Imao ti je on običaj poslati buket crvenih ruža na Mejtaš.
Uvijek na istu adresu, gore u Mustafe Golubića iznad doma Milicije. Narudžba precizna kao liječnički recept: 12 ruža, 3 X na dan!
Što se kaže, boba je falila Seji cvjećaru da ga namlati jer je mislio da se radi o nekoj zajebanciji. Vidi ti mamlaza, mrmljao je sebi u bradu, baš mene naš’o. Ali vremenom se navikao, kao što se čovjek navikne i na mnogo bizarnije stvari.
Itekako je bio svjestan, da svakoj sreći prijeti opasnost, dok su se ljubili u šest ujutro u praznom restoranu planinskog doma. Podigla se magla na Jahorini i napravila debeli bijeli zid između njh dvoje i ostatka svijeta. Tako je barem mislio.
Sreli su se na snijegu. Pila je pivo iz konzerve, obučena u skijaško odjelo s podignutim žutim brilama na čelu. Od pancerica do naočala, sve skladno i savršeno! Što bi moja tetka Mica rekla, na njoj sve pjeva! Čak i ona glupa vunena kapa s kićankom na vrhu stoji joj pravo dobro.
Zaledio se od straha kao padajuća koza kad ga je pogledala onim velikim smeđim očima. Postoje stvarno te koze, čitao sam u nekom magazinu, kad se uzbude ili prestraše, samo padnu na bok i tako ukočene leže nekoliko minuta.
Nakon zimskog raspusta nije se javila.
Iako naizgled tmuran i opasan, Sejo je imao dušu mekanu poput kadaifa. To je zbog prirode posla. Ruže, petunije, orhideje i crveni đirani pomogli su mu da nauči dosta o sebi, a i o drugima.
“Dok je ljudi, kupovaće se cvijeće”, govorio je Sejo svojoj prodavačici Bilji, debeljuškastoj ženi rumenih obraza, i nježno spustio dvanaestu ružu na providni celofan. “Ja govorim ovom mamlazu, nije bolan ključ uspjeha u količini nego valja izabrat’ pravi trenutak, a on navalio k’o mutav na telefon, triput dnevno i bog. Cvijeće je bolan nauka. Evo recimo ti, Biljo, da li bi ti bolesniku poslala bijele ruže?”
Bilja koluta očima jer je na ovo pitanje do sad odgovorila milijun puta. Sipala je mirno kafu u fildžane i pravila se da ga ne čuje.
Postavila dva fildžana, manji je bio za njega, a veći za nju jer ona doda mlijeka i šećera, a on jok, strogo crnu.
Znao se Sejo postaviti u tuđe cipele, podijeliti s drugim nevolju jer, kao što rekoh, cvijeće ga je vremenom omekšalo i ispunilo neizmjernom dobrotom.
Već prvi dan mu je bilo jasno da se u ovom slučaju radi o nesretnoj ljubavi jer su se buketi s ružama redovno vraćali nazad u cvjećaru. Nije imao srca da prekine ovu ludoriju, pa je nastavio prema uputama, samo svoje usluge vise nije naplaćivao.
Ništa se nije dogodilo osim tih sitnih poljubaca u praznom restoranu planinskog doma na Jahorini. Kao što postoji imaginarna veličina u matematici, ali nije realna, tako je i njegova ljubav bila strastvena i romantična, ali samo u njegovoj mašti, jer mogućnost mašte je, kako je govorila tetka Mica, neograničena!
Tumarao je gradom kao ranjena zvijer. Zelene oči lutaju čas na jednu, čas na drugu stranu ulice u nadi da će je sresti, želeći više od svega da ga još jednom pogleda onim svojim krupnim očima, da se sruši i ukoči na sred Titove !
Niko tada nije mogao naslutiti, ničija imaginacija nije bila toliko jaka, ničija misaona sposobnost dovoljno oštra da se u procesu razmišljanja stvori predstava o strahotama koje će se uskoro dogoditi u ovom gradu, a koje neće zaobići ni ovog nesretno zaljubljenog čovjeka.
Nakon 25 godina avion slijeće na sarajevski aerodrom. Gospođa koja sjedi pored njega zahvaljuje bogu što ovaj put nema magle. Svi ustaju uprkos upozorenju putnicima da ostanu na svojim sjedištima dok se ne ugasi motor.
Sejo je izrazio želju da ga sačeka na aerodromu.
U gomili ljudi on primijeti štrkljastog mladića špicaste brade s povećim komadom kartona na kojem velikim crnim slovima piše: Rale iz Halifaksa. Njihao se lagano okrećući natpis lijevo – desno.
Kad mu je prišao i rekao da je on Rale iz Halifaksa, momak drhtavim glasom reče da je Sejo juče umro od srčanog udara!
U tom trenutku lice mu dobi neku žutu mrtvačku boju, a aerodromska zgrada i gomila svijeta okrenu se ispred njegovih očiju za 360 stepeni i umjesto mladića sa špicastom bradom, on je vidio Jahorinu prekrivenu crnim snijegom, kontejner za smeće na Mejtašu prepun crvenih ruža, i Titovu ulicu s ukočenim kozama…
“Gospodine, vikao je mladić panično mašući ispred njegovih očiju s onim kartonom na kojem piše Rale iz Halifaksa, gospodine Rale, gospodine Rale, jel vam dobro, hej, zezam se, nije umro, samo znaš njega, uvijek neke obaveze, pa mene posl’o da vas pokupim.”
Vani preko 40 stepeni. Ne pitajući za dozvolu, momak uze torbu iz njegove ruke i zaputi se prema žutom kombiju na kojem je slika velikog kaktusa, a ispod natpis: Dostava cvijeća isti dan.
“Ma jebo vas vaš humor”, bile su prve riječi koje je izgovorio nakon šoka i mladiću bi drago zbog toga.
Kad su prolazili pored Otoke, on pogleda prema zelenim zgradama. Smijao se sam sebi od sreće jer je Sejo bio živ.
Cvjećar Sejo i ritam muzike
Imao ti je on običaj poslati buket crvenih ruža na Mejtaš.
Uvijek na istu adresu, gore u Mustafe Golubića iznad doma Milicije. Narudžba precizna kao liječnički recept: 12 ruža, 3 X na dan!
Što se kaže, boba je falila Seji cvjećaru da ga namlati jer je mislio da se radi o nekoj zajebanciji. Vidi ti mamlaza, mrmljao je sebi u bradu, baš mene naš’o. Ali vremenom se navikao, kao što se čovjek navikne i na mnogo bizarnije stvari.
Itekako je bio svjestan, da svakoj sreći prijeti opasnost, dok su se ljubili u šest ujutro u praznom restoranu planinskog doma. Podigla se magla na Jahorini i napravila debeli bijeli zid između njh dvoje i ostatka svijeta. Tako je barem mislio.
Sreli su se na snijegu. Pila je pivo iz konzerve, obučena u skijaško odjelo s podignutim žutim brilama na čelu. Od pancerica do naočala, sve skladno i savršeno! Što bi moja tetka Mica rekla, na njoj sve pjeva! Čak i ona glupa vunena kapa s kićankom na vrhu stoji joj pravo dobro.
Zaledio se od straha kao padajuća koza kad ga je pogledala onim velikim smeđim očima. Postoje stvarno te koze, čitao sam u nekom magazinu, kad se uzbude ili prestraše, samo padnu na bok i tako ukočene leže nekoliko minuta.
Nakon zimskog raspusta nije se javila.
Iako naizgled tmuran i opasan, Sejo je imao dušu mekanu poput kadaifa. To je zbog prirode posla. Ruže, petunije, orhideje i crveni đirani pomogli su mu da nauči dosta o sebi, a i o drugima.
“Dok je ljudi, kupovaće se cvijeće”, govorio je Sejo svojoj prodavačici Bilji, debeljuškastoj ženi rumenih obraza, i nježno spustio dvanaestu ružu na providni celofan. “Ja govorim ovom mamlazu, nije bolan ključ uspjeha u količini nego valja izabrat’ pravi trenutak, a on navalio k’o mutav na telefon, triput dnevno i bog. Cvijeće je bolan nauka. Evo recimo ti, Biljo, da li bi ti bolesniku poslala bijele ruže?”
Bilja koluta očima jer je na ovo pitanje do sad odgovorila milijun puta. Sipala je mirno kafu u fildžane i pravila se da ga ne čuje.
Postavila dva fildžana, manji je bio za njega, a veći za nju jer ona doda mlijeka i šećera, a on jok, strogo crnu.
Znao se Sejo postaviti u tuđe cipele, podijeliti s drugim nevolju jer, kao što rekoh, cvijeće ga je vremenom omekšalo i ispunilo neizmjernom dobrotom.
Već prvi dan mu je bilo jasno da se u ovom slučaju radi o nesretnoj ljubavi jer su se buketi s ružama redovno vraćali nazad u cvjećaru. Nije imao srca da prekine ovu ludoriju, pa je nastavio prema uputama, samo svoje usluge vise nije naplaćivao.
Ništa se nije dogodilo osim tih sitnih poljubaca u praznom restoranu planinskog doma na Jahorini. Kao što postoji imaginarna veličina u matematici, ali nije realna, tako je i njegova ljubav bila strastvena i romantična, ali samo u njegovoj mašti, jer mogućnost mašte je, kako je govorila tetka Mica, neograničena!
Tumarao je gradom kao ranjena zvijer. Zelene oči lutaju čas na jednu, čas na drugu stranu ulice u nadi da će je sresti, želeći više od svega da ga još jednom pogleda onim svojim krupnim očima, da se sruši i ukoči na sred Titove !
Niko tada nije mogao naslutiti, ničija imaginacija nije bila toliko jaka, ničija misaona sposobnost dovoljno oštra da se u procesu razmišljanja stvori predstava o strahotama koje će se uskoro dogoditi u ovom gradu, a koje neće zaobići ni ovog nesretno zaljubljenog čovjeka.
Nakon 25 godina avion slijeće na sarajevski aerodrom. Gospođa koja sjedi pored njega zahvaljuje bogu što ovaj put nema magle. Svi ustaju uprkos upozorenju putnicima da ostanu na svojim sjedištima dok se ne ugasi motor.
Sejo je izrazio želju da ga sačeka na aerodromu.
U gomili ljudi on primijeti štrkljastog mladića špicaste brade s povećim komadom kartona na kojem velikim crnim slovima piše: Rale iz Halifaksa. Njihao se lagano okrećući natpis lijevo – desno.
Kad mu je prišao i rekao da je on Rale iz Halifaksa, momak drhtavim glasom reče da je Sejo juče umro od srčanog udara!
U tom trenutku lice mu dobi neku žutu mrtvačku boju, a aerodromska zgrada i gomila svijeta okrenu se ispred njegovih očiju za 360 stepeni i umjesto mladića sa špicastom bradom, on je vidio Jahorinu prekrivenu crnim snijegom, kontejner za smeće na Mejtašu prepun crvenih ruža, i Titovu ulicu s ukočenim kozama…
“Gospodine, vikao je mladić panično mašući ispred njegovih očiju s onim kartonom na kojem piše Rale iz Halifaksa, gospodine Rale, gospodine Rale, jel vam dobro, hej, zezam se, nije umro, samo znaš njega, uvijek neke obaveze, pa mene posl’o da vas pokupim.”
Vani preko 40 stepeni. Ne pitajući za dozvolu, momak uze torbu iz njegove ruke i zaputi se prema žutom kombiju na kojem je slika velikog kaktusa, a ispod natpis: Dostava cvijeća isti dan.
“Ma jebo vas vaš humor”, bile su prve riječi koje je izgovorio nakon šoka i mladiću bi drago zbog toga.
Kad su prolazili pored Otoke, on pogleda prema zelenim zgradama. Smijao se sam sebi od sreće jer je Sejo bio živ.