Ovdje mi je ujak život potrošio. Bio je revolucionar, učesnik NOB-a, a poslije osuđen kao mladi musliman pri napakovanom sudskome procesu. Ali o tome ne znam mnogo. Nije mi pričao dok je mogao i dok sam, kao dječak, za ljetnjih raspusta, ovdje dolazio. A poslije je bilo kasno (daljina, bolesti) i sem toga, ja, budala, nisam se za to zanimao. Pamtim kutiju od cipela punu ordenja. Ležala je ispod njegovog federnog kreveta. Pamtim (iz majčine priče) da je, tokom rata, dva puta izvođen na strijeljane. I da su se oba puta streljadžije smilovale.
Poslije rata, oženio se ljekarkom iz Sarajeva, koja je došla sa njim u Godijevo. Bila je (imamo negdje njenu sliku) visoka i lijepa, a i ujak je izgledao krasno, upravo onako kako smo, kao Titovi pioniri, zamišljali da izgledaju mladi partizanski komandanti. Toj su se ženi čudili seljani – brala je i jela zreli paradajz, a oni su takav ovcama bacali, zavrtala rukave do lakata. Nisu imali djece i to je, onda, bilo strašno i ona je odlučila (mogu da zamislim kako) da se “makne” kako bi ujak nabavio drugu, namjestio djecu i produžio lozu. On se, potom, oženio jednom udovicom koja mu je rodila tri šćeri (srednja, izbjegla je, umrla ovdje, u Landskruni). Tiho su živjeli u ovoj ledenoj kasabi, u maloj baraci koju je ujak dobio od opštine u kojoj je kao pisar radio.
Pamtim i prvu mahalu u kojoj su stanovali. I jedno ljeto i jedan bostan, ogroman bostan sa crnom korubom, koji sam ja nosio uz tu mahalu i on mi pao i razbio se. I umjesto da postupi kao svi odrasli u mojoj blizini i da me, u skladu sa tim, nagrdi i klepi šakom po labrnji, moj blagi ujak povratio se u čaršiju i kupio drugi.
Moje djetinjstvo, bez njegova prisustva, bilo bi užasno. Bilo je, doduše, bijedno i ovako, ali nisam baš propao.
Jedne godine, tek sam bio propisao, došao sam u Sjenicu. U sobi u kojoj sam spavao, čekala ne pisaća mašina i kutija niške, crvene Morave s filterom. Napisao sam April i Zmiju, najbolje pjesme u zbirci.
Crvena morava sa filterom
Sjenica, stanica. Ponoć je, nema nigdje svjetla.
Ovdje mi je ujak život potrošio. Bio je revolucionar, učesnik NOB-a, a poslije osuđen kao mladi musliman pri napakovanom sudskome procesu. Ali o tome ne znam mnogo. Nije mi pričao dok je mogao i dok sam, kao dječak, za ljetnjih raspusta, ovdje dolazio. A poslije je bilo kasno (daljina, bolesti) i sem toga, ja, budala, nisam se za to zanimao. Pamtim kutiju od cipela punu ordenja. Ležala je ispod njegovog federnog kreveta. Pamtim (iz majčine priče) da je, tokom rata, dva puta izvođen na strijeljane. I da su se oba puta streljadžije smilovale.
Poslije rata, oženio se ljekarkom iz Sarajeva, koja je došla sa njim u Godijevo. Bila je (imamo negdje njenu sliku) visoka i lijepa, a i ujak je izgledao krasno, upravo onako kako smo, kao Titovi pioniri, zamišljali da izgledaju mladi partizanski komandanti. Toj su se ženi čudili seljani – brala je i jela zreli paradajz, a oni su takav ovcama bacali, zavrtala rukave do lakata. Nisu imali djece i to je, onda, bilo strašno i ona je odlučila (mogu da zamislim kako) da se “makne” kako bi ujak nabavio drugu, namjestio djecu i produžio lozu. On se, potom, oženio jednom udovicom koja mu je rodila tri šćeri (srednja, izbjegla je, umrla ovdje, u Landskruni). Tiho su živjeli u ovoj ledenoj kasabi, u maloj baraci koju je ujak dobio od opštine u kojoj je kao pisar radio.
Pamtim i prvu mahalu u kojoj su stanovali. I jedno ljeto i jedan bostan, ogroman bostan sa crnom korubom, koji sam ja nosio uz tu mahalu i on mi pao i razbio se. I umjesto da postupi kao svi odrasli u mojoj blizini i da me, u skladu sa tim, nagrdi i klepi šakom po labrnji, moj blagi ujak povratio se u čaršiju i kupio drugi.
Moje djetinjstvo, bez njegova prisustva, bilo bi užasno. Bilo je, doduše, bijedno i ovako, ali nisam baš propao.
Jedne godine, tek sam bio propisao, došao sam u Sjenicu. U sobi u kojoj sam spavao, čekala ne pisaća mašina i kutija niške, crvene Morave s filterom. Napisao sam April i Zmiju, najbolje pjesme u zbirci.