Životi Henrika i Konrada sudbinski su se isprepleli još kada im je obojici bilo deset godina. Iz dva različita kraja s istoka Habsburškoga carstva našli su se u bečkom vojnom zavodu, krevet do kreveta u spavaonici internata u koji su poslani da postanu vojnici.
Oni su glavni likovi briljantnog kratko romana “Kad svijeće dogore”, jedne u svakom pogledu savršeno oblikovane i uređene dragocjene knjižice kakvu ju je ponovo pred hrvatsko čitateljstvo, u majstorskom prijevodu Jadranke Damjanov, početkom ovog proljeća iznijela izdavačka kuća OceanMore. (Ranija izdanja istog prijevoda objavila su ranije dva druga zagrebačka nakladnika, Fidas 2003. i Mirakul 2009.)
Autor je Sándor Márai, veliki mađarski pisac rođen 1900. u tada mađarskom gradu Kassa, današnjim slovačkim Košicama. Kao protivnik komunističkog režima Mađarsku je napustio 1948, a od 1956. do 1990. objavljivanje njegovih djela bilo je zabranjeno. Ponovno otkrivanje i vrednovanje njegovog opusa kao dragocjenosti mađarske i svjetske literature, koje se dogodilo tek 1990-ih godina, Márai nije doživio. Metkom u glavu okončao je vlastiti život 1989. godine u San Diegu.
Najveći dio romana zbiva se u jednoj noći 1940. godine kada se dvojica prijatelja nakon 41 godine ponovno susreću, već kao dva starca koja jedan drugome polažu životne račune.
Baš kad sam pročitao knjigu, sustigla me vijest o smrti još jednog glazbenog velikana, Valtera Dešpalja. I zato s dvostrukom namjerom pred vas donosim probranih nekoliko rečenica iz Máraijevog romana: da vam dočaram i da vas ne mimoiđe genijalnost njegova jezikam u da oplačem i ispratim predragog Valtera Dešpalja, genija upravo one i onakve glazbe kako je u nekoliko briljantnih pasusa u romanu “Kad svijeće dogore” opisuje i tumači Sándor Márai.
Glazba je, naime, bila jedna od rijetkih stvari u kojima su se Henrik i Konrad razlikovali. Pokazat će se u njihovim životima ta razlika još sudbonosnijom nego što je bilo njihovo različito klasno porijeklo. Evo kako je to počelo…
“U zavodu o glazbi nisu govorili ni odgojitelji ni đaci, više su je podnosili ili je opraštali, kao neku vrstu mladenačke ludosti…
Ali je Henrik već ponekad slutio da glazba i nije tako bezopasna strast. U zavodu, naravno, nisu trpjeli tu glazbenu pobunu. U obrazovanje je spadalo poznavanje pojma glazbe, ali više u općem smislu. O glazbi se samo znalo da su potrebne limene trube i da je na čelu orkestra kapelnik koji svoj srebrni štap ponekad diže uvis. Iza glazbenika mali poni vuče bubanj. Ta je glazba bila glasna i pravilna, dovodila je u red vojničke korake, mamila je na ulice građansko stanovništvo i bila je nezaobilazna pri svakoj paradi. Čovjek hoda odlučnije ako čuje glazbu, to je bilo sve. Glazba bi znala biti i šaljiva, ponekad častohlepna i svečana. Ali, zapravo, nitko nije mario za nju.”
Ne razlikuje se mnogo, ili zapravo nimalo čitav današnji svijet od austrougarske vojne škole kada je glazba u pitanju, jer za tajanstvenu, moćnu i veliku umjetničku glazbu zapravo ne mari i sve su mu nepotrebniji ljudi koji je doživljavaju, a glazbenici poput Valtera Dešpalja cjelokupnim svojim životima rekreiraju, onako kako ju je doživljavao već od djetinjstva jedan od dvojice prijatelja.
“Konrad bi uvijek problijedio kad bi čuo glazbu. Svaka vrsta glazbe, i ona najjednostavnija, dotaknula bi ga tako izravno, kao neki tjelesni udar. Problijedio bi i usne bi mu zadrhtale. Glazba bi mu govorila nešto što drugi nisu razumjeli. Melodije vjerojatno nisu dotaknule njegov razum. Stega u kojoj je živio i bio odgajan, pomoću koje je sebi stjecao rang u društvu, a koju je svojevoljno prihvatio kao što vjernik prihvaća kaznu i pokoru, u tim bi trenucima popustila, baš kao da mu u tijelu popušta grčevit i ukočen stav, kao kad na paradama zapovjede ‘voljno!’ nakon dugih, zamornih vježbi. Ali usne su mu drhtale kao da hoće nešto reći. U takvim je prilikama zaboravljao gdje je, oči su mu se smješkale, gledao je u zrak, nije primjećivao svoju okolinu, nadređene, drugove, lijepe dame, ni kazališnu publiku. Glazbu bi slušao cijelim tijelom, kao žedan, poput osuđenika u zatvoru koji osluškuje bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi. Kad bi mu u takvim prilikama govorili, ne bi ništa čuo. Glazba bi rastvarala svijet oko njega, na čas bi promijenila dogovorene zakone i u takvim trenucima Konrad više nije bio vojnik.”
U Máraijevom romanu ima još jedna kratka epizoda koja spada među najljepše i najistinitije riječi o glazbi ikada ispisane u svjetkskoj književnosti. Riječ je, naravno, o umjetničkoj istini, kako književnoj, tako glazbenoj, o umjetnosti od čijeg zvuka “kao da sve što su ljudska srca zakopala, sve ono što je tromo i ustajalo počinje živjeti”, o umjetnosti u kojoj je jedna Chopinova skladba povod “da se u svijetu oslobode snage koje će pokrenuti i dići u zrak sve što ljudski poredak tako brižno skriva”, u kojoj “kao da u oluji i jurnjavi glazba iznad svijeta pokreće vatrenu kočiju s legendarnih vrancima”, a oni što “ukočenih tijela, uspravni, napeti i nagnuti malo unatrag” sviraju “svojim čvrstim rukama zauzdavaju razularene snage”.
Nakon takve jedne seanse, Henrikov otac, gardijski časnik, sinu je o njegovom prijatelju rekao: “Konrad nikad neće biti pravi vojnik.”
“Zašto?”, upita ga sin?
“Jer je čovjek drukčijeg kova.”
Iz svijeta koji, zapravo, za takvu glazbu ne mari, Valter Dešpalj se povukao u tišini, u tišinu. Umjesto nabrajanja njegovih silnih dostignuća, blistavih vrhunaca svjetske karijere velikog violončelista i pedagoga, o Valteru Dešpalju mnogo istinitije i prikladnije u trenutku zahvale i oproštaja govore rečenice o glazbi i glazbenicima iz romana Sándora Máraija.
Čitava je obitelj Dešpalj bila drukčijeg kova. Imali smo neizmjernu sreću i blagoslov biti njihovi suvremenici, slušati i doživljavati čitavim tijelom i bićem glazbu kojoj su služili. Valterova je svijeća dogorila, ali nebeske vatrene kočije i dalje tutnje pod prstima brojnih njegovih genijalnih učenika. Osuđeni na svijet kakav jest, osluškujemo njihovu glazbu kao “bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi”. I premda znamo da tu vijest dočekati nećemo, sama slutnja te slobode i njeni glasnici čine ovaj svijet podnošljivijim, a život smislenijim i vrednijim življenja.
Čovjek drukčijeg kova
Uz odlazak maestra Valtera Dešpalja
Životi Henrika i Konrada sudbinski su se isprepleli još kada im je obojici bilo deset godina. Iz dva različita kraja s istoka Habsburškoga carstva našli su se u bečkom vojnom zavodu, krevet do kreveta u spavaonici internata u koji su poslani da postanu vojnici.
Oni su glavni likovi briljantnog kratko romana “Kad svijeće dogore”, jedne u svakom pogledu savršeno oblikovane i uređene dragocjene knjižice kakvu ju je ponovo pred hrvatsko čitateljstvo, u majstorskom prijevodu Jadranke Damjanov, početkom ovog proljeća iznijela izdavačka kuća OceanMore. (Ranija izdanja istog prijevoda objavila su ranije dva druga zagrebačka nakladnika, Fidas 2003. i Mirakul 2009.)
Autor je Sándor Márai, veliki mađarski pisac rođen 1900. u tada mađarskom gradu Kassa, današnjim slovačkim Košicama. Kao protivnik komunističkog režima Mađarsku je napustio 1948, a od 1956. do 1990. objavljivanje njegovih djela bilo je zabranjeno. Ponovno otkrivanje i vrednovanje njegovog opusa kao dragocjenosti mađarske i svjetske literature, koje se dogodilo tek 1990-ih godina, Márai nije doživio. Metkom u glavu okončao je vlastiti život 1989. godine u San Diegu.
Najveći dio romana zbiva se u jednoj noći 1940. godine kada se dvojica prijatelja nakon 41 godine ponovno susreću, već kao dva starca koja jedan drugome polažu životne račune.
Baš kad sam pročitao knjigu, sustigla me vijest o smrti još jednog glazbenog velikana, Valtera Dešpalja. I zato s dvostrukom namjerom pred vas donosim probranih nekoliko rečenica iz Máraijevog romana: da vam dočaram i da vas ne mimoiđe genijalnost njegova jezikam u da oplačem i ispratim predragog Valtera Dešpalja, genija upravo one i onakve glazbe kako je u nekoliko briljantnih pasusa u romanu “Kad svijeće dogore” opisuje i tumači Sándor Márai.
Glazba je, naime, bila jedna od rijetkih stvari u kojima su se Henrik i Konrad razlikovali. Pokazat će se u njihovim životima ta razlika još sudbonosnijom nego što je bilo njihovo različito klasno porijeklo. Evo kako je to počelo…
“U zavodu o glazbi nisu govorili ni odgojitelji ni đaci, više su je podnosili ili je opraštali, kao neku vrstu mladenačke ludosti…
Ali je Henrik već ponekad slutio da glazba i nije tako bezopasna strast. U zavodu, naravno, nisu trpjeli tu glazbenu pobunu. U obrazovanje je spadalo poznavanje pojma glazbe, ali više u općem smislu. O glazbi se samo znalo da su potrebne limene trube i da je na čelu orkestra kapelnik koji svoj srebrni štap ponekad diže uvis. Iza glazbenika mali poni vuče bubanj. Ta je glazba bila glasna i pravilna, dovodila je u red vojničke korake, mamila je na ulice građansko stanovništvo i bila je nezaobilazna pri svakoj paradi. Čovjek hoda odlučnije ako čuje glazbu, to je bilo sve. Glazba bi znala biti i šaljiva, ponekad častohlepna i svečana. Ali, zapravo, nitko nije mario za nju.”
Ne razlikuje se mnogo, ili zapravo nimalo čitav današnji svijet od austrougarske vojne škole kada je glazba u pitanju, jer za tajanstvenu, moćnu i veliku umjetničku glazbu zapravo ne mari i sve su mu nepotrebniji ljudi koji je doživljavaju, a glazbenici poput Valtera Dešpalja cjelokupnim svojim životima rekreiraju, onako kako ju je doživljavao već od djetinjstva jedan od dvojice prijatelja.
“Konrad bi uvijek problijedio kad bi čuo glazbu. Svaka vrsta glazbe, i ona najjednostavnija, dotaknula bi ga tako izravno, kao neki tjelesni udar. Problijedio bi i usne bi mu zadrhtale. Glazba bi mu govorila nešto što drugi nisu razumjeli. Melodije vjerojatno nisu dotaknule njegov razum. Stega u kojoj je živio i bio odgajan, pomoću koje je sebi stjecao rang u društvu, a koju je svojevoljno prihvatio kao što vjernik prihvaća kaznu i pokoru, u tim bi trenucima popustila, baš kao da mu u tijelu popušta grčevit i ukočen stav, kao kad na paradama zapovjede ‘voljno!’ nakon dugih, zamornih vježbi. Ali usne su mu drhtale kao da hoće nešto reći. U takvim je prilikama zaboravljao gdje je, oči su mu se smješkale, gledao je u zrak, nije primjećivao svoju okolinu, nadređene, drugove, lijepe dame, ni kazališnu publiku. Glazbu bi slušao cijelim tijelom, kao žedan, poput osuđenika u zatvoru koji osluškuje bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi. Kad bi mu u takvim prilikama govorili, ne bi ništa čuo. Glazba bi rastvarala svijet oko njega, na čas bi promijenila dogovorene zakone i u takvim trenucima Konrad više nije bio vojnik.”
U Máraijevom romanu ima još jedna kratka epizoda koja spada među najljepše i najistinitije riječi o glazbi ikada ispisane u svjetkskoj književnosti. Riječ je, naravno, o umjetničkoj istini, kako književnoj, tako glazbenoj, o umjetnosti od čijeg zvuka “kao da sve što su ljudska srca zakopala, sve ono što je tromo i ustajalo počinje živjeti”, o umjetnosti u kojoj je jedna Chopinova skladba povod “da se u svijetu oslobode snage koje će pokrenuti i dići u zrak sve što ljudski poredak tako brižno skriva”, u kojoj “kao da u oluji i jurnjavi glazba iznad svijeta pokreće vatrenu kočiju s legendarnih vrancima”, a oni što “ukočenih tijela, uspravni, napeti i nagnuti malo unatrag” sviraju “svojim čvrstim rukama zauzdavaju razularene snage”.
Nakon takve jedne seanse, Henrikov otac, gardijski časnik, sinu je o njegovom prijatelju rekao: “Konrad nikad neće biti pravi vojnik.”
“Zašto?”, upita ga sin?
“Jer je čovjek drukčijeg kova.”
Iz svijeta koji, zapravo, za takvu glazbu ne mari, Valter Dešpalj se povukao u tišini, u tišinu. Umjesto nabrajanja njegovih silnih dostignuća, blistavih vrhunaca svjetske karijere velikog violončelista i pedagoga, o Valteru Dešpalju mnogo istinitije i prikladnije u trenutku zahvale i oproštaja govore rečenice o glazbi i glazbenicima iz romana Sándora Máraija.
Čitava je obitelj Dešpalj bila drukčijeg kova. Imali smo neizmjernu sreću i blagoslov biti njihovi suvremenici, slušati i doživljavati čitavim tijelom i bićem glazbu kojoj su služili. Valterova je svijeća dogorila, ali nebeske vatrene kočije i dalje tutnje pod prstima brojnih njegovih genijalnih učenika. Osuđeni na svijet kakav jest, osluškujemo njihovu glazbu kao “bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi”. I premda znamo da tu vijest dočekati nećemo, sama slutnja te slobode i njeni glasnici čine ovaj svijet podnošljivijim, a život smislenijim i vrednijim življenja.