Mladi klesarski naučnik Jakov Kolar volio je svoj posao. Bez obzira radilo se o rukohvatima ili gazištima stepeništa kod neke dobrostojeće gradske obitelji, ornamentu na zgradi kotarske uprave ili nadgrobnom spomeniku, rezanju i klesanju kamena pristupao je uvijek s istim žarom. Najviše posla bilo je na gradskom groblju, gdje je često boravio klečeći pokraj otvorenih grobnica bruseći grubo izvedene betonske bridove na koje je kasnije postavljao teške, mramorne ploče. Gazda Štajner bio je zadovoljan mladićem. Bez problema je obavljao sve poslove, znao upravljati malim Škodinim kamionetom, a zbog precizne ruke i talenta koji su do izražaja dolazili prilikom graviranja raznih motiva, mušterije su često tražile Kolara. Gazdi to nije bilo krivo. Dapače! Upravo je u mladiću vidio prikladnog kandidata koji bi mogao preuzeti klesarski obrt koji je još 1885. godine pokrenuo njegov djed. Kao samac u kasnim pedesetim, Štajner je bio svjestan da mu se biološki nasljednik vjerojatno nikada neće roditi, ali se i tješio mišlju da su mnogi sinovi znali rastepsti očevinu još prije postavljanja nadgrobnog kamena nesretnom ocu. Sam sebi nije želio priznati da mu se glavom vrzmaju novozavjetne prispodobe, ali bio je sklon vjerovati da mu je Bog kroz svoju providnost podario dobroga sina.
Kako je u Štajneru sazrijevala odluka da posao prepusti Jakovu, počeo ga je uvoditi u tajne onog dijela posla koji je bio sakriven iza kamenih ploča i alata za njihovu obradu. S obzirom da je mladić uživao priličan ugled kod mještana, gazda ga je uključio u finu i nenametljivu aktivnost prodaje nadgrobnih spomenika, gdje je očekivao da će do izražaja doći Jakovljeva smirenost i dobrodušnost. Nakon što bi se na mjesnom groblju obavio pogreb, mladi klesarski naučnik Jakov Kolar imao je pričekati kakvih tjedan dana da bi posjetio ucviljenu rodbinu i ponudio uslugu izrade grobnice i postavljanja nadgrobnog spomenika. Taj prvi susret protjecao je naizgled nehajno. Poslovni su razgovori bili gotovo slučajno započinjani te vješto ispreplitani između sućuti, dizanih kolača, rakije i biranih riječi o pokojniku. U slučaju da se rodbina ne bi tih prvih dana odlučila za usluge tog najstarijeg i najpoznatijeg gradskog klesarskog obrta, drugi posjet padao je kakvih devet mjeseci nakon nesretnog događaja. Tada više ne bi bilo potrebe za izražavanjem sućuti, rodbina bi bila znatno opuštenija i poslovni ton je prevladavao cijelim razgovorom. Kolar bi isprva obazrivo natuknuo rođacima kako se polako bliži godišnjica smrti uoči koje bi, sukladno običajima, spomenik valjalo postaviti. Kako imamo i drugih poslova, morali bismo što ranije znati trebamo li i za Vašu cijenjenu obitelj naručivati kamen i planirati radove, govorio je ispod glasa Jakov zabrinutoj rodbini.
Za one koji ni tada ne bi naručili spomenik, planiran je treći posjet. Osim što bi obazrivo izdeklamirao sve što je već rečeno, Jakov je morao procijeniti razloge zbog kojih rodbina uporno odbija narudžbu. Ukoliko bi ti razlozi bili financijske prirode, na stol je bacan i posljednji adut: klesarski obrt „Štajner“ bio je u mogućnosti spomenik izraditi u nekoliko mjeseci, dok bi plaćanje istog moglo biti prolongirano na period od čak dvije godine, uz razumnu kamatu. Vrlo često je nakon ovakvog otvaranja karata rodbina odahnula i potpisivala formulare koje bi kasnije, te iste večeri, pedantni Štajner unosio u svoju bilježnicu koju je držao pod ključem u svijetlo-plavom kuhinjskom kredencu. Naime, dio poslovanja svog obrta koji se ticao evidentiranja i naplaćivanja potraživanja gazda Štajner još je uvijek obavljao sam.
***
Jakov je spadao u onu rijetku vrstu ljudi koji ne brinu tuđe brige i ne raspituju se o onome što ih se direktno ne tiče. Međutim, prema gazdinu držanju mogao je zaključiti da se naplata vrši na vrijeme i bez značajnijih kašnjenja, osim u nekoliko sporadičnih slučajeva. Vjerojatno stoga i nije bilo većih poteškoća prilikom sklapanja novih poslova. Potrajalo je to sve do proljeća 1941. godine, kada je Jakov počeo primjećivati nezadovoljstvo kod nekih mušterija. Nije ono bilo posljedica bezobrazne cijene, kratkih rokova ili visoke kamate, neadekvatne teksture kamena ili promašenog motiva na spomeniku. Razlog nezadovoljstvu bio je neki drugi, Jakovu nepoznat. Ako je možda nešto i naslućivao, sve mu je moglo postati jasno kada je po treći put ušao u kuću obitelji Majer. Najstariji sin kroz zube je procijedio:
– Neće tvoj gazda još dugo zapisivati u onu bilježnicu!
Gospođa Lovorka Majer pokušala je umiriti sina. Ponudila je Jakova kavom i vrlo brzo dogovorila sve detalje izrade nadgrobnog spomenika njezinom suprugu, pokojnom kirijašu Anti Majeru, kojeg su svi znali po nadimku Labud. Upravo stoga gospođa Lovorka željela je da nadgrobni spomenik izradi Jakov jer je, kako je već rečeno, slovio za vrsnog majstora gravura, pa čak i onih najzahtjevnijih, što je vizura labuda svakako predstavljala. Još iste večeri narudžba i otplatni plan pedantno su evidentirani u bilježnicu Izaka Štajnera.
***
Kada je jednog kolovoškog jutra 1941. godine Jakov Kolar došao pred zatvorena vrata klesarske radionice, odmah je znao da se dogodilo nešto ružno. Kroz spuštene rolete i navučene zavjese susjednih kuća mogao je osjetiti poglede. Jedini koji je izašao na ulicu i prišao mu bio je stari, nedavno umirovljeni brijač koji je onih nekoliko preostalih mušterija još uvijek inkognito primao u malenu, dvorišnu radnju koja se nalazila uz klesariju.
– Gazdu su ti jučer odveli. Ostavio je ovo.
Kada se primaknuo i gurnuo mladiću ključ radnje u ruku, šapnuo mu je na uho:
– To ga je otpremio netko iz bilježnice. Ja ti kažem!
Zbunjen i uplašen, Jakov je otvorio radnju kroz koju taj dan nije prošla ni jedna mušterija. Nije mu to bilo mrsko. Cijelo vrijeme razmišljao je o Štajneru i njegovoj budućnosti koja, sada je to i Jakovu bilo jasno, nije mogla biti ružičasta. Međutim, više od gazdine budućnosti, koja je ipak bila prilično izvjesna, mučila ga je njegova vlastita, uglavnom neizvjesna budućnost. Osjećao je da bi ta neizvjesnost bila znatno smanjena kada bi znao sadržaj bilježnice koju do tada nikada nije vidio. Stoga je detaljno pretražio cijelu radnju, ali bez opipljivog rezultata. Odlučio je otići i do gazdine kuće, predmnijevajući da bi bilježnica možda mogla biti tamo. Kada je u dvorištu vidio parkiran džip s amblemima Wehrmachta, bilo mu je jasno da je stvar izgubljena. Nije bilo druge do čekati da se netko od zapisanih pojavi.
***
Budući da je vrijeme bilo takvo da je klesarski zanat bio na cijeni, nekim čudom Jakov je ostao u radnji bez previše propitkivanja i administrativnih začkoljica nove vlasti. Narudžbi, premda znatno skromnijih nego prethodnih godina, nije nedostajalo, a on je u radnji ostao sam. Od gazde nije dolazio nikakav glas što je, s obzirom na situaciju, bilo posve razumljivo. Radio je koliko je mogao i stigao, vrlo često i poslije radnog vremena.
Mladi Majer pojavio se jednog kasnog popodneva krajem studenog, kada je Jakov već razmišljao o zatvaranju radnje. Iako je, pripremajući se za takav susret, u sebi taj trenutak proživljavao nekoliko puta, opet je bio zbunjen.
– I… izvolite. Što želite?
Majer je zapalio cigaretu i otpuhnuo nekoliko dimova. Nehajno je otresao pepeo koji mu je pao na rukav uniforme. Sjeo je na pult i pogledao Jakova. Ovaj se stresao.
– Slušaj! Trebam večeras tvoj kamiončić. Za jedan poslić. Goriva imaš?
Jakov je odgovorio potvrdno. Otišao je do ormara i odande uzeo ključ koji je pružio Majeru. Ovaj je odmahnuo glavom.
– Ti ćeš voziti… Budi u devet kod uljare.
Jakov je kimnuo glavom dajući Majeru do znanja da je razumio mjesto i vrijeme sastanka.
– Zapamtit ćeš? Ne moraš to zapisati? Recimo… u bilježnicu?
– Zapamtit ću, ne moram zapisati. Osim toga, nemam više gdje… – Jakov je znao na što Majer cilja. Zato je za svaki slučaj još dometnuo: – Iz te bilježnice se ničega ne sjećam.
Majer se nasmiješio i rukom potapšao Jakova po leđima.
– Dobro ti je to. Mislim, dobro za zdravlje. Nego, ako te tko bude večeras zaustavio po putu, samo reci da ideš sa mnom u akciju. Rojnik Majer, zapamti to!
***
Sljedećih nekoliko sati mladi klesarski naučnik Kolar proveo je razmišljajući. Slutio je da noćne akcije s Majerom ne mogu izaći na dobro. S druge strane znao je da, ukoliko se ne povinuje Majerovoj želji, za njega u gradu nema budućnosti. Uzeo je na kraju kanistar iz garaže, dosipao gorivo, pa se odvezao do stare tvornice ulja, koja već nekoliko godina nije radila. Noć je bila tamna, mjesec su zakrili tmasti oblaci a cijelim gradom je vladalo zamračenje. Kolar je parkirao i čekao.
Majer je stigao na vrijeme, otvorio vrata kamioneta i spretno uskočio unutra. Zatim je rukom pomogao i svom, manje gipkom, pratitelju. Kada su se obojica smjestili, Majer upita Kolara:
– Pepija znaš?
Pepija Horvata Jakov je znao iz viđenja. Sreo bi ga ponekad na kino-predstavi ili u ljetnoj bašči jedinog gradskog hotela, gdje je uglavnom sjedio sam. Nije mu se taj bucmasti momak činio lošim, ali jednostavno nije bio u prilici do tada s njim razmijeniti niti riječ.
– Znam – odgovori Jakov. – Kamo ću voziti?
– Samo ti kreni. Pepi će nam pokazivati put.
Izrekavši ovo Majer se glasno i usiljeno nasmijao, pa lupio mladića otvorenim dlanom po leđima. Ovaj je uzvratio sramežljivim osmijehom.
Dio grada u koji su se odvezli prema uputama Pepija Horvata Jakov nije baš poznavao. Međutim, kada mu je rekao da parkira ispred velike kuće koja je bila poznata po tome što je cijela obrasla bršljanom, znao je po koga su došli. Rukom je čvrsto stisnuo volan i čekao. Kroz nekoliko minuta, Pepi i Majer su u tovarni sanduk doslovno ugurali mladića a zatim uskočili za njim. Majer je lupio po karoseriji.
– Kreni! Vozi šumarskim putem do kraja!
Šumarski put bio je naziv za cestu koja je od ruba grada vijugavom putanjom vodila prema šumi. Jakov je vozio polagano pod slabim svjetlima čehoslovačkog kamioneta. Nekih stotinjak metara pred prvim drvećem nestajala je kamena podloga i cesta je postajala pravi šumski put, blatnjav i teško prohodan za dugih, jesenskih kiša. Majer je opet udario po karoseriji. Jakov je zaustavio vozilo i ostao u vozačkoj kabini, dok su putnici iskočili iz teretnog sanduka. Čuvši pucketanje grančica koje je postajalo sve tiše, slutio je da Majer i Pepi odlaze s nepoznatim mladićem prema šumi.
Ostavljen u mrkloj noći, Jakov je osjetio nelagodu. Gradom su kružile priče da se šumarskim putem partizani spuštaju do rubnih dijelova grada, kamo redovito dolaze po hranu i lijekove. Upućeni su smatrali da je samo pitanje dana kada će se spustiti i u ozbiljniji napad.
Kada je čuo pucnjeve, Jakov je pretrnuo. Upalio je kamionet i odlučio pričekati još nekoliko minuta pa zatim pobjeći. Unezvijereno je gledao kroz vjetrobransko staklo potpuno napetih čula, kada je odjednom ispred njega iskočila silueta Pepija Horvata. Jakov je tiho uzdahnuo, a mladić se podbočio rukama o haubu i povratio. Majer, koji je pritrčao koju sekundu kasnije, grubo ga je povukao prema sebi i doslovno ubacio u kamionet. Zatim se izbečio prema Jakovu.
– Vozi! Odvezi nas do radionice, tamo ćemo izaći.
Majer je pokušavao umiriti Pepija koji je gotovo ridao. Govorio mu je kako nije dovoljno samo dati život za domovinu. Teže je, ali i puno važnije, ponekad za domovinu uzeti nečiji život, razumiješ? Kada je ovaj pokušao zagrliti Pepija, Jakov je kroz otkopčan kaput u Majerovim njedrima ugledao revolver. S obzirom da ni zagrljaj nije pomogao, Majer je opalio Pepiju nekoliko vrućih šamara, na što se ovaj, doduše tek pred kraj vožnje, ipak malo primirio. Jakov je samo poželio da što prije parkira u dvorište.
Kada je kamionet stao, Pepi je bio već znatno umireniji. Jakov je odlučio prenoćiti u radnji, jer je prolazak noću kroz grad bez pratnje ljudi poput Majera mogao biti vrlo opasan.
– O ovome ništa ne znaš, jasno!? Baš kao ni o bilježnici! – rekao mu je Majer na rastanku i udario mu šamar u kojem je bilo snage kao u tri Pepijeva.
Jakov mu je poželio u tom trenutku otkinuti glavu. Zadovoljio se time što je zaključao vrata nakon njihova odlaska.
***
Tek što je legao u krevet, iz grada se začulo puškaranje. Isprva gotovo sramežljivo, kroz pravi krešendo ubrzo se pretvorilo u nekoliko paklenih minuta. Nakon toga, sporadični pucnjevi čuli su se još neko vrijeme. Kada je konačno sve utihnulo, noć je bila već debelo odmakla.
Ujutro mu je stari brico ispričao što se dogodilo. Hladni srsi prolazili su Jakovljevim leđima dok mu je brico govorio kako su se te noći, upravo šumarskim putem, partizani spustili do grada i napali željezničku postaju. Uništili su dio pruge i vodospremu, opljačkali nekoliko kuća, da bi se pred jutro povukli nazad u šumu. U borbama je poginulo šest domobrana i oružnika u samoj postaji, uz još jednog koji se igrom slučaja zatekao na ulici, između dvije vatre.
Kada se na vratima radnje tog popodneva pojavila uplakana gospođa Lovorka Majer, Jakovu je postalo jasno tko se to našao “između dvije vatre”. Iz torbice je izvukla snop novčanica.
– Ovo je dug za supruga. Nadam se da dodatno ime na spomeniku nećete skupo naplatiti?
Kolar je novce pospremio u ladicu. Osmjehnuo se prema gospođi Majer i rekao:
Crtica iz života klesarskog naučnika
Mladi klesarski naučnik Jakov Kolar volio je svoj posao. Bez obzira radilo se o rukohvatima ili gazištima stepeništa kod neke dobrostojeće gradske obitelji, ornamentu na zgradi kotarske uprave ili nadgrobnom spomeniku, rezanju i klesanju kamena pristupao je uvijek s istim žarom. Najviše posla bilo je na gradskom groblju, gdje je često boravio klečeći pokraj otvorenih grobnica bruseći grubo izvedene betonske bridove na koje je kasnije postavljao teške, mramorne ploče. Gazda Štajner bio je zadovoljan mladićem. Bez problema je obavljao sve poslove, znao upravljati malim Škodinim kamionetom, a zbog precizne ruke i talenta koji su do izražaja dolazili prilikom graviranja raznih motiva, mušterije su često tražile Kolara. Gazdi to nije bilo krivo. Dapače! Upravo je u mladiću vidio prikladnog kandidata koji bi mogao preuzeti klesarski obrt koji je još 1885. godine pokrenuo njegov djed. Kao samac u kasnim pedesetim, Štajner je bio svjestan da mu se biološki nasljednik vjerojatno nikada neće roditi, ali se i tješio mišlju da su mnogi sinovi znali rastepsti očevinu još prije postavljanja nadgrobnog kamena nesretnom ocu. Sam sebi nije želio priznati da mu se glavom vrzmaju novozavjetne prispodobe, ali bio je sklon vjerovati da mu je Bog kroz svoju providnost podario dobroga sina.
Kako je u Štajneru sazrijevala odluka da posao prepusti Jakovu, počeo ga je uvoditi u tajne onog dijela posla koji je bio sakriven iza kamenih ploča i alata za njihovu obradu. S obzirom da je mladić uživao priličan ugled kod mještana, gazda ga je uključio u finu i nenametljivu aktivnost prodaje nadgrobnih spomenika, gdje je očekivao da će do izražaja doći Jakovljeva smirenost i dobrodušnost. Nakon što bi se na mjesnom groblju obavio pogreb, mladi klesarski naučnik Jakov Kolar imao je pričekati kakvih tjedan dana da bi posjetio ucviljenu rodbinu i ponudio uslugu izrade grobnice i postavljanja nadgrobnog spomenika. Taj prvi susret protjecao je naizgled nehajno. Poslovni su razgovori bili gotovo slučajno započinjani te vješto ispreplitani između sućuti, dizanih kolača, rakije i biranih riječi o pokojniku. U slučaju da se rodbina ne bi tih prvih dana odlučila za usluge tog najstarijeg i najpoznatijeg gradskog klesarskog obrta, drugi posjet padao je kakvih devet mjeseci nakon nesretnog događaja. Tada više ne bi bilo potrebe za izražavanjem sućuti, rodbina bi bila znatno opuštenija i poslovni ton je prevladavao cijelim razgovorom. Kolar bi isprva obazrivo natuknuo rođacima kako se polako bliži godišnjica smrti uoči koje bi, sukladno običajima, spomenik valjalo postaviti. Kako imamo i drugih poslova, morali bismo što ranije znati trebamo li i za Vašu cijenjenu obitelj naručivati kamen i planirati radove, govorio je ispod glasa Jakov zabrinutoj rodbini.
Za one koji ni tada ne bi naručili spomenik, planiran je treći posjet. Osim što bi obazrivo izdeklamirao sve što je već rečeno, Jakov je morao procijeniti razloge zbog kojih rodbina uporno odbija narudžbu. Ukoliko bi ti razlozi bili financijske prirode, na stol je bacan i posljednji adut: klesarski obrt „Štajner“ bio je u mogućnosti spomenik izraditi u nekoliko mjeseci, dok bi plaćanje istog moglo biti prolongirano na period od čak dvije godine, uz razumnu kamatu. Vrlo često je nakon ovakvog otvaranja karata rodbina odahnula i potpisivala formulare koje bi kasnije, te iste večeri, pedantni Štajner unosio u svoju bilježnicu koju je držao pod ključem u svijetlo-plavom kuhinjskom kredencu. Naime, dio poslovanja svog obrta koji se ticao evidentiranja i naplaćivanja potraživanja gazda Štajner još je uvijek obavljao sam.
***
Jakov je spadao u onu rijetku vrstu ljudi koji ne brinu tuđe brige i ne raspituju se o onome što ih se direktno ne tiče. Međutim, prema gazdinu držanju mogao je zaključiti da se naplata vrši na vrijeme i bez značajnijih kašnjenja, osim u nekoliko sporadičnih slučajeva. Vjerojatno stoga i nije bilo većih poteškoća prilikom sklapanja novih poslova. Potrajalo je to sve do proljeća 1941. godine, kada je Jakov počeo primjećivati nezadovoljstvo kod nekih mušterija. Nije ono bilo posljedica bezobrazne cijene, kratkih rokova ili visoke kamate, neadekvatne teksture kamena ili promašenog motiva na spomeniku. Razlog nezadovoljstvu bio je neki drugi, Jakovu nepoznat. Ako je možda nešto i naslućivao, sve mu je moglo postati jasno kada je po treći put ušao u kuću obitelji Majer. Najstariji sin kroz zube je procijedio:
– Neće tvoj gazda još dugo zapisivati u onu bilježnicu!
Gospođa Lovorka Majer pokušala je umiriti sina. Ponudila je Jakova kavom i vrlo brzo dogovorila sve detalje izrade nadgrobnog spomenika njezinom suprugu, pokojnom kirijašu Anti Majeru, kojeg su svi znali po nadimku Labud. Upravo stoga gospođa Lovorka željela je da nadgrobni spomenik izradi Jakov jer je, kako je već rečeno, slovio za vrsnog majstora gravura, pa čak i onih najzahtjevnijih, što je vizura labuda svakako predstavljala. Još iste večeri narudžba i otplatni plan pedantno su evidentirani u bilježnicu Izaka Štajnera.
***
Kada je jednog kolovoškog jutra 1941. godine Jakov Kolar došao pred zatvorena vrata klesarske radionice, odmah je znao da se dogodilo nešto ružno. Kroz spuštene rolete i navučene zavjese susjednih kuća mogao je osjetiti poglede. Jedini koji je izašao na ulicu i prišao mu bio je stari, nedavno umirovljeni brijač koji je onih nekoliko preostalih mušterija još uvijek inkognito primao u malenu, dvorišnu radnju koja se nalazila uz klesariju.
– Gazdu su ti jučer odveli. Ostavio je ovo.
Kada se primaknuo i gurnuo mladiću ključ radnje u ruku, šapnuo mu je na uho:
– To ga je otpremio netko iz bilježnice. Ja ti kažem!
Zbunjen i uplašen, Jakov je otvorio radnju kroz koju taj dan nije prošla ni jedna mušterija. Nije mu to bilo mrsko. Cijelo vrijeme razmišljao je o Štajneru i njegovoj budućnosti koja, sada je to i Jakovu bilo jasno, nije mogla biti ružičasta. Međutim, više od gazdine budućnosti, koja je ipak bila prilično izvjesna, mučila ga je njegova vlastita, uglavnom neizvjesna budućnost. Osjećao je da bi ta neizvjesnost bila znatno smanjena kada bi znao sadržaj bilježnice koju do tada nikada nije vidio. Stoga je detaljno pretražio cijelu radnju, ali bez opipljivog rezultata. Odlučio je otići i do gazdine kuće, predmnijevajući da bi bilježnica možda mogla biti tamo. Kada je u dvorištu vidio parkiran džip s amblemima Wehrmachta, bilo mu je jasno da je stvar izgubljena. Nije bilo druge do čekati da se netko od zapisanih pojavi.
***
Budući da je vrijeme bilo takvo da je klesarski zanat bio na cijeni, nekim čudom Jakov je ostao u radnji bez previše propitkivanja i administrativnih začkoljica nove vlasti. Narudžbi, premda znatno skromnijih nego prethodnih godina, nije nedostajalo, a on je u radnji ostao sam. Od gazde nije dolazio nikakav glas što je, s obzirom na situaciju, bilo posve razumljivo. Radio je koliko je mogao i stigao, vrlo često i poslije radnog vremena.
Mladi Majer pojavio se jednog kasnog popodneva krajem studenog, kada je Jakov već razmišljao o zatvaranju radnje. Iako je, pripremajući se za takav susret, u sebi taj trenutak proživljavao nekoliko puta, opet je bio zbunjen.
– I… izvolite. Što želite?
Majer je zapalio cigaretu i otpuhnuo nekoliko dimova. Nehajno je otresao pepeo koji mu je pao na rukav uniforme. Sjeo je na pult i pogledao Jakova. Ovaj se stresao.
– Slušaj! Trebam večeras tvoj kamiončić. Za jedan poslić. Goriva imaš?
Jakov je odgovorio potvrdno. Otišao je do ormara i odande uzeo ključ koji je pružio Majeru. Ovaj je odmahnuo glavom.
– Ti ćeš voziti… Budi u devet kod uljare.
Jakov je kimnuo glavom dajući Majeru do znanja da je razumio mjesto i vrijeme sastanka.
– Zapamtit ćeš? Ne moraš to zapisati? Recimo… u bilježnicu?
– Zapamtit ću, ne moram zapisati. Osim toga, nemam više gdje… – Jakov je znao na što Majer cilja. Zato je za svaki slučaj još dometnuo: – Iz te bilježnice se ničega ne sjećam.
Majer se nasmiješio i rukom potapšao Jakova po leđima.
– Dobro ti je to. Mislim, dobro za zdravlje. Nego, ako te tko bude večeras zaustavio po putu, samo reci da ideš sa mnom u akciju. Rojnik Majer, zapamti to!
***
Sljedećih nekoliko sati mladi klesarski naučnik Kolar proveo je razmišljajući. Slutio je da noćne akcije s Majerom ne mogu izaći na dobro. S druge strane znao je da, ukoliko se ne povinuje Majerovoj želji, za njega u gradu nema budućnosti. Uzeo je na kraju kanistar iz garaže, dosipao gorivo, pa se odvezao do stare tvornice ulja, koja već nekoliko godina nije radila. Noć je bila tamna, mjesec su zakrili tmasti oblaci a cijelim gradom je vladalo zamračenje. Kolar je parkirao i čekao.
Majer je stigao na vrijeme, otvorio vrata kamioneta i spretno uskočio unutra. Zatim je rukom pomogao i svom, manje gipkom, pratitelju. Kada su se obojica smjestili, Majer upita Kolara:
– Pepija znaš?
Pepija Horvata Jakov je znao iz viđenja. Sreo bi ga ponekad na kino-predstavi ili u ljetnoj bašči jedinog gradskog hotela, gdje je uglavnom sjedio sam. Nije mu se taj bucmasti momak činio lošim, ali jednostavno nije bio u prilici do tada s njim razmijeniti niti riječ.
– Znam – odgovori Jakov. – Kamo ću voziti?
– Samo ti kreni. Pepi će nam pokazivati put.
Izrekavši ovo Majer se glasno i usiljeno nasmijao, pa lupio mladića otvorenim dlanom po leđima. Ovaj je uzvratio sramežljivim osmijehom.
Dio grada u koji su se odvezli prema uputama Pepija Horvata Jakov nije baš poznavao. Međutim, kada mu je rekao da parkira ispred velike kuće koja je bila poznata po tome što je cijela obrasla bršljanom, znao je po koga su došli. Rukom je čvrsto stisnuo volan i čekao. Kroz nekoliko minuta, Pepi i Majer su u tovarni sanduk doslovno ugurali mladića a zatim uskočili za njim. Majer je lupio po karoseriji.
– Kreni! Vozi šumarskim putem do kraja!
Šumarski put bio je naziv za cestu koja je od ruba grada vijugavom putanjom vodila prema šumi. Jakov je vozio polagano pod slabim svjetlima čehoslovačkog kamioneta. Nekih stotinjak metara pred prvim drvećem nestajala je kamena podloga i cesta je postajala pravi šumski put, blatnjav i teško prohodan za dugih, jesenskih kiša. Majer je opet udario po karoseriji. Jakov je zaustavio vozilo i ostao u vozačkoj kabini, dok su putnici iskočili iz teretnog sanduka. Čuvši pucketanje grančica koje je postajalo sve tiše, slutio je da Majer i Pepi odlaze s nepoznatim mladićem prema šumi.
Ostavljen u mrkloj noći, Jakov je osjetio nelagodu. Gradom su kružile priče da se šumarskim putem partizani spuštaju do rubnih dijelova grada, kamo redovito dolaze po hranu i lijekove. Upućeni su smatrali da je samo pitanje dana kada će se spustiti i u ozbiljniji napad.
Kada je čuo pucnjeve, Jakov je pretrnuo. Upalio je kamionet i odlučio pričekati još nekoliko minuta pa zatim pobjeći. Unezvijereno je gledao kroz vjetrobransko staklo potpuno napetih čula, kada je odjednom ispred njega iskočila silueta Pepija Horvata. Jakov je tiho uzdahnuo, a mladić se podbočio rukama o haubu i povratio. Majer, koji je pritrčao koju sekundu kasnije, grubo ga je povukao prema sebi i doslovno ubacio u kamionet. Zatim se izbečio prema Jakovu.
– Vozi! Odvezi nas do radionice, tamo ćemo izaći.
Majer je pokušavao umiriti Pepija koji je gotovo ridao. Govorio mu je kako nije dovoljno samo dati život za domovinu. Teže je, ali i puno važnije, ponekad za domovinu uzeti nečiji život, razumiješ? Kada je ovaj pokušao zagrliti Pepija, Jakov je kroz otkopčan kaput u Majerovim njedrima ugledao revolver. S obzirom da ni zagrljaj nije pomogao, Majer je opalio Pepiju nekoliko vrućih šamara, na što se ovaj, doduše tek pred kraj vožnje, ipak malo primirio. Jakov je samo poželio da što prije parkira u dvorište.
Kada je kamionet stao, Pepi je bio već znatno umireniji. Jakov je odlučio prenoćiti u radnji, jer je prolazak noću kroz grad bez pratnje ljudi poput Majera mogao biti vrlo opasan.
– O ovome ništa ne znaš, jasno!? Baš kao ni o bilježnici! – rekao mu je Majer na rastanku i udario mu šamar u kojem je bilo snage kao u tri Pepijeva.
Jakov mu je poželio u tom trenutku otkinuti glavu. Zadovoljio se time što je zaključao vrata nakon njihova odlaska.
***
Tek što je legao u krevet, iz grada se začulo puškaranje. Isprva gotovo sramežljivo, kroz pravi krešendo ubrzo se pretvorilo u nekoliko paklenih minuta. Nakon toga, sporadični pucnjevi čuli su se još neko vrijeme. Kada je konačno sve utihnulo, noć je bila već debelo odmakla.
Ujutro mu je stari brico ispričao što se dogodilo. Hladni srsi prolazili su Jakovljevim leđima dok mu je brico govorio kako su se te noći, upravo šumarskim putem, partizani spustili do grada i napali željezničku postaju. Uništili su dio pruge i vodospremu, opljačkali nekoliko kuća, da bi se pred jutro povukli nazad u šumu. U borbama je poginulo šest domobrana i oružnika u samoj postaji, uz još jednog koji se igrom slučaja zatekao na ulici, između dvije vatre.
Kada se na vratima radnje tog popodneva pojavila uplakana gospođa Lovorka Majer, Jakovu je postalo jasno tko se to našao “između dvije vatre”. Iz torbice je izvukla snop novčanica.
– Ovo je dug za supruga. Nadam se da dodatno ime na spomeniku nećete skupo naplatiti?
Kolar je novce pospremio u ladicu. Osmjehnuo se prema gospođi Majer i rekao:
– Ne brinite. Dodatno ime ići će na račun kuće.