Aj da vas ne lažem, nije baš cijela, samo pola, pola tu, pola tamo, prsti na betonu, ostatak na zemlji nekad cvjetnog i zelenog perivoja s borovima, čempresom, oleandrima, klupama, šljunkovitim puteljcima, golubovima, grlicama i noćnom rasvjetom. Sada je to samo utaban i sparušen ostatak života dodatno spržen ljetom. Po sredini se koči užarena ruzinava tabla s prvotnom namjerom da zeleni gaj čuva od pasjih govana a sačuva isti samo za djecu i majke, penzionere, dobronamjernike, golubove. Klupe ne služe više ničemu, ruglo koje ne prima, niti može, ljubavnike nove, iako je idealno za noćno maženje jer se i rasvjeta razvela od tog mjesta. Noćne lutalice izdaje samo plavi odsjaj njihovih mobitela, ta djeca to nešto nikada ne gase. Usamljenom čempresu očito se više ne druži s tim jadnim ostacima te se kao odmakao uz sam južni rub, sanjajući Cipar. Hranjive sjene posljednja dva bora na sigurno grle zgurene pasoljupce kano piliće pod kvočkom. Čuje ih se. Ćakulaju, puše, i drže na oku svoje pse koji se igraju uokolo, laju, reže, valjaju se, seru i pišaju pustopoljinom, dašću, vode bi, ljeto je, vruće je, podne je. Točno podne.
Pušim na balkonu, približava se ljetna nevera, tako česta ovog ljeta. Zrakom histerizira jato galebova. Odavno to više nije morska ptica, kontejneri za smeće su njihovo jedino metalik more, a gradsko smetište gora sveta. Iz sigurne daljine galebove prati pokoja vrana. Grlica i golubova nema u ovoj priči. Nekoć je većinu svih balkona krasilo cvijeće i tiramole. Tiramole su za sada ostale dok je cvijeće uvenulo pod naletom pušača. Nemoš više doć u kuću koja daje na duhanski dim. Takva domaćinstva se izbjegavaju u širokom luku pod izlikom političke korektnosti i turističke neprofitabilnosti. Zato se danas dimi u svih šesnaest samo u hladu borova i pod tendama, i još ponegdje.
Betonirana staza razdvaja parkić od asfaltiranog parkinga i garaža desno pod balkonom. Stari je to cement, pamti taj sve pješake, pse, mačke, pokoju biciklu i rijetke vespe, netaknut više od četiri decenije. Iz doba je kada se pješačka zona cijenila taman i razlikovala od prometne – ljudskim tabanima beton a gumama asfalt. Današnjim je odličnicima sve to isto, pod najlakše im dođe asfalt, drugo nije rentabilno. Beton tabanima! naročito dječjim, naročito bosim. Vraćaju se slike gušti, teški vonj ljetnog zraka od cementa naviše i najbrži mogući trk dječjih bosih tabanića, vesela cika što prati pretrčavanje vreline, trenutak kada zarazni osmjeh i pogled pun trijumfa briše grč nelagode s lica zbog zagrijane kože. Kod djece je svako iskustvo raspoređeno kako treba i utaman. Ljeto i ja pratimo se iz tih davnina, redovito i bez obzira na adresu, pa me eto još pod njegovim oznojenim pazuhom, i to u pravilnim vremenskim razmacima. Koliko još, ne zna se.
Kerovođe se drže jedan drugoga u hladovini na komadu zidića koji čuva za se i bolje dane. Sjećam se vlastitog kerovodstva. Bilo kiša, snijeg, poplava ili plima, bilo prizemlje ili deseti kat, bio lift ili ne, bila zora, podne ili ponoć, padale sjekire ili granate (doslovno) bio i sâm susvita, valjalo je s ljubimcima vani. Pasji život. Nema više, odavno. Ali ih promatram s balkona u vlastitom izgnanstvu dok eto pušim. I crnu rukavicu. Samo desna. Ženska je, čista koža, toliko znam, razaznajem, vidim još dobro i s ove visine. Otkada je tu? Jučer je nije bilo, sto posto. Lako upada u oči. Ostaju samo pitanja.
Odakle zimski artikl na ljetnom betonu? Odakle je dolutao i od koga se pogubio? Kojem li je tatu i lupežu ženskih kožica ispala? Otkud u gustoj vrelini augusta burka iz nekog zimskog kazališta sjenki? Možda je nedavna nevera otrgla s nečije tiramole gdje se zračila, malo ukasno, da spremna dočeka rabotu hladnih dana? Di si? Gdje se skrivaš vlasnice ove rukavice? Jesil guzata, sisata, obilata, deblja, tanja, visoka, niža, runjava, depilirana, obrijana, ovakva, onakva, takva, mlađa, starija, taman? Imaš li djecu, muža, tuče li kreten, zna li za ljubavnika, imaš li menstruaciju ili te već gone valunzi? Di si, gdje se i u kojoj od pjesama kriješ? Voliš li Arsena, Gobba, stripove, Cohena, poeziju? Piješ li kafu i gdje? Hoćemol se ikada sresti, i što onda? Dobar dan, dobar dan, znamo li se, da, da, upoznali smo na odjelu za rak, ma nije moguće, ma jok, jok? I još mali milion nepristojnih i za djecu bezveznih pitanja drmalo me pod tendom. Mučilo me ono što paščad nikad nije i neće.
Opa! Vidi ovoga! Prvi, koji je naletio na rukavicu, onjuši je i uvede koordinate novodobivenog u svoj softver. Ej! Ovamo gledaj! Alo druškane! Muški je, vidim odavde. Daj podijeli te informacije sa mnom, zucni mi njeno ime, adresu, broj mobitela, alo frajeru, ja sam stari kerovođa, znaš to, olinjali šaptač psima, govorimo istim jezikom bez obzira što oni govorili o tome, pismo i nijanse nisu bitne, daj zucni, brate. Ali avaj, ovaj digne nogu i zapiša kožu, zapiše se kao na svoje. Taj čin izazove ostale hahare, oni ponove isto. Nekoliko njih se i višekrat zatefteri na lokaciju. Pokušao sam s njima kao s onim prvim, ali uzalud. Frigalo se njima za mene. Indolentni za moju muku što na eto vrućem ljetnom betonu radi nekakva zimska kožna rukavica, crna, ženska. I zašto nje? Baš!
A možebitno su oni u pravu, sam sam na tom balkonu, visoko nad spomenutim beštijama kojih sam se odrekao odavno i prepustio ih drugima. I sad, dok dopadaju nas prve kapi kradom a oblaci kradu sjene gradom, s grmljavinom se miješaju glasovi s balkona raznih, i pasoljubaca. Glas majke, Marke, prijatelja, terijera, kćeri, Donne, ljubavnice, pudlice, svemirskog broda, Ramine, brata, lifta… na brzinu skupljeno sve živo pred kišu, svih s iste adrese. Samo u ovom portunu živi petnaest živina.
Gasim duvan (drugi? treći? koliko je ovo trajalo?) još jedan pogled na crnu rukavicu i gotovo. Ne daj se vlasnice, ma gdje bila… I sjeti se, sjeti ponekad Arsena… a možeš i mene, onako.
Crna kožna rukavica na ljetnom betonu
Aj da vas ne lažem, nije baš cijela, samo pola, pola tu, pola tamo, prsti na betonu, ostatak na zemlji nekad cvjetnog i zelenog perivoja s borovima, čempresom, oleandrima, klupama, šljunkovitim puteljcima, golubovima, grlicama i noćnom rasvjetom. Sada je to samo utaban i sparušen ostatak života dodatno spržen ljetom. Po sredini se koči užarena ruzinava tabla s prvotnom namjerom da zeleni gaj čuva od pasjih govana a sačuva isti samo za djecu i majke, penzionere, dobronamjernike, golubove. Klupe ne služe više ničemu, ruglo koje ne prima, niti može, ljubavnike nove, iako je idealno za noćno maženje jer se i rasvjeta razvela od tog mjesta. Noćne lutalice izdaje samo plavi odsjaj njihovih mobitela, ta djeca to nešto nikada ne gase. Usamljenom čempresu očito se više ne druži s tim jadnim ostacima te se kao odmakao uz sam južni rub, sanjajući Cipar. Hranjive sjene posljednja dva bora na sigurno grle zgurene pasoljupce kano piliće pod kvočkom. Čuje ih se. Ćakulaju, puše, i drže na oku svoje pse koji se igraju uokolo, laju, reže, valjaju se, seru i pišaju pustopoljinom, dašću, vode bi, ljeto je, vruće je, podne je. Točno podne.
Pušim na balkonu, približava se ljetna nevera, tako česta ovog ljeta. Zrakom histerizira jato galebova. Odavno to više nije morska ptica, kontejneri za smeće su njihovo jedino metalik more, a gradsko smetište gora sveta. Iz sigurne daljine galebove prati pokoja vrana. Grlica i golubova nema u ovoj priči. Nekoć je većinu svih balkona krasilo cvijeće i tiramole. Tiramole su za sada ostale dok je cvijeće uvenulo pod naletom pušača. Nemoš više doć u kuću koja daje na duhanski dim. Takva domaćinstva se izbjegavaju u širokom luku pod izlikom političke korektnosti i turističke neprofitabilnosti. Zato se danas dimi u svih šesnaest samo u hladu borova i pod tendama, i još ponegdje.
Betonirana staza razdvaja parkić od asfaltiranog parkinga i garaža desno pod balkonom. Stari je to cement, pamti taj sve pješake, pse, mačke, pokoju biciklu i rijetke vespe, netaknut više od četiri decenije. Iz doba je kada se pješačka zona cijenila taman i razlikovala od prometne – ljudskim tabanima beton a gumama asfalt. Današnjim je odličnicima sve to isto, pod najlakše im dođe asfalt, drugo nije rentabilno. Beton tabanima! naročito dječjim, naročito bosim. Vraćaju se slike gušti, teški vonj ljetnog zraka od cementa naviše i najbrži mogući trk dječjih bosih tabanića, vesela cika što prati pretrčavanje vreline, trenutak kada zarazni osmjeh i pogled pun trijumfa briše grč nelagode s lica zbog zagrijane kože. Kod djece je svako iskustvo raspoređeno kako treba i utaman. Ljeto i ja pratimo se iz tih davnina, redovito i bez obzira na adresu, pa me eto još pod njegovim oznojenim pazuhom, i to u pravilnim vremenskim razmacima. Koliko još, ne zna se.
Kerovođe se drže jedan drugoga u hladovini na komadu zidića koji čuva za se i bolje dane. Sjećam se vlastitog kerovodstva. Bilo kiša, snijeg, poplava ili plima, bilo prizemlje ili deseti kat, bio lift ili ne, bila zora, podne ili ponoć, padale sjekire ili granate (doslovno) bio i sâm susvita, valjalo je s ljubimcima vani. Pasji život. Nema više, odavno. Ali ih promatram s balkona u vlastitom izgnanstvu dok eto pušim. I crnu rukavicu. Samo desna. Ženska je, čista koža, toliko znam, razaznajem, vidim još dobro i s ove visine. Otkada je tu? Jučer je nije bilo, sto posto. Lako upada u oči. Ostaju samo pitanja.
Odakle zimski artikl na ljetnom betonu? Odakle je dolutao i od koga se pogubio? Kojem li je tatu i lupežu ženskih kožica ispala? Otkud u gustoj vrelini augusta burka iz nekog zimskog kazališta sjenki? Možda je nedavna nevera otrgla s nečije tiramole gdje se zračila, malo ukasno, da spremna dočeka rabotu hladnih dana? Di si? Gdje se skrivaš vlasnice ove rukavice? Jesil guzata, sisata, obilata, deblja, tanja, visoka, niža, runjava, depilirana, obrijana, ovakva, onakva, takva, mlađa, starija, taman? Imaš li djecu, muža, tuče li kreten, zna li za ljubavnika, imaš li menstruaciju ili te već gone valunzi? Di si, gdje se i u kojoj od pjesama kriješ? Voliš li Arsena, Gobba, stripove, Cohena, poeziju? Piješ li kafu i gdje? Hoćemol se ikada sresti, i što onda? Dobar dan, dobar dan, znamo li se, da, da, upoznali smo na odjelu za rak, ma nije moguće, ma jok, jok? I još mali milion nepristojnih i za djecu bezveznih pitanja drmalo me pod tendom. Mučilo me ono što paščad nikad nije i neće.
Opa! Vidi ovoga! Prvi, koji je naletio na rukavicu, onjuši je i uvede koordinate novodobivenog u svoj softver. Ej! Ovamo gledaj! Alo druškane! Muški je, vidim odavde. Daj podijeli te informacije sa mnom, zucni mi njeno ime, adresu, broj mobitela, alo frajeru, ja sam stari kerovođa, znaš to, olinjali šaptač psima, govorimo istim jezikom bez obzira što oni govorili o tome, pismo i nijanse nisu bitne, daj zucni, brate. Ali avaj, ovaj digne nogu i zapiša kožu, zapiše se kao na svoje. Taj čin izazove ostale hahare, oni ponove isto. Nekoliko njih se i višekrat zatefteri na lokaciju. Pokušao sam s njima kao s onim prvim, ali uzalud. Frigalo se njima za mene. Indolentni za moju muku što na eto vrućem ljetnom betonu radi nekakva zimska kožna rukavica, crna, ženska. I zašto nje? Baš!
A možebitno su oni u pravu, sam sam na tom balkonu, visoko nad spomenutim beštijama kojih sam se odrekao odavno i prepustio ih drugima. I sad, dok dopadaju nas prve kapi kradom a oblaci kradu sjene gradom, s grmljavinom se miješaju glasovi s balkona raznih, i pasoljubaca. Glas majke, Marke, prijatelja, terijera, kćeri, Donne, ljubavnice, pudlice, svemirskog broda, Ramine, brata, lifta… na brzinu skupljeno sve živo pred kišu, svih s iste adrese. Samo u ovom portunu živi petnaest živina.
Gasim duvan (drugi? treći? koliko je ovo trajalo?) još jedan pogled na crnu rukavicu i gotovo. Ne daj se vlasnice, ma gdje bila… I sjeti se, sjeti ponekad Arsena… a možeš i mene, onako.