1980. godine. Premda nikad nije pisao na slovenskom jeziku – a koliko mi je poznato, nije ga nikad ni progovorio – Hergouth se dobrovoljno, ni baš zbog Blut, ni baš zbog Boden, dakle, ne zbog „krvi i tla“, ucijepio u slovenstvo i u njemu se također korijenio i rastao. Međutim, ni Austrija, ni Graz, ni Slovenija, ni Štajerska, ni Sladka Gora njega kao osobu i kao pjesnika nisu određivali u potpunosti. Pjevao je iz sebe i svoje ljudske i poetske slobode o svemu što se u tom beskrajnom horizontu pojavljivalo misli i srcu, kazivao o svemu što mu se ukazivalo. Tako je, da i to istaknem, Alois Hergouth nedvojbeno i mediteranski i dalmatinski pjesnik, jer u njegovu opusu nalazimo predivne pjesme ne samo o Italiji, Grčkoj i Cipru nego i o Splitu, Trogiru i Dubrovniku, pjesme koje su pisane iz takve suživljenosti s tim mjestima kao da ih je pisao neki domaći pjesnik zagledan u svjetskost mora. Čiji li je, dakle, Alois Hergouth pjesnik? Ničiji, pa svoj. Svoj, a naš. Naš i svjetski. Svjetski, ali zavičajan.
Jedna Hergouthova knjiga, objavljena na njemačkom i slovenskom 1988. godine, zove se Grenzgänger / Mejaš. Naslov: na hrvatskoj kajkavštini također mejaš, na hrvatskom standardnom jeziku međaš ili graničnik, kamen međaš ili granični kamen, znak koji određuje granicu između posjedâ, imanjâ, zemalja, državâ. No njemački je pojam bogatiji, jer uz pasivnu, deskriptivnu, obilježavajuću funkciju, on ima i aktivnu dimenziju: Grenzgänger može biti i onaj koji prelazi neku granicu, prestupa je. U oba smisla, a pogotovo u drugome, Alois Hergouth bio je Grenzgänger, bio je prijelaznik, prijestupnik, ali od one sorte koja ni jednu, ni drugu stranu s neke stvarne ili izmišljene granice (a vjerojatnu ni neku treću i četvrtu stranu) ne poništava, nego ih sve apsorbira i plodotvorno uzdiže na višu razinu, gdje „vlastito“ i „tuđe“ ostaju prepoznatljivi, ali se prepliću i stapaju na takav način da se nikada ne mogu do kraja razlučiti. Nekome tko je izrastao, odrastao i uzrastao na nekoj geografsko-kulturnoj granici – primjerice, na onim granicama koje skiciraju rijeke Sutla, Una, Sava i Drina – to ne treba posebno eksplicirati, ali zapravo je teško pronaći osobu koja nema takvu neku geografsko-kulturnu ili kulturno-etničku granicu u svojoj obitelji, porodici, biografiji i životu, a onda i u svome identitetu, koji nikad nije (jer naprosto ne može biti) monolitan, samo je pitanje osvještava li se to i na koji se način to čini.
* * *
Između onog rodnog i narođenog, doma i domaćeg, te onog što je po strani i strano, tuđe, tu-gdje, bilo gdje drugo, drugdje – pomalja se svijest o bezdomnosti (Heimlosigkeit) i raskorijenjenosti (Entwürzelung) ljudske egzistencije u suvremenom svijetu, što su pojmovi kojima je Martin Heidegger dobro naslutio i anticipirao izazove digitalne civilizacije, ali je on, nažalost, skrenuo s puta kritike tih fenomena i završio u filozofijski mutnoj i politički oportunističkoj mitologizaciji nacionalsocijalističke verzije zavičajnog mu i domovinskog nijemstva. U napetosti između domaćeg i tuđeg, s gotovo gnostičkim osjećajem nepripadanja ovom svijetu i nesnalaženja u ovom svijetu, rađa se i duboka čežnja za domom i domnošću, čak utopija doma i domovine, koju je Ernst Bloch, u zadnjim recima svoje čudovišno lijepe knjige Das Prinzip Hoffnung (Princip nada), opisao ili zadao kao „ono što se svima ukazalo u djetinjstvu i gdje nikad nitko nije bio: zavičaj“, ili domovina, Heimat.
Alois Hergouth je pjesnik doma, domnosti i domovine… i svega toga u pluralu. I spasitelj svega toga pred banalno zlim naletima „oltarâ domovine“, „domovinskih pokreta“ i „spremnosti za dom“.
Primijetio sam – čitajući njegove sabrane pjesme (Das lyrische Werk, Wieser Verlag, Klagenfurt/Celovec, 2005.) u njegovu Grazu, gdje sam tu džepnomalenu, ali samo za veće, zimske džepove prilagođenu, devetsto stranica debelu knjigu kupio, dočitavajući je i iščitavajući u Zagrebu, Kučilovini i Bihaću – da Hergouth gotovo opsesivno promišlja i opjevava dom (Heim), domsko i domovinsko, i to ne samo u pjesmama kao što su Heimat, Heimkehr ili Heimweh, te da često rabi riječ „daheim“ i izraz „daheim zu sein“, i to ne samo kad govori o svojim domovima i domovinama.
Već nakon prvih pročitanih Hergouthovih pjesama, znao sam da se neću oduprijeti želji da prepjevam neke njegove pjesme, na što me je dodatno potaknuo Božidar Brezinščak Bagola koji je Hergoutha zgodimice prevodio u posljednjih tridesetak godina, na poticaj Kajetana Koviča, Jožefa Čakša i Marjana Pungartnika.
No kako da prevedem Hergouthov „daheim“ i „daheim zu sein“, njegov „Heim“ i njegovu „Heimat“, njegovo „Heimweh“ i njegov „Heimkehr“? Prijevod će poteći i zažuboriti čim srušim tu branu. Ali kako, kojim dinamitom?
* * *
Kad bi me usred noći probudilo i pitalo gdje sam, i kad bih u tom času, „među javom i med snom“, spoznao da sam na dobropoznatom mjestu, u krevetu koji sam davno posvojio, a i on mene – vjerojatno bih odgovorio da sam „kod kuće“ ili, pak, sa svojom zavičajnom akcentuacijom, da sam „kȍdkuće“ (jedna riječ, a ne dvije – gramatički prilog).
Ipak, često kažem dam sam „dȍma“, da ću biti „dȍma“, da idem „dȍma“ – onako kako se veli u Zagrebu, što nije čudno jer sam već trideset i kusur godina u Zagrebu doma, kod kuće, gdje su kod kuće i moji ukućani, Ivana i Kiko, gdje obitava moja obitelj. A i naša Morna, u svom pasjem razumijevanju našeg jezika, bolje razumije „dȍma“ nego „kȕći“.
Tu sam, dakle, doma – u Hrvatskoj, u Zagrebu, na Trešnjevki, na Ciglenici –, ali zauvijek i neizlječivo, i u svijesti i na okrajcima svijesti, a vjerojatno i u podsvijesti, kod kuće sam u Bosni, u Bihaću, u Prekounju, u Midžića mahali.
I to nije sve: utrostručujem se po tom pitanju, kad me se upita o kući i domu, jer Prigorje i Kučilovina – blizu Zagreba i dovoljno daleko od njega – za mene su također „doma“, „kod kuće“. Možda je to samo neka moja bolest, patološka sklonost okućivanju i odomljivanju, jer i u Karlobagu – podno Velebita, uz more pred Pagom – osamnaest ljeta bio sam kod kuće, a i u gradu Cresu i na otoku Cresu, gdje već četvrt stoljeća godišnje provodim oko sedmicu dana, kad god dođem, kao da sam došao doma. Ma i svaka soba u studentskom domu, u ono doba, bila mi je dom. Možda bi tako bilo i u kazneno-popravnom domu. A pomalo me je sram priznati da i svaku hotelsku sobu, u kojoj boravim na putovanjima i provedem u njoj jedan dan, dva-tri ili više dana, već u prvim satima počnem smatrati domom.
* * *
Izašavši iz sebe, da bih ušao u jezike koji su mi domaći, ovako sam skućio Aloisa Hergoutha i nekoliko njegovih pjevova o domu:
Povratak kući II, ili Domovratak II [Heimkehr II]
Zagreb – Bihać
Sada tek znam što je to dom,
toplo, sjajno svjetlo iznutra:
put što puti ka dalekom,
čežnja što kruži kružnicom
iskonu bliža svakog jutra.
Sada tek znam ljubavi zov,
veliko čudo – da živimo:
ta r’ječ što na šutnju je lov,
gdje san je muk, prastar i nov,
da se skroz damo i divimo.
Sada tek znam – sretan biti
lišavanje je želje lude.
Dovoljno: kruh, vino i ti. –
Sad dobro je doma biti,
voljeti sve i ove ljude.
Zavičaj, ili Domovina [Heimat]
Bihać
Izgovaraj ovo ime tiho.
Neka miruju zastave i doboši.
Dovoljno je kad samo osjećaš
kako je ono u tebi doma,
od samog početka tako blisko,
tako zaštitničko i zaštićeno
kao ti u njemu.
Reci to jednostavno, kao što majka kažeš, i kruh,
kao što blagosivljaš prijatelja, brata, voljenu.
Čak i ako stojiš po strani i šutiš,
još će taj dobar zvuk odjekivati u tvojoj duši.
Jer ono što se voli,
što je tako prisno, tako duboko,
ne treba prizivati.
Ubija se samo ono što se na sav glas stišće. –
I u tuđem vrtu cvjeta svjetlo
čisto kao i ovdje.
Od grada do grada, od zemlje do zemlje,
na svim morima, preko svih granica
vodi jedan trag –
ljudi su to, majke, djeca, očevi,
sestre su to, braća,
baš kao ti i ti.
Samo da znaš
da je ovo tvoje bližnje,
tvoje mjesto, tvoje nasljeđe, ova zemlja. –
Da je voliš dovoljno je.
Povratak kući I, ili Domovratak I [Heimkehr I]
Zagreb – Kučilovina
Tako se dakle zalaje uvečer sa psima
laje se sa slobodnim psima
sa psima na lancu pred
kućama
koje grli zelenilo
Tako se dakle postaje slobodan i jak
uspinje se kroz klasje
kroz lišće do oblaka
kroz koje te sunce svojim
strelicama gađa –
Dolazim iz grada
sanjao sam ulice, tračnice, dugu glasnu vožnju –
autobus je stao
krenuo
nastavio dalje nestrpljivo šišteći
Sada sam tu –
jedna ptica proleti u oštrom traku svjetla
povjetarac
topao kao ruka: Dobrodošao – tako dakle – –
diše se žuri diše
svakim korakom uzbrdo osvaja se prostor
trava
put
korijenje kamenje
mahovina
ilovača
zrak plavetnilo
Iz dubine
kroz sve visine beskrajno se uzdižući – tako dakle – –
kad se u bravi okrene ključ
kad se trzajem otvore vrata
kad kroz otvorene prozore uđe svježina
tako je to dakle – tu – –
mačka prosi
prede oko mojih nogu
i sve vani sve unutra znači
dȍma
Daleko je grad… [Weitab die Stadt…]
Zagreb – Kučilovina
Daleko je grad,
nanizane ulice.
Svjetlom okružena tamna bujica brežuljaka,
sve do ruba posljednjih obronaka,
sve do svjetline gdje počinje more.
Daleko od vremena –
kuća,
mjesto za život, gdje se biva doma.
Tu je mnogo tišine.
Kapija, susret s prozorskim križem,
slika i bijeg.
Kliktaj jastreba.
Iznenada, u osluškujućem iščekivanju,
jelenji trk.
Vrijeme postaje trava i vjetar,
leptiri i ptičja krila,
postaje lagano i slobodno.
Daleko je put,
bučni dan kotača i lanaca.
Okruženo snom,
trnjem i kamenjem,
mjesto osamljenosti.
Ovo je dobro mjesto… [Das ist ein guter Ort…]
Kučilovina
Ovo je dobro mjesto,
njihova kuća, kuća starih –
visoko iznad sela i dima, a ipak
na čvrstu tlu izgrađena;
od kamenja one vrste kamenja,
stijenja, koje ju drži,
od drva iz šumske divljine
čijim su paležom stari stvorili ovu čistinu
za berbe kruha i vina,
trave i sijena:
zidovi, kamen po kamen sačinjeni,
miruju. Prozori – rešetkaste oči.
Vrata, katanac i zasun – čvrsti.
Grede, strmi rogovi,
široko, svijetlo, toplo krovište –
poput zakrpane seljankine marame
sjaji mahovinasto zeleno u zlatu
svježe postavljenih snopova slame –
ne stareći, staro i mlado.
Kuća puna svjetla,
puna sjete i puna ljubavi –
od iste tvari kao san.
Uđi kroz ova vrata,
prekorači ovaj prag –
ovdje su se igrala djeca, štenad, mačke,
ovdje su stenjale muke, žudnje, tuga –
ovdje je stajao jedan lijes, bila jedna kolijevka,
jedno biće nade, mnoga, cijeli jedan svijet –
tako ćeš osjetiti
što znači biti doma,
čak i ako smatraš
da ni ovdje, ni drugdje na Zemlji
nema mjesta na kojemu bi valjalo ostati.
Voda govori tako – prolazi –
vjetar, svjetlo, kiša lije.
Godina raste i opada. Prolazi –
nezaustavljivo, nepovratno –
iščezavaju prostor i čas.
Načas da živimo ovdje kao stari,
sasma jednostavno, u prisnosti,
na dobrom mjestu,
u dobrom svjetlu –
i što još da poželiš u ovom lutalaštvu
što besciljno prolazi, nastavlja se
i vazda dalje vodi?