Priča koju je jučer doživio ima više imena, drži ga tek jutros kao u čvoru. Sam je sebe u njega zaključao, svezan, ne izgovara glasno niti jedan sloj tog čvora pred suprugom. Plaši se njezine reakcije na njegove već umnožene slojeve koji su tek jutros izazvali pravu pomutnju u njegovoj duši. Ako ih sve prizna njoj, proglasit će sam sebe glavnim krivcem smanjenja iznosa njihovih mirovina, ako ih prizna konobaru, proglasit će ga glavnim otimačem tog jada i sirotinje od njihovih mjesečnih primanja, bez ijednog pouzdanog svjedoka za to.
Što je u njemu proizvelo ovo neobično stanje?
Ugrijalo je, izašli su u šetnju, svratili u prvu kavanicu, naručili kavu i čaj. Kad ih je konobar poslužio, rekao mu je da nema sitno, dao mu pedeset maraka da usitni. (Jutros ne zna je li to njegova supruga uopće vidjela, u tom momentu gledala je u grmove ruža, metar-dva udaljene od njihova stola. Nagluha je, sigurno nije čula ni taj njegov kratki razgovor s konobarom.) Tek jutros se pita je li mu tu novčanicu uopće dao. Nije siguran. U novčaniku je, malo kasnije, pronašao dvadeset maraka, digao se i otišao konobaru do šanka. Dao mu je sitniju novčanicu, vratio se supruzi s kusurom odmah. Popili su kavu i čaj i krenuli u šetnju. Nekoliko minuta bili su opušteni, uživali su, ljetna vrućina im je skratila šetnju, utjerala ih je u stan vrlo brzo. Ručali su, oprali suđe, oboje su se odmorili, on u spavaćoj sobi, ona u velikoj u kojoj je televizor uz koji je i zaspala. Popodne im je i jučer bilo uobičajenog sadržaja: on ispred računala, ona kraj šporeta, uz jela za večeru i sutrašnji ručak. Noć su oboje proveli nemirno, vrućinu zamijenila nesnošljiva sparina.
Digao se prije nje, iz kreveta ga je potjeralo varljivo saznanje da mu je konobar ostao dužan pedeset maraka. Čija je to krivnja, njegova ili tog mladića? Zašto od njega nije prvo tražio krupnu novčanicu, pa onda i kusur od manje? Hoće li jutros supruzi opisati taj jučerašnji događaj i priznati joj svoj grijeh, posumnjati u mladićevu čestitost? Hoće li s njom danas ponovno k njemu i zatražiti svoju novčanicu? Priznati i jednom i drugom da je ta novčanica samo njegova greška? Ali nije uopće siguran da je konobaru dao tu novčanicu, ako nastupi s tvrdnjom da ju je konobar uistinu dao, kako pred njim tu tvrdnju i dokazati? Zašto njezin povrat nije tražio prije napuštanja one usputne kavanice?
Glavna snaga čvora bila je i dalje u toj njegovoj nesigurnosti je li konobaru doista dao 50 KM, svoju nesigurnost nije smio provjeriti ni kod supruge ni kod konobara. Provjerom kod supruge potvrdio bi da je postao zaboravan, provjerom kod konobara, pak, mogao je mladića povrijediti, nevina osumnjičiti. S mirovinama jedva sastavljaju kraj s krajem, gubitak pedesetice je za njih veliki kapital. Nesigurnost mu je probadala srce kad god se tom kapitalu u mislima vraćao, nesigurnost ga je ljuljala kad god je o tome šutio. A čvor se učvršćivao, čvor je rastao u svim svojim sinonima, u omči, u klupku, u zapletu, petlji, spletu i prepletu.
U danu otkrića čvora odlučio je ostati u čvoru. Neće o njemu ni riječ ni sa suprugom ni s mladićem koji je u čvoru pohranio svoje poštenje na štetu jednog starca. I neće više nikad svratiti u kavanu u kojoj konobari. Svih narednih dana govorio je malo, stalno glasno ponavljao ove zagonetne rečenice. Kao: Sam pao, sam se ubio. Ili: Ljuljaj, tvoje je. Ili: Nekako ćemo i ovaj mjesec izgurati i bez tog kapitala. Ili: Na dušu mu, neka se on samo bogati s našom sirotinjom… A na svaku reakciju supruge o čemu on to zbori odgovarao je uvijek kratko: Ni o čemu, ženo.
Čvor
Priča koju je jučer doživio ima više imena, drži ga tek jutros kao u čvoru. Sam je sebe u njega zaključao, svezan, ne izgovara glasno niti jedan sloj tog čvora pred suprugom. Plaši se njezine reakcije na njegove već umnožene slojeve koji su tek jutros izazvali pravu pomutnju u njegovoj duši. Ako ih sve prizna njoj, proglasit će sam sebe glavnim krivcem smanjenja iznosa njihovih mirovina, ako ih prizna konobaru, proglasit će ga glavnim otimačem tog jada i sirotinje od njihovih mjesečnih primanja, bez ijednog pouzdanog svjedoka za to.
Što je u njemu proizvelo ovo neobično stanje?
Ugrijalo je, izašli su u šetnju, svratili u prvu kavanicu, naručili kavu i čaj. Kad ih je konobar poslužio, rekao mu je da nema sitno, dao mu pedeset maraka da usitni. (Jutros ne zna je li to njegova supruga uopće vidjela, u tom momentu gledala je u grmove ruža, metar-dva udaljene od njihova stola. Nagluha je, sigurno nije čula ni taj njegov kratki razgovor s konobarom.) Tek jutros se pita je li mu tu novčanicu uopće dao. Nije siguran. U novčaniku je, malo kasnije, pronašao dvadeset maraka, digao se i otišao konobaru do šanka. Dao mu je sitniju novčanicu, vratio se supruzi s kusurom odmah. Popili su kavu i čaj i krenuli u šetnju. Nekoliko minuta bili su opušteni, uživali su, ljetna vrućina im je skratila šetnju, utjerala ih je u stan vrlo brzo. Ručali su, oprali suđe, oboje su se odmorili, on u spavaćoj sobi, ona u velikoj u kojoj je televizor uz koji je i zaspala. Popodne im je i jučer bilo uobičajenog sadržaja: on ispred računala, ona kraj šporeta, uz jela za večeru i sutrašnji ručak. Noć su oboje proveli nemirno, vrućinu zamijenila nesnošljiva sparina.
Digao se prije nje, iz kreveta ga je potjeralo varljivo saznanje da mu je konobar ostao dužan pedeset maraka. Čija je to krivnja, njegova ili tog mladića? Zašto od njega nije prvo tražio krupnu novčanicu, pa onda i kusur od manje? Hoće li jutros supruzi opisati taj jučerašnji događaj i priznati joj svoj grijeh, posumnjati u mladićevu čestitost? Hoće li s njom danas ponovno k njemu i zatražiti svoju novčanicu? Priznati i jednom i drugom da je ta novčanica samo njegova greška? Ali nije uopće siguran da je konobaru dao tu novčanicu, ako nastupi s tvrdnjom da ju je konobar uistinu dao, kako pred njim tu tvrdnju i dokazati? Zašto njezin povrat nije tražio prije napuštanja one usputne kavanice?
Glavna snaga čvora bila je i dalje u toj njegovoj nesigurnosti je li konobaru doista dao 50 KM, svoju nesigurnost nije smio provjeriti ni kod supruge ni kod konobara. Provjerom kod supruge potvrdio bi da je postao zaboravan, provjerom kod konobara, pak, mogao je mladića povrijediti, nevina osumnjičiti. S mirovinama jedva sastavljaju kraj s krajem, gubitak pedesetice je za njih veliki kapital. Nesigurnost mu je probadala srce kad god se tom kapitalu u mislima vraćao, nesigurnost ga je ljuljala kad god je o tome šutio. A čvor se učvršćivao, čvor je rastao u svim svojim sinonima, u omči, u klupku, u zapletu, petlji, spletu i prepletu.
U danu otkrića čvora odlučio je ostati u čvoru. Neće o njemu ni riječ ni sa suprugom ni s mladićem koji je u čvoru pohranio svoje poštenje na štetu jednog starca. I neće više nikad svratiti u kavanu u kojoj konobari. Svih narednih dana govorio je malo, stalno glasno ponavljao ove zagonetne rečenice. Kao: Sam pao, sam se ubio. Ili: Ljuljaj, tvoje je. Ili: Nekako ćemo i ovaj mjesec izgurati i bez tog kapitala. Ili: Na dušu mu, neka se on samo bogati s našom sirotinjom… A na svaku reakciju supruge o čemu on to zbori odgovarao je uvijek kratko: Ni o čemu, ženo.