Čovjek koji je želio umrijeti na kućnom pragu

Putnicima na liniji Hamburg-Mostar izgledalo je kao da čuju odjek sitnih kapi proljetne kiše, iako su se one lijeno lijepile za krov autobusa, a ni pričljivi voditelj radio-emisije koju su slušali i oni koje nimalo nije zanimala ne bi im dozvolio da čuju gotovo ikakav zvuk izuzev njegovog glasa, iritantnog toliko da je izgledao kako je davno dao otkaz zdravom razumu.

Kišilo je i kad je Stipo Miloš zamolio vozača da mu stane na prevoju s kojeg je pucao pogled na Ramu. Iako tu nije bilo ni stanice ni naselja, pa se vozač nemalo začudio molbi, autobus je stao. Stipo se uljudno zahvalio i, nakon što je autobus nastavio put, mahnuo, mada unutra nije bilo nikoga koga bi poznavao. Zastao je kao da ne zna kuda bi, a onda prešao cestu, nastavio još dvadesetak koraka i mirno sjeo na klupu od jelovih trupaca, punu potpisa urezanih nožem, zbog čega je nalikovala prepariranoj kobrinoj koži. Oveći kofer stavio je pored sebe.

Ispred njega se prostirala udolina s jezerom u sredini. Dvadeset godina je prošlo otkako ga nije vidio i sad je izgubljeno gledao preda se. Misli koje su se vrzmale njegovom glavom bile su vijugave kao obale jezera i zamršene kao naizgled beskrajni šljivici razbacani po obzoru bez ikakvog reda.

– Jezero… – izustio je, dok je zrak gotovo panično jurio iz njegovih pluća. – Huhhh…

Gotovo je zaboravio i gdje je i kud je krenuo, mada to posljednje ni sam nije znao baš najbolje. Nekoliko posljednjih godina bilo je sušno pa je razina jezera bila niska, a ono nalikovalo na veliki poslužavnik po čijim su rubovima ležali skoreni ostaci salata svih mogućih zelenih nijansi i umaka čije bi se boje teško uklopile u uobičajeno nazivlje. Kad su, prije četrdesetak godina, potopili njegovo selo Proslap i mnoga druga, Stipo je bio mladić pun snage, koje bi mu preostalo i nakon što bi dan za danom provodio u napornim seoskim poslovima. Bilo mu je vrijeme za ženidbu i trebalo je odabrati jednu od stotina djevojaka iz svog i okolnih sela, neku iz poštene obitelji, marljivu, stasitu, čednu, a ako se usto zadesi još i lijepa, tim bolje. Pet sestara već se poudalo, a šesta je, nakon zle kobi sa nekim Zadrom iz Dobroše, koji se preko noći odlučio za drugu djevojku, odlučila stupiti u Družbu sestara Presvetog Srca Isusova u Crikvenici, u Hrvatskoj, kamo ju je pozvala daljnja rođaka, također zavjetovana u Družbi, čiji je otac je još prije odselio u Rijeku. Stipo je bio najmlađe i jedino muško dijete pa je, pošto nijedna od sestara nije tražila ni komadić zemlje i nevelikog gospodarstva, bio i dobra prilika, o čemu nisu zdvajale ni seoske žene koje su bile uvjerene da ih je dobri Bog poslao na ovaj svijet kako bi bile posrednice svim, muškim i ženskim, kandidatima za ženidbu i udaju.

Da će selo, točnije veći dio, možda biti potopljeno, mještani su saznali baš na dan kad se na mjesnom groblju obavljao blagoslov polja. Brkati fratar nekoliko puta se lecnuo videći kako neki od župljana čak ni pored grobova svojih najmilijih ne mare za Božju riječ kao inače, ali se u neko doba i sâm dosjetio da bi razlog tomu mogla biti vijest o izgradnji brane i jezera. Šuškalo se o tome već nekoliko godina, ali su oni bliski vlasti, često i sami nedovoljno upućeni u detalje, o svemu govorili kao o državnoj tajni, a narod je, u nedostatku pravih informacija, o svemu naglabao s nemirom koji je izvirao čak i kad bi se priča o potapanju doline zamotala u vječito prisutnu spremnost pojedinaca da se našale i sa krupnim stvarima koje su, rijetko pitajući njih same, grubo vajale njihove živote.

I Stipo je bio na groblju, uz grobove roditelja koji su, kao po nikom obznanjenom dogovoru, jedno za drugim, tiho i bez puno vidljivog žala za ovim svijetom, umrli prije samo malo više od godinu dana. Tu su bile i četiri sestre udane u Rami, a nisu došle ona udana u jablaničko selo Doljani i ona što se potpuno posvetila danonoćnoj molitvi Majci Utemeljiteljici Marije Krucifikse Kozulić, kako su službeno zvali osnivačicu Družbe, da joj kod Gospodina nekako zagovori blaženstvo i onosvjetski spas. Ni sâm nije mogao odoljeti da jednog od zetova koji je također bio tu priupita je li čuo to što svijet priča, na što je ovaj samo uzvrnuo glavom, ne rekavši ni riječ, a potom raširio ruke kao da na dlanove želi uhvatiti komadiće blagoslov što ga je fratar, teško se krećući između drvenih križeva, slao na njihovu stranu. Potom su, kako se fratar približavao, nastavili ponavljati bezbrojne Oslobodi nas, Gospodine, manje misleći na kugu, glad i rat, čega svakako ne bi trebalo biti, a više na glas koji se pronio među narodom, nastavljajući i nakon mise kružiti po grupicama koje su po obližnjim livadama razvezale bošče i ručale uz neubičajeno tihe razgovore.

Dolazio je Stipo i prije u rodni kraj, mada rijetko, pa je dobro znao kako jezero izgleda i sa Izlaza, kako je narod zvao predio na kojem je zaustavio autobus, a i sa mnogih okolnih brda. Nekako mu je izgledalo da će, i kad ode na onaj svijet, biti smješten negdje blizu jezera, jer je čitav radni vijek proveo uz hamburško jezero Alster, slično Ramskom samo po tome što se također radilo o vodenoj akumulaciji i ni po čemu više. Tišinu su narušavale sada već nešto rjeđe, ali krupnije kišne kapi i poneki uzdah koji se otimao bez pitanja, mada se Stipe ne bi ni pokušao pobuniti protiv njih; naprotiv, sa svakim uzdahom kao da je vraćao komadić samoga sebe iz vremena kad jezero pred njim još nije postojalo, mada je dobro znao da nikad ne može vratiti dovoljno da bi u bilo kojem smislu opet bio onaj nekadašnji.

Ipak se s nekim čudnim mirom sjećao svega bivšeg: žena i djevojaka u crvenim ćurdijama i bijelim vunenim čarapama, mlinova na potoku Prosjek, bučnog izvora Krupić, koševine i oranja na Vrtlima, Zanuši, Derezniku i drugim livadama i njivama, čuvanja ovaca sa nekom od sestara, dok je još bio dijete, na Krčmarevcu, Jarišću i Medvidnjaku, kratkih zavjetnih hodočašća na usamljeni grob pod Nešnicom, konjanika isklesanog na odavno prevaljenom stećku kod Žilića kuća, a na to su se nadovezivale priče o velikoj kuli na Kulini, koju, doduše, niko nije zapamtio, o nekom davnom naletu kuge, koja se sada spominjala samo u legendama i pri blagoslovu polja, te o dječjim grobovima razbacanim oko puta na Radeljevcu.

Kad se glasina o potapanju sela pretvorila u naredbu, koju je mještanima jedne večeri, u školskoj učionici, na skupu Saveza socijalističkog radnog naroda, nosajući petrolejku pored crveno označenih granica budućeg jezera na karti općine Prozor, pročitao Stevo Glavonja iz općinskog komiteta, svi su već znali da je gotovo i da će prašinom sjete morati pokriti njive i oranice, kuće i hambare, da će orljavu seoskih potoka nakon obilne kiše zauvijek morati zaboraviti, a također i grobove svojih najmilijih. Istina, neki su iskopali ostatke neprepoznatljivih tjelesa i prenijeli ih na druga groblja, a kad je, koju godinu kasnije, voda puštena u kilometarsku rupu zagrađenu branom, povremeno bi se na površini pojavila badža odlijepljena s krova neke od potopljenih kuća, suhi ispucali križ, pa čak i jedan mlinski badanj, mada bi takve stvari, po zakonima fizike, puno prije trebale ostati na dnu, zakopane u mulju koji će zauvijek zatrpati uspomene.

Stipo nije mogao podnijeti da se prekopava očev i majčin grob. Plašio se da će ih zateći još neraspadnute, napola ljude, napola aveti, a ipak je njihova krv; neka ih, on ionako odlazi u svijet. Sestre su plakale kad im je to saopćio, ali je odluka bila definitivna: kad ne može u svom Proslapu, svejedno mu je gdje će biti. Najprije je otišao u Austriju, kod rođaka koji je, da bi izbjegao služenje vojnog roka u vojsci koja je krajem rata, uz ostale, pobila i mnoge fratre na Šćitu, ilegalno prešao jugoslavensku granicu i više se nije mislio vraćati. Kod rođaka se Stipo nije zadržao ni godinu dana; kao da mu je, nakoh potapanja sela, koje mu je sličilo na mutnu predodžbu biblijske apokalipse iz neke davne nedjeljne propovijedi, odjednom nestalo snage, a život sjekača austrijskih jelika i bukava nije bio nimalo lak. Na naknadu koju mu je vlast dodijelila u zamjenu za potopljeno domaćinstvo nije ni čekao, potpisavši da je isplate sestrama, a on će, ako mu kad ustreba, mada je bio siguran da neće, već doći po svoj dio. Nije čekao ni puštanje vode, ne želeći gledati kako pod mutnim valovima nestaje čitav život i ne misleći da će ikad poželjeti vidjeti u što su se pretvorili njegova mladost i ambicije seoskog domaćina.

Iz austrijskih šuma prebacio se na hamburške dokove. Obavljao je poslove najprostijeg fizičkog radnika, bez posebno propisanih obveza i zadaća, ali je život bio zeru zanimljiviji, a napor zeru manji od onog u austrijskim šumama. Prvi put je u rodni kraj stigao tek jedanaeste godine svog dobrovoljnog prognaničkog života, i to ne bi li nekako pokušao ubiti san koji je sanjao barem jednom tjedno; u tom snu je najprije bio sretan, jer je, nekim čudnim slučajem, dobio mnogo livada i njiva oko svog sela, a onda je san mijenjao predznak, jer bi se odjednom sa svih strana pojavljivala voda, ogromna blatnjava voda. Iz vode su izlijetale životinjske strvine, kuće s napuklim zidovima, mlinska kola, drljače i razdrndane volovske zaprege, a primicali su mu se ludom brzinom. Pokušao bi bježati, ali izlaza nije bilo. Kad bi ga zapljusnuli jaki naleti vode, a po glavi počeli padati predmeti koje nije stizao ni vidjeti, budio bi se sav smožden.

Neka Vasilica Viţul, Vlahinja iz Negotinske krajine, mudra i staložena žena, za koju se među jugoslavenskim radnicima u Hamburgu pričalo da je savršena tumačica snova, rekla mu je da mora otputovati i vidjeti neko jezero koje „nije dao Bog“ te se tri dana zaredom u svitanje i sumrak napiti vode iz njega pa će mȍra nestati. Kad je rekao da će učiniti sve što kaže, pogledala ga je kao nekog kome je liječnik napokon postavio pravu dijagnozu i već unaprijed ga smatra izliječenim.

Slika koju je tada vidio odavde gdje danas sjedi bila je strašna. Svako normalan bi, doduše, uživao gledajući pred sobom mirno jezero. Bilo je, kao i sad, proljeće, ali su se, uslijed zakašnjelih padalina, po planinskim visovima i dalje vidjele krpe snjega, a dolje, ispod, po bezbrojnim brdima oko jezera, šuma je već bila ozelenjela, u nekim šljivicima su se jasno vidjeli krugovi prekopane zemlje oko stabala, na put u planinu već su odlazila stada i život je, po svemu, otvorio još jednu stranicu. Stipi je sve bilo uzalud: tamo gdje je nekad ležalo njegovo selo, njegova kuća, sada je ležala samo plava vodena prostirka koju je bilo nemoguće maknuti. Noge su mu se tada oduzele i ni sam ne zna kako je – a trebalo mu je trostruko vremena – strmom terasastom stazom došao do kuće sestre Ruže, udane za Markana Ljubića u Varvari.

Sestra se iznenadila kad ga je vidjela, budući da se čvrsto zarekao kako nikad neće doći. Pomislila je i da je došao po svoj dio novca od naknade, a petero sitne djece i Markan, koji je volio popiti, davno su ga pozobali. Još teže je na nju djelovao njegov muk kad ga je krenula zagrliti, jer joj je izgledalo da se, težak i izgubljenog pogleda, više naslonio na nju, onako krhku i izmučenu bespoštednim seoskim poslovima, nego što je prihvatio zagrljaj. Kad iz njegovih usta ni nakon što su se razdvojili nije izlazila ni riječ, pomislila je da se u tom dalekom stranom svijetu Stipi desila neka strašna nezgoda i da je onijemio, pa se rasplakala kako nije još od majčine sahrane. Svalio se na kamenu ploču ispred ulaza i nastavio šutjeti, a kad se Ruža gotovo ujecala, kao i nekoliko njene mlađe djece, odjednom se pribrao, ustao, bacio pogled uokolo i rekao joj da ne brine, da je sve u redu.

Ni njoj ni ikome drugom, a narednih dana obišao je i ostale sestre koje su živjele u Rami, nije rekao da mu je dolazak preporučila Vasilica Viţul. Nikome nije donio ni poklone, ali je sestre i djecu prilično izdašno darovao njemačkim markama, koje bi dvaput prebrojio prije nego ih dadne. Više vremena nego sa rodbinom provodio je uz jezero, obilazeći ga kao da traži neki svima skriveni tajni prolaz do svog sela i kuće, ali je vodu dodirnuo samo popivši tri jutra i večeri, podalje od ijednog naselja i kad ga niko ne vidi, po škrt gutljaj jezera, nakon čega mu se u trbuhu sve prevrtalo kao da je svjesno morao popiti otrov, a ne bistru i čistu vodu. Od proslapskog dijela jezera odmaknuo bi se brže nego što bi došao, osjećajući se kao pitoma ptica koja je nekad napravila sebi gnijezdo, ali se u njemu nastanila neka bezobzirna ptičurina koja, kad je građeno, nije donijela ni slamke.

Niko se nije usudio pitati ga, onako namrgođenog, ni otkud to da je došao ni dokad kani ostati. Veći dio vremena provedenog sa sestrama i zetovima šutio je, a pričao samo kad bi ga pitali, i tad onoliko i o onome koliko i što je smatrao da se može reći a da se ne kaže gotovo ništa. Petog jutra je, nakon što se kod svih sestara izredao na konaku, pa je ponovno prenoćio kod Ruže, bez ijedne riječi spremio ono malo stvari, na sestrin upit odgovorio da će „valjda opet doći“, pozdravio se i otišao.

Ni sam ne zna zašto je kasnije opet dolazio, ali mu je svaki novi dolazak izgledao kao obnavljanje poraza za koji nije bio kriv, mada je krivicu ipak osjećao. Mjesec dana nakon prvog povratka posjetio je Vasilicu Viţul. Iako je došao nenajavljeno, izgledalo mu je kao da je u trenutku kada je ušao čekala baš njega. Znala je da je izliječen. Poveću svotu novca koji joj je donio odbila je.

– I ja nečim moram zaslužiti raj – mirno mu je rekla, odmičući njegovu ruku s novcem.

– Mrzim ga! – uzvratio je Stipo. – Mrzim tu poganu vodurinu!

Vasilica se blago nasmiješila, načas pogledom iznad naočala zaplesala po njegovom licu, potapšala ga čvrsto, muški, po ramenu i otpremila iz svoje ordinacije koja je ponajviše nalikovala muzejskoj postavci sa eksponatima kojih su se svi sjećali iz nekih maglovitih priča, a malo ko iz života.

*****

Kad je ustao sa klupe, već je padao sumrak. Kiša je i dalje zveckala svojim sitnim praporcima, a jezero lagano tamnilo, kao da nečujno tone u samo sebe. Toranj šćitske crkve je, bacajući preda se aureolu svog i okolnih svjetala, sve dublje uranjao u vodenu crtu. Stipo je zastao na pola puta do prvih kuća u Varvari, spazivši u polumraku da kameni grebeni na mjestu gdje se jezero naglo proširuje nalikuju dvama rogatim jelenima koji će se svakog časa poljubiti i zauvijek ostati svezani mokrinom jelenskih usana. Ruža ovaj put nije plakala, a brata je dočekala sa malo jedva izgovorenih riječi; rijetko se javljao pa ni ona ni sestre nikad nisu bile sasvim sigurne ni je li uopće živ. Sa Markanom je popio čašu ramske šljive, djeci se čak i nasmiješio, a onda je, pod izgovorom da je pokisao i umoran, otišao na spavanje. Iako ga je poželjela, Ruža gotovo da je odahnula kad su se vrata zatvorila za njim; unatoč tolikim godinama, kao da nisu imali prave teme za priču, jer se Stipo na spomen nekadašnjih vremena mrštio, kao da onom ko je prije toliko desetljeća naredio izgradnju brane prijeti osvetom, a o onom što se ticalo njegovog života i dalje je odgovarao škrto.

Sutradan je, nakon jutarnje kave i još dviju čašica šljive s Markanom, zamolio da mu telefonom poruče taksi. Ruža je, iako ništa nije rekao, bila sigurna da ide obići ostale sestre. Predvečer su ga, međutim, dovezla policijska kola. Bio je izgreban i poderanog rukava na kaputu pa je Ruža u prvi mah pomislila da se s nekim potukao.

– Gospođo, rekao je da vam je brat i da je trenutno kod vas – procijedio je mladi čovjek u civilu, predstavivši se kao inspektor Brizar. Nakon što je Ruža potvrdila, nastavio je:

– Ne znam kakav je vaš odnos, koliko ste bliski ili niste i imate li utjecaja, ali, ako možete, pripazite malo na njega. Ima stvari s kojima se ne valja igrati.

Ispričao joj je kako je čuvar vidio da se neki čovjek spustio duboko ispod brane. Iako je to službeno zabranjeno, čuvari ponekad zažmire, pogotovo kad u bezdan pod branom krenu mladi željni adrenalina, no kad Stipo ni nakon dva sata provedena dolje nije izlazio, čuvar je izašao na branu i u neko doba ga spazio kako zaviruje u zakutke na samom dnu, gdje se beton vezao sa kamenom. Pokušao ga je dozvati, ali se činilo da se čovjek ne želi odazvati, pa se i sam spustio dvadesetak metara. Taman kad se čuvar utvrdio u pomisli da je gluh, Stipe je krenuo prema njemu, užurbano, iako je djelovao pomalo obesnažen od veranja oštrim kamenjem. Odmah se moglo vidjeti da je zbog nečega vrlo ljut pa se čuvar, također čovjek pred mirovinom, našao u neprilici.

– ‘Oću, ja ću je minirati da znaš! Kuću ‘oću, svoju kuću! – derao se kao pomahnitao. Na čuvara umalo nije nasrnuo, kao da mu se u njegovom liku ukazao Stevo Glavonja iz komiteta, pa ga je jedva smirio, uzmičući i govoreći kako bi i on volio da je neko sruši, a onda je utrčao u čuvarsku kućicu, zaključao se, iako je Stipo sad samo stajao na brani, i nazvao policiju.

Sad je, kao kad je došao prvi put, sjedio ispred kuće, samo ne na kamenu koji je nestao ko zna kad, nego na ukrasnim betonskim pločama postavljenim u međuvremenu. Djelovao je skrušeno, ali i dalje odsutno i pomalo slomljeno.

– Ne znam ima li kakvih psihičkih problema, a ako i nema, pripazite malo, molim vas, a i mi ćemo – ponovio je inspektor Brizar. – Proljeće zna biti gadno, u ovo doba desi nam se svakakvih slučajeva.

Nakon što je odbio rakiju, digao je ruku na pozdrav, ušao u kola i policajcu, koji nije ni izlazio, dao znak da krenu.

Za večerom su svi osim Markana pomalo izbjegavali Stipu, a čak i on je, spazivši Stipin ledeni pogled, odustao ispričati do kraja neku lokalnu šalu u kojoj se spominjalo rušenje brane.

Jutro je osvanulo puno pritajene varljivosti; čovjek bi pomislio da treba samo raširiti ruke, reći „Hop!“, skočiti i poletjeti. I Stipo je bio neuobičajeno pričljiv, a oko podneva je opet rekao da mu pozovu taksi. Kad ga je Ruže upitno pogledala, nasmiješio se osmijehom djeteta uhvaćenog u sitnoj krađi i kazao da neće na branu, da je to jučer od njega bilo budalasto, i da sada ode „obići rodbinu“.

– Odavno ih nisam vidio, sve sam ih poželio – rekao je.

Pozdravio se i odviše srdačno, pa se Ruža, videći ga ornog, usudila zapitati kad da ga ponovno očekuju i hoće li nositi kofer, na što je, i dalje nasmiješen, pomalo zagonetno odgovorio da će još vidjeti.

Ostatak priče narod je prepričavao još iste večeri. Stipo je taksijem došao do ceste kojom se skreće za proslapske zaseoke koji su ostali izvan jezera, platio, pa se pješice uputio ka jezeru. U rukama je čvrsto stezao buket cvijeća. Usput je otpozdravio onima koji su ga pozdravili, a na obali je zatekao petnaestogodišnjeg Matu Faletara koji je na čamac u bojama hrvatske zastave taman bio zalijepio slova R, E i T.

– Faljen Isus, momak! Čiji si ‘no ti?

– Uvijek bio faljen… Praneše Faletara… – odgovori dečko i sam se pitajući ko je čovjek koji je došao u dno sela, a on ga ne poznaje.

– A bi li me malo provozao po jezeru? Dobro bi’ ti platio…

– Pa ne znam, počeo sam ovo… Htio zalijepiti slova… – pokazao je Mato zbunjeno na samoljepljiva slova U, R i N.

– Pedeset maraka? Stotinu? – upitao je neznanac i mašio se za lisnicu.

– Ma… Nije problem, ne treba toliko… – opet se zbunio Mato. – Samo da ovo malo… – prešao je rukama preko zalijepljenih slova. – Da se ne odlijepe… Evo, možete…

Neznanac je ušao u čamac i pokazao naprijed. Mato je veslao najprije polako, a onda sve jače.

– A di želite da vas vozim? – pogledao je upitno neznanca, a ovaj je, glave oborene na prsa, zavaljen na naslon čamca, samo rukom pokazao naprijed. Nakon nekoliko minuta digao je ruku, dajući time znak veslaču da stane.

– Vidiš… Kako ‘no reče? Frano?

– Mato.

– E, Mato, ‘vako: ovdi, ispod nas, nekad je bila moja kuća. Sigurno su ti stariji pričali da…

– Jesu, jesu, znam – sigurnim glasom je odgovorio Mato, čudeći se u sebi što neznanac drhti iako uopće nije bilo hladno.

– Evo tebi… – gurnu mu je u ruku plavkastu novčanicu i vrati lisnicu u džep pa je opet izvadi – … ma evo tebi sve. I budi dobar momak!

Dok je Mato u lijevoj ruci čvrsto držao novčanicu i lisnicu, čudeći se iznenadnoj, a, po svemu sudeći, dobroj zaradi, neznanac se popeo na rub čamca, još jednom ga pogledao kao da bi mu rekao svašta, ali se to što bi rekao ionako podrazumijeva, i potom samo skliznuo u vodu.

Mato je sada, opet se čudeći, gledao u male valove koji su pojavili nakon što je neznanac nestao ispod površine. Možda se vidio i poneki trzaj, ali bi dječak u takvom stanju, odrvenjen i izvan sebe, teško reagirao na bilo što. Ipak se nakon nekoliko minuta, videći da se površina vode potpuno smirila, mašio vesla i snagom za koju dotad nije ni znao da je ima, zaveslao ka obali. I prije nego što je iskočio u izgrebano stvrdnuto blato, počeo je vikati, ne prestajući ni sekunde:

– Ljudi, eeej, ljudi, utopi se čovjek! Skoči sa čamca i nestade… Potonu! Eeeej, ljudi, ima li koga…

Uskoro se na obali sakupilo prilično mještana, a kad je Mato, potpuno izgubljen i odjednom umoran kao da je veslao kilometrima i satima, opisao neznanca, stariji ljudi shvatiše da se radi o Stipi Milošu.

S mrakom je stigao i jak proljetni pljusak. Grmjelo je, iako je cijelog dana bilo vedro, a jedina munja – kleli su se kasnije Proslapljani – pogodila je jezero upravo iznad dijela sela koji je desetljećima prije potopljen, rasparavši ga u hipu na dva dijela, odbila se o površinu i s hukom se povratila nazad u nebo. Neki kažu da su kroz svjetlost munje na dnu jezera vidjeli Stipu Miloša kako, s izrazom lica hodočasnika kojeg je papa neposredno prije toga mimo protokola dotaknuo po kosi, sjedi na kućnom pragu, dok su mu iz ramena rasla krila od svilenkastog paperja.

 

Milo Jukić 11. 11. 2014.