Dok je na glavnome zagrebačkom trgu trajala karnevaleskna domoljubna priredba dočeka nacionalnih junaka, građani koje doista zanima nogomet gledali su izravni prijenos finala Svjetskog prvenstva u Kataru. I tako su se, zahvaljujući sretnoj satnici zrakoplovnog prometa, konačno razdvojila dva različita društvena procesa: navijačko slavlje kao misterij hrvatskoga nacionalnog zajedništva, i završnica najvećega nogometnog natjecanja na svijetu, koja se odigrava svake četiri godine i jedno je od najvažnijih vrela nogometnih pripovijesti. U prvom procesu sudjeluje jedna društvena skupina, u drugom druga društvena skupina. Dogodilo se da je hrvatska reprezentacija dobro i sretno nastupila u Kataru, pa je pobijedila Kanadu i Maroko, odigrala neriješeno s Marokom i Belgijom, te nakon neriješenih rezultata u produžecima u izvođenju jedanaesteraca nadmašila je Japan i Brazil, osvojila treće mjesto i stvorila povod za slavlje i priredbu. Oni koji će u tom slavlju sudjelovati, veseliti se i mahati zastavama, izdržali su junački desetak sati pred televizijskim ekranima na kojima su se odvile utakmice hrvatske reprezentacije, i time su simbolički ostvarili pravo na sudjelovanje u misteriju zajedništva. Ali nogomet ih ustvari ne zanima. Oni koje zanima, rekli smo, gledali su utakmicu između Argentine i Francuske. I bili su pomalo sumnjivi ekstatičnoj slavljeničkoj ekipi i HRT-ovom komesarijatu za navijaštvo i domoljublje, jer su umjesto slavlja izabrali utakmicu. Što je, opet, zanimljiv paradoks: pred Svjetskim prvenstvom u nogometu sumnjivi su oni koje zanima nogomet. Slavimo uspjeh hrvatskih junaka, ali nogomet nas, ako uspjeh izostane, zapravo ne zanima. U svakom slučaju, imperativ je da na svjetskim prvenstvima u nogometu karneval domoljublja treba biti važniji od nogometa. Na Prvom programu HRT-a trajao je prijenos slavlja, skupa s emisijom “Katara”, koja se, kao, iz dana u dan bavila utakmicama Svjetskog prvenstva u Kataru, a na Drugom je programu, mimogredno i sporedno, poput emisije namijenjene inovjercima i nacionalnim manjinama, trajao prijenos utakmice Argentina – Francuska. I doista je dobro što je sretan slučaj priredio da tako bude, i da se nogomet napokon odvoji od onoga što nogomet naprosto nije i što nam svih ovih godina i desetljeća kvari sudjelovanje u igri, gledanje utakmica, pripovijedanje i razgovor o njima, stvaranje neke privatne nogometne mitologije, razumijevanje nogometa kao univerzalnog jezika. Toliko sam puta u proteklih pedesetak godina zažalio što je ova igra postala planetarno toliko raširena, inficirana zlim politikama i prljavim novcima, pa nam zaklanjaju pogled na igru.
Utakmica je započela, i onda punih osamdeset minuta potrajala u potpunoj, skoro demonstrativnoj nemoći Francuza. Argentina se poigravala s njima, poput mačke koja je ulovila miša i sada se poigrava s njim. A miš ošamućen, glavinja naokolo, htio bi da pobjegne, ali ga ona poklopi šapom, pa ga grabi čeljustima i drži ga tako, sasvim podložnog svojoj volji, dok promatrač sa strane čeka kada će nastupiti lako predvidljiv kraj, onaj koji se ponavlja već stotinama tisuća godina, još otkako je prva mačka ulovila prvog miša, ili nešto kraće od toga, otkako je prva Argentina ščepala na prepad prvu Francusku. U tih osamdeset minuta koliko je to trajalo Argentinci su poveli iz jedanaesterca, nakon čega su Francuzi nemoćno i jalovo, nogu olovnih, umornih od preduge velike povijesti, pokušali nekako napasti, da bi onda, usred tog njihovog pokušaja, Argentinci sunuli naprijed, izvevši vjerojatno najljepšu i najbržu akciju na Svjetskom prvenstvu, koja je naravno započela od Messija, i u tri poteza nesretnog su Huga Llorisa ostavili samog i nezaštićenog pred Angelom di Marijom, Juventusovim veteranom, koji prima loptu od Mac Alistera, i zabija za 2:0. Dogodilo se to u 36. minuti, Didier Deschamps shvatio je da brod tone, odmah je zamijenio dvojicu igrača, i to onih koji su mu iznijeli ovo prvenstvo, Dembéléa i Girouda, nadajući se, makar očajnički, da će uvođenjem Kolo Muanija i Thurama i promjenom ravnoteže u svojoj ekipi nekim čudom iz ravnoteže izbaciti protivnika. Nije se, međutim, dogodilo ništa, osim što je mačka prepustila mišu igru, ali tako da nesretniku ne pruži niti najmanju priliku da klisne u svoju rupu. Francuzi do duboko u drugo poluvrijeme nisu uputili nijedan udarac na gol, a kad su ga napokon i uputili, to je bilo tako bezopasno, gotovo tužno. Govorilo se često za ovih katarskih tjedana, pa su to ponavljali i neki pametni ljudi, da Francuzi igraju onoliko koliko im treba, i da su ta duga razdoblja njihove besplodne i mrtve igre dio neke više zamisli, nekog velikog šampionskog plana. Sada su, protiv Messija, Di Marije i drugova vodili upravo takvu, mrtvu i besplodnu igru, a gubili su 2:0, i sve nam je govorilo da je jedno ružnjikavo i malo dosadno finale Svjetskog prvenstva bilo razriješeno. Kylian Mbappé, mali čarobnjak, Harry Potter nogometa u dvadesetima, kojega sam, zaneseno pripovijedajući svoju nogometnu pripovijest, najavio kao sljedećega “najvećeg svih vremena”, koji će naslijediti staroga, koji se u prvih pet utakmica nijednom nije ni nasmiješio, nego je igrao kao da ga muči neka duševna bol, neka kostobolja duše, taj moj Mbappé bio je neprisutan, nemoćan i nevidljiv. Tumarao je igralištem kao ja, kada sam za vrijeme Filmskog festivala u Puli 1982. izgubio ličnu kartu. Činilo mi se da sam izgubivši kartu izgubio sebe, i tu više ne mogu ostati. A nisam znao kako bih se bez lične karte vratio u Sarajevo. Šta ako u vlaku naiđe milicioner, kao što često i nailazi, pa mi zatraži ličnu kartu?
A onda je došla ta osamdeseta minuta. I sve se promijenilo u trenutku kada me je pokojni Aco Štaka, sarajevski filmski kritičar, dozvao negdje kod Đardina: Mali, mali, vikao je za mnom, jer mi se nije mogao sjetiti imena. Okrenuo sam se, a on je u ruci držao moju ličnu kartu. Ugledao ju je, baš on od svih nekoliko tisuća ljudi, na onom šljunku usred Arene. Pa mu nije bilo teško da se sagne! Otad, kad ugledam na ulici nečiju izgubljenu rukavicu, uvijek me malo zapeče savjest ako je ne podignem i ne ostavim na vidnom mjestu, da je nađe onaj koji ju je gubio. Hvala vam, čika Aco, zahvaljivao sam mu, i gotovo da sam se rasplakao, jer se tog trenutka za mene nastavio život.
E, u osamdesetoj se minuti dogodilo upravo to. Kolo Muani se probija po lijevoj strani, uludo navaljuje i nije izgledno da će od toga biti velike fajde, jer je ekipa i dalje u rasulu, premda se čini da su svi na svojim položajima. To je možda i temeljni problem šematizma nogometne igre u vremena koja su uslijedila po prolasku postmoderne: ekipa se nalazi u rasulu, premda formacijski raspored naoko savršeno funkcionira, ali kao da to nisu više isti oni igrači, ili kao da su izgubili jezik međusobne komunikacije. I dok tako Kolo Muani očajnički nadire, stari i skoro nepogrešivi Nicolas Otamendi, stoper koji ne samo da dobro igra lopte, nego umije cijelu utakmicu odigrati na rubu žutog kartona, a da ga ne dobije, povlači protivnika, jednom, pa dvaput i treći put. Ne pokušava ga rušiti, jer zapravo i nema nekoga velikog razloga da ga sruši, nego ga pokušava dovesti u stanje u kojem više neće biti u stanju da kontrolira loptu, koja mu se ionako vrlo nesigurno migolji među nogama. To Otamendi inače savršeno dobro radi. Ali Kolo Muani tad je već u kaznenom prostoru, i prepušta se posljednjem takvom potezanju za rame, i pada. Bio bi to jedanaesterac za svakog suca, a kamoli neće za Szymona Marciniaka, koji je u prvom poluvremenu pokazao da će biti lak na penalu, kada je sudio faul na Di Mariji…
Ako je samo nekoliko trenutaka ranije nekoga povukla znatiželja, pa je prebacio na Prvi program, da vidi kako teče slavlje na Jelačić placu, ili ako ga je nužda pritjerala u zahod gdje će se rasteretiti od svega onog što ga bespotrebno opterećuje, ili ako je na neke druge izvannogometne aktivnosti potrošio tri, najviše četiri minute vremena, dogodit će mu se ne samo to da u uglu ekrana piše da je rezultat 2:2, nego i nešto mnogo začudnije od toga: na ekranu vidi dva tima u dresovima od maloprije, vidi i da su to isti oni ljudi, ali najednom niti je to ista igra, niti su isti igrači. To je jedna od najljepših, te na neki način i najteže objašnjivih, posve opčinjavajućih karakteristika nogometne igre, možda upravo ona radi koje uporno i krajnje fokusirano gledaš i najdosadniju utakmicu, u nadi, katkad i u strepnji, da će se dogoditi taj veliki dramaturški preokret, i da će se, na kraju svih krajeva, onaj miš pretvoriti u goropad koja će progutati nesretnu mačku koja se prethodno poigravala njime. Dvaput sam u životu intervjuirao Tomislava Ivića. Samo zbog toga putovao sam u Split. Među nekim običnim dnevno-nogometnim pitanjima bila su i ta neka koja su se ticala epistemologije i metafizike nogometne igre. Pitao sam ga što se to dogodi u osamdesetoj minuti utakmice između Argentine i Francuske. Postoje tri odgovora, rekao je. I onda je dugo izlagao prva dva, crtkajući kemijskom po velikoj bilježnici za matematiku. A treći odgovor?, upitao sam. Nitko ne zna kako se to dogodi!, slegnuo je ramenima šjor Ivan. Ali kada se dogodi, možeš moliti Boga da se dogodilo tvojim, a ne njihovim igračima.
Sljedećih desetak minuta do kraja utakmice, a zatim i u produžecima, Francuska se posve preobrazila, i tek tad započinje veliko nadmetanje mladoga sa starim nogometnim bogom. A u tom nadmetanju ne bi se moglo reći da je jedan bio bolji od drugoga. Bilo je to kao u onoj pjesmi o Kraljeviću Marku i Musi Kesedžiji, u kojoj će Marko kroz suze izreći bit svakoga ovakvog boja i svake ovakve utakmice: “Jaoj mene do boga miloga,/ đe pogubih od sebe boljega!” Mogla je Francuska u devedeset minuta zabiti treći gol i pobijediti. Ali nije! Mogla je dobiti Argentince u nastavcima. Ali nije ni to! Nakon što je Messi zabio za 3:2, Mbappé je, opet iz penala, izjednačio. I to bi nadmetanje trajalo sedam dana i sedam noći, sve dok junaci ne popadaju po zelenoj travi, da nije pravila po kojem je svakoj utakmici nakon 120 minuta kraj. Što se dogodilo pri izvođenju jedanaesteraca, već je u ovim pripovijestima podrobno opisano.
Ni jednoga trenutka ne sumnjam da je slavlje, koje se za to vrijeme odvijalo na trgu, bilo veličanstveno. I nikad ga neće zaboraviti ni oni koji su u njemu sudjelovali, ni oni u čiju je čast slavlje priređeno. Možda su to bili katarzični trenuci za hrvatski narod. U karnevalu su golemi potencijali katarze. I ne bih se šalio s tim. Ali meni je bilo finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Jedino u povijesti usred kojeg je jednoga jutra, između dviju utakmica polufinala, počeo propadivati snijeg. Taj snijeg sam gledao kroz svoj prozor, misleći da je život kratak i da se ovakvo što ne propušta.
Čudo osamdesete minute
Dok je na glavnome zagrebačkom trgu trajala karnevaleskna domoljubna priredba dočeka nacionalnih junaka, građani koje doista zanima nogomet gledali su izravni prijenos finala Svjetskog prvenstva u Kataru. I tako su se, zahvaljujući sretnoj satnici zrakoplovnog prometa, konačno razdvojila dva različita društvena procesa: navijačko slavlje kao misterij hrvatskoga nacionalnog zajedništva, i završnica najvećega nogometnog natjecanja na svijetu, koja se odigrava svake četiri godine i jedno je od najvažnijih vrela nogometnih pripovijesti. U prvom procesu sudjeluje jedna društvena skupina, u drugom druga društvena skupina. Dogodilo se da je hrvatska reprezentacija dobro i sretno nastupila u Kataru, pa je pobijedila Kanadu i Maroko, odigrala neriješeno s Marokom i Belgijom, te nakon neriješenih rezultata u produžecima u izvođenju jedanaesteraca nadmašila je Japan i Brazil, osvojila treće mjesto i stvorila povod za slavlje i priredbu. Oni koji će u tom slavlju sudjelovati, veseliti se i mahati zastavama, izdržali su junački desetak sati pred televizijskim ekranima na kojima su se odvile utakmice hrvatske reprezentacije, i time su simbolički ostvarili pravo na sudjelovanje u misteriju zajedništva. Ali nogomet ih ustvari ne zanima. Oni koje zanima, rekli smo, gledali su utakmicu između Argentine i Francuske. I bili su pomalo sumnjivi ekstatičnoj slavljeničkoj ekipi i HRT-ovom komesarijatu za navijaštvo i domoljublje, jer su umjesto slavlja izabrali utakmicu. Što je, opet, zanimljiv paradoks: pred Svjetskim prvenstvom u nogometu sumnjivi su oni koje zanima nogomet. Slavimo uspjeh hrvatskih junaka, ali nogomet nas, ako uspjeh izostane, zapravo ne zanima. U svakom slučaju, imperativ je da na svjetskim prvenstvima u nogometu karneval domoljublja treba biti važniji od nogometa. Na Prvom programu HRT-a trajao je prijenos slavlja, skupa s emisijom “Katara”, koja se, kao, iz dana u dan bavila utakmicama Svjetskog prvenstva u Kataru, a na Drugom je programu, mimogredno i sporedno, poput emisije namijenjene inovjercima i nacionalnim manjinama, trajao prijenos utakmice Argentina – Francuska. I doista je dobro što je sretan slučaj priredio da tako bude, i da se nogomet napokon odvoji od onoga što nogomet naprosto nije i što nam svih ovih godina i desetljeća kvari sudjelovanje u igri, gledanje utakmica, pripovijedanje i razgovor o njima, stvaranje neke privatne nogometne mitologije, razumijevanje nogometa kao univerzalnog jezika. Toliko sam puta u proteklih pedesetak godina zažalio što je ova igra postala planetarno toliko raširena, inficirana zlim politikama i prljavim novcima, pa nam zaklanjaju pogled na igru.
Utakmica je započela, i onda punih osamdeset minuta potrajala u potpunoj, skoro demonstrativnoj nemoći Francuza. Argentina se poigravala s njima, poput mačke koja je ulovila miša i sada se poigrava s njim. A miš ošamućen, glavinja naokolo, htio bi da pobjegne, ali ga ona poklopi šapom, pa ga grabi čeljustima i drži ga tako, sasvim podložnog svojoj volji, dok promatrač sa strane čeka kada će nastupiti lako predvidljiv kraj, onaj koji se ponavlja već stotinama tisuća godina, još otkako je prva mačka ulovila prvog miša, ili nešto kraće od toga, otkako je prva Argentina ščepala na prepad prvu Francusku. U tih osamdeset minuta koliko je to trajalo Argentinci su poveli iz jedanaesterca, nakon čega su Francuzi nemoćno i jalovo, nogu olovnih, umornih od preduge velike povijesti, pokušali nekako napasti, da bi onda, usred tog njihovog pokušaja, Argentinci sunuli naprijed, izvevši vjerojatno najljepšu i najbržu akciju na Svjetskom prvenstvu, koja je naravno započela od Messija, i u tri poteza nesretnog su Huga Llorisa ostavili samog i nezaštićenog pred Angelom di Marijom, Juventusovim veteranom, koji prima loptu od Mac Alistera, i zabija za 2:0. Dogodilo se to u 36. minuti, Didier Deschamps shvatio je da brod tone, odmah je zamijenio dvojicu igrača, i to onih koji su mu iznijeli ovo prvenstvo, Dembéléa i Girouda, nadajući se, makar očajnički, da će uvođenjem Kolo Muanija i Thurama i promjenom ravnoteže u svojoj ekipi nekim čudom iz ravnoteže izbaciti protivnika. Nije se, međutim, dogodilo ništa, osim što je mačka prepustila mišu igru, ali tako da nesretniku ne pruži niti najmanju priliku da klisne u svoju rupu. Francuzi do duboko u drugo poluvrijeme nisu uputili nijedan udarac na gol, a kad su ga napokon i uputili, to je bilo tako bezopasno, gotovo tužno. Govorilo se često za ovih katarskih tjedana, pa su to ponavljali i neki pametni ljudi, da Francuzi igraju onoliko koliko im treba, i da su ta duga razdoblja njihove besplodne i mrtve igre dio neke više zamisli, nekog velikog šampionskog plana. Sada su, protiv Messija, Di Marije i drugova vodili upravo takvu, mrtvu i besplodnu igru, a gubili su 2:0, i sve nam je govorilo da je jedno ružnjikavo i malo dosadno finale Svjetskog prvenstva bilo razriješeno. Kylian Mbappé, mali čarobnjak, Harry Potter nogometa u dvadesetima, kojega sam, zaneseno pripovijedajući svoju nogometnu pripovijest, najavio kao sljedećega “najvećeg svih vremena”, koji će naslijediti staroga, koji se u prvih pet utakmica nijednom nije ni nasmiješio, nego je igrao kao da ga muči neka duševna bol, neka kostobolja duše, taj moj Mbappé bio je neprisutan, nemoćan i nevidljiv. Tumarao je igralištem kao ja, kada sam za vrijeme Filmskog festivala u Puli 1982. izgubio ličnu kartu. Činilo mi se da sam izgubivši kartu izgubio sebe, i tu više ne mogu ostati. A nisam znao kako bih se bez lične karte vratio u Sarajevo. Šta ako u vlaku naiđe milicioner, kao što često i nailazi, pa mi zatraži ličnu kartu?
A onda je došla ta osamdeseta minuta. I sve se promijenilo u trenutku kada me je pokojni Aco Štaka, sarajevski filmski kritičar, dozvao negdje kod Đardina: Mali, mali, vikao je za mnom, jer mi se nije mogao sjetiti imena. Okrenuo sam se, a on je u ruci držao moju ličnu kartu. Ugledao ju je, baš on od svih nekoliko tisuća ljudi, na onom šljunku usred Arene. Pa mu nije bilo teško da se sagne! Otad, kad ugledam na ulici nečiju izgubljenu rukavicu, uvijek me malo zapeče savjest ako je ne podignem i ne ostavim na vidnom mjestu, da je nađe onaj koji ju je gubio. Hvala vam, čika Aco, zahvaljivao sam mu, i gotovo da sam se rasplakao, jer se tog trenutka za mene nastavio život.
E, u osamdesetoj se minuti dogodilo upravo to. Kolo Muani se probija po lijevoj strani, uludo navaljuje i nije izgledno da će od toga biti velike fajde, jer je ekipa i dalje u rasulu, premda se čini da su svi na svojim položajima. To je možda i temeljni problem šematizma nogometne igre u vremena koja su uslijedila po prolasku postmoderne: ekipa se nalazi u rasulu, premda formacijski raspored naoko savršeno funkcionira, ali kao da to nisu više isti oni igrači, ili kao da su izgubili jezik međusobne komunikacije. I dok tako Kolo Muani očajnički nadire, stari i skoro nepogrešivi Nicolas Otamendi, stoper koji ne samo da dobro igra lopte, nego umije cijelu utakmicu odigrati na rubu žutog kartona, a da ga ne dobije, povlači protivnika, jednom, pa dvaput i treći put. Ne pokušava ga rušiti, jer zapravo i nema nekoga velikog razloga da ga sruši, nego ga pokušava dovesti u stanje u kojem više neće biti u stanju da kontrolira loptu, koja mu se ionako vrlo nesigurno migolji među nogama. To Otamendi inače savršeno dobro radi. Ali Kolo Muani tad je već u kaznenom prostoru, i prepušta se posljednjem takvom potezanju za rame, i pada. Bio bi to jedanaesterac za svakog suca, a kamoli neće za Szymona Marciniaka, koji je u prvom poluvremenu pokazao da će biti lak na penalu, kada je sudio faul na Di Mariji…
Ako je samo nekoliko trenutaka ranije nekoga povukla znatiželja, pa je prebacio na Prvi program, da vidi kako teče slavlje na Jelačić placu, ili ako ga je nužda pritjerala u zahod gdje će se rasteretiti od svega onog što ga bespotrebno opterećuje, ili ako je na neke druge izvannogometne aktivnosti potrošio tri, najviše četiri minute vremena, dogodit će mu se ne samo to da u uglu ekrana piše da je rezultat 2:2, nego i nešto mnogo začudnije od toga: na ekranu vidi dva tima u dresovima od maloprije, vidi i da su to isti oni ljudi, ali najednom niti je to ista igra, niti su isti igrači. To je jedna od najljepših, te na neki način i najteže objašnjivih, posve opčinjavajućih karakteristika nogometne igre, možda upravo ona radi koje uporno i krajnje fokusirano gledaš i najdosadniju utakmicu, u nadi, katkad i u strepnji, da će se dogoditi taj veliki dramaturški preokret, i da će se, na kraju svih krajeva, onaj miš pretvoriti u goropad koja će progutati nesretnu mačku koja se prethodno poigravala njime. Dvaput sam u životu intervjuirao Tomislava Ivića. Samo zbog toga putovao sam u Split. Među nekim običnim dnevno-nogometnim pitanjima bila su i ta neka koja su se ticala epistemologije i metafizike nogometne igre. Pitao sam ga što se to dogodi u osamdesetoj minuti utakmice između Argentine i Francuske. Postoje tri odgovora, rekao je. I onda je dugo izlagao prva dva, crtkajući kemijskom po velikoj bilježnici za matematiku. A treći odgovor?, upitao sam. Nitko ne zna kako se to dogodi!, slegnuo je ramenima šjor Ivan. Ali kada se dogodi, možeš moliti Boga da se dogodilo tvojim, a ne njihovim igračima.
Sljedećih desetak minuta do kraja utakmice, a zatim i u produžecima, Francuska se posve preobrazila, i tek tad započinje veliko nadmetanje mladoga sa starim nogometnim bogom. A u tom nadmetanju ne bi se moglo reći da je jedan bio bolji od drugoga. Bilo je to kao u onoj pjesmi o Kraljeviću Marku i Musi Kesedžiji, u kojoj će Marko kroz suze izreći bit svakoga ovakvog boja i svake ovakve utakmice: “Jaoj mene do boga miloga,/ đe pogubih od sebe boljega!” Mogla je Francuska u devedeset minuta zabiti treći gol i pobijediti. Ali nije! Mogla je dobiti Argentince u nastavcima. Ali nije ni to! Nakon što je Messi zabio za 3:2, Mbappé je, opet iz penala, izjednačio. I to bi nadmetanje trajalo sedam dana i sedam noći, sve dok junaci ne popadaju po zelenoj travi, da nije pravila po kojem je svakoj utakmici nakon 120 minuta kraj. Što se dogodilo pri izvođenju jedanaesteraca, već je u ovim pripovijestima podrobno opisano.
Ni jednoga trenutka ne sumnjam da je slavlje, koje se za to vrijeme odvijalo na trgu, bilo veličanstveno. I nikad ga neće zaboraviti ni oni koji su u njemu sudjelovali, ni oni u čiju je čast slavlje priređeno. Možda su to bili katarzični trenuci za hrvatski narod. U karnevalu su golemi potencijali katarze. I ne bih se šalio s tim. Ali meni je bilo finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Jedino u povijesti usred kojeg je jednoga jutra, između dviju utakmica polufinala, počeo propadivati snijeg. Taj snijeg sam gledao kroz svoj prozor, misleći da je život kratak i da se ovakvo što ne propušta.