Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Isidore Ducasse, Comte de Lautréamont
Prednost još neostvarenog i s time virtualnog festivala je što pozvani pisci ne moraju biti živi. To je vrlo praktično i odmah se širi krug mogućih sugovornika. Nije bitno hoće li autor ili autorica stvarno doći u naš hotel, kao što nije važno da li hotel i festival zapravo postoje. Ponekad je važnije da nešto postoji kao ideja ili fikcija i da u nekom prostoru – koliko god stvaran bio – možemo razgovarati o tome. Pisci svih vremena su tu od velike pomoći, pogotovo kad su im knjige dostupne, a neke od njih treba pozvati na takve događaje, čisto da se promoviraju i ne zaboravljaju. U slučaju današnjeg gosta to je dvostruko važno jer ni za vrijeme svoga života nije bio posebno promoviran ili cijenjen i velika je slučajnost da ga se uopće možemo sjećati. Nije slučajnost, međutim, da njegovu knjigu ove godine možemo čitati na hrvatskom jeziku. Za to je zaslužna izdavačka kuća Šareni dućan, u čijoj je ediciji u lipnju ove godine izašlo Lautréamontovo “Maldorovo pjevanje” – Les chants de Maldoror. Recimo da je to motivacija da ga danas pozovemo.
Ali, tko je Isidore Ducasse, poznat kao Comte de Lautréamont? Znamo da se Isidore Ducasse rodio 1846. godine u Montevideu, a da je četrnaest godine kasnije napustio zemlju da bi nastavio školovanje u Parizu. Objavio je “Pjevanja Maldorora” još kao maturant. Kakav je to mladić koji već u tim godinama umije pisati takvu mračnu, nerazumljivu i uznemirujuću knjigu? Prvo izdanje iz 1869. godine nikad nije stiglo u knjižare jer ga je belgijski izdavač iz straha od cenzure držalo u svom podrumu. Trideset godine kasnije sasvim je slučajno dospjelo do kritičara koji će autoru bez oklijevanja dijagnosticirati ozbiljan mentalni poremećaj. Danas bismo zaboravili na tu knjigu da nisu kasnije – poznata je priča – André Breton i Philippe Soupault naišli na jedan primjerak u malom antikvarijatu. Istog su časa bili uvjereni da su našli pisca izuzetne književne snage, briljantnog jezika, opremljen alatom koji će rušiti buržoasko društvo uoči Prvog svjetskog rata. S njima će Isidore pod pseudonimom Comte de Lautréamont postati preteča književnog nadrealizma. Od vremena nastajanja teksta sve do danas su “Maldororova pjevanja” najmračniji, u svojoj brutalnosti i iskrenosti najdosljedniji književni obračun s ljudskim umom. Do dan danas ne postoji drugi tekst koji će čitatelja nanizanim okrutnim prizorima toliko šokirati, slikama i metaforama maltretirati, toliko sadističkim da ih do sada nismo mogli ni zamisliti. Lautréamontov lik Maldoror,
“slobodan kao oluja, nasukao se jednoga dana na neukrotive obale svoje strašne volje”(Prvo pjevanje).
Ne znamo točno odakle je došao i što je dovelo do piščevih zlih fantazija koje se u knjizi isprepliću s onim Maldororovim. On komentira Maldororove doživljaje, upozorava čitatelje, moli za oprost što govori o takvim strašnim stvarima. Jezik teče u asocijativnom zanosu, u spoju nespojivog, okrutnog i banalnog. Sigurno je poznavao Baudelairove “Cvjetove zla”. Znano je i to da je slušao predavanja u Parizu “o problemu zla”. Tema je očito bila u zraku, čak i dugo nakon njegove smrti: “Ništa nije blaže i ne daje koži takav profinjeni i rijedak užitak, kao milovanje ovog ustreptalog mačjeg krzna”, piše Guy de Maupassant u svom tekstu “O mačkama”. “Ali ta živa odjeća budi u meni jednu nepoznatu i divlju želju da zadavim golim prstima ovu životinjicu koju tako strastveno milujem (1886).” Četiri godine kasnije će romanopisac i osnivač naturalizma Èmile Zola napisati knjigu pod naslovom “La bête humaine” (Čovjek-zvijer), priču o strojovođi vlaka koji osjeti Maupassantovu divlju želju dok ljubi ženu. Zola ga portretira u tom document humain, detaljno i s puno znanstvene točnosti, promatra kao pod mikroskopom tu ljudsku dušu kako se pod utjecajem naslijeđa i miljea pretvara u dušu ubojice koji uživa u svom činu. Ubojstvo bez motivacije (meurtre gratuit) karakteristični je motiv i u pjevu Maldorora. Ali svejedno nije samo zlo ili samovolja ono o čemu pjeva, jer se u tekstu svugdje osjeti “prirodna pobuna protiv nepravde, intenzivna čežnja za čestitost i veliki ponos koji nije vođen perverzijom niti zlom.” (Maurice Blanchot, 1949)
Da opišemo ono strašno, nerazumljivo i skandalozno u ljudima, onaj crni ponor u kojemu se svako dobro pretvara u zlo, ono što u nama zapravo ne smije postojati, jer je protiv svake ljudskosti i razuma, koristimo uglavnom jednu riječ: zvijer (u čovjeku). Kad pročitajte izvještaje o splitskom ubojstvu Selene Macedo, o ubojstvu na otoku Utøya, o bilo kojem masakru, uvijek ćete naići na tu riječ: zvjerski. A i drugi pridjevi koji služe opisu događaja obično su posuđeni iz svijeta životinja. Koriste se da bi se pokazalo kako se dogodilo nešto nehumano, nešto što je slučajno napravljeno ljudskom rukom, a zapravo nije dio ljudskog svijeta, niti je čovjek sklon takvom ponašanju, pa je takav čin samo mutacija ljudske prirode. Ali Maldoror je znao da stvari stoje drukčije:
„Ono što je znanost usvojila jest to da od toga doba čovjek krastačina lika sam sebe ne prepoznaje te ga često spopadaju napadaji bijesa zbog kojih on sliči šumskoj zvijeri. Nije on za to kriv. U svim vremenima je on vjerovao, s kapcima koji su se spuštali pod rezedama skromnosti, da je sastavljen od dobra i neznatne količine zla. Ja sam mu odjednom dao do znanja, otkrivajući usred bijela dana njegovo srce i njegove planove, da je on sastavljen samo od zla i od najmanje količine dobra koje su zakonodavci s mukom sačuvali u njemu.“ (Drugo pjevanje, I)
Comte de Lautréamont , taj “arkanđeo, eksploziv-atentator i ubojica književnosti”, kako kaže Julien Gracq, govori s metaforama iz životnjskog carstva, o toj najgoroj životinji, o čovjeku. Tako ironično iskazuje oholost, emotivnu hladnoću i laž u čovjeku koji samoga sebe vidi iznad drugih. A ništa drugo nije od uši, skarabejusa ili gadne ribe, toliko odvratno da čak “divlje svinje povraćaju kad me vide.” (Četvrto pjevanje, IV)
“Moje će se pjesništvo sastojati samo u tome da svim sredstvima napada na čovjeka, tu divlju zvijer, i na Stvoritelja koji nije smio stvoriti takvu gamad.” (Drugo pjevanje, IV)
Doduše, ta pjevanja su vjerojatno samo dio velikog zamišljenog ciklusa, jer je Lautréamont itekako predvidio i onu suprotnu stranu i o tome napisao pjesme (Poésies, 1870), koje su trebale biti predgovor za jedno veliko djelo o dobroti, po uzoru onim pjevanjima Maldorora:
Tekst koji slijedi više je poetika nego poezija, govori o Ducassovim ciljevima i o drugim piscima tadašnjeg doba. To su stranice i stranice “name droppinga”, kolaži citata, neobjašnjenih tvrdnji, posuđenih argumenata i protuargumenata. Jer: “Sudovi o poeziji više vrijede od poezije. Oni su filozofija poezije. Tako shvaćena, filozofija obuhvaća poeziju. Poezija neće moći biti bez filozofije. Filozofija će moći biti bez poezije.” (Pjesme, II.)
Umro je 24. studenog 1870. godine u jednom pariškom hotelu od “zloćudne vrućice”, u 24. godini života.
Da ga rana smrt nije spriječila, Lautréamont bi vjerojatno u velikoj fenomenologiji i dijalektici o dobru i zlu hipnotizirao čitatelja rečenicama i stihovima, šapćući bi ga doveo u stanje somnambule i ekstaze, da konačno vidi istinu. Ne bi ni inzistirao da to samo radi on, jer:
“Poeziju bi trebali pisati svi! Ne samo pojedinci.” (Pjesme, II)
Stvorio bi zbor pjesnika svih vremena, čiji prošli i budući glasovi čine jednu veliku poeziju. A u tom pjevu se čuju, osim ljudskih glasova, još mijaukanje, lajanje, rikanje i pokoje cvrkutanje.
(Sigurna sam da ću Ducassa na festivalu, kad budemo sjedili na hotelskoj terasi, pitati što misli o svom suvremeniku i sugrađaninu, koji je za razliku od njega svakome poznat. Pitat ću šta misli o tom inženjeru i graditelju koji je, dok je Isidore nudio svoje rukopise francuskim i belgijskim izdavačima, i sanjao o jednoj velikoj zajedničkoj poeziji svih pjesnika, gradio Les galéries des machines pokraj rijeke Seine, mostove i kolodvore širom Europe i koji će devetnaest godine nakon Isidorove smrti postati slavan s konstrukcijom u Parizu, koja se diže 324 metra u zrak i koja će nositi njegovo ime. I sto četrdeset godine kasnije će postojati medij s imenom toga graditelja – to ću mu objasniti zašto – vrlo blizu ovome što je Lautréamont zamislio: književna i pjesnička pozornica na kojoj se čuju svakodnevno drugi glasovi, a koja bi se (bar u zagradama, ili samo za vrijeme festivala) trebala zvati po njemu: Lautréamontov most.)
Čovjek zvijer
Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Isidore Ducasse, Comte de Lautréamont
Prednost još neostvarenog i s time virtualnog festivala je što pozvani pisci ne moraju biti živi. To je vrlo praktično i odmah se širi krug mogućih sugovornika. Nije bitno hoće li autor ili autorica stvarno doći u naš hotel, kao što nije važno da li hotel i festival zapravo postoje. Ponekad je važnije da nešto postoji kao ideja ili fikcija i da u nekom prostoru – koliko god stvaran bio – možemo razgovarati o tome. Pisci svih vremena su tu od velike pomoći, pogotovo kad su im knjige dostupne, a neke od njih treba pozvati na takve događaje, čisto da se promoviraju i ne zaboravljaju. U slučaju današnjeg gosta to je dvostruko važno jer ni za vrijeme svoga života nije bio posebno promoviran ili cijenjen i velika je slučajnost da ga se uopće možemo sjećati. Nije slučajnost, međutim, da njegovu knjigu ove godine možemo čitati na hrvatskom jeziku. Za to je zaslužna izdavačka kuća Šareni dućan, u čijoj je ediciji u lipnju ove godine izašlo Lautréamontovo “Maldorovo pjevanje” – Les chants de Maldoror. Recimo da je to motivacija da ga danas pozovemo.
Ali, tko je Isidore Ducasse, poznat kao Comte de Lautréamont? Znamo da se Isidore Ducasse rodio 1846. godine u Montevideu, a da je četrnaest godine kasnije napustio zemlju da bi nastavio školovanje u Parizu. Objavio je “Pjevanja Maldorora” još kao maturant. Kakav je to mladić koji već u tim godinama umije pisati takvu mračnu, nerazumljivu i uznemirujuću knjigu? Prvo izdanje iz 1869. godine nikad nije stiglo u knjižare jer ga je belgijski izdavač iz straha od cenzure držalo u svom podrumu. Trideset godine kasnije sasvim je slučajno dospjelo do kritičara koji će autoru bez oklijevanja dijagnosticirati ozbiljan mentalni poremećaj. Danas bismo zaboravili na tu knjigu da nisu kasnije – poznata je priča – André Breton i Philippe Soupault naišli na jedan primjerak u malom antikvarijatu. Istog su časa bili uvjereni da su našli pisca izuzetne književne snage, briljantnog jezika, opremljen alatom koji će rušiti buržoasko društvo uoči Prvog svjetskog rata. S njima će Isidore pod pseudonimom Comte de Lautréamont postati preteča književnog nadrealizma. Od vremena nastajanja teksta sve do danas su “Maldororova pjevanja” najmračniji, u svojoj brutalnosti i iskrenosti najdosljedniji književni obračun s ljudskim umom. Do dan danas ne postoji drugi tekst koji će čitatelja nanizanim okrutnim prizorima toliko šokirati, slikama i metaforama maltretirati, toliko sadističkim da ih do sada nismo mogli ni zamisliti. Lautréamontov lik Maldoror,
“slobodan kao oluja, nasukao se jednoga dana na neukrotive obale svoje strašne volje”(Prvo pjevanje).
Ne znamo točno odakle je došao i što je dovelo do piščevih zlih fantazija koje se u knjizi isprepliću s onim Maldororovim. On komentira Maldororove doživljaje, upozorava čitatelje, moli za oprost što govori o takvim strašnim stvarima. Jezik teče u asocijativnom zanosu, u spoju nespojivog, okrutnog i banalnog. Sigurno je poznavao Baudelairove “Cvjetove zla”. Znano je i to da je slušao predavanja u Parizu “o problemu zla”. Tema je očito bila u zraku, čak i dugo nakon njegove smrti: “Ništa nije blaže i ne daje koži takav profinjeni i rijedak užitak, kao milovanje ovog ustreptalog mačjeg krzna”, piše Guy de Maupassant u svom tekstu “O mačkama”. “Ali ta živa odjeća budi u meni jednu nepoznatu i divlju želju da zadavim golim prstima ovu životinjicu koju tako strastveno milujem (1886).” Četiri godine kasnije će romanopisac i osnivač naturalizma Èmile Zola napisati knjigu pod naslovom “La bête humaine” (Čovjek-zvijer), priču o strojovođi vlaka koji osjeti Maupassantovu divlju želju dok ljubi ženu. Zola ga portretira u tom document humain, detaljno i s puno znanstvene točnosti, promatra kao pod mikroskopom tu ljudsku dušu kako se pod utjecajem naslijeđa i miljea pretvara u dušu ubojice koji uživa u svom činu. Ubojstvo bez motivacije (meurtre gratuit) karakteristični je motiv i u pjevu Maldorora. Ali svejedno nije samo zlo ili samovolja ono o čemu pjeva, jer se u tekstu svugdje osjeti “prirodna pobuna protiv nepravde, intenzivna čežnja za čestitost i veliki ponos koji nije vođen perverzijom niti zlom.” (Maurice Blanchot, 1949)
Da opišemo ono strašno, nerazumljivo i skandalozno u ljudima, onaj crni ponor u kojemu se svako dobro pretvara u zlo, ono što u nama zapravo ne smije postojati, jer je protiv svake ljudskosti i razuma, koristimo uglavnom jednu riječ: zvijer (u čovjeku). Kad pročitajte izvještaje o splitskom ubojstvu Selene Macedo, o ubojstvu na otoku Utøya, o bilo kojem masakru, uvijek ćete naići na tu riječ: zvjerski. A i drugi pridjevi koji služe opisu događaja obično su posuđeni iz svijeta životinja. Koriste se da bi se pokazalo kako se dogodilo nešto nehumano, nešto što je slučajno napravljeno ljudskom rukom, a zapravo nije dio ljudskog svijeta, niti je čovjek sklon takvom ponašanju, pa je takav čin samo mutacija ljudske prirode. Ali Maldoror je znao da stvari stoje drukčije:
„Ono što je znanost usvojila jest to da od toga doba čovjek krastačina lika sam sebe ne prepoznaje te ga često spopadaju napadaji bijesa zbog kojih on sliči šumskoj zvijeri. Nije on za to kriv. U svim vremenima je on vjerovao, s kapcima koji su se spuštali pod rezedama skromnosti, da je sastavljen od dobra i neznatne količine zla. Ja sam mu odjednom dao do znanja, otkrivajući usred bijela dana njegovo srce i njegove planove, da je on sastavljen samo od zla i od najmanje količine dobra koje su zakonodavci s mukom sačuvali u njemu.“ (Drugo pjevanje, I)
Comte de Lautréamont , taj “arkanđeo, eksploziv-atentator i ubojica književnosti”, kako kaže Julien Gracq, govori s metaforama iz životnjskog carstva, o toj najgoroj životinji, o čovjeku. Tako ironično iskazuje oholost, emotivnu hladnoću i laž u čovjeku koji samoga sebe vidi iznad drugih. A ništa drugo nije od uši, skarabejusa ili gadne ribe, toliko odvratno da čak “divlje svinje povraćaju kad me vide.” (Četvrto pjevanje, IV)
“Moje će se pjesništvo sastojati samo u tome da svim sredstvima napada na čovjeka, tu divlju zvijer, i na Stvoritelja koji nije smio stvoriti takvu gamad.” (Drugo pjevanje, IV)
Doduše, ta pjevanja su vjerojatno samo dio velikog zamišljenog ciklusa, jer je Lautréamont itekako predvidio i onu suprotnu stranu i o tome napisao pjesme (Poésies, 1870), koje su trebale biti predgovor za jedno veliko djelo o dobroti, po uzoru onim pjevanjima Maldorora:
“Zamjenjujem melankoliju hrabrošću, sumnju izvjesnošću, beznađe nadom, zloću dobrotom, žalopojku dužnošću, skepsu vjerom, sofizme hladnokrvnim mirom a oholost skromnošću.” (Pjesme)
Tekst koji slijedi više je poetika nego poezija, govori o Ducassovim ciljevima i o drugim piscima tadašnjeg doba. To su stranice i stranice “name droppinga”, kolaži citata, neobjašnjenih tvrdnji, posuđenih argumenata i protuargumenata. Jer: “Sudovi o poeziji više vrijede od poezije. Oni su filozofija poezije. Tako shvaćena, filozofija obuhvaća poeziju. Poezija neće moći biti bez filozofije. Filozofija će moći biti bez poezije.” (Pjesme, II.)
Umro je 24. studenog 1870. godine u jednom pariškom hotelu od “zloćudne vrućice”, u 24. godini života.
Da ga rana smrt nije spriječila, Lautréamont bi vjerojatno u velikoj fenomenologiji i dijalektici o dobru i zlu hipnotizirao čitatelja rečenicama i stihovima, šapćući bi ga doveo u stanje somnambule i ekstaze, da konačno vidi istinu. Ne bi ni inzistirao da to samo radi on, jer:
“Poeziju bi trebali pisati svi! Ne samo pojedinci.” (Pjesme, II)
Stvorio bi zbor pjesnika svih vremena, čiji prošli i budući glasovi čine jednu veliku poeziju. A u tom pjevu se čuju, osim ljudskih glasova, još mijaukanje, lajanje, rikanje i pokoje cvrkutanje.
(Sigurna sam da ću Ducassa na festivalu, kad budemo sjedili na hotelskoj terasi, pitati što misli o svom suvremeniku i sugrađaninu, koji je za razliku od njega svakome poznat. Pitat ću šta misli o tom inženjeru i graditelju koji je, dok je Isidore nudio svoje rukopise francuskim i belgijskim izdavačima, i sanjao o jednoj velikoj zajedničkoj poeziji svih pjesnika, gradio Les galéries des machines pokraj rijeke Seine, mostove i kolodvore širom Europe i koji će devetnaest godine nakon Isidorove smrti postati slavan s konstrukcijom u Parizu, koja se diže 324 metra u zrak i koja će nositi njegovo ime. I sto četrdeset godine kasnije će postojati medij s imenom toga graditelja – to ću mu objasniti zašto – vrlo blizu ovome što je Lautréamont zamislio: književna i pjesnička pozornica na kojoj se čuju svakodnevno drugi glasovi, a koja bi se (bar u zagradama, ili samo za vrijeme festivala) trebala zvati po njemu: Lautréamontov most.)