Kada mu se majka razbolela od jektike i dopala dispanzera na Hadžetu, Riza je prihvatila hala Naza, koja je stanovala u Ćukovcu.
Tamo, u Ćukovcu, rekla mu je majka, u lijepim starinskim kućama žive pazarski starinci i prviši, potomci aga i begova.
On je tamo drugačiji živalj zatekao.
Od Čavića kuće i Elektrorasa, pa do Stočne pijace (nova autobuska stanica), živi radničke porodice (“Deževa”, “Sloboda”, TK “Raška”) i došljačka bratstva sa Pešteri i Bihora. Od stočne pijace pa naniže, žive gabelji i ostala sirotinja.
Možda je bilo, dole uz jaliju, potomaka aga i begova, ali ih je rijetko ko viđao. Genska im se potka otanjila, napale ih glad i boleštine, pa se kriju i vereme u kućama svojih bivših slugu i čipčija, koji ih hrane rad sadake.
Naza je držala pod kiriju “sobu i mutvače” u jednoj memnoj prizemljuši.
“Nije bilo bašte, ni dvorišta, iskakali smo sa prozora pravo na ulicu. Sirotinjsko lijeglo s mnogo gladne djece i gladnih rođaka. Dovoljno je da se sjetim bilo kojeg člana, pa da mi smjesta po glave osijedi.”
To bi lijeglo pomrlo od gladi da ga nisu spašavale pite – škembićare, koje je mijesila Igbala, Nazina jetrva.
Svake srijede, u pet po podne, Rizo je morao zbog tih pita da silazi do čifutske ćuprije. Odatle su radnici Gradske klanice ručili u rijeku stočne iznutrice-škembad, džigernjake, crijeva. Ta bi škembad – njihovi klobuci – potanjale u jakim strujama, a onda bi, niže, u tihici, izranjala.
U tihici, sa britvama u rukama, čekali su sitni i slabiji. Oni jači prežali su visočije, u brzici i dubljim vodama. Zalazili bi sve do pasa, svadili se i krvili oko krupnijih klobuka. Hvatali su ih čakljama i vukli ih ka obali. Onde bih ih rasparali, istresali izmet i isjekli u komade.
Rizo sprva nije smio da zalazi u maticu. Drhtao bi negdje niže, do pojasa u ledenoj vodi i čekao da se desi čudo i da neko manje škembe promakne očima onih silovina. To se nije dešavalo. Tek bi mu se, i to rijetko, oko nogu obmotalo kakvo crijevo i on ga sakupljao i britvicom s njega loj strugao i kupio.
U ranu će jesen pod ćupriju glad dovesti i Hamea.
Nekoliko dana kvasiće se onde bez ulova. A onda će Hame u Avdovoj pekari naći jednu staru i prostranu jutanu vreću i dovući je na obalu. Izbušiće na njoj povelika okca i provući joj konop kroz krajeve.
I toga će dana Rizo K. prvi put „cipacijelo škembe“ uhvatiti.
2.
Kad su dognali iznutrice na ćupriju i dole se, “u prvome safu” već tiskala i krvila snažnija fukara, Hame se nije mrdao s obale. Blehnuo je niz brzicu.
– Haj ovamo – rekao je najzad. – Neka čaklje, ne treba ni.
Zašli su u vodu na mjestu gdje se matica otanjila i oni, zagacavši do pojasa, mogli stajati bez napora.
Voda je bila čista kao čelik, ali na nekav čudan način neprozirna i nije se moglo dno vidjeti. Raširili su kanavecu, provjerili kako okca propuštaju vodu.
Rizo je išao na lijevu, dublju stranu (Rizo je visočiji od Hamea) i donji kraj vukao ka dnu, dok mu voda nije došla do ramena. Hame se pljacukao s desne strane. Šljunak im se povlačio ispod nogu, butine kočile, hvatala ih snemoć i mučnina ali kanavecu nisu ispuštali. I onda je udarilo. Tupo kao da je neko u vreću legao.
“Diži!”, viknuo je Hame. Podigli su krajeve iz vode, ali nisu mogli podići sredinu. Vukli su kanavecu polagano ka obali. Kad su zašli u plićak, ulov im se ukazao. Bilo je to veliko, kravlje škembe. Izvukli su ga na obalu.
Odmah su ga rasporili i proprali i zaždili kući bojeći se da ih ne opazi neko od mangaša i otme lovinu.
Docnije će kod Hamea trbušinu i lojne drehice podijeliti na dva jednaka hiseta.
Iste večeri sa Rizovim hisetom Igbala će jufke napuniti.
“Kada pita staše, Igbala je još onako vrelu – sve joj maslo cvrči sa krajeva – samo spusti među halovine. Ja još nisam ruku ispružio a tepsija gola! Pite nema.”
Tu će večer, ipak, upamtiti po groznici koja će ga uhvatiti.
Čitavu je noć poveo u vatri.
Sjeća se da mu je hala Naza nalivala hašaš, da je pio hašaš i padao u san i nesvese: gacao je, opet, rijeku Rašku čija voda, sada, nije bila neprozirna i ledena, već je bila mlaka i osuta plavim kadom kao šljive u svitanju. Gacao je, tamo, prema drugoj strani. Tamo su bile bašče i vrtovi, pune voća i povrća. Povrće je bilo zlatno, a voće srebrno. On je gacao i gacao. Činilo se da se primiče obali.
U jednoj od bašči (naličnoj Mušovoj), između voćaka, neka se sjena pomjerala. Poznao je majku. Ona mu je, podižući sa naporom ruku, počela mahati.
Rizo je zapinjao iz sve snage da pregaca, matica se nije dala i dno ispod nogu, poput jufke, klizalo se, izmicao.
Majka, tamo, pod krošnjama, kao da je od maglice, rijedila se, nestajala. Rizo je gledao čas u nju, a čas u maticu koja mu se, uz brujanje, do grla popela. Pokušao je da pomjeri noge, nije bilo nogu, pokušao je da zamahne rukom, nije bilo ruku. Pokušao je da vikne, nije bilo glasa. Tonuo je i svijest mu se, kao tunel, napunila hûkom.
Poslije, kad mu dođe čehre i otvori kapke, opaziće, prvo, jedno grdno lice – raspucalo, mrkožuto, kao da je od johovih kora načinjeno.
Rizo će, ne bez čuda, u to lice zagledati. Pripadalo je krupnoj, sijeroj ženi koju je Naza, Rizova hala, nazivala Salihaginica. I ona je poticala od aga (bila je udovica Salih-age Rasovca). Micala je čini i sihire, salivala stravu, kupila žaluca, pupak savijala.
Rizu je, toga dana, bajanjima i gvozdenim mašicama izvlačila oganj iz damara.
Bajala mu je iznad čela, mašicama čelo doticala, okretala te mašice tri put oko glave i onda ih bacala u lavor na šporetu u kojem je voda tri puta kjučala.
– E, vide l ti, dođe sebet Muša – čudila se Naza. – A da ne bi Muša, jadi naši. Iskopne ni dijete ka grudvica.
Potomke aga i begova Rizo će još jedanput sresti, dvije-tri sedmice nakon ozdravljenja.
Subota je, toplo je i vedro. On ide sa Mušom ka stočnoj pijaci (da za prve lijehe pokupe brabonjaka i konjske balege).
Idu niz puteljak s lijeve strane Raške, zastajkuju ovde onde da gledaju šatke ili da se Mušo pita sa starcima koji uz ivicu puta napasaju krave, vodeći ih na ularu. Starci su sitni i mršavi, a krave su krupne mandovanke.
Kad razminu jednog gnjecavog i podbuhlog starca koji je držao otvorena usta, kao da se zadihao, Mušo će zastati.
– E Vejsele, moj Vejsele…
I onda će nastaviti ćutke. Kad nakupe balegu, kad se vrate i nalože vatru udno bašte da ispeču koji krompir i noge prosuše, Mušo će dodati: – Eno, Vejsel. Njegovo je bilo pola Žitnog trga. Imao je, onde, dva žitna dućana, pa ovamo, do Isove kovačnice, jorgandžijsku radnju i sušaru. Pa je imo njive na Hadžetu, pa veliku šumu u Hotkovu….
– Pa šta mu je sa tim bilo?
– A nevera ništa. Zaspo, crnjan, u jednome vaktu, u drugom se probudio. U onome bio pun ko šiše, u ovome, eno, nema ništa.
Ćukovac
1.
Kada mu se majka razbolela od jektike i dopala dispanzera na Hadžetu, Riza je prihvatila hala Naza, koja je stanovala u Ćukovcu.
Tamo, u Ćukovcu, rekla mu je majka, u lijepim starinskim kućama žive pazarski starinci i prviši, potomci aga i begova.
On je tamo drugačiji živalj zatekao.
Od Čavića kuće i Elektrorasa, pa do Stočne pijace (nova autobuska stanica), živi radničke porodice (“Deževa”, “Sloboda”, TK “Raška”) i došljačka bratstva sa Pešteri i Bihora. Od stočne pijace pa naniže, žive gabelji i ostala sirotinja.
Možda je bilo, dole uz jaliju, potomaka aga i begova, ali ih je rijetko ko viđao. Genska im se potka otanjila, napale ih glad i boleštine, pa se kriju i vereme u kućama svojih bivših slugu i čipčija, koji ih hrane rad sadake.
Naza je držala pod kiriju “sobu i mutvače” u jednoj memnoj prizemljuši.
“Nije bilo bašte, ni dvorišta, iskakali smo sa prozora pravo na ulicu. Sirotinjsko lijeglo s mnogo gladne djece i gladnih rođaka. Dovoljno je da se sjetim bilo kojeg člana, pa da mi smjesta po glave osijedi.”
To bi lijeglo pomrlo od gladi da ga nisu spašavale pite – škembićare, koje je mijesila Igbala, Nazina jetrva.
Svake srijede, u pet po podne, Rizo je morao zbog tih pita da silazi do čifutske ćuprije. Odatle su radnici Gradske klanice ručili u rijeku stočne iznutrice-škembad, džigernjake, crijeva. Ta bi škembad – njihovi klobuci – potanjale u jakim strujama, a onda bi, niže, u tihici, izranjala.
U tihici, sa britvama u rukama, čekali su sitni i slabiji. Oni jači prežali su visočije, u brzici i dubljim vodama. Zalazili bi sve do pasa, svadili se i krvili oko krupnijih klobuka. Hvatali su ih čakljama i vukli ih ka obali. Onde bih ih rasparali, istresali izmet i isjekli u komade.
Rizo sprva nije smio da zalazi u maticu. Drhtao bi negdje niže, do pojasa u ledenoj vodi i čekao da se desi čudo i da neko manje škembe promakne očima onih silovina. To se nije dešavalo. Tek bi mu se, i to rijetko, oko nogu obmotalo kakvo crijevo i on ga sakupljao i britvicom s njega loj strugao i kupio.
U ranu će jesen pod ćupriju glad dovesti i Hamea.
Nekoliko dana kvasiće se onde bez ulova. A onda će Hame u Avdovoj pekari naći jednu staru i prostranu jutanu vreću i dovući je na obalu. Izbušiće na njoj povelika okca i provući joj konop kroz krajeve.
I toga će dana Rizo K. prvi put „cipacijelo škembe“ uhvatiti.
2.
Kad su dognali iznutrice na ćupriju i dole se, “u prvome safu” već tiskala i krvila snažnija fukara, Hame se nije mrdao s obale. Blehnuo je niz brzicu.
– Haj ovamo – rekao je najzad. – Neka čaklje, ne treba ni.
Zašli su u vodu na mjestu gdje se matica otanjila i oni, zagacavši do pojasa, mogli stajati bez napora.
Voda je bila čista kao čelik, ali na nekav čudan način neprozirna i nije se moglo dno vidjeti. Raširili su kanavecu, provjerili kako okca propuštaju vodu.
Rizo je išao na lijevu, dublju stranu (Rizo je visočiji od Hamea) i donji kraj vukao ka dnu, dok mu voda nije došla do ramena. Hame se pljacukao s desne strane. Šljunak im se povlačio ispod nogu, butine kočile, hvatala ih snemoć i mučnina ali kanavecu nisu ispuštali. I onda je udarilo. Tupo kao da je neko u vreću legao.
“Diži!”, viknuo je Hame. Podigli su krajeve iz vode, ali nisu mogli podići sredinu. Vukli su kanavecu polagano ka obali. Kad su zašli u plićak, ulov im se ukazao. Bilo je to veliko, kravlje škembe. Izvukli su ga na obalu.
Odmah su ga rasporili i proprali i zaždili kući bojeći se da ih ne opazi neko od mangaša i otme lovinu.
Docnije će kod Hamea trbušinu i lojne drehice podijeliti na dva jednaka hiseta.
Iste večeri sa Rizovim hisetom Igbala će jufke napuniti.
“Kada pita staše, Igbala je još onako vrelu – sve joj maslo cvrči sa krajeva – samo spusti među halovine. Ja još nisam ruku ispružio a tepsija gola! Pite nema.”
Tu će večer, ipak, upamtiti po groznici koja će ga uhvatiti.
Čitavu je noć poveo u vatri.
Sjeća se da mu je hala Naza nalivala hašaš, da je pio hašaš i padao u san i nesvese: gacao je, opet, rijeku Rašku čija voda, sada, nije bila neprozirna i ledena, već je bila mlaka i osuta plavim kadom kao šljive u svitanju. Gacao je, tamo, prema drugoj strani. Tamo su bile bašče i vrtovi, pune voća i povrća. Povrće je bilo zlatno, a voće srebrno. On je gacao i gacao. Činilo se da se primiče obali.
U jednoj od bašči (naličnoj Mušovoj), između voćaka, neka se sjena pomjerala. Poznao je majku. Ona mu je, podižući sa naporom ruku, počela mahati.
Rizo je zapinjao iz sve snage da pregaca, matica se nije dala i dno ispod nogu, poput jufke, klizalo se, izmicao.
Majka, tamo, pod krošnjama, kao da je od maglice, rijedila se, nestajala. Rizo je gledao čas u nju, a čas u maticu koja mu se, uz brujanje, do grla popela. Pokušao je da pomjeri noge, nije bilo nogu, pokušao je da zamahne rukom, nije bilo ruku. Pokušao je da vikne, nije bilo glasa. Tonuo je i svijest mu se, kao tunel, napunila hûkom.
Poslije, kad mu dođe čehre i otvori kapke, opaziće, prvo, jedno grdno lice – raspucalo, mrkožuto, kao da je od johovih kora načinjeno.
Rizo će, ne bez čuda, u to lice zagledati. Pripadalo je krupnoj, sijeroj ženi koju je Naza, Rizova hala, nazivala Salihaginica. I ona je poticala od aga (bila je udovica Salih-age Rasovca). Micala je čini i sihire, salivala stravu, kupila žaluca, pupak savijala.
Rizu je, toga dana, bajanjima i gvozdenim mašicama izvlačila oganj iz damara.
Bajala mu je iznad čela, mašicama čelo doticala, okretala te mašice tri put oko glave i onda ih bacala u lavor na šporetu u kojem je voda tri puta kjučala.
– E, vide l ti, dođe sebet Muša – čudila se Naza. – A da ne bi Muša, jadi naši. Iskopne ni dijete ka grudvica.
Potomke aga i begova Rizo će još jedanput sresti, dvije-tri sedmice nakon ozdravljenja.
Subota je, toplo je i vedro. On ide sa Mušom ka stočnoj pijaci (da za prve lijehe pokupe brabonjaka i konjske balege).
Idu niz puteljak s lijeve strane Raške, zastajkuju ovde onde da gledaju šatke ili da se Mušo pita sa starcima koji uz ivicu puta napasaju krave, vodeći ih na ularu. Starci su sitni i mršavi, a krave su krupne mandovanke.
Kad razminu jednog gnjecavog i podbuhlog starca koji je držao otvorena usta, kao da se zadihao, Mušo će zastati.
– E Vejsele, moj Vejsele…
I onda će nastaviti ćutke. Kad nakupe balegu, kad se vrate i nalože vatru udno bašte da ispeču koji krompir i noge prosuše, Mušo će dodati: – Eno, Vejsel. Njegovo je bilo pola Žitnog trga. Imao je, onde, dva žitna dućana, pa ovamo, do Isove kovačnice, jorgandžijsku radnju i sušaru. Pa je imo njive na Hadžetu, pa veliku šumu u Hotkovu….
– Pa šta mu je sa tim bilo?
– A nevera ništa. Zaspo, crnjan, u jednome vaktu, u drugom se probudio. U onome bio pun ko šiše, u ovome, eno, nema ništa.