Prije koju godinu sam bio u San Danieleu, malom mjestu u Italiji. Ne trebam reći lijepom mjestu, jer su u Italiji sva mjesta lijepa. Imao sam promociju moje knjige. Iskupilo se svijeta, predstavio me publici direktor tamošnje biblioteke, Angelo Floramo, govorio lijepo o mojoj knjizi, a odlomak pročitao tako da sam požalio što ne umijem pisati na talijanskom. Poslije večeri me provede kroz biblioteku, „Nešto ću ti pokazati”, izvadi jednu knjigu, „Vidiš, ovdje su desetine tisuća knjiga. Ovu knjigu je imao u rukama jedan znanstvenik, proučavao taj period, i onda otkrio da u ovoj knjizi teoloških rasprava, sakrivena između njenih stranica, postoji još jedna knjiga, mala knjiga opskurnih, heretičnih tekstova. Samo je u ovoj knjizi to otkriveno, ali sada pretpostavljamo da bi moglo biti još takvih malih knjiga ili tekstova, za koje još nitko ne zna, a sigurno će obogatiti naše spoznaje i o tom dobu i o do sada nam neznanim razmišljanjima tadašnjih autora i neznanih nam heretika”. Ta mi je priča ostala u sjećanju, a pokrenula i druga, jer sam nekoliko puta u životu, knjiški moljac kakav jesam, nailazio na zaboravljene autore i njihove knjige, u dva navrata na cijele odbačene zbirke, našao sam i nekoliko knjiga koje nije odobravala socijalistička cenzura, i svaki put pronalazio barem ponešto što je obogatilo moje uvide, a sigurno raspalilo moju maštu. A onda se odmah sjetim da danas za mnoga filozofska djela, koja su u europskim zemljama uništavana u srednjem vijeku, ne bismo znali da nisu sačuvani u prijevodima na arapski i sirijak ili sačuvani u originalu u nekoj od biblioteka u arapskom svijetu, pa je u Kairu sačuvano i dosta kasno pronađeno nekoliko Aristotelovih značajnih djela (Ovdje i pitanje: zašto, osim specijalistima, danas gotovo ništa nije znano o tim vrijednim prevoditeljima i filozofima, koji su brinuli o ovim djelima, prevodili ih i komentirali?). Ne bismo danas znali ni za djela mnogih velikih heretika da njihovi spisi nisu bili sakrivani ili njihova učenja usmeno prenošena od jedne pametne glave do druge, a ni za mnoge zanemarene mislioce ne bismo znali da nije bilo vrijednih prepisivača, arhivara i knjižničara. Ne bismo imali ni promišljanja velikog Hegela, ni interpretaciju njegovih djela mudrog Kojèvea, da njegovi studenti nisu objavili njegova predavanja, Hegelova o estetici i povijesti filozofije, a Kojèvea o tome kako čitati Hegela, a ne bismo imali ni lingvističke uvide genijalnog Ferdinanda de Saussurea da nije bilo pažljivih studenata koji su u svojim tekama zabilježili i poslije na osnovu bilješki rekonstruirali njihova predavanja, koja su objavili pod naslovom Tečaj opće lingvistike. Naši filozofski uvidi bi sigurno bili slabiji i siromašniji bez ovih djela. A onda mi dođe pitanje o onome što je nepovratno od raznih cenzora i inkvizitora uništeno, kao i o onome što nije pronađeno i otkriveno, pa i ona vrijedna djela koja su od nemarnih urednika odbijena. Dohvati me neka zebnja, neka nelagoda, jer mi sinu da je naše znanje prije nego što se počnemo obrazovati već oštećeno i nikako ne može biti potpuno. Ako je, kao što tvrdi Platon, svo znanje samo sjećanje, onda mi tek otkrivamo i promišljamo ono što je već bilo, a u te spoznaje spadaju i one koje su već bile promišljene i u nekom izgubljenom ili uništenom djelu uobličene. Zato pomislim da su i Rukopis nađen u Saragossi Jana Potockog, a i mnoge od Borgesovih i inih maštarija iz nekog tajnovitog izvora, ponovo smišljene priče koja su već postojale. U slovima je skriveno beskrajno mnogo priča. U njima su sve koje su ikada bile i već sve buduće postoje. Možda ne postoji beskrajna biblioteka, ali je sam beskraj knjiga koja ne može biti dovršena. Zato se i u svakoj knjizi krije još mnogo drugih, koje se objavljenoj prethodile, a i onih koje još nisu napisane. Sve one zajedno, to zna svaki revnosni knjižničar, a i pažljiv čitatelj, čine kozmos, vječno živi.
Čuvari knjiga
Prije koju godinu sam bio u San Danieleu, malom mjestu u Italiji. Ne trebam reći lijepom mjestu, jer su u Italiji sva mjesta lijepa. Imao sam promociju moje knjige. Iskupilo se svijeta, predstavio me publici direktor tamošnje biblioteke, Angelo Floramo, govorio lijepo o mojoj knjizi, a odlomak pročitao tako da sam požalio što ne umijem pisati na talijanskom. Poslije večeri me provede kroz biblioteku, „Nešto ću ti pokazati”, izvadi jednu knjigu, „Vidiš, ovdje su desetine tisuća knjiga. Ovu knjigu je imao u rukama jedan znanstvenik, proučavao taj period, i onda otkrio da u ovoj knjizi teoloških rasprava, sakrivena između njenih stranica, postoji još jedna knjiga, mala knjiga opskurnih, heretičnih tekstova. Samo je u ovoj knjizi to otkriveno, ali sada pretpostavljamo da bi moglo biti još takvih malih knjiga ili tekstova, za koje još nitko ne zna, a sigurno će obogatiti naše spoznaje i o tom dobu i o do sada nam neznanim razmišljanjima tadašnjih autora i neznanih nam heretika”. Ta mi je priča ostala u sjećanju, a pokrenula i druga, jer sam nekoliko puta u životu, knjiški moljac kakav jesam, nailazio na zaboravljene autore i njihove knjige, u dva navrata na cijele odbačene zbirke, našao sam i nekoliko knjiga koje nije odobravala socijalistička cenzura, i svaki put pronalazio barem ponešto što je obogatilo moje uvide, a sigurno raspalilo moju maštu. A onda se odmah sjetim da danas za mnoga filozofska djela, koja su u europskim zemljama uništavana u srednjem vijeku, ne bismo znali da nisu sačuvani u prijevodima na arapski i sirijak ili sačuvani u originalu u nekoj od biblioteka u arapskom svijetu, pa je u Kairu sačuvano i dosta kasno pronađeno nekoliko Aristotelovih značajnih djela (Ovdje i pitanje: zašto, osim specijalistima, danas gotovo ništa nije znano o tim vrijednim prevoditeljima i filozofima, koji su brinuli o ovim djelima, prevodili ih i komentirali?). Ne bismo danas znali ni za djela mnogih velikih heretika da njihovi spisi nisu bili sakrivani ili njihova učenja usmeno prenošena od jedne pametne glave do druge, a ni za mnoge zanemarene mislioce ne bismo znali da nije bilo vrijednih prepisivača, arhivara i knjižničara. Ne bismo imali ni promišljanja velikog Hegela, ni interpretaciju njegovih djela mudrog Kojèvea, da njegovi studenti nisu objavili njegova predavanja, Hegelova o estetici i povijesti filozofije, a Kojèvea o tome kako čitati Hegela, a ne bismo imali ni lingvističke uvide genijalnog Ferdinanda de Saussurea da nije bilo pažljivih studenata koji su u svojim tekama zabilježili i poslije na osnovu bilješki rekonstruirali njihova predavanja, koja su objavili pod naslovom Tečaj opće lingvistike. Naši filozofski uvidi bi sigurno bili slabiji i siromašniji bez ovih djela. A onda mi dođe pitanje o onome što je nepovratno od raznih cenzora i inkvizitora uništeno, kao i o onome što nije pronađeno i otkriveno, pa i ona vrijedna djela koja su od nemarnih urednika odbijena. Dohvati me neka zebnja, neka nelagoda, jer mi sinu da je naše znanje prije nego što se počnemo obrazovati već oštećeno i nikako ne može biti potpuno. Ako je, kao što tvrdi Platon, svo znanje samo sjećanje, onda mi tek otkrivamo i promišljamo ono što je već bilo, a u te spoznaje spadaju i one koje su već bile promišljene i u nekom izgubljenom ili uništenom djelu uobličene. Zato pomislim da su i Rukopis nađen u Saragossi Jana Potockog, a i mnoge od Borgesovih i inih maštarija iz nekog tajnovitog izvora, ponovo smišljene priče koja su već postojale. U slovima je skriveno beskrajno mnogo priča. U njima su sve koje su ikada bile i već sve buduće postoje. Možda ne postoji beskrajna biblioteka, ali je sam beskraj knjiga koja ne može biti dovršena. Zato se i u svakoj knjizi krije još mnogo drugih, koje se objavljenoj prethodile, a i onih koje još nisu napisane. Sve one zajedno, to zna svaki revnosni knjižničar, a i pažljiv čitatelj, čine kozmos, vječno živi.