O pretrpanim mletačkim trgovima u 18. stoljeću i robi koja se na njima mogla naći objavljeno je, i to ne samo u Italiji, bezbroj znanstvenih radova i barem desetak knjiga, ali se niko, izuzev jednog manje poznatog povjesničara, gubeći očinji vid u prepisivanju trgovačkih teftera i zapisnika sudskih parnica sačuvanih u venecijanskim i drugim arhivima, nije zadržao na robi navedenoj kao „uova ferrata“1. Dvaput se takva roba navodi 1763. godine u raskupusanoj knjizi računa mletačkog trgovca Gaetana Boscola, koji je radnju, ni uglednu ni veliku, ali ni takvu da ne bi ni imala računskih knjiga, držao između palače Gritti i mjesta na kojem Kanal Grande ulazi u razjapljena usta Zaljeva svetog Marka, a drugi put ih tri godine kasnije, 1766., ne imenujući trgovca ni radnju, spominje Giovanni di Monforte, „odmetnuti sin“, kako tog putopisca, poznatog po odreknuću od svega što je sobom nosio plemićki stalež, naziva zažagreni lokalni ljubitelj povijesti iz Campobassa. Putopis neki, doduše, smatraju izmišljenim, tvrdeći da di Monforte čitavog života nije mrdnuo dalje od Foggie i Napulja, ako je stigao i dotle, ali ga u svom djelu Commercio di schiavi veneziani, uspoređujući robe na tržnicama srednjovjekovne Venecije i one što se na istim trgovima spominju tri stoljeća kasnije, citira medijavelist Pio Bistoni. On, međutim, napominje da je di Monforte u mnogočemu pretjerivao, pristajući uz one koji najveći dio putopisa smatraju izmišljotinom, a za „uova ferrata“ u fusnoti dodaje da je „nejasno o kakvoj robi se radilo“.2
Petar Bakrač se vjerojatno nikad nije sreo licem u lice ni s kim od spomenutih, osim možda, a i to samo nekim čudnim slučajem, ako je Giovanni di Monforte ipak stigao dalje od Foggie i Napulja ili ako je Gaetano Boscolo napravio izuzetak pa se nekad, zbog ko zna kakvog hira, sâm zaputio do nekog od majstora koji su, preko svojih mlađahnih pomoćnika, isporučivali robu za njegov dućan. Pija Bistonija nije mogao sresti već samim tim što je Petrovo ime u maticu krštenih župe Kreševo upisano „13. marca 1741.“, kako je stajalo uz gornji rub strane 17, iskrzane pljuvačkom i onodobnom nešišću prstiju desetina kreševskih fratara. Da matica krštenih, zamašna gotovo kao sama Biblija, nije izgorjela 24 godine kasnije, kada su u vatri i dimu u nebo otpućeni i samostan i crkva, pa tako i gotovo sve što je bilo od papira, sad bismo ovdje mogli priložiti faksimil, prema kojem se – a podatke je starački kvrgavom bosančicom naškrabao krstitelj fra Marko Momčinović – njegov otac zvao Mijo, oženjen Jelenom, djevojački Begulić, te da je kum bio neki Petar Tometinović, uz uobičajeno „omnes hujus parochie s. Katarina V. et. Mar.“.3 Uz očevo prezime dodano je „alias Elčia“4, što je značilo da ne pripada drugim dvjema preostalim granama roda Bakrača, Jelkićima ili Gatalima, već najpoznatijoj, Elčijama. Da je, kao što nije, nekim čudom sačuvan samostanski ljetopis iz tog vremena, Petar Bakrač u njemu svejedno ne bi bio ni najškrtije spomenut, jer su ljetopisci pretežno bilježili one koji su se isticali u gradnji crkve ili fratrima davali zajmove za otplatu kipova i slika s mukom donesenih iz odavno zaboravljenih talijanskih pokrajina u koje su slani na studije; one koji će se u životu pogubiti, i to u svakom pogledu, nisu bilježili ako to gubljenje ne bi bilo – kao što ima slučajeva – opredmećeno prelaskom na „tursku viru“ ili na neki drugi način koji bi im „za kaznu i po Božjem pripušćenju“ zadao kakve goleme nevolje.
Bakrači su, „otkad je svijeta i vijeka“, bili poznati kovači, a Mijo je, uvijek pomalo mimo svijet, ušuškan u udobnu toplinu nekih samo njemu znanih planova i ideja, u svemu bio samo alka u neznano dugom lancu u koji su se uglavile tisuće sjekira, čekića, sadžaka, konjskih ploča i ko zna čega sve, iskovanih u užarenom ugljevlju kovačije na Brcu, točno na zaravnici gdje se danas nalazi Dom zdravlja. Jednom u dva tjedna ispred njegove radnje bi se natiskali jaki tovarni konji, a roba bi koji dan kasnije već putovala prema dalekim krajevima za koje je sebi godinama obećavao da će ih jednom i sâm vidjeti, drugim dijelom zamršenog razuma dobro znajući da se to neće desiti nikad. Beograd s rijekama širim od kreševske čaršije, pa Vidin, svijet u kojem jedva da bi razumio poneku riječ, a tek Carigrad ili Skadar, gdje se kreševsku crkvu moglo staviti na čvrste podvore i unijeti je – kolike su bile – u svaku državnu zgradu. Tako su mu barem spominjali kiridžijski momci što su – džaba mu njegov gazdinluk – vidjeli više svijeta nego što će ga njemu do smrti ući u ušne školjke. On je zasad dobacio tek do Sarajeva i Travnika te jednom do Novog Pazara, ali ni tad, od gungule koja ga je zadesila kad je iznenada uhićen vođa kiridžija na čijim je konjima bila njegova roba, nije stigao vidjeti gotovo ništa od jednog takvog grada. Napokon, priznavao je katkad onoj drugoj polovici razuma, koliki god bio jedan čovjek, pa da je i stoput bogatiji i pametniji od njega, čak i da obiđe gradove za koje je ikad čuo, svijet će uvijek ostati još mnogo veći i nedohvatniji u svojoj besmislenoj širini koju je Bog očito odredio nimalo ne mareći za maloću ljudskog stvora.
Je li sklonost za dalekim i nepoznatim svijetom nekim nevidljivim pipcima prešla sa oca na sina, to nećemo saznati nikad. Mijo sigurno nije bio od onih koji bi neke stvari rekli naglas, pogotovo što je i inače pričao malo, jedva koliko se moralo, a i to otvrdlim i grbavim riječima što bi, da su se mogle grafički prikazati, više sličile rogačima oko nakovnja razbjeglim ispod kovačkog čekića nego smisleno koncipiranim rečenicama. Podatak da se kovačija nalazila na mjestu zgrade Doma zdravlja, kad se zna šta je zadesilo Petra Bakrača, možda je rezultat nekakve nespoznatljive i vrlo posredne osvete sudbine, makar je izmakao tada počestim naletima kuge, a nije se ni razbolio od upale porebrice ili sušice, kako bi fratri za uzrok smrti u maticama pokojnih naveli kad neko umre od upale pluća ili tuberkuloze.
Sušica će snaći njegovog druga i rođaka fra Matu Bogdanovića, koji će, i po Božjem i po ljudskom sudu, ni kriv ni dužan postati sudionikom Petrove konačne propasti. Poneki tvrdokorni prznica i kontraš, bez kakvih ne bi budi nijedna čaršija, reći će kasnije da je to Božja kazna fra Matinom 20 godina starijem bratu Marijanu, također fratru i usto bosanskom biskupu, čovjeku tako svetom da su takvo što preko usana mogli prevaliti samo oni kojim vjere nisu imali ni koliko bjeline se može vidjeti na licu kovača kad u mrkli mrak zaključava kovačiju; fra Marijan se, naime, pobrinuo da se njegov mlađi brat, uz teologiju, upiše i na studij kirurgije. Tako je 1760. godine u Palazzo dei Regi Studi, nekadašnju zgradu konjaničke vojarne u Napulju, stigao i suhonjavi blijedi osamnaestogodišnjak iz Bosne, prvih dana, a možda i mjeseci, tegobno zbunjen bjelinom i tvrdoćom zidina i zgrada te nepreglednom plaveti mora, koje je prvi put vidio mjesec dana prije, kada je iz Kreševa prispio u Zaostrog. Da je stigao koju godinu kasnije, kada je sveučilište premješteno u Convento del Salvatore, možda bi mu bilo lakše; vojarnu nikad dotad nije ni vidio ili bar nije našao nikakve sličnosti s malim osmanlijskim kršlama, ohrndanim i vječito urušenih zidova, a samostanskom životu ipak je već bio donekle vičan, makar je besmislenom izgledala i usporedba njegovog, kreševskog, i ovog ovdje samostana, čiji je samo klaustar više vrijedio nego sve crkve, samostani i župne u njegovoj turskoj Bosni.
Od stalnog čuđenja spašavao se svakodnevnom uranjanjem u usrdnu molitvu svemogućem Gospodinu; ne da ga prođe sušica, čiji su pipci zadirali sve dublje u njegovu ponutricu, nemilosrdno udarajući svoje mutne pečate i umarajući mu udove, već da ga spasi od ludila koje se ponekad javljalo kao jedini izlaz iz svijeta u koji se primao samo onoliko koliko nikako nije mogao izbjeći. Pogledi svetaca sa pobočnih oltara crkve San Lorenzo Maggiore, kamo je najradije odlazio moliti se, bludjeli su, međutim, nekud u onosvjetski beskraj, a ako koji od njih i nije sklonio pogled, tada ga je gledao gotovo sažaljivo pa bi se katkad zatekao u grješnoj misli da se moli ne svecima već utvarama. Evo, naprimjer, sveti Anto: njegov kip je, potpuno isti kao ovaj ovdje, samo, izgledalo mu je, ponešto manji, stajao pored ulaza u samostansku crkvu u Fojnici, gdje je njega i svakog ko mu se došao pojadati i posavjetovati se s njim gledao pravo u oči, dok je ovdje, postavljen previsoko, bliže stropu nego podu, zijao kroz prozor, tamo negdje prema svojoj Padovi, šireći ruke kao da će poletjeti i nimalo ne mareći za budućeg fratra iz Bosne, u kojoj ga je uvijek radosno dočekivao. Tu, u crkvi San Lorenzo Maggiore, gdje je četiri stoljeća prije Boccaccio prvi put sreo svoju Flammettu, fra Mato je pokušavao sresti makar i kratkoročnu utjehu ili barem nadu, ali mu je slabo uspijevalo pa bi često pomislio kako mu je od svih života koji su ga mogli zapasti ovaj stvarni, napuljski, bio najgori. Kako su se neka njegova subraća za nekoliko godina studija uspijevali toliko prirasti za tuđinsko tlo da su ostajali profesorovati u Lucci, Vicenci ili Udineu, nije mogao dokučiti, ne shvaćajući ni vlastitog brata fra Marijana, koji je upravo tu, u Napulju, u istoj Palazzo dei Regi Studi, postao ne samo svećenik već i profesor.
Kad više nije pomagala ni molitva, znao bi zastati ispred ulaza i nasloniti vruće čelo na jedan od crnih bazaltnih stupova, ali ni to nije moglo trajati dugo već samo koji čas, jer bi svi mogli primijetiti ono što nikako nije želio da se sazna, da tu nikako ne pripada. Ponekad bi otišao tako daleko da bi umjesto palmi, poredanih uzduž pročelja bivše konjaničke vojarne, zamišljao stabla šljiva, krušaka i jabuka, ali je i od toga brzo odustajao; kržljave bosanske budimke i kolačuše nikako se nisu mogle stopiti u istu sliku sa sjajnim mramorom pa su se stidljivo sklanjale, a ponekad i žustro bježale iz njegovih maštarija.
Na predavanjima je, međutim, i na onim iz teologije, i na onim iz kirurgije, fra Mato bio među najrevnijim, mada možda i ne bi bio da je tu bilo još koga iz njegove Bosne; ovako je bio osuđen provoditi vrijeme s nepoznatim svijetom u zakučastom jeziku koji mu je, što god se više trudio naučiti ga, sve više izmicao, množeći se i rasipajući poput sunčevih zraka na pregradama klaustra u sumrak. Neki od kolega su ga pokušali privoljeti na druženje, ali i kad bi pristao, već unaprijed bi se predao, a sa zgražanjem je odbio uvlačenje u kojekakve čudne mladalačke igrarije, koje su išle dotle da se za neke od polaznika studija pričalo kako znaju zalutati čak i u žutu kuću na lošem glasu. Kuća je stajala u mračnoj pokrajnjoj uličici blizu luke, a matrone su – barem se tako hvalio Luigi Orsini iz Atesse, mladić kojeg je tu i nije dovela želja da postane fratar ili svetac nego činjenica da je bio bliži rođak biskupa Pescare – znale sniziti cijene usluga svojih dama, pogotovo u dane kad bi u grad, zbog pomorskih blokada ili ratova vođenih ko zna gdje, stizalo manje brodova od svakodnevnog prosjeka. Tako je to: dok su jednima pred očima plesale nesigurne predodžbe budućeg raja, drugima je to bilo nešto što će jednom, nekad, doći na red. Možda je među njegovim sudrugovima bio i poneki budući biskup, kardinal, čak i papa, ali mu ne bi bilo lakše ni da mu se u snu javio anđeo i rekao mu kako će jednom svi biti uvršteni u nebeski zbor svetaca.
Još jedno pitanje je mučilo fra Matu: što je s njegovim drugom i rođakom Petrom Bakračem? Verum esse ipsum factum,5 pisalo je čvrstim crvenim slovima iznad dovratka učionice u kojoj je slušao predavanja. Tu je, naime, sve nekad do vremena kad se budući fra Mato upravo spremao isplivati iz plodne vode svoje majke Mande, o svom viđenju života studentima pričao Giambattista Vico. O njegovom djelu nije znao mnogo, ali su ga sa strahopoštovanjem spominjali čak i profesori što su na vježbama rezali bedrene kosti i kičmene stupove neznanih mrtvaca, nekmoli oni što su njemu i njegovim sudrugovima nastojali objasniti Boga; pričalo se da su za trajanja njegovih predavanja čak i ptice u prostranom dvorištu Palazzo dei Regi Studi prestajale pjevati. Kako god, čim bi se fra Mato našao ispred učionice, oči bi, ne pitajući ga, otišle na natpis iznad vrata, a on bi se zapitao gdje je sad Petar Bakrač, pa bi potom, trpeći nimalo viteški dvoboj grizodušja i razuma, koji je govorio da mora prekinuti s tim i skoncentrirati se na predavanje, odbacivao pitanje u zrak i sjedao u klupu.
Petar je bio najstariji od trojice Mijinih i Jeleninih sinova, a kovački znat upoznao je takoreći prije nego što je raskrstio s pelenama; kovačija je stajala odmah uz kuću, dijelilo ih je samo dvorište, pa je, čim je malo uznao, pocupkivao u dupku u ritmu masivnih kovačkih čekića, upijajući mirise vrućeg željeza i diveći se njegovom vatrenom sjaju. Već u dvanaestoj godini znao je sve što se moglo znati o kovanju, a u trinaestoj je već napravio nešto za što su drugim šegrtima trebale barem još tri ili četiri godine naukovanja – potkovao jaje. Mnogi to ne bi uspjeli nikad i, makar su postajali majstori, to bi im za cijeli život ostajala falinka, skrivena negdje u nespominjaju neuspjeha i često naprasnom skretanju na druge teme kad se razgovor opasno približi toj mogućnosti. Zato mnogi ispočetka nisu povjerovali u glas što se čaršijom proširio brže od pošlice koja bi po izvanjskim znacima nalikovala kugi, da je neki dječak, još nedorast, drtesina, uspio to tako rano; „gazdin sin, drugi mu potkovali jaje, pa ga sad hvale“, u to bi se otprilike mogla sažeti gotovo nemušta mrmorenja kovačkog esnafa i čaršijskih iskonjaka. Ništa izrečeno se, znamo, ne može vratiti nazad, tamo odakle je izašlo, pa su takvi glasovi ipak došli i do Mije, preponosnog oca i majstora kakvih u čaršiji nije bilo puno. Ukratko, nije prošlo mnogo, mjesec ili dva, i Petar je ponovno, sada pred uglednim svjedocima, ponovio svoj pothvat, a potkova je i ovaj put bila ona svinuta, stranska, kakvu je neki iskolan fratar donio iz Tirola ili Štajerske, samo puno manja, jedva nalik kreševskoj konjskoj ploči i mnogo teža za nalijeganje na jaje.
Šta se sve događalo u njegovoj glavi narednih nekoliko godina, znao je samo Petar, ali ništa nije stršalo toliko da bi govorilo u prilog onom što će se desiti. Dobrovoljno se, naime, kako je tad bio običaj, javio da zajedno s nekoliko drugih momaka isprati fra Matu sve do mletačke granice kod Imotskog; ničega lošeg u turskoj Bosni nikad nije manjkalo, a najmanje razbojnika i svakakvih protuha i sjecikesa što iznenade putnika i začas ga – džaba mu i pamet, i vjera, i zvanje – prečicom pošalju „na bolji svit“, kako je svakom takvom stajalo u matici umrlih. Cijelo vrijeme višednevnog i sporog putovanja Petar je bio šutljiv, a ako je to ko i primijetio, bio bi siguran da je tako zbog toga što su on i fra Mato još od djetinjstva bili najbolji prijatelji. Svi su shvatili pravi razlog tek kad su došli na kraj puta: Petar je, naime, umjesto da se s ostalima vrati u Kreševo, odlučio krenuti sa fra Matom. Vrlo brzo su svi shvatili i njegovu plitku laž da je to naumio zbog njihovog prijateljstva, a onda se i Petar otvorio: u svijet će, pa šta Bog dâ. Uzalud su ga i fra Mato i ostali odgovarali, njegova očito davno začeta namjera bila je čvrsta kao kameniti grebeni Čvrsnice koje su zaobišli dva dana prije.
U kreševskoj čaršiji još nije zabilježeno da bi neko, a pogotovo gazdinski sin, tek tako, bez pozdrava ostavio očinski kućni prag i otisnuo se zarad lažne dunjalučke slave u mutnu bujicu života. Ko zna što su sve dvojica drugova, jedan u turskom odijelu, drugi u fratarskom habitu, ispričali do Zaostroga, a onda i do suprotne morske obale. Fra Mato je u jednom trenutku čvrsto riješio da fratrima u Zaostrogu prijavi Petrove namjere, ali mu je fra Andrija, tamošnji uvaženi pjesnik, sjedokosi starac kojem se sve do pred počinak nije mogao uzmaknuti od čitavog bezbroja nepovezanih pitanja o Kreševu, Bosni, običajima i jeziku, isisao svu energiju pa je, umoran od duga i nesigurna puta, zaspao čim se strovalio na slamaricu u
eliji starog, južnog samostanskog krila. Sanjao je kako ga vodi čaršijom i kako svraćaju u kovačije, a kad uđu u onu Mije Bakrača, na vratima ih dočekuje njegov drug Petar i daruje fra Andriji potkovano jaje.
Gdje je noćio Petar, nije znao, ali ga je ujutro sustigao ni pet minuta od samostana; ako se fra Mato i dospio ponadati da se predomislio i vratio kući, sad je bilo jasno da je gotovo. Uzalud su bila i sva uvjeravanja tijekom tri tjedna provedena u splitskom lazaretu, gdje su morali čekati kako bi se vidjelo da u zavežljaju svega što su bili ne nose pogano sjeme kuge ili čega sličnog, fra Mato i ne znajući da se jedna takva klica u njegovim plućima već podmuklo zakopitila, pritajivši se dok karantena ne prođe. U Anconi su im se putovi razdvojili: fra Mato je krenuo ka jugu, u Napulj, a Petar, sada već potpuno uvjeren u ispravnost vlastitog nauma, na sjever, ka Veneciji, gdje će, nadao se, naići na nekog od bosanskih fratara koji će mu pomoći da „na pravom mjestu“ pokaže svoje kovačko umijeće i postati, kako je rekao, „najslavniji na cijelom svijetu“. Rastali su se gotovo šutke, kao dva kamena na graničnom prelazu koja znaju da, čak i kad ih privremeno razdvoji i zakloni pretovarena karavana, jedan bez drugog ne mogu, kao da dva grada ne leže na dvama različitim morima i kao da ih ne dijele stotine milja nego će, eto, čim malo srede stvari u novom prebivalištu, naći vremena sresti se i popričati o dojmovima.
Fra Filip Lastrić je početkom 1765. godine u kreševskom samostanu, koji će uskoro nestati u vatri, nakon što je ostao nasamo sa gvardijanom fra Bonom, ispričao kako je prije tri godine, za kratkog boravka u Veneciji, a idući na generalni kapitul reda u Mantovu, sreo nekog mladića iz Kreševa. Naišao je na njega na nepreglednom gradilištu palače Grassi, gologlavog i leđa pogrbljenih pod natovarenom daskom, a da je s njegovog kraja, iz Bosne, poznao je po rasparenoj i pohabanoj turskoj odjeći kakvu se u Veneciji nije moglo vidjeti često. Zastao je kako bi pokušao doznati je li doista iz Bosne, a mladić mu je, očito iznenađen, moglo bi se reći i izgubljen, dospio reći, ne skidajući dasku s leđa, samo da je iz Kreševa i da „pozdravi njegove“, jer je nadglednik radova, sudeći po naglasku, neki osioni Furlanac, izraza očiju krvoločnog kao u aljaškog malamuta, vrisnuo na mladića, a podviknuo je i na fratra da se odmah gubi s radilišta. Kad je, nekoliko dana kasnije, išao preuzeti svoju novu knjigu, jedan je primjerak naumio dati Kreševljaku, ali ga tog dana nije bilo na radilištu, a neki drugi nadglednik, pitom i usporen debeljko, ni pored najbolje volje se nije mogao sjetiti nikakvog radnika iz Bosne ili iz Turske osim nekog čiji je posao bio zalijevanje vrelim olovom željeznih klanfi zabijenih u masivne kamene kocke. Ispostavilo se da mrgodni brkajlija, prljav dozavrat, ne zna ni beknuti nijednu bosansku riječ, pa se fra Filip zaputio dalje, za svojim poslom. Da je u samostan došao u vizitu ili kojim drugim neznatnijim poslom, možda bi se Petrovo ime pojavilo i u ljetopisu, jer se fra Bono odmah dosjetio o kome je riječ, ali je predvodio kapitul, pa su ostala zapisana samo imena novog provincijala i diskreta.
Nemoguće je znati dokad je Petar Bakrač argatovao, a kad je i zahvaljujući kome dobio priliku pokazati svoje umijeće. Možda je doista naišao na nekog bosanskog fratra, čak i kakvog svog Kreševljaka, ali o tome zasad nemamo nikakvog, čak ni neuvjerljivog podatka. Iako se imenom ne spominje, moguće je da je neko vrijeme boravio u ladanjskoj kući plemića Alfonsa Querinija u Planigi, čim se u sudskom popisu inventara, napravljenom povodom nekog unutarobiteljskog nesporazuma, a u cijelosti objavljenom 1903. godine u trećem broju znanstvenoga časopisa „Acta Serenissima“, spominje jedno „uovo portafortuna“,6 što nije moglo biti ništa drugo do uradak Petra Bakrača, pogotovo što se u drugom dokumentu priloženom sudu spominje radnik čiji je posao “la ferratura delle uova”.7
Sloboda, međutim, zavarana nepreglednom širinom, često polomi noge tamo gdje to nikako ne bi očekivala. Kako je od Querinijevih dospio čak u Pondone, daleko na sjeveru, i zašto je tu, a zna se da jest, tretiran kao neka vrsta roba, makar se robova i robovlasnika u Mlecima odavno nije sjećao niko osim prašnjavih dokumenata u sivim arhivskim kutijama, ostaje nam nepoznato. Moguće da je napravio kakav teži prijestup, možda pljačku ili ubojstvo, ali nešto sigurno jest, čim je bačen u okove, s jedinom povlasticom da i dalje može potkivati jaja, sigurno mu ostavljenom ne radi njega već radi onih koji su jaja slali na venecijanske tržnice i od toga ubirali siguran profit. Ne znamo ni dokad je to potrajalo i je li se opet desilo nešto pa Petra Bakrača nalazimo u samici stare barutane nasuprot Piccola torre, danas ruševine izvan gradića. Ako mu nisu oduzeli sitni alat, od bakrene cjevčice za isisavanje sadržaja jajeta pa do zumbe i kliješta svinutih u obliku rahitičnog slova N, mora da ih je, razmišljajući u ruševinama vlastite prošlosti, preturao po rukama kao što je fra Mato u Napulju istodobno prebirao drvene bobke krunice, jer se samica nalazila u podzemnom dijelu kule koji već desetljećima praktički nije služio ničemu; malo je bilo kovača koji su znali potkovati jaje, ali ni najvještiji to ne bi znali u mraku. Usput je svakodnevno teškim, okovanim koracima premjeravao svijet, svoj, koji se, eto, umjesto da se proširi do neslućenih razmjera, sveo na nekoliko četvornih metara ćelijske tmine. Piccola torre je, zapisano je u ljetopisu karmelićanskog samostana u Pondoneu, znatno oštećena, točnije gotovo potpuno srušena u zemljotresu što je u proljeće 1771. godine prodrmao gradić i okolinu, a osjetio se sve do Merana i Trenta.
Fra Mato se svakog svog dana provedenog u Napulju jednako pitao što se na kraju desilo s njegovim drugom Petrom, nadajući se, povremeno čak i vjerujući, da će ga, kad se vrati u rodni kraj, zateći uz kovačko grno i zamišljajući kako će mu, nakon što odloži čekić i zagrli ga, samo odmahnuti rukom na spomen njihovog zajedničkog putovanja. Jedne noći je, nakon što je gotovo cijeli slobodan dan odlučio provesti na predavanju iz astronomije, sanjao profesora Pietra di Martina dok priča o zvijezdama polijepljenim po stropu učionice od kojeg je bilo napravljeno noćno nebo, izglačano brižljivo kao da se spremilo za paradu. Jedna zlatasta zvijezda se, usred profesorove priče, odlijepila i, iako izrezana od malo debljeg kartona, pala točno pred fra Matine noge. U snu je sitnim brojkama zapisao datum na list na kojem je prethodnog dana bilježio latinske konjugacije i deklinacije, krveći sa samim sobom već i zbog pomisli na bapska vjerovanja vezana za zvijezde padalice; u pola pisanja je stao pa odmah nastavio, pomislivši da je to ionako samo zvijezda od papira, jedna od stotina zalijepljenih na učioničkoj tavanici, a onda se probudio sav okupan teškim i gadljivim tuberkuloznim znojem.
Nije prošlo mnogo, a Napulj je zauvijek ostavio za leđima i sretno se vratio u svoju čaršiju. Potrajalo je dugo, a posljednjih nekoliko dana mu je, već nakon što je, zajedno s nekim trgovcima, ušao u Tursku kod Imotskog, pitanje hoće li u Kreševu zateći Petra Bakrača bilo važno gotovo koliko i jesu li mu živi roditelji, brat fra Marijan i sestre. Kreševo je zatekao isto kakvim ga je i ostavio – kasaba puna opore glazbe kovačkih čekića i dima što od jutra do mraka suklja iz čađavih potleušica, onako izvijena u dolini pored Kreševčice, njemu ipak lijepa gotovo kao mlađak kad se tek pojavi usred noćne tmice – samo što, ispostavit će se, tamo više nije bilo njegovog druga Petra.
Za malo vremena, svega nekoliko godina, sušica će prisiliti fra Matu da iz zbrkanih misli neprimjetno istisne Petra. Sve ono što je slušao na napuljskim predavanjima iz kirurgije bilo je uzalud, a sarajevski hećimi i godinu dana stariji kolega fra Franjo Gracić, koji je još kao đak uvijek nešto petljao oko ljekobilja, samo su nemoćno širili ruke. Pokušali su, poslavši ga na župu u Posušje, i sa hercegovačkim propuhom te suhim zrakom, ali ni to, kao ni molitve pune ufanja njegovog brata fra Marijana, koji nimalo nije žalio odriješiti svoju biskupsku kesu s dukatima, nisu polučile baš ništa. Ispostavit će se da se smrt samo na neko vrijeme bila povukla na pričuvni položaj, ali je ustvari neprestano čekala u zasjedi, pa je fra Mato 1771., u 29. godini neveselog i tmurnog života spušten u rupu iskopanu u hladnoj crvenici na posuškoj Ričini, omeđenu pločama od miljevine i zatvorenu masivnim ravno odsječenim kamenom. S ovog svijeta je nestao kao prezreli maslačak na iznenadnom sjevercu, a grob su mu okrenuli suprotno od svih ostalih na groblju, prema župljanima, kojim je propovijedao s toliko žara da bi neko ko bi sve gledao sa strane ni pomislio ne bi da je već odavno shvatio kako mu lijeka nema i da je sve samo pitanje dana; bila bi grjehota, mislili su župljani, ne ostaviti ga tako mladog da im propovijeda i dalje, u smrti. Kasnije će u njegov grob biti položena i tijela njegove subraće fra Marka iz Kreševa i fra Ante iz Ljetovika, a s ovog svijeta nestat će svih onih što su ga se sjećali pa će mu i ime biti zaboravljeno. Samo će još poneka pobožna žena dolaziti pomoliti se ispred kamenog križa bez ijednog slova na njemu.
Tako je bilo sve do proljeća 2012., kada je jednog jutra mali žuti bager, nalik dječjoj igrački, stigao na Ričinu i za manje od sat vremena razgrnuo zemlju i kamenje oko groba. Zubi u fra Matinoj lubanji bili su tako sjajni da bi ih kakav zubar, da se nekim slučajem našao tu, možda ukrao i postavio u izlog svoje ordinacije, a kosti rasute kao kamenje s gornjeg vijenca Piccola torre na periferiji Pondonea, gdje se istog dana pojavio ogromni žuti bager, prava grdosija, nalik onim iz SF filmova. Za manje od sat vremena ruševine nekadašnje Male kule i okolnih zidina bile su zgrnute na gomilu, a kamioni su je prije mraka odvezli na mjesto koje niko nije zabilježio. Koliko sutra geometri će donijeti teodolit, pobiti metalno kolje i razmjeriti plac na kome će uskoro započeti gradnja velikog tržnog centra kompanije „Auchan“. Narednih godina i desetljeća niko od milijuna kupaca nikad neće ni pomisliti da je tu, ispod njihovih nogu, okrutno osuđen zbog ignoriranja sudbine, nalik vojniku na mrtvoj straži kojem smjena nikad nije stigla, ovosvjetski život nekad davno završio bezimeni mladić iz Bosne koji je želio postati najslavniji na svijetu.
Čovjek koji je znao potkovati jaje
O pretrpanim mletačkim trgovima u 18. stoljeću i robi koja se na njima mogla naći objavljeno je, i to ne samo u Italiji, bezbroj znanstvenih radova i barem desetak knjiga, ali se niko, izuzev jednog manje poznatog povjesničara, gubeći očinji vid u prepisivanju trgovačkih teftera i zapisnika sudskih parnica sačuvanih u venecijanskim i drugim arhivima, nije zadržao na robi navedenoj kao „uova ferrata“1. Dvaput se takva roba navodi 1763. godine u raskupusanoj knjizi računa mletačkog trgovca Gaetana Boscola, koji je radnju, ni uglednu ni veliku, ali ni takvu da ne bi ni imala računskih knjiga, držao između palače Gritti i mjesta na kojem Kanal Grande ulazi u razjapljena usta Zaljeva svetog Marka, a drugi put ih tri godine kasnije, 1766., ne imenujući trgovca ni radnju, spominje Giovanni di Monforte, „odmetnuti sin“, kako tog putopisca, poznatog po odreknuću od svega što je sobom nosio plemićki stalež, naziva zažagreni lokalni ljubitelj povijesti iz Campobassa. Putopis neki, doduše, smatraju izmišljenim, tvrdeći da di Monforte čitavog života nije mrdnuo dalje od Foggie i Napulja, ako je stigao i dotle, ali ga u svom djelu Commercio di schiavi veneziani, uspoređujući robe na tržnicama srednjovjekovne Venecije i one što se na istim trgovima spominju tri stoljeća kasnije, citira medijavelist Pio Bistoni. On, međutim, napominje da je di Monforte u mnogočemu pretjerivao, pristajući uz one koji najveći dio putopisa smatraju izmišljotinom, a za „uova ferrata“ u fusnoti dodaje da je „nejasno o kakvoj robi se radilo“.2
Petar Bakrač se vjerojatno nikad nije sreo licem u lice ni s kim od spomenutih, osim možda, a i to samo nekim čudnim slučajem, ako je Giovanni di Monforte ipak stigao dalje od Foggie i Napulja ili ako je Gaetano Boscolo napravio izuzetak pa se nekad, zbog ko zna kakvog hira, sâm zaputio do nekog od majstora koji su, preko svojih mlađahnih pomoćnika, isporučivali robu za njegov dućan. Pija Bistonija nije mogao sresti već samim tim što je Petrovo ime u maticu krštenih župe Kreševo upisano „13. marca 1741.“, kako je stajalo uz gornji rub strane 17, iskrzane pljuvačkom i onodobnom nešišću prstiju desetina kreševskih fratara. Da matica krštenih, zamašna gotovo kao sama Biblija, nije izgorjela 24 godine kasnije, kada su u vatri i dimu u nebo otpućeni i samostan i crkva, pa tako i gotovo sve što je bilo od papira, sad bismo ovdje mogli priložiti faksimil, prema kojem se – a podatke je starački kvrgavom bosančicom naškrabao krstitelj fra Marko Momčinović – njegov otac zvao Mijo, oženjen Jelenom, djevojački Begulić, te da je kum bio neki Petar Tometinović, uz uobičajeno „omnes hujus parochie s. Katarina V. et. Mar.“.3 Uz očevo prezime dodano je „alias Elčia“4, što je značilo da ne pripada drugim dvjema preostalim granama roda Bakrača, Jelkićima ili Gatalima, već najpoznatijoj, Elčijama. Da je, kao što nije, nekim čudom sačuvan samostanski ljetopis iz tog vremena, Petar Bakrač u njemu svejedno ne bi bio ni najškrtije spomenut, jer su ljetopisci pretežno bilježili one koji su se isticali u gradnji crkve ili fratrima davali zajmove za otplatu kipova i slika s mukom donesenih iz odavno zaboravljenih talijanskih pokrajina u koje su slani na studije; one koji će se u životu pogubiti, i to u svakom pogledu, nisu bilježili ako to gubljenje ne bi bilo – kao što ima slučajeva – opredmećeno prelaskom na „tursku viru“ ili na neki drugi način koji bi im „za kaznu i po Božjem pripušćenju“ zadao kakve goleme nevolje.
Bakrači su, „otkad je svijeta i vijeka“, bili poznati kovači, a Mijo je, uvijek pomalo mimo svijet, ušuškan u udobnu toplinu nekih samo njemu znanih planova i ideja, u svemu bio samo alka u neznano dugom lancu u koji su se uglavile tisuće sjekira, čekića, sadžaka, konjskih ploča i ko zna čega sve, iskovanih u užarenom ugljevlju kovačije na Brcu, točno na zaravnici gdje se danas nalazi Dom zdravlja. Jednom u dva tjedna ispred njegove radnje bi se natiskali jaki tovarni konji, a roba bi koji dan kasnije već putovala prema dalekim krajevima za koje je sebi godinama obećavao da će ih jednom i sâm vidjeti, drugim dijelom zamršenog razuma dobro znajući da se to neće desiti nikad. Beograd s rijekama širim od kreševske čaršije, pa Vidin, svijet u kojem jedva da bi razumio poneku riječ, a tek Carigrad ili Skadar, gdje se kreševsku crkvu moglo staviti na čvrste podvore i unijeti je – kolike su bile – u svaku državnu zgradu. Tako su mu barem spominjali kiridžijski momci što su – džaba mu njegov gazdinluk – vidjeli više svijeta nego što će ga njemu do smrti ući u ušne školjke. On je zasad dobacio tek do Sarajeva i Travnika te jednom do Novog Pazara, ali ni tad, od gungule koja ga je zadesila kad je iznenada uhićen vođa kiridžija na čijim je konjima bila njegova roba, nije stigao vidjeti gotovo ništa od jednog takvog grada. Napokon, priznavao je katkad onoj drugoj polovici razuma, koliki god bio jedan čovjek, pa da je i stoput bogatiji i pametniji od njega, čak i da obiđe gradove za koje je ikad čuo, svijet će uvijek ostati još mnogo veći i nedohvatniji u svojoj besmislenoj širini koju je Bog očito odredio nimalo ne mareći za maloću ljudskog stvora.
Je li sklonost za dalekim i nepoznatim svijetom nekim nevidljivim pipcima prešla sa oca na sina, to nećemo saznati nikad. Mijo sigurno nije bio od onih koji bi neke stvari rekli naglas, pogotovo što je i inače pričao malo, jedva koliko se moralo, a i to otvrdlim i grbavim riječima što bi, da su se mogle grafički prikazati, više sličile rogačima oko nakovnja razbjeglim ispod kovačkog čekića nego smisleno koncipiranim rečenicama. Podatak da se kovačija nalazila na mjestu zgrade Doma zdravlja, kad se zna šta je zadesilo Petra Bakrača, možda je rezultat nekakve nespoznatljive i vrlo posredne osvete sudbine, makar je izmakao tada počestim naletima kuge, a nije se ni razbolio od upale porebrice ili sušice, kako bi fratri za uzrok smrti u maticama pokojnih naveli kad neko umre od upale pluća ili tuberkuloze.
Sušica će snaći njegovog druga i rođaka fra Matu Bogdanovića, koji će, i po Božjem i po ljudskom sudu, ni kriv ni dužan postati sudionikom Petrove konačne propasti. Poneki tvrdokorni prznica i kontraš, bez kakvih ne bi budi nijedna čaršija, reći će kasnije da je to Božja kazna fra Matinom 20 godina starijem bratu Marijanu, također fratru i usto bosanskom biskupu, čovjeku tako svetom da su takvo što preko usana mogli prevaliti samo oni kojim vjere nisu imali ni koliko bjeline se može vidjeti na licu kovača kad u mrkli mrak zaključava kovačiju; fra Marijan se, naime, pobrinuo da se njegov mlađi brat, uz teologiju, upiše i na studij kirurgije. Tako je 1760. godine u Palazzo dei Regi Studi, nekadašnju zgradu konjaničke vojarne u Napulju, stigao i suhonjavi blijedi osamnaestogodišnjak iz Bosne, prvih dana, a možda i mjeseci, tegobno zbunjen bjelinom i tvrdoćom zidina i zgrada te nepreglednom plaveti mora, koje je prvi put vidio mjesec dana prije, kada je iz Kreševa prispio u Zaostrog. Da je stigao koju godinu kasnije, kada je sveučilište premješteno u Convento del Salvatore, možda bi mu bilo lakše; vojarnu nikad dotad nije ni vidio ili bar nije našao nikakve sličnosti s malim osmanlijskim kršlama, ohrndanim i vječito urušenih zidova, a samostanskom životu ipak je već bio donekle vičan, makar je besmislenom izgledala i usporedba njegovog, kreševskog, i ovog ovdje samostana, čiji je samo klaustar više vrijedio nego sve crkve, samostani i župne u njegovoj turskoj Bosni.
Od stalnog čuđenja spašavao se svakodnevnom uranjanjem u usrdnu molitvu svemogućem Gospodinu; ne da ga prođe sušica, čiji su pipci zadirali sve dublje u njegovu ponutricu, nemilosrdno udarajući svoje mutne pečate i umarajući mu udove, već da ga spasi od ludila koje se ponekad javljalo kao jedini izlaz iz svijeta u koji se primao samo onoliko koliko nikako nije mogao izbjeći. Pogledi svetaca sa pobočnih oltara crkve San Lorenzo Maggiore, kamo je najradije odlazio moliti se, bludjeli su, međutim, nekud u onosvjetski beskraj, a ako koji od njih i nije sklonio pogled, tada ga je gledao gotovo sažaljivo pa bi se katkad zatekao u grješnoj misli da se moli ne svecima već utvarama. Evo, naprimjer, sveti Anto: njegov kip je, potpuno isti kao ovaj ovdje, samo, izgledalo mu je, ponešto manji, stajao pored ulaza u samostansku crkvu u Fojnici, gdje je njega i svakog ko mu se došao pojadati i posavjetovati se s njim gledao pravo u oči, dok je ovdje, postavljen previsoko, bliže stropu nego podu, zijao kroz prozor, tamo negdje prema svojoj Padovi, šireći ruke kao da će poletjeti i nimalo ne mareći za budućeg fratra iz Bosne, u kojoj ga je uvijek radosno dočekivao. Tu, u crkvi San Lorenzo Maggiore, gdje je četiri stoljeća prije Boccaccio prvi put sreo svoju Flammettu, fra Mato je pokušavao sresti makar i kratkoročnu utjehu ili barem nadu, ali mu je slabo uspijevalo pa bi često pomislio kako mu je od svih života koji su ga mogli zapasti ovaj stvarni, napuljski, bio najgori. Kako su se neka njegova subraća za nekoliko godina studija uspijevali toliko prirasti za tuđinsko tlo da su ostajali profesorovati u Lucci, Vicenci ili Udineu, nije mogao dokučiti, ne shvaćajući ni vlastitog brata fra Marijana, koji je upravo tu, u Napulju, u istoj Palazzo dei Regi Studi, postao ne samo svećenik već i profesor.
Kad više nije pomagala ni molitva, znao bi zastati ispred ulaza i nasloniti vruće čelo na jedan od crnih bazaltnih stupova, ali ni to nije moglo trajati dugo već samo koji čas, jer bi svi mogli primijetiti ono što nikako nije želio da se sazna, da tu nikako ne pripada. Ponekad bi otišao tako daleko da bi umjesto palmi, poredanih uzduž pročelja bivše konjaničke vojarne, zamišljao stabla šljiva, krušaka i jabuka, ali je i od toga brzo odustajao; kržljave bosanske budimke i kolačuše nikako se nisu mogle stopiti u istu sliku sa sjajnim mramorom pa su se stidljivo sklanjale, a ponekad i žustro bježale iz njegovih maštarija.
Na predavanjima je, međutim, i na onim iz teologije, i na onim iz kirurgije, fra Mato bio među najrevnijim, mada možda i ne bi bio da je tu bilo još koga iz njegove Bosne; ovako je bio osuđen provoditi vrijeme s nepoznatim svijetom u zakučastom jeziku koji mu je, što god se više trudio naučiti ga, sve više izmicao, množeći se i rasipajući poput sunčevih zraka na pregradama klaustra u sumrak. Neki od kolega su ga pokušali privoljeti na druženje, ali i kad bi pristao, već unaprijed bi se predao, a sa zgražanjem je odbio uvlačenje u kojekakve čudne mladalačke igrarije, koje su išle dotle da se za neke od polaznika studija pričalo kako znaju zalutati čak i u žutu kuću na lošem glasu. Kuća je stajala u mračnoj pokrajnjoj uličici blizu luke, a matrone su – barem se tako hvalio Luigi Orsini iz Atesse, mladić kojeg je tu i nije dovela želja da postane fratar ili svetac nego činjenica da je bio bliži rođak biskupa Pescare – znale sniziti cijene usluga svojih dama, pogotovo u dane kad bi u grad, zbog pomorskih blokada ili ratova vođenih ko zna gdje, stizalo manje brodova od svakodnevnog prosjeka. Tako je to: dok su jednima pred očima plesale nesigurne predodžbe budućeg raja, drugima je to bilo nešto što će jednom, nekad, doći na red. Možda je među njegovim sudrugovima bio i poneki budući biskup, kardinal, čak i papa, ali mu ne bi bilo lakše ni da mu se u snu javio anđeo i rekao mu kako će jednom svi biti uvršteni u nebeski zbor svetaca.
Još jedno pitanje je mučilo fra Matu: što je s njegovim drugom i rođakom Petrom Bakračem? Verum esse ipsum factum,5 pisalo je čvrstim crvenim slovima iznad dovratka učionice u kojoj je slušao predavanja. Tu je, naime, sve nekad do vremena kad se budući fra Mato upravo spremao isplivati iz plodne vode svoje majke Mande, o svom viđenju života studentima pričao Giambattista Vico. O njegovom djelu nije znao mnogo, ali su ga sa strahopoštovanjem spominjali čak i profesori što su na vježbama rezali bedrene kosti i kičmene stupove neznanih mrtvaca, nekmoli oni što su njemu i njegovim sudrugovima nastojali objasniti Boga; pričalo se da su za trajanja njegovih predavanja čak i ptice u prostranom dvorištu Palazzo dei Regi Studi prestajale pjevati. Kako god, čim bi se fra Mato našao ispred učionice, oči bi, ne pitajući ga, otišle na natpis iznad vrata, a on bi se zapitao gdje je sad Petar Bakrač, pa bi potom, trpeći nimalo viteški dvoboj grizodušja i razuma, koji je govorio da mora prekinuti s tim i skoncentrirati se na predavanje, odbacivao pitanje u zrak i sjedao u klupu.
Petar je bio najstariji od trojice Mijinih i Jeleninih sinova, a kovački znat upoznao je takoreći prije nego što je raskrstio s pelenama; kovačija je stajala odmah uz kuću, dijelilo ih je samo dvorište, pa je, čim je malo uznao, pocupkivao u dupku u ritmu masivnih kovačkih čekića, upijajući mirise vrućeg željeza i diveći se njegovom vatrenom sjaju. Već u dvanaestoj godini znao je sve što se moglo znati o kovanju, a u trinaestoj je već napravio nešto za što su drugim šegrtima trebale barem još tri ili četiri godine naukovanja – potkovao jaje. Mnogi to ne bi uspjeli nikad i, makar su postajali majstori, to bi im za cijeli život ostajala falinka, skrivena negdje u nespominjaju neuspjeha i često naprasnom skretanju na druge teme kad se razgovor opasno približi toj mogućnosti. Zato mnogi ispočetka nisu povjerovali u glas što se čaršijom proširio brže od pošlice koja bi po izvanjskim znacima nalikovala kugi, da je neki dječak, još nedorast, drtesina, uspio to tako rano; „gazdin sin, drugi mu potkovali jaje, pa ga sad hvale“, u to bi se otprilike mogla sažeti gotovo nemušta mrmorenja kovačkog esnafa i čaršijskih iskonjaka. Ništa izrečeno se, znamo, ne može vratiti nazad, tamo odakle je izašlo, pa su takvi glasovi ipak došli i do Mije, preponosnog oca i majstora kakvih u čaršiji nije bilo puno. Ukratko, nije prošlo mnogo, mjesec ili dva, i Petar je ponovno, sada pred uglednim svjedocima, ponovio svoj pothvat, a potkova je i ovaj put bila ona svinuta, stranska, kakvu je neki iskolan fratar donio iz Tirola ili Štajerske, samo puno manja, jedva nalik kreševskoj konjskoj ploči i mnogo teža za nalijeganje na jaje.
Šta se sve događalo u njegovoj glavi narednih nekoliko godina, znao je samo Petar, ali ništa nije stršalo toliko da bi govorilo u prilog onom što će se desiti. Dobrovoljno se, naime, kako je tad bio običaj, javio da zajedno s nekoliko drugih momaka isprati fra Matu sve do mletačke granice kod Imotskog; ničega lošeg u turskoj Bosni nikad nije manjkalo, a najmanje razbojnika i svakakvih protuha i sjecikesa što iznenade putnika i začas ga – džaba mu i pamet, i vjera, i zvanje – prečicom pošalju „na bolji svit“, kako je svakom takvom stajalo u matici umrlih. Cijelo vrijeme višednevnog i sporog putovanja Petar je bio šutljiv, a ako je to ko i primijetio, bio bi siguran da je tako zbog toga što su on i fra Mato još od djetinjstva bili najbolji prijatelji. Svi su shvatili pravi razlog tek kad su došli na kraj puta: Petar je, naime, umjesto da se s ostalima vrati u Kreševo, odlučio krenuti sa fra Matom. Vrlo brzo su svi shvatili i njegovu plitku laž da je to naumio zbog njihovog prijateljstva, a onda se i Petar otvorio: u svijet će, pa šta Bog dâ. Uzalud su ga i fra Mato i ostali odgovarali, njegova očito davno začeta namjera bila je čvrsta kao kameniti grebeni Čvrsnice koje su zaobišli dva dana prije.
U kreševskoj čaršiji još nije zabilježeno da bi neko, a pogotovo gazdinski sin, tek tako, bez pozdrava ostavio očinski kućni prag i otisnuo se zarad lažne dunjalučke slave u mutnu bujicu života. Ko zna što su sve dvojica drugova, jedan u turskom odijelu, drugi u fratarskom habitu, ispričali do Zaostroga, a onda i do suprotne morske obale. Fra Mato je u jednom trenutku čvrsto riješio da fratrima u Zaostrogu prijavi Petrove namjere, ali mu je fra Andrija, tamošnji uvaženi pjesnik, sjedokosi starac kojem se sve do pred počinak nije mogao uzmaknuti od čitavog bezbroja nepovezanih pitanja o Kreševu, Bosni, običajima i jeziku, isisao svu energiju pa je, umoran od duga i nesigurna puta, zaspao čim se strovalio na slamaricu u
eliji starog, južnog samostanskog krila. Sanjao je kako ga vodi čaršijom i kako svraćaju u kovačije, a kad uđu u onu Mije Bakrača, na vratima ih dočekuje njegov drug Petar i daruje fra Andriji potkovano jaje.
Gdje je noćio Petar, nije znao, ali ga je ujutro sustigao ni pet minuta od samostana; ako se fra Mato i dospio ponadati da se predomislio i vratio kući, sad je bilo jasno da je gotovo. Uzalud su bila i sva uvjeravanja tijekom tri tjedna provedena u splitskom lazaretu, gdje su morali čekati kako bi se vidjelo da u zavežljaju svega što su bili ne nose pogano sjeme kuge ili čega sličnog, fra Mato i ne znajući da se jedna takva klica u njegovim plućima već podmuklo zakopitila, pritajivši se dok karantena ne prođe. U Anconi su im se putovi razdvojili: fra Mato je krenuo ka jugu, u Napulj, a Petar, sada već potpuno uvjeren u ispravnost vlastitog nauma, na sjever, ka Veneciji, gdje će, nadao se, naići na nekog od bosanskih fratara koji će mu pomoći da „na pravom mjestu“ pokaže svoje kovačko umijeće i postati, kako je rekao, „najslavniji na cijelom svijetu“. Rastali su se gotovo šutke, kao dva kamena na graničnom prelazu koja znaju da, čak i kad ih privremeno razdvoji i zakloni pretovarena karavana, jedan bez drugog ne mogu, kao da dva grada ne leže na dvama različitim morima i kao da ih ne dijele stotine milja nego će, eto, čim malo srede stvari u novom prebivalištu, naći vremena sresti se i popričati o dojmovima.
Fra Filip Lastrić je početkom 1765. godine u kreševskom samostanu, koji će uskoro nestati u vatri, nakon što je ostao nasamo sa gvardijanom fra Bonom, ispričao kako je prije tri godine, za kratkog boravka u Veneciji, a idući na generalni kapitul reda u Mantovu, sreo nekog mladića iz Kreševa. Naišao je na njega na nepreglednom gradilištu palače Grassi, gologlavog i leđa pogrbljenih pod natovarenom daskom, a da je s njegovog kraja, iz Bosne, poznao je po rasparenoj i pohabanoj turskoj odjeći kakvu se u Veneciji nije moglo vidjeti često. Zastao je kako bi pokušao doznati je li doista iz Bosne, a mladić mu je, očito iznenađen, moglo bi se reći i izgubljen, dospio reći, ne skidajući dasku s leđa, samo da je iz Kreševa i da „pozdravi njegove“, jer je nadglednik radova, sudeći po naglasku, neki osioni Furlanac, izraza očiju krvoločnog kao u aljaškog malamuta, vrisnuo na mladića, a podviknuo je i na fratra da se odmah gubi s radilišta. Kad je, nekoliko dana kasnije, išao preuzeti svoju novu knjigu, jedan je primjerak naumio dati Kreševljaku, ali ga tog dana nije bilo na radilištu, a neki drugi nadglednik, pitom i usporen debeljko, ni pored najbolje volje se nije mogao sjetiti nikakvog radnika iz Bosne ili iz Turske osim nekog čiji je posao bio zalijevanje vrelim olovom željeznih klanfi zabijenih u masivne kamene kocke. Ispostavilo se da mrgodni brkajlija, prljav dozavrat, ne zna ni beknuti nijednu bosansku riječ, pa se fra Filip zaputio dalje, za svojim poslom. Da je u samostan došao u vizitu ili kojim drugim neznatnijim poslom, možda bi se Petrovo ime pojavilo i u ljetopisu, jer se fra Bono odmah dosjetio o kome je riječ, ali je predvodio kapitul, pa su ostala zapisana samo imena novog provincijala i diskreta.
Nemoguće je znati dokad je Petar Bakrač argatovao, a kad je i zahvaljujući kome dobio priliku pokazati svoje umijeće. Možda je doista naišao na nekog bosanskog fratra, čak i kakvog svog Kreševljaka, ali o tome zasad nemamo nikakvog, čak ni neuvjerljivog podatka. Iako se imenom ne spominje, moguće je da je neko vrijeme boravio u ladanjskoj kući plemića Alfonsa Querinija u Planigi, čim se u sudskom popisu inventara, napravljenom povodom nekog unutarobiteljskog nesporazuma, a u cijelosti objavljenom 1903. godine u trećem broju znanstvenoga časopisa „Acta Serenissima“, spominje jedno „uovo portafortuna“,6 što nije moglo biti ništa drugo do uradak Petra Bakrača, pogotovo što se u drugom dokumentu priloženom sudu spominje radnik čiji je posao “la ferratura delle uova”.7
Sloboda, međutim, zavarana nepreglednom širinom, često polomi noge tamo gdje to nikako ne bi očekivala. Kako je od Querinijevih dospio čak u Pondone, daleko na sjeveru, i zašto je tu, a zna se da jest, tretiran kao neka vrsta roba, makar se robova i robovlasnika u Mlecima odavno nije sjećao niko osim prašnjavih dokumenata u sivim arhivskim kutijama, ostaje nam nepoznato. Moguće da je napravio kakav teži prijestup, možda pljačku ili ubojstvo, ali nešto sigurno jest, čim je bačen u okove, s jedinom povlasticom da i dalje može potkivati jaja, sigurno mu ostavljenom ne radi njega već radi onih koji su jaja slali na venecijanske tržnice i od toga ubirali siguran profit. Ne znamo ni dokad je to potrajalo i je li se opet desilo nešto pa Petra Bakrača nalazimo u samici stare barutane nasuprot Piccola torre, danas ruševine izvan gradića. Ako mu nisu oduzeli sitni alat, od bakrene cjevčice za isisavanje sadržaja jajeta pa do zumbe i kliješta svinutih u obliku rahitičnog slova N, mora da ih je, razmišljajući u ruševinama vlastite prošlosti, preturao po rukama kao što je fra Mato u Napulju istodobno prebirao drvene bobke krunice, jer se samica nalazila u podzemnom dijelu kule koji već desetljećima praktički nije služio ničemu; malo je bilo kovača koji su znali potkovati jaje, ali ni najvještiji to ne bi znali u mraku. Usput je svakodnevno teškim, okovanim koracima premjeravao svijet, svoj, koji se, eto, umjesto da se proširi do neslućenih razmjera, sveo na nekoliko četvornih metara ćelijske tmine. Piccola torre je, zapisano je u ljetopisu karmelićanskog samostana u Pondoneu, znatno oštećena, točnije gotovo potpuno srušena u zemljotresu što je u proljeće 1771. godine prodrmao gradić i okolinu, a osjetio se sve do Merana i Trenta.
Fra Mato se svakog svog dana provedenog u Napulju jednako pitao što se na kraju desilo s njegovim drugom Petrom, nadajući se, povremeno čak i vjerujući, da će ga, kad se vrati u rodni kraj, zateći uz kovačko grno i zamišljajući kako će mu, nakon što odloži čekić i zagrli ga, samo odmahnuti rukom na spomen njihovog zajedničkog putovanja. Jedne noći je, nakon što je gotovo cijeli slobodan dan odlučio provesti na predavanju iz astronomije, sanjao profesora Pietra di Martina dok priča o zvijezdama polijepljenim po stropu učionice od kojeg je bilo napravljeno noćno nebo, izglačano brižljivo kao da se spremilo za paradu. Jedna zlatasta zvijezda se, usred profesorove priče, odlijepila i, iako izrezana od malo debljeg kartona, pala točno pred fra Matine noge. U snu je sitnim brojkama zapisao datum na list na kojem je prethodnog dana bilježio latinske konjugacije i deklinacije, krveći sa samim sobom već i zbog pomisli na bapska vjerovanja vezana za zvijezde padalice; u pola pisanja je stao pa odmah nastavio, pomislivši da je to ionako samo zvijezda od papira, jedna od stotina zalijepljenih na učioničkoj tavanici, a onda se probudio sav okupan teškim i gadljivim tuberkuloznim znojem.
Nije prošlo mnogo, a Napulj je zauvijek ostavio za leđima i sretno se vratio u svoju čaršiju. Potrajalo je dugo, a posljednjih nekoliko dana mu je, već nakon što je, zajedno s nekim trgovcima, ušao u Tursku kod Imotskog, pitanje hoće li u Kreševu zateći Petra Bakrača bilo važno gotovo koliko i jesu li mu živi roditelji, brat fra Marijan i sestre. Kreševo je zatekao isto kakvim ga je i ostavio – kasaba puna opore glazbe kovačkih čekića i dima što od jutra do mraka suklja iz čađavih potleušica, onako izvijena u dolini pored Kreševčice, njemu ipak lijepa gotovo kao mlađak kad se tek pojavi usred noćne tmice – samo što, ispostavit će se, tamo više nije bilo njegovog druga Petra.
Za malo vremena, svega nekoliko godina, sušica će prisiliti fra Matu da iz zbrkanih misli neprimjetno istisne Petra. Sve ono što je slušao na napuljskim predavanjima iz kirurgije bilo je uzalud, a sarajevski hećimi i godinu dana stariji kolega fra Franjo Gracić, koji je još kao đak uvijek nešto petljao oko ljekobilja, samo su nemoćno širili ruke. Pokušali su, poslavši ga na župu u Posušje, i sa hercegovačkim propuhom te suhim zrakom, ali ni to, kao ni molitve pune ufanja njegovog brata fra Marijana, koji nimalo nije žalio odriješiti svoju biskupsku kesu s dukatima, nisu polučile baš ništa. Ispostavit će se da se smrt samo na neko vrijeme bila povukla na pričuvni položaj, ali je ustvari neprestano čekala u zasjedi, pa je fra Mato 1771., u 29. godini neveselog i tmurnog života spušten u rupu iskopanu u hladnoj crvenici na posuškoj Ričini, omeđenu pločama od miljevine i zatvorenu masivnim ravno odsječenim kamenom. S ovog svijeta je nestao kao prezreli maslačak na iznenadnom sjevercu, a grob su mu okrenuli suprotno od svih ostalih na groblju, prema župljanima, kojim je propovijedao s toliko žara da bi neko ko bi sve gledao sa strane ni pomislio ne bi da je već odavno shvatio kako mu lijeka nema i da je sve samo pitanje dana; bila bi grjehota, mislili su župljani, ne ostaviti ga tako mladog da im propovijeda i dalje, u smrti. Kasnije će u njegov grob biti položena i tijela njegove subraće fra Marka iz Kreševa i fra Ante iz Ljetovika, a s ovog svijeta nestat će svih onih što su ga se sjećali pa će mu i ime biti zaboravljeno. Samo će još poneka pobožna žena dolaziti pomoliti se ispred kamenog križa bez ijednog slova na njemu.
Tako je bilo sve do proljeća 2012., kada je jednog jutra mali žuti bager, nalik dječjoj igrački, stigao na Ričinu i za manje od sat vremena razgrnuo zemlju i kamenje oko groba. Zubi u fra Matinoj lubanji bili su tako sjajni da bi ih kakav zubar, da se nekim slučajem našao tu, možda ukrao i postavio u izlog svoje ordinacije, a kosti rasute kao kamenje s gornjeg vijenca Piccola torre na periferiji Pondonea, gdje se istog dana pojavio ogromni žuti bager, prava grdosija, nalik onim iz SF filmova. Za manje od sat vremena ruševine nekadašnje Male kule i okolnih zidina bile su zgrnute na gomilu, a kamioni su je prije mraka odvezli na mjesto koje niko nije zabilježio. Koliko sutra geometri će donijeti teodolit, pobiti metalno kolje i razmjeriti plac na kome će uskoro započeti gradnja velikog tržnog centra kompanije „Auchan“. Narednih godina i desetljeća niko od milijuna kupaca nikad neće ni pomisliti da je tu, ispod njihovih nogu, okrutno osuđen zbog ignoriranja sudbine, nalik vojniku na mrtvoj straži kojem smjena nikad nije stigla, ovosvjetski život nekad davno završio bezimeni mladić iz Bosne koji je želio postati najslavniji na svijetu.
1 potkovana jaja
2 „Storia del Medioevo“, Roma, anni XXXIV., numero 2-3, lato 37.
3 svi iz župe svete Katarine, Djevice i Mučenice
4 elčija (turc.) – izaslanik neke države, poslanik
5 Istina je sama po sebi
injenica
6 jaje za sreću, jaje srećonoša
7 potkivanje jaja