Zagreb kojeg se sjećam iz posjeta od prije rata s ovim Zagrebom nema nikakve veze. To su dva različita grada, različitih ulica, parkova i trgova, koji se, možda, samo isto zovu. Tako gledajući plan ovoga Zagreba ne mogu tačno reći gdje sam u onome Zagrebu kupovao crnu kožnu jaknu. Moglo je to biti negdje u Aveniji Bolonja, niže od Črnomerca, u jednoj od onih starih jednokatnica na putu prema ludnici. Dućan se zvao Military Shop, i držao ga je čovjek koji je napisao pjesmu “Pit i to je Amerika”, i koji će se nekoliko godina zatim trajno iseliti u Ameriku. Došao sam u Zagreb primiti novinarsku nagradu – za koju se govorilo da je nisam zaslužio – imao sam puno novaca, njemačkih maraka, u džepu, jer sam usput namjeravao kupiti vojničku vindjaknu američke vojske, vijetnamku, i crnu kožnu jaknu, onakvu kakve su nosili onodobni motociklisti i punkeri.
U toj ću jakni, noseći preko nje i vijetnamku, nakon nešto više od godine dana rata odlaziti iz Sarajeva. Bio sam apsolutno pretoplo odjeven za to kasnoproljetno doba, ali se nisam mogao osloboditi straha od zime. S te dvije jakne, jednom preko druge, mogao sam otputovati i na Sjeverni pol, a ne u Zagreb.
Crno-bijela fotografija nastala je pola godine ranije. Bio je listopad ili studeni 1992, popodne u zlokobno pustom i razrušenom gradu bez struje, vode i nade, Milomir Kovačević Strašni zaustavio me je ispred dragstora na uglu Kulovića ulice i Titove, dvaput okinuo i pustio me da idem dalje. Bilo je to ono vrijeme kada su gradom patrolirali Cacini ljudi, i odvodili na kopanje rovova i na Kazane. Istovremeno, bilo je to i vrijeme neke unutrašnje sreće i ispunjenosti.
Strašni je razvio sliku i pokazao mi je. Vjerojatno mi ju je i poklonio, to sam zaboravio. Dvadeset godina kasnije na mail adresu poslao mi je upravo izrađenu digitalnu verziju. Gledao sam je na kompjutoru, povećavao je, proučavao izraz lica, palac i kažiprst čiji se vrh gubi izvan slike, košulju i jaknu od teksas platna koje sam nosio ispod kožne jakne. Htio sam se upoznati i tako sroditi s likom na fotografiji, tako da se vratim u njegovo vrijeme i opet pokušam biti onaj ja, koji već dvadeset godina nisam bio.
Crnu kožnu jaknu pronosao sam kroz cijeli svoj rat, a onda sam je često oblačio tokom zagrebačkih godina, pogotovo kada bih išao na put. Džepovi su joj još od onog vremena puni memorabilija, amajlija, predmeta koji su mi donijeli sreću: recimo ispaljeni metak kalibra 7,62, koji se zaustavio u dovratku volkswagenove bube, dok sam polovinom travnja 1992. vozio Ulicom vojvode Putnika. Između mene i tog metka ostalo je desetak centimetara. Trebalo bi preračunati brzinu kretanja automobila, ustanoviti trenutak ispaljenja metka, uračunati njegovu brzinu, i egzaktno utvrditi jednu od onih važnih životnih formula.
Druga je fotografija snimljena krajem rujna 2017. u Rustu, na obali Nežiderskog jezera (Neusiedler See), na granici Austrije i Madžarske. Fotograf je Marko Zloušić, Bečanin i Austrijanac, koji je iz Sarajeva odlazio u proljeće 1992, kao jedanaestogodišnji bosanski Hrvat. Crna kožna jakna na slici je ista. Dvadeset i sedam je godina stara, ali se u njoj i dalje dobro osjećam, iako sam više nego dvostruko stariji nego onog dana kad sam je kupovao. Ako na prvoj slici nisam današnji ja, ako ovaj Zagreb nije onaj Zagreb u kojem sam kupovao crnu kožnu jaknu, barem je ona ista. Starija i trošnija, ali ista. Koža lijepo stari, a ja znam da bih ja s prve fotografije bio sretan kada bih imao tako staru kožnu jaknu. Njegova jakna dugo je nosila intenzivan miris nove kože. Pa i danas, kada naglo otvorim ormar u kojem je ona, zna mi se učiniti da osjetim taj miris. To se čuje naša zajednička mladost.
Čudo je da sam živ i da gledam ove dvije slike. Čudo da je i Strašni živ i da iz Pariza ljudima sa svojih starih fotografija šalje njihove digitalizirane verzije. Da ljudima šalje njihovu digitaliziranu mladost. Čudo da je onaj dječak koji je s roditeljima, bratom i sestrama bježao sa Stupa, postao fotograf, i da je snimio mene u crnoj kožnoj jakni.
Na kraju, čudo nižega reda, ali ipak još uvijek čudo, da sam pred putovanje u Rust obukao nju.
Crna kožna jakna
*
Zagreb kojeg se sjećam iz posjeta od prije rata s ovim Zagrebom nema nikakve veze. To su dva različita grada, različitih ulica, parkova i trgova, koji se, možda, samo isto zovu. Tako gledajući plan ovoga Zagreba ne mogu tačno reći gdje sam u onome Zagrebu kupovao crnu kožnu jaknu. Moglo je to biti negdje u Aveniji Bolonja, niže od Črnomerca, u jednoj od onih starih jednokatnica na putu prema ludnici. Dućan se zvao Military Shop, i držao ga je čovjek koji je napisao pjesmu “Pit i to je Amerika”, i koji će se nekoliko godina zatim trajno iseliti u Ameriku. Došao sam u Zagreb primiti novinarsku nagradu – za koju se govorilo da je nisam zaslužio – imao sam puno novaca, njemačkih maraka, u džepu, jer sam usput namjeravao kupiti vojničku vindjaknu američke vojske, vijetnamku, i crnu kožnu jaknu, onakvu kakve su nosili onodobni motociklisti i punkeri.
U toj ću jakni, noseći preko nje i vijetnamku, nakon nešto više od godine dana rata odlaziti iz Sarajeva. Bio sam apsolutno pretoplo odjeven za to kasnoproljetno doba, ali se nisam mogao osloboditi straha od zime. S te dvije jakne, jednom preko druge, mogao sam otputovati i na Sjeverni pol, a ne u Zagreb.
Crno-bijela fotografija nastala je pola godine ranije. Bio je listopad ili studeni 1992, popodne u zlokobno pustom i razrušenom gradu bez struje, vode i nade, Milomir Kovačević Strašni zaustavio me je ispred dragstora na uglu Kulovića ulice i Titove, dvaput okinuo i pustio me da idem dalje. Bilo je to ono vrijeme kada su gradom patrolirali Cacini ljudi, i odvodili na kopanje rovova i na Kazane. Istovremeno, bilo je to i vrijeme neke unutrašnje sreće i ispunjenosti.
Strašni je razvio sliku i pokazao mi je. Vjerojatno mi ju je i poklonio, to sam zaboravio. Dvadeset godina kasnije na mail adresu poslao mi je upravo izrađenu digitalnu verziju. Gledao sam je na kompjutoru, povećavao je, proučavao izraz lica, palac i kažiprst čiji se vrh gubi izvan slike, košulju i jaknu od teksas platna koje sam nosio ispod kožne jakne. Htio sam se upoznati i tako sroditi s likom na fotografiji, tako da se vratim u njegovo vrijeme i opet pokušam biti onaj ja, koji već dvadeset godina nisam bio.
Crnu kožnu jaknu pronosao sam kroz cijeli svoj rat, a onda sam je često oblačio tokom zagrebačkih godina, pogotovo kada bih išao na put. Džepovi su joj još od onog vremena puni memorabilija, amajlija, predmeta koji su mi donijeli sreću: recimo ispaljeni metak kalibra 7,62, koji se zaustavio u dovratku volkswagenove bube, dok sam polovinom travnja 1992. vozio Ulicom vojvode Putnika. Između mene i tog metka ostalo je desetak centimetara. Trebalo bi preračunati brzinu kretanja automobila, ustanoviti trenutak ispaljenja metka, uračunati njegovu brzinu, i egzaktno utvrditi jednu od onih važnih životnih formula.
Druga je fotografija snimljena krajem rujna 2017. u Rustu, na obali Nežiderskog jezera (Neusiedler See), na granici Austrije i Madžarske. Fotograf je Marko Zloušić, Bečanin i Austrijanac, koji je iz Sarajeva odlazio u proljeće 1992, kao jedanaestogodišnji bosanski Hrvat. Crna kožna jakna na slici je ista. Dvadeset i sedam je godina stara, ali se u njoj i dalje dobro osjećam, iako sam više nego dvostruko stariji nego onog dana kad sam je kupovao. Ako na prvoj slici nisam današnji ja, ako ovaj Zagreb nije onaj Zagreb u kojem sam kupovao crnu kožnu jaknu, barem je ona ista. Starija i trošnija, ali ista. Koža lijepo stari, a ja znam da bih ja s prve fotografije bio sretan kada bih imao tako staru kožnu jaknu. Njegova jakna dugo je nosila intenzivan miris nove kože. Pa i danas, kada naglo otvorim ormar u kojem je ona, zna mi se učiniti da osjetim taj miris. To se čuje naša zajednička mladost.
Čudo je da sam živ i da gledam ove dvije slike. Čudo da je i Strašni živ i da iz Pariza ljudima sa svojih starih fotografija šalje njihove digitalizirane verzije. Da ljudima šalje njihovu digitaliziranu mladost. Čudo da je onaj dječak koji je s roditeljima, bratom i sestrama bježao sa Stupa, postao fotograf, i da je snimio mene u crnoj kožnoj jakni.
Na kraju, čudo nižega reda, ali ipak još uvijek čudo, da sam pred putovanje u Rust obukao nju.