Čovek u plamenu

PROLOG
BLACK ROCK CITY, NEVADA
Pyro Rhino se zakašlje nekoliko puta pre nego što se tromo otisne niz prašnjav pustinjski put. Dok polako dobija na brzini, moćna grdosija od metala upija preostale zrake zalazećeg sunca i svojim zlatnim odrazom šara kombije, šatore i RV-je načičkane između ulica prosečenih u obliku savršenog amfiteatra. Sa svih strana ovog privremenog naselja koje kao oaza posle kiše osvane na jalovom indijanskom tlu pojavljuju se pustinjski ljudi zaštićeni od elemenata maramama, maskama, šeširima i naočalima, i obasjani veselim neonskim svetlima kreću za njim.
Kada stigne do Esplanade, srca Black Rock City-ja, Rhino na trenutak zastane, lenjo podigne svoj mehanički rog i iz njega ispali vatreni pozdrav u pravcu ogromnog Čoveka od bambusa koji ponosno stoji u centru Playe.  Oko nosoroga vatrenog daha nastaje opšta graja i veselje. Kao privučen iskrom u dubokoj tami, iz sutona izranja neonski šareni Kraken i priključuje se masi koja počinje da pulsira u house ritmu koji se prosipa iz njegovih pipaka.
Ubrzo im se pridruži i veliki ružičasti jednorog koji bezbrižno klima glavom dok se oko njega okuplja jato fluorescentnih meduza i ova fantastična menažerija kreće dalje. Pustinjski ljudi nadolaze sa svih strana na krilima muzike, blještavim biciklima i u mutant vozilima, kao more koje pod zvezdanim prekrivačem u nezadrživim talasima nadire prema nemom Čoveku. Za njima kao hridine razbacane po Playi ostaju sjajne umetničke instalacije i bajkolike građevine, dok se bezpregledna masa u širokom krugu primiruje oko Čoveka u velikom iščekivanju.
Odjednom, bez ikakve najave, iz Čovekove glave izleće jedan usamljeni spermatozid i kao raketa probija široko pustinjsko nebo. Nekoliko trenutaka kasnije, kad repić počne da tinja, za njim u velikom vatrometu eruptira stotine drugih i drvena grdosija od Čoveka polako podiže ruke pred vatrenim jezicima koji počinju da ga oblizuju.
Dok Čoveka proždire podivljali plamen, hiljade učesnika se veseli i skače oko moćne vatre koja kao nemi svedok utiskuje njihove razigrane sene u duboki mrak Crne stene. U gomili vidimo jednog momka sa Fedora šeširom koji skače i igra u nekom njegovom, nemom ritmu, duboko uzemljen u svom letu. Kada užareni Čovek počne da se raspada, naš momak sa Fedorom pada na kolena i kao ranjena životinja ispušta bolni krik koji se brzo izgubi u oblaku uskovitlanog pepela i pustinjske prašine.
Grgur Strujić 27. 04. 2018.