Pjesma “Crven fesić, nano” kafanski je evergrin s razmeđa stoljeća. Autor je nepoznat, ali bi se nekim ambicioznijim istraživanjem moglo doći do odgovora. Vjerojatno neki austrougarski muzikant, kuferaš doseljen u Sarajevo, koji je po uzoru na stil i način bečke administracije napisao pjesmu prema zamišljenim i idealiziranim orijentalnim uzorima. “Crven fesić, nano” ostala je golemi hit i u doba kraljevstva Karađorđevića. Premda su se izmijenila pretpostavljena značenja i ugođaji, pjesma je rasla. Prvi ju je snimio čuveni međuratni narodni pjevač Bora Janjić Šapčanin. Snimak je objavljen na ploči koju je izdao berlinski Odeon. Pjevao je Crven fesić, mamo, a ne nano. Osim što ta jedna, istoznačna riječ, predstavlja ono fatalno mjesto naših identitetskih razlika, Borina izmjena u pjesmi pokazuje da ju je on smatrao svojom. Svačijom i ničijom, narodnom.
Kad ne mogu zaspati, a to je rijetko, uspavljujem se zamišljajući film “Rod”. Velika, božanska produkcija započinje dugim nizom scena bombardiranja Jugoslavije u rano jutro, 6. travnja 1941. Prikazane iz perspektive njemačkih bombardera, u crno-bijelim slikama, uz tutnjavu Messerschmittovih motora, koje nadglašava glas s krckavog šelaka: “Crven fesić, mamo, crven fesić u dragana moga… Medna usta, mamo, medna usta u dragana moga, joj mamice… Dala bih mu, mamo, dala bih mu joj mamice, dala bih mu srce iz njedara…” Negdje duboko dolje, gore tuđi domovi, gase se svjetovi drugih ljudi. I onda, polako, perspektiva se mijenja, nekim oštrim rezom svevideće oko premješta se u dvorište sarajevskog Templa, iza zgrade gospođe Hajm, Olga i Franjo Rejc sišli su dolje, ona na rukama nosi nekakvu deku, iza njih dvojica njihovih sinova… U tom filmu protiv historijske nesanice nema glumaca, nisu potrebni, nego su sve to stvarni ljudi i događaji. I tako zaspem.
Miroslav Feldman, hrvatski liječnik i pjesnik, napisao je pjesmu “Bataljon B. H. III. gledan iz saksfahera ide na juriš”. Premda je za rata bio gimnazijalac u Zagrebu, Feldman, koji će dvadesetih kao komunist biti premješten u Sarajevo, da tamo radi kao internist, napisao je pjesmu o bici na Monte Meleti u Dolomitima, koja se odigrala 7. lipnja između bataljona 3. bosanskohercegovačke regimente i Talijana. Pjesma ide ovako: “Kao zelen ćilim, posut makovim glavama/ crveni fesovi lete/ strminom Monte Melete./// Težak ih vjetar nosi./ Teška ih kosa kosi./// Ruše ih crni bumbari./ Bodu ih trobridni žalci./// Ćilim u ponosnoj Bosni/ Domaći tkali su tkalci./// Čovječe, to nije ćilim/ i nije slika.” Pjesma u povijesti zametnuta, pjesnika čije ime nestaje iz ionako nestajuće hrvatske književnosti, opisuje događaj koji više ništa ne znači, junaštvo koje nijedna država ne baštini, i ničiji se navijači ne mogu ponositi njime. S crvenim fesovima na glavama, onako ih je u knjizi “Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu” opisivao njihov zapovjednik, tada pukovnik Pero Blašković, bosanski carski soldati, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ginu po Dolomitima, veoma uočljivi u svom stradanju, a onda se njihovi fesovi okrugli, čvrsti, koturaju niz strminu.
Na umu su mi dok prije početka utakmice Portugala i Maroka režiser, režirajući utakmicu kao da režira karnevalsku zabavu, prikazuje arapsku publiku, tisuće ljudi, muškaraca i žena u crvenim dresovima, a u toj publici poneko s fesom na glavi. Kako je riječ o karnevalu, ahistorijskoj i protukulturnoj zabavi, slavlju sveudiljnog zaborava, to najmuškije od svih pokrivala za glavu, općenito najmuškiji odjevni predmet naših kultura, vidim i na glavama nekih žena. Nadam se da nisu Marokanke. Fesovi na njihovim glavama izgledaju poput ženskih haltera za čarape, kada ih u nekoj lakrdiji muževi natuku na svoje ćelave glave. Dakle, može i tako, ali samo u svrhu raščaravanja predmeta i njihovih priča.
Grad Fes, po kojemu je fes i nazvan, drugi po veličini u Maroku, milijunski grad s najvećom pješačkom zonom na svijetu, bio je u vrijeme dinastije Almohada, koja je vladala jugom Španjolske i dijelovima Magreba, najveći grad na svijetu. Bilo je to u dvanaestom stoljeću, davno prije nas.
U ovoj utakmici zaigrat će dva tima koja volim. Maroko zavolio sam za ovoga Svjetskog prvenstva, jer su iz utakmice u utakmicu rasli i osvajali sva ispripovijedana i neispripovijedana značenja i asocijacije svoje pojave i imena. Nimalo to nije jednostavno. Zahtijeva dobru i sigurnu igru, dugo trajanje na prvenstvu. A Portugal, dopustite mi, volim godinama. Ne igraju tako lijep nogomet, koliko se od svih drugih ozbiljnih reprezentacija razlikuju po tome što njihov šematski i frontovski raspored na igralištu nikada nije do kraja dosljedan i čvrsto zadan. Razlog nije samo u potrebama princa Cristiana Ronalda, koje se ne utjeruje ni u kakve šeme, nego on igra sam neku svoju utakmicu. S njim i bez njega, Portugal u najljepšim trenucima svojih nastupa, onih u kojima očajnički žude za pobjedom, kao Bosanci na Monte Meleti, igra na rubu konceptualnog rasula, ali tako da se nikada ne raspu. Njihovi napadi, kad god ih uspijevaju organizirati, ne djeluju predvidljivo, Portugalci se ne vode onim beskonačnim i dosadnim prebacivanjima igre s lijevoga na desno krilo, pa natrag, i opet sve ispočetka, onako kako to rade njihovi susjedi Španjolci, a za njima i ostatak svijeta. U portugalskoj igri sačuvano je još nešto od nogometa kakav se igrao prije pedesetak godina, kada se protivnika još moglo nadmudriti, nadigrati i pobijediti nizom improvizacija.
Fernando Santos utakmicu opet započinje bez Cristiana Ronalda. Jednom započet proces detronizacije nemoguće je zaustaviti i preokrenuti, a i zašto bi, ako je bez njega snažna, premda neinspirirana Švicarska pobijeđena sa 6:1? Da sam bio negdje tu, uz teren, svom melankoličnom prijatelju Fernandu Santosu, s kojim sam se tako zbližio zahvaljujući savršeno bistroj slici na velikom svom televizoru, rekao bih neka malo pripazi. O samoj igri on mnogo više od mene zna, pa mu se o njoj ne bi usudio ništa govoriti, ali u nogometu, kao i u književnosti i u ratu, postoji trenutak nadahnuća, u kojemu se individualni talent prikaže u svoj njegovoj raskoši, pa biva djelatniji nego što zapravo jest. Međutim, u prvom sljedećem navratu, u sljedećem katrenu i novoj utakmici, često nastupi praznina i deinspiracija. Nije Portugal pobijedio Švicarsku tim velikim rezultatom, nego je Švicarska izgubila od Portugala. A to se dogodilo zato što sve balkanske reprezentacije grdno ovise o nadahnuću. Švicarska je, možda moj prijatelj Fernando nije toga bio svjestan, najmoćnija, možda i posljednja balkanska reprezentacija ne samo na ovom Svjetskom prvenstvu, nego i u sportu, općenito. Da je onaj Real, koji je 28. svibnja u Saint-Denisu pobijedio Liverpool i osvojio Ligu prvaka, došao u Katar da odmijeni Piksijeve momke, pa da su umjesto njih obukli srpske dresove, izgubili bi od Švicarske. Ali nakon te utakmice, u prvoj sljedećoj, Švicarsku je mogao dobiti baš svatko. Maroko, međutim, nema veze s Balkanom. Oni ni ne znaju za fesove na glavama naših mrtvih pradjedova, kao ni na crven fesić u dragana moga, iz pjesme u izvedbi Bore Janjića Šapčanina, koja teče dok padaju bombe na gradove Kraljevine Jugoslavije… Maroko je u osnovi vrlo europska reprezentacija, većim dijelom francuska, pa španjolska i nizozemska, koja u simboličkom smislu predstavlja cijeli arapski svijet. Vrlo je teško igrati protiv takve ekipe, pogotovu nakon što se nakon nekoliko utakmica nađu jedni s drugima i postanu svjesni vlastite snage.
Otpočeka navalila je portugalska mladost na Bonov gol. Najuvjerljiviji bio je Joao Felix, još uvijek klinac koji obećava, gojenac velikog grubijana i mistifikatora Diega Simeonea. Ali Gonçalo Matias Ramos, kojeg je Santos protiv Švicaraca uveo umjesto princa Ronalda, i koji je u toj utakmici zabio tri gola i načas je nekome tko tek počinje gledati ovu igru mogao djelovati kao princ-nasljednik – a imao je nepune dvije godine kada je onaj koga nasljeđuje zaigrao prvi put za Portugal! – u prvom je poluvremenu protiv Maroka bio potpuno nemoćan. Vjerojatno je Fernando Santos već tada bio svjestan da od maloga neće ništa biti u ovoj utakmici, ali neće to otvoreno priznati kada u drugom poluvremenu bude mijenjao igrače. U 51. minuti će, istina, uvesti Cristiana Ronalda, ali umjesto Rubena Nevesa. Ramosa izvodi iz igre u 69, i uvodi Rafaela Leaoa. Promatrao sam u tih osamnaest minuta kretanje na igralištu dvojice prinčeva, starog i mladog. Jedan je bio rezigniran, drugi je bio izgubljen. Možda je Fernando Santos ipak pogriješio s detronizacijom Cristiana Ronalda? Ili bi se sve odvilo na sličan način i da nije dirao u ekipu? Ne znam, nitko to ne može znati, ali u naknadno projiciranom dramaturškom okviru piscu se čini da bi Portugal s Ronaldom pobijedio Švicarsku, recimo, 3:1, ali da bi protiv Maroka bio mnogo, mnogo jači. Tu opet počinjemo pripovijedati o nečemu što nema veze s nogometnom igrom, ali ima s njezinim okolnostima, s emocionalnim i društvenim kontekstom, s poviješću privatnih i društvenih života…
Na kraju, najneobičnije je, vjerojatno, to što je Maroko vrlo sigurno pobijedio Portugal. U njihovoj igri samo je na početku, u prvih desetak minuta, bilo nečega što je djelovalo kao panika, ali ubrzo su se smirili i igrali staloženo, recimo kao Francuska u boljim svojim izdanjima, pa su se branili i čekali da se protivnici obeznade kroz svoje neuspješne udare, i da onda munjevito krenu, da u trenutku sijevnu preko Boufala, El-Nesyrija, Amallaha, Ziyecha, za koje je gledatelj u svo vrijeme igre imao neobičan dojam, koji svakako može i da zavara, a imao ga je i u njihovoj utakmici sa Španjolcima, samo što ga nije smio ni sebi priznati ni unositi u ovu pripovijest, da ti ljudi, svaki od njih, naprosto bolje igraju lopte od svojih protivnika. Znati igrati lopte fraza je iz sarajevskog i bosanskog djetinjstva, o kojoj bi, ako nesanica baš potraje, moglo biti riječi u samom finalu filma “Rod”, a mogla bi se prevesti kao manje-više funkcionalno ili sasvim nefunkcionalno individualno umijeće nogometne igre, koje može, a i ne mora, biti uklopljeno u kolektivnu igru. Nogometni reporteri umijeće igranja lopte obično, ali prilično pogrešno, nazivaju malonogometnim umijećem. Ono što marokanski napadači i veznjaci imaju u nogama baš nema veze s malim nogometom. Naprosto znaju (igrati) lopte!
Zabili su taj gol pred kraj poluvremena, obranili se od očajničkih portugalskih napada, a zatim kroz drugo poluvrijeme prošli vrlo sigurno. Prije se moglo dogoditi da povećaju rezultat, nego da Portugal izjednači. Princ Cristiano Ronaldo poslije utakmice je plakao. Ili se pravio da plače. Besmrtni naš Petar Pan, homoerotska fantazija našega doba, kojeg mrzimo i zato što se plašimo svojih latentnih žudnji, upravo je na odlasku. Nije ga smijenio mali Gonçalo Ramos, nego neki šutljivi momci iz europskih predgrađa, koje sumnjiče za pripadnost Al Kaidi dok god ih ne otkriju.
Crven fesić u dragana moga: anatomija jedne pobjede
Pjesma “Crven fesić, nano” kafanski je evergrin s razmeđa stoljeća. Autor je nepoznat, ali bi se nekim ambicioznijim istraživanjem moglo doći do odgovora. Vjerojatno neki austrougarski muzikant, kuferaš doseljen u Sarajevo, koji je po uzoru na stil i način bečke administracije napisao pjesmu prema zamišljenim i idealiziranim orijentalnim uzorima. “Crven fesić, nano” ostala je golemi hit i u doba kraljevstva Karađorđevića. Premda su se izmijenila pretpostavljena značenja i ugođaji, pjesma je rasla. Prvi ju je snimio čuveni međuratni narodni pjevač Bora Janjić Šapčanin. Snimak je objavljen na ploči koju je izdao berlinski Odeon. Pjevao je Crven fesić, mamo, a ne nano. Osim što ta jedna, istoznačna riječ, predstavlja ono fatalno mjesto naših identitetskih razlika, Borina izmjena u pjesmi pokazuje da ju je on smatrao svojom. Svačijom i ničijom, narodnom.
Kad ne mogu zaspati, a to je rijetko, uspavljujem se zamišljajući film “Rod”. Velika, božanska produkcija započinje dugim nizom scena bombardiranja Jugoslavije u rano jutro, 6. travnja 1941. Prikazane iz perspektive njemačkih bombardera, u crno-bijelim slikama, uz tutnjavu Messerschmittovih motora, koje nadglašava glas s krckavog šelaka: “Crven fesić, mamo, crven fesić u dragana moga… Medna usta, mamo, medna usta u dragana moga, joj mamice… Dala bih mu, mamo, dala bih mu joj mamice, dala bih mu srce iz njedara…” Negdje duboko dolje, gore tuđi domovi, gase se svjetovi drugih ljudi. I onda, polako, perspektiva se mijenja, nekim oštrim rezom svevideće oko premješta se u dvorište sarajevskog Templa, iza zgrade gospođe Hajm, Olga i Franjo Rejc sišli su dolje, ona na rukama nosi nekakvu deku, iza njih dvojica njihovih sinova… U tom filmu protiv historijske nesanice nema glumaca, nisu potrebni, nego su sve to stvarni ljudi i događaji. I tako zaspem.
Miroslav Feldman, hrvatski liječnik i pjesnik, napisao je pjesmu “Bataljon B. H. III. gledan iz saksfahera ide na juriš”. Premda je za rata bio gimnazijalac u Zagrebu, Feldman, koji će dvadesetih kao komunist biti premješten u Sarajevo, da tamo radi kao internist, napisao je pjesmu o bici na Monte Meleti u Dolomitima, koja se odigrala 7. lipnja između bataljona 3. bosanskohercegovačke regimente i Talijana. Pjesma ide ovako: “Kao zelen ćilim, posut makovim glavama/ crveni fesovi lete/ strminom Monte Melete./// Težak ih vjetar nosi./ Teška ih kosa kosi./// Ruše ih crni bumbari./ Bodu ih trobridni žalci./// Ćilim u ponosnoj Bosni/ Domaći tkali su tkalci./// Čovječe, to nije ćilim/ i nije slika.” Pjesma u povijesti zametnuta, pjesnika čije ime nestaje iz ionako nestajuće hrvatske književnosti, opisuje događaj koji više ništa ne znači, junaštvo koje nijedna država ne baštini, i ničiji se navijači ne mogu ponositi njime. S crvenim fesovima na glavama, onako ih je u knjizi “Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu” opisivao njihov zapovjednik, tada pukovnik Pero Blašković, bosanski carski soldati, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ginu po Dolomitima, veoma uočljivi u svom stradanju, a onda se njihovi fesovi okrugli, čvrsti, koturaju niz strminu.
Na umu su mi dok prije početka utakmice Portugala i Maroka režiser, režirajući utakmicu kao da režira karnevalsku zabavu, prikazuje arapsku publiku, tisuće ljudi, muškaraca i žena u crvenim dresovima, a u toj publici poneko s fesom na glavi. Kako je riječ o karnevalu, ahistorijskoj i protukulturnoj zabavi, slavlju sveudiljnog zaborava, to najmuškije od svih pokrivala za glavu, općenito najmuškiji odjevni predmet naših kultura, vidim i na glavama nekih žena. Nadam se da nisu Marokanke. Fesovi na njihovim glavama izgledaju poput ženskih haltera za čarape, kada ih u nekoj lakrdiji muževi natuku na svoje ćelave glave. Dakle, može i tako, ali samo u svrhu raščaravanja predmeta i njihovih priča.
Grad Fes, po kojemu je fes i nazvan, drugi po veličini u Maroku, milijunski grad s najvećom pješačkom zonom na svijetu, bio je u vrijeme dinastije Almohada, koja je vladala jugom Španjolske i dijelovima Magreba, najveći grad na svijetu. Bilo je to u dvanaestom stoljeću, davno prije nas.
U ovoj utakmici zaigrat će dva tima koja volim. Maroko zavolio sam za ovoga Svjetskog prvenstva, jer su iz utakmice u utakmicu rasli i osvajali sva ispripovijedana i neispripovijedana značenja i asocijacije svoje pojave i imena. Nimalo to nije jednostavno. Zahtijeva dobru i sigurnu igru, dugo trajanje na prvenstvu. A Portugal, dopustite mi, volim godinama. Ne igraju tako lijep nogomet, koliko se od svih drugih ozbiljnih reprezentacija razlikuju po tome što njihov šematski i frontovski raspored na igralištu nikada nije do kraja dosljedan i čvrsto zadan. Razlog nije samo u potrebama princa Cristiana Ronalda, koje se ne utjeruje ni u kakve šeme, nego on igra sam neku svoju utakmicu. S njim i bez njega, Portugal u najljepšim trenucima svojih nastupa, onih u kojima očajnički žude za pobjedom, kao Bosanci na Monte Meleti, igra na rubu konceptualnog rasula, ali tako da se nikada ne raspu. Njihovi napadi, kad god ih uspijevaju organizirati, ne djeluju predvidljivo, Portugalci se ne vode onim beskonačnim i dosadnim prebacivanjima igre s lijevoga na desno krilo, pa natrag, i opet sve ispočetka, onako kako to rade njihovi susjedi Španjolci, a za njima i ostatak svijeta. U portugalskoj igri sačuvano je još nešto od nogometa kakav se igrao prije pedesetak godina, kada se protivnika još moglo nadmudriti, nadigrati i pobijediti nizom improvizacija.
Fernando Santos utakmicu opet započinje bez Cristiana Ronalda. Jednom započet proces detronizacije nemoguće je zaustaviti i preokrenuti, a i zašto bi, ako je bez njega snažna, premda neinspirirana Švicarska pobijeđena sa 6:1? Da sam bio negdje tu, uz teren, svom melankoličnom prijatelju Fernandu Santosu, s kojim sam se tako zbližio zahvaljujući savršeno bistroj slici na velikom svom televizoru, rekao bih neka malo pripazi. O samoj igri on mnogo više od mene zna, pa mu se o njoj ne bi usudio ništa govoriti, ali u nogometu, kao i u književnosti i u ratu, postoji trenutak nadahnuća, u kojemu se individualni talent prikaže u svoj njegovoj raskoši, pa biva djelatniji nego što zapravo jest. Međutim, u prvom sljedećem navratu, u sljedećem katrenu i novoj utakmici, često nastupi praznina i deinspiracija. Nije Portugal pobijedio Švicarsku tim velikim rezultatom, nego je Švicarska izgubila od Portugala. A to se dogodilo zato što sve balkanske reprezentacije grdno ovise o nadahnuću. Švicarska je, možda moj prijatelj Fernando nije toga bio svjestan, najmoćnija, možda i posljednja balkanska reprezentacija ne samo na ovom Svjetskom prvenstvu, nego i u sportu, općenito. Da je onaj Real, koji je 28. svibnja u Saint-Denisu pobijedio Liverpool i osvojio Ligu prvaka, došao u Katar da odmijeni Piksijeve momke, pa da su umjesto njih obukli srpske dresove, izgubili bi od Švicarske. Ali nakon te utakmice, u prvoj sljedećoj, Švicarsku je mogao dobiti baš svatko. Maroko, međutim, nema veze s Balkanom. Oni ni ne znaju za fesove na glavama naših mrtvih pradjedova, kao ni na crven fesić u dragana moga, iz pjesme u izvedbi Bore Janjića Šapčanina, koja teče dok padaju bombe na gradove Kraljevine Jugoslavije… Maroko je u osnovi vrlo europska reprezentacija, većim dijelom francuska, pa španjolska i nizozemska, koja u simboličkom smislu predstavlja cijeli arapski svijet. Vrlo je teško igrati protiv takve ekipe, pogotovu nakon što se nakon nekoliko utakmica nađu jedni s drugima i postanu svjesni vlastite snage.
Otpočeka navalila je portugalska mladost na Bonov gol. Najuvjerljiviji bio je Joao Felix, još uvijek klinac koji obećava, gojenac velikog grubijana i mistifikatora Diega Simeonea. Ali Gonçalo Matias Ramos, kojeg je Santos protiv Švicaraca uveo umjesto princa Ronalda, i koji je u toj utakmici zabio tri gola i načas je nekome tko tek počinje gledati ovu igru mogao djelovati kao princ-nasljednik – a imao je nepune dvije godine kada je onaj koga nasljeđuje zaigrao prvi put za Portugal! – u prvom je poluvremenu protiv Maroka bio potpuno nemoćan. Vjerojatno je Fernando Santos već tada bio svjestan da od maloga neće ništa biti u ovoj utakmici, ali neće to otvoreno priznati kada u drugom poluvremenu bude mijenjao igrače. U 51. minuti će, istina, uvesti Cristiana Ronalda, ali umjesto Rubena Nevesa. Ramosa izvodi iz igre u 69, i uvodi Rafaela Leaoa. Promatrao sam u tih osamnaest minuta kretanje na igralištu dvojice prinčeva, starog i mladog. Jedan je bio rezigniran, drugi je bio izgubljen. Možda je Fernando Santos ipak pogriješio s detronizacijom Cristiana Ronalda? Ili bi se sve odvilo na sličan način i da nije dirao u ekipu? Ne znam, nitko to ne može znati, ali u naknadno projiciranom dramaturškom okviru piscu se čini da bi Portugal s Ronaldom pobijedio Švicarsku, recimo, 3:1, ali da bi protiv Maroka bio mnogo, mnogo jači. Tu opet počinjemo pripovijedati o nečemu što nema veze s nogometnom igrom, ali ima s njezinim okolnostima, s emocionalnim i društvenim kontekstom, s poviješću privatnih i društvenih života…
Na kraju, najneobičnije je, vjerojatno, to što je Maroko vrlo sigurno pobijedio Portugal. U njihovoj igri samo je na početku, u prvih desetak minuta, bilo nečega što je djelovalo kao panika, ali ubrzo su se smirili i igrali staloženo, recimo kao Francuska u boljim svojim izdanjima, pa su se branili i čekali da se protivnici obeznade kroz svoje neuspješne udare, i da onda munjevito krenu, da u trenutku sijevnu preko Boufala, El-Nesyrija, Amallaha, Ziyecha, za koje je gledatelj u svo vrijeme igre imao neobičan dojam, koji svakako može i da zavara, a imao ga je i u njihovoj utakmici sa Španjolcima, samo što ga nije smio ni sebi priznati ni unositi u ovu pripovijest, da ti ljudi, svaki od njih, naprosto bolje igraju lopte od svojih protivnika. Znati igrati lopte fraza je iz sarajevskog i bosanskog djetinjstva, o kojoj bi, ako nesanica baš potraje, moglo biti riječi u samom finalu filma “Rod”, a mogla bi se prevesti kao manje-više funkcionalno ili sasvim nefunkcionalno individualno umijeće nogometne igre, koje može, a i ne mora, biti uklopljeno u kolektivnu igru. Nogometni reporteri umijeće igranja lopte obično, ali prilično pogrešno, nazivaju malonogometnim umijećem. Ono što marokanski napadači i veznjaci imaju u nogama baš nema veze s malim nogometom. Naprosto znaju (igrati) lopte!
Zabili su taj gol pred kraj poluvremena, obranili se od očajničkih portugalskih napada, a zatim kroz drugo poluvrijeme prošli vrlo sigurno. Prije se moglo dogoditi da povećaju rezultat, nego da Portugal izjednači. Princ Cristiano Ronaldo poslije utakmice je plakao. Ili se pravio da plače. Besmrtni naš Petar Pan, homoerotska fantazija našega doba, kojeg mrzimo i zato što se plašimo svojih latentnih žudnji, upravo je na odlasku. Nije ga smijenio mali Gonçalo Ramos, nego neki šutljivi momci iz europskih predgrađa, koje sumnjiče za pripadnost Al Kaidi dok god ih ne otkriju.