Petar je stajao na vratima svoje kuće u dnu male starogradske pjacete, zbunjeno gledajući u dva tipa koja kao da su sad ispala iz filma “Ljudi u crnom”. Bilo je devet sati navečer, i kroz odškrinute škure okolnih prozora virile su brojne znatiželjne stare glave u crnim maramama. Vazda neke pizdarije kod onoga ludog pisca.
– Vi ste Petar Hektorović? – pitao je niski, debeli tip s brkovima, zamahavši nekakvom značkom u kožnoj futroli.
– Taj sam. A tko ste vi?
– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo ga je prekinuo drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku u unutarnji džep sakoa. – Petre, možete li nam reći gdje ste bili 8. rujna 1555.?
– Pedeset pete?
– Da. Pokušajte se sjetiti.
– Hm, da vidim… Znam! Bio sam kod Ćurinovih, na rođendanu malome Alemu. Bio mu je drugi rođendan, znam da sam mu donio jedan mali Tintorettov crtež gole Suzane.
– Tisuću petsto pedeset pete, Petre – odbrusio je ćelavi. – Ne pravite se glupi.
– Aaa, petsto pedeset pete… ha, davno je bilo – češkao se Petar po bradi, pa iznenada sjetio. – Rekli ste 8. devetoga?
– Da.
– Onda s prijateljima na ribanju. Na Malu Gospu uvijek s prijateljima idem dva-tri dana na ribanje.
– Samo ribanje, ili…?
– I ribarsko prigovaranje.
– Tako sam i mislio – pogledao ga je u oči onaj manji, debeli. – Petre, sad dobro razmislite, ne žurite: tko je sve bio s vama na ribanju i ribarskom prigovaranju? Koliko vas je bilo?
– Trojica. Paskoj, Nikola i ja.
– Znao sam! – okrenuo se ćelavi pljunuvši o kameni pod pjacete.
– Samo vas trojica? – pitao je debeli brko pokazujući rukom kolegi da se smiri. – Jeste li sigurni? Nije bio možda i Paskojev sin?
– Ne, prilično sam siguran – spremno je odgovorio Petar. – Paskojev mali nije isplovio s nama.
– Vrlo dobro – zapisao je ovaj nešto u notes. – I? Gdje ste sve bili na ribanju i ribarskom prigovaranju?
– Malo okolo, bezveze. Do Lučišća, Šolte, i tako… bili smo u Nečujmu, u vikendici don Duje, on je kum onoga pisca iz Splita.
– Ima li taj pisac ime? – upao je onaj drugi nervozno.
– Marko – ustuknuo je Petar. – Marko Marulić.
– Čime se bavi taj pisac Marko Marulić?
– Pa… piše, pomalo, kao i ja.
– O čemu piše taj pisac Marko Marulić? – sad mu se ćelavi već unio u lice.
– U redu je, kolega – povukao ga je debeli za nadlakticu u stranu, pa se obratio Petru. – Ako sam dobro shvatio, vi dobro znate Marka Marulića?
– Kako ne bih znao, on mi je otac.
– On je vaš otac? – zaprepastio se debeljko.
– Naravno, on je otac hrvatske književnosti – nasmijao se Petar pred zblenutim gostima, pa usiljeno nakašljao. – Oprostite, mala interna šala.
– Onda zacijelo znate i Juditu? – prešao je debeli preko interne šale dalmatinskog renesansnog kruga.
– Marulićevu Juditu? Svatko zna Juditu.
– Svatko zna Juditu – podrugljivo je ispod glasa ponovio ćelavi.
– Kolega, molim vas – podviknuo je brkati, pa se opet okrenuo Petru. – Sjećate li se kako je Judita izgledala?
– Ah, kako je izgledala… Dostojna bi s knezmi na sagu siditi, i jošće hoditi na pir s kraljicami, i čtovana biti meju banicami!
– Dojmljivo – ironično je zaklimao glavom ćelavac. – A nakit, je li imala kakav nakit? Prsten ili tako nešto?
– Jest, bravo! – sjetio se Petar. – Prsten s kamenom!
– Petre, ovo je sad jako važno, koncentrirajte se – pogledao ga je brkati debeljko ravno u oči. – Koje je boje bio dragi kamen na njenom prstenu?
– Naravno, crvene – odgovorio je Petar bez razmišljanja.
– Crvene?!? – objesio je ćelavi čeljust.
– Jeste li sigurni? – gledao je debeli Petra i dalje u oči. – Nije možda modre? Ili bijele?
– Ne, “svitlo čarljeni ja rubin na parstih”. “…Modriti se cafir, a biliti na rukavih biser.”
– I baš crveno čarljene? Ili možda neke druge crvene?
– Baš crveno crvene. Rubin je uglavnom uvijek crvene boje.
– I baš prsten? – nije se dao ćelavi. – Nije bila, štajaznam, naušnica?
– Ne, ne, siguran sam. Naušnice su na uhu, „uši spravi s ušerezmi“, a „na parstih“ je kod nas najčešće prsten.
Dvojica muškaraca u crnom još su nekoliko trenutaka bez riječi gledala u Petra. Iza pritvorenih škura na susjednoj kući netko je prigušeno kihnuo, i debeli brko strogo je pogledao u tom pravcu.
– U redu, Petre, to bi bilo sve – zatvorio je najzad notes, pa iz torbe izvadio omanji svežanj trgovačkog papira. – Evo, ovdje ćete detaljno zapisati sve što ste nam rekli, i sve čega se još sjetite u vezi toga, kako ste rekli, ribanja i ribarskog prigovaranja. S kim ste bili, gdje ste bili, s kim ste i kad razgovarali, što ste sve ulovili… znači, sve.
– Može u dvanaestercu? – pitao je Petar Hektorović.
– Može i u sonetima na glagoljici, što se mene tiče, samo napišite i pošaljite na Ministarstvo – spremio je debeli notes u torbu, pa pružio ruku. – Hvala i oprostite na uznemiravanju. I da: molim vas da neko vrijeme ne napuštate Stari Grad.
– Ajmo, babe, predstava je gotova, na spavanje! – zapljeskao je ćelavi pustom pjacom prema prozorima okolnih kuća, i škure su se hitro pozatvarale.
*
Sutradan, prije nego što je jutarnji trajekt i isplovio za Split, cijeli je Paiz brujao o velikom skandalu: navodno su Paško Debelja, Nikola Zet i onaj ludi pisac, staroga Hektora unuk, na Šolti tri dana silovali Juditu, ženu nekoga Splićanina Marula, i ukrali joj s ušiju prsten. Bila sinoć, vele upućene starogrojske babe, policija u Tvrdalju.
U trajektu pak što je isplovio iz Staroga Grada, dva su muškarca u crnim odijelima ispijala tanki espresso.
– Ja njemu i dalje ništa ne vjerujem – procijedio je viši, ćelavi agent Odjela državne prosvjetne inspekcije pri Ministarstvu obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske.
– Jebe mi se, mi smo svoje obavili – srknuo je gutljaj omanji, debeli brko. – Nek se sad u Zagrebu zajebavaju s tim.
*
Tako je CSI Ministarstva obrazovanja riješio „slučaj državna matura“, koji je ovih dana potresao Hrvatsku: koliko je točno ljudi na brodu bilo u spjevu Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, i koje je boje bio prsten na ruci lijepe Judite, kad je ono u četvrtom libru slavnog Marulova epa otišla da zavede Nabukodonosorovog vojskovođu Holoferna?
Ta su dva pitanja u državnom ispitu iz hrvatskog jezika i književnosti za maturante četvrtih razreda izazvala dosad nezapamćeni prosvjetni skandal, a točan broj ljudi na brodu u Hektorovićevu „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ premetnuo se u najveći misterij cjelokupne hrvatske književnosti: znači li dvostih “Još Paskoj dovede sina za potribe/koji š njim prisede da buca na ribe” da je Paskojev sin išao s njima trojicom na ribanje ili ne? Ako je, naime, točno da su bila samo trojica i da im se Paskojev sin, kojega je doveo “za potribe… da buca na ribe”, ipak nije pridružio, onda ni odgovor na treće sporno pitanje na državnoj maturi – zašto se pripovjedač pridružio ribarima na brodu? – nije ni a) zato što želi vidjeti Hvar, ni b) da bi pobjegao od svakodnevice, već c) da bi Paskoju i Nikoli “bucao na ribe”.
Oči cijele nacije sada su uprte u Slobodana Prosperova Novaka, koji je od Ministarstva navodno dobio neograničeni budžet i odriješene ruke da razriješi zagonetku.
Jedan običan test za srednjoškolce pretvorio se tako u nešto između enigmatske revije i doktorske disertacije iz renesansne književnosti. Strah me i pomisliti što nesretnu djecu čeka sljedeće godine.
“Koje su boje šalvare turskog čauša koji u prvom pjevanju ‘Vazetja Sigeta grada’ Brne Karnarutića nosi banu Zrinskome zapovijed turskog sultana?” Ili, štajaznam: “Drugi čin Držićevog ‘Dunda Maroja’ započinje monologom u kojemu se Pomet prisjeća obilatog ručka s Ugom Tudeškom. Izbaci uljeza s jelovnika: a) pečeni pijetao, b) pečena guska, c) pečena jarebica, d) pečeni zec.” Evo i jednog baš zajebanog: “Je li zanosna gospoja kojoj Hanibal Lucić pjeva ‘Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose…’ ljepša nego što je pametna ili obrnuto?”
A to će biti tek zagrijavanje. Za višu razinu će, osim formalnog znanja, trebati i malo uposliti moždane vijuge. Ne bih sad plašio učenike trećih razreda, ali broj ljudi na Hektorovićevom brodu bit će dječja igra prema zadacima sljedeće godine. Prijatelj iz Komisije za državnu maturu pokazao mi je iz svoje ruke test mature za školsku godinu 2012/13. Evo, na primjer, jedno pitanje iz hrvatske moderne:
“U svojoj noveli ‘Ecce homo’ iz 1907. Janko Polić Kamov istražuje osjetljiv odnos zaljubljenog mladića i njegove posesivne majke, u kojemu oboje pristaju na igru laži. Kad tako sin Mijo na početku novele završi vježbanje klavira, njegova džepna ura, koju je na točno vrijeme namjestio u osam ujutro – i koja pokazuje vrijeme samo pet sati, svakog sata kasneći deset minuta – stoji već točno osam sati. Pitanje glasi: koliko je bilo sati kad je Mijo završio svirati klavir, a majka ga upozorila da je vrijeme za spavanje?”
Jedva čekam da dođu do suvremenih pisaca. Otkrit će maturanti neke od najčuvanijih tajni novije hrvatske književnosti.
– Vi ste Ante Tomić? – pitat će niski, debeli brko pred vratima kuće na splitskom Manušu, mašući značkom Državne prosvjetne inspekcije.
– Taj sam – odgovorio je visoki tip sa šeširom na glavi. – A tko ste vi?
– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo će ga prekinuti drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku Inspekcije u unutarnji džep sakoa. – Točnije, jedno pitanje. Iz testa državne mature, hrvatski jezik i književnost, viša razina.
– Ante, ovo je sad jako važno, dobro razmislite i ne žurite – odvukao ga je brkati debeljko od ćelavog i pogledao ravno u oči. – Ako u vašem romanu “Što je muškarac bez brkova” zvonar crkve u Smiljevu bere orahe u svibnju, je li zvonar budala, jer u proljeće bere zelene orahe, ili je Smiljevo u Australiji, gdje svibanj pada u jesen?
CSI Ministarstva obrazovanja: TAJNA JUDITINOG PRSTENA
*
Petar je stajao na vratima svoje kuće u dnu male starogradske pjacete, zbunjeno gledajući u dva tipa koja kao da su sad ispala iz filma “Ljudi u crnom”. Bilo je devet sati navečer, i kroz odškrinute škure okolnih prozora virile su brojne znatiželjne stare glave u crnim maramama. Vazda neke pizdarije kod onoga ludog pisca.
– Vi ste Petar Hektorović? – pitao je niski, debeli tip s brkovima, zamahavši nekakvom značkom u kožnoj futroli.
– Taj sam. A tko ste vi?
– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo ga je prekinuo drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku u unutarnji džep sakoa. – Petre, možete li nam reći gdje ste bili 8. rujna 1555.?
– Pedeset pete?
– Da. Pokušajte se sjetiti.
– Hm, da vidim… Znam! Bio sam kod Ćurinovih, na rođendanu malome Alemu. Bio mu je drugi rođendan, znam da sam mu donio jedan mali Tintorettov crtež gole Suzane.
– Tisuću petsto pedeset pete, Petre – odbrusio je ćelavi. – Ne pravite se glupi.
– Aaa, petsto pedeset pete… ha, davno je bilo – češkao se Petar po bradi, pa iznenada sjetio. – Rekli ste 8. devetoga?
– Da.
– Onda s prijateljima na ribanju. Na Malu Gospu uvijek s prijateljima idem dva-tri dana na ribanje.
– Samo ribanje, ili…?
– I ribarsko prigovaranje.
– Tako sam i mislio – pogledao ga je u oči onaj manji, debeli. – Petre, sad dobro razmislite, ne žurite: tko je sve bio s vama na ribanju i ribarskom prigovaranju? Koliko vas je bilo?
– Trojica. Paskoj, Nikola i ja.
– Znao sam! – okrenuo se ćelavi pljunuvši o kameni pod pjacete.
– Samo vas trojica? – pitao je debeli brko pokazujući rukom kolegi da se smiri. – Jeste li sigurni? Nije bio možda i Paskojev sin?
– Ne, prilično sam siguran – spremno je odgovorio Petar. – Paskojev mali nije isplovio s nama.
– Vrlo dobro – zapisao je ovaj nešto u notes. – I? Gdje ste sve bili na ribanju i ribarskom prigovaranju?
– Malo okolo, bezveze. Do Lučišća, Šolte, i tako… bili smo u Nečujmu, u vikendici don Duje, on je kum onoga pisca iz Splita.
– Ima li taj pisac ime? – upao je onaj drugi nervozno.
– Marko – ustuknuo je Petar. – Marko Marulić.
– Čime se bavi taj pisac Marko Marulić?
– Pa… piše, pomalo, kao i ja.
– O čemu piše taj pisac Marko Marulić? – sad mu se ćelavi već unio u lice.
– U redu je, kolega – povukao ga je debeli za nadlakticu u stranu, pa se obratio Petru. – Ako sam dobro shvatio, vi dobro znate Marka Marulića?
– Kako ne bih znao, on mi je otac.
– On je vaš otac? – zaprepastio se debeljko.
– Naravno, on je otac hrvatske književnosti – nasmijao se Petar pred zblenutim gostima, pa usiljeno nakašljao. – Oprostite, mala interna šala.
– Onda zacijelo znate i Juditu? – prešao je debeli preko interne šale dalmatinskog renesansnog kruga.
– Marulićevu Juditu? Svatko zna Juditu.
– Svatko zna Juditu – podrugljivo je ispod glasa ponovio ćelavi.
– Kolega, molim vas – podviknuo je brkati, pa se opet okrenuo Petru. – Sjećate li se kako je Judita izgledala?
– Ah, kako je izgledala… Dostojna bi s knezmi na sagu siditi, i jošće hoditi na pir s kraljicami, i čtovana biti meju banicami!
– Dojmljivo – ironično je zaklimao glavom ćelavac. – A nakit, je li imala kakav nakit? Prsten ili tako nešto?
– Jest, bravo! – sjetio se Petar. – Prsten s kamenom!
– Petre, ovo je sad jako važno, koncentrirajte se – pogledao ga je brkati debeljko ravno u oči. – Koje je boje bio dragi kamen na njenom prstenu?
– Naravno, crvene – odgovorio je Petar bez razmišljanja.
– Crvene?!? – objesio je ćelavi čeljust.
– Jeste li sigurni? – gledao je debeli Petra i dalje u oči. – Nije možda modre? Ili bijele?
– Ne, “svitlo čarljeni ja rubin na parstih”. “…Modriti se cafir, a biliti na rukavih biser.”
– I baš crveno čarljene? Ili možda neke druge crvene?
– Baš crveno crvene. Rubin je uglavnom uvijek crvene boje.
– I baš prsten? – nije se dao ćelavi. – Nije bila, štajaznam, naušnica?
– Ne, ne, siguran sam. Naušnice su na uhu, „uši spravi s ušerezmi“, a „na parstih“ je kod nas najčešće prsten.
Dvojica muškaraca u crnom još su nekoliko trenutaka bez riječi gledala u Petra. Iza pritvorenih škura na susjednoj kući netko je prigušeno kihnuo, i debeli brko strogo je pogledao u tom pravcu.
– U redu, Petre, to bi bilo sve – zatvorio je najzad notes, pa iz torbe izvadio omanji svežanj trgovačkog papira. – Evo, ovdje ćete detaljno zapisati sve što ste nam rekli, i sve čega se još sjetite u vezi toga, kako ste rekli, ribanja i ribarskog prigovaranja. S kim ste bili, gdje ste bili, s kim ste i kad razgovarali, što ste sve ulovili… znači, sve.
– Može u dvanaestercu? – pitao je Petar Hektorović.
– Može i u sonetima na glagoljici, što se mene tiče, samo napišite i pošaljite na Ministarstvo – spremio je debeli notes u torbu, pa pružio ruku. – Hvala i oprostite na uznemiravanju. I da: molim vas da neko vrijeme ne napuštate Stari Grad.
– Ajmo, babe, predstava je gotova, na spavanje! – zapljeskao je ćelavi pustom pjacom prema prozorima okolnih kuća, i škure su se hitro pozatvarale.
*
Sutradan, prije nego što je jutarnji trajekt i isplovio za Split, cijeli je Paiz brujao o velikom skandalu: navodno su Paško Debelja, Nikola Zet i onaj ludi pisac, staroga Hektora unuk, na Šolti tri dana silovali Juditu, ženu nekoga Splićanina Marula, i ukrali joj s ušiju prsten. Bila sinoć, vele upućene starogrojske babe, policija u Tvrdalju.
U trajektu pak što je isplovio iz Staroga Grada, dva su muškarca u crnim odijelima ispijala tanki espresso.
– Ja njemu i dalje ništa ne vjerujem – procijedio je viši, ćelavi agent Odjela državne prosvjetne inspekcije pri Ministarstvu obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske.
– Jebe mi se, mi smo svoje obavili – srknuo je gutljaj omanji, debeli brko. – Nek se sad u Zagrebu zajebavaju s tim.
*
Tako je CSI Ministarstva obrazovanja riješio „slučaj državna matura“, koji je ovih dana potresao Hrvatsku: koliko je točno ljudi na brodu bilo u spjevu Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, i koje je boje bio prsten na ruci lijepe Judite, kad je ono u četvrtom libru slavnog Marulova epa otišla da zavede Nabukodonosorovog vojskovođu Holoferna?
Ta su dva pitanja u državnom ispitu iz hrvatskog jezika i književnosti za maturante četvrtih razreda izazvala dosad nezapamćeni prosvjetni skandal, a točan broj ljudi na brodu u Hektorovićevu „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ premetnuo se u najveći misterij cjelokupne hrvatske književnosti: znači li dvostih “Još Paskoj dovede sina za potribe/koji š njim prisede da buca na ribe” da je Paskojev sin išao s njima trojicom na ribanje ili ne? Ako je, naime, točno da su bila samo trojica i da im se Paskojev sin, kojega je doveo “za potribe… da buca na ribe”, ipak nije pridružio, onda ni odgovor na treće sporno pitanje na državnoj maturi – zašto se pripovjedač pridružio ribarima na brodu? – nije ni a) zato što želi vidjeti Hvar, ni b) da bi pobjegao od svakodnevice, već c) da bi Paskoju i Nikoli “bucao na ribe”.
Oči cijele nacije sada su uprte u Slobodana Prosperova Novaka, koji je od Ministarstva navodno dobio neograničeni budžet i odriješene ruke da razriješi zagonetku.
Jedan običan test za srednjoškolce pretvorio se tako u nešto između enigmatske revije i doktorske disertacije iz renesansne književnosti. Strah me i pomisliti što nesretnu djecu čeka sljedeće godine.
“Koje su boje šalvare turskog čauša koji u prvom pjevanju ‘Vazetja Sigeta grada’ Brne Karnarutića nosi banu Zrinskome zapovijed turskog sultana?” Ili, štajaznam: “Drugi čin Držićevog ‘Dunda Maroja’ započinje monologom u kojemu se Pomet prisjeća obilatog ručka s Ugom Tudeškom. Izbaci uljeza s jelovnika: a) pečeni pijetao, b) pečena guska, c) pečena jarebica, d) pečeni zec.” Evo i jednog baš zajebanog: “Je li zanosna gospoja kojoj Hanibal Lucić pjeva ‘Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose…’ ljepša nego što je pametna ili obrnuto?”
A to će biti tek zagrijavanje. Za višu razinu će, osim formalnog znanja, trebati i malo uposliti moždane vijuge. Ne bih sad plašio učenike trećih razreda, ali broj ljudi na Hektorovićevom brodu bit će dječja igra prema zadacima sljedeće godine. Prijatelj iz Komisije za državnu maturu pokazao mi je iz svoje ruke test mature za školsku godinu 2012/13. Evo, na primjer, jedno pitanje iz hrvatske moderne:
“U svojoj noveli ‘Ecce homo’ iz 1907. Janko Polić Kamov istražuje osjetljiv odnos zaljubljenog mladića i njegove posesivne majke, u kojemu oboje pristaju na igru laži. Kad tako sin Mijo na početku novele završi vježbanje klavira, njegova džepna ura, koju je na točno vrijeme namjestio u osam ujutro – i koja pokazuje vrijeme samo pet sati, svakog sata kasneći deset minuta – stoji već točno osam sati. Pitanje glasi: koliko je bilo sati kad je Mijo završio svirati klavir, a majka ga upozorila da je vrijeme za spavanje?”
Jedva čekam da dođu do suvremenih pisaca. Otkrit će maturanti neke od najčuvanijih tajni novije hrvatske književnosti.
– Vi ste Ante Tomić? – pitat će niski, debeli brko pred vratima kuće na splitskom Manušu, mašući značkom Državne prosvjetne inspekcije.
– Taj sam – odgovorio je visoki tip sa šeširom na glavi. – A tko ste vi?
– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo će ga prekinuti drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku Inspekcije u unutarnji džep sakoa. – Točnije, jedno pitanje. Iz testa državne mature, hrvatski jezik i književnost, viša razina.
– Ante, ovo je sad jako važno, dobro razmislite i ne žurite – odvukao ga je brkati debeljko od ćelavog i pogledao ravno u oči. – Ako u vašem romanu “Što je muškarac bez brkova” zvonar crkve u Smiljevu bere orahe u svibnju, je li zvonar budala, jer u proljeće bere zelene orahe, ili je Smiljevo u Australiji, gdje svibanj pada u jesen?