to su ljudi koji vole, koji ovdje žive
koliko god krš doseže.
ljudi koji vole, koji si sliče,
a svejedno se međusobno bore.
jedan jedini narod ljubavnika i mrzitelja i ljudi punih nade.
to je ono posebno u dinarskom kršu
da okomita ždrijela
pokazuju duboko prema unutrašnjosti,
u najmračniju noć,
u potpuno odvajanje,
u najtamniju izolaciju.
i kao svugdje na svijetu
ovdašnja priroda ne služi samo
dobrome i plodnome,
nego i prikrivanju,
ružnih djela, uklonjenju
neželjenih tijela.
a sve te naslage tavore i treptere
nevidljivo u srcu planina
kao slika izdvajanja
vanjskog svijeta. tu su
već toliko stoljeća
u tihoj prisutnosti i istovremeno
razlog zašto povezivanje nije moguće. stare, pulsirajuće
rane koje ne mogu zarasti
i koje vrebaju u tartaru svakoga.
i proizvode težinu
koja leži nad dušama sviju.
jednostavni presjek krajolika
bacao bi svjetlo i pokazao gdje se kosti
talože, tko je kome kada odredio
najokrutniju od svih mogućih kazni
vječnu zabranu
ljudskog pripadanja.
a što radi zemlja?
geotrauma, kažu, začepljenje,
zagađenje zbog težine
tih psiha, zbog zarobljenog odjeka
posljednih glasovasmrti.
ja, doduše, imam osjećaj
da mi odrediš ono nezamislivo
jer me voliš. jer suprotnost mržnje nije ljubav.
suprotnost mržnje je ravnodušnost,
potpuna i bez empatije.
ti se ne bi ni potrudio
penjati se na ovo brdo, vući me sve do ove jame
ubiti me i odsluškivati zvuk udarca mog tijela
u dubini
da nisi čovjek koji voli.
bura
za razliku od drugih
vremenskih prilika, koje se
pojave takoreći ravnodušno,
čak i onda kada prave veliku štetu,
vjetar te
kaže joseph conrad – napada poput osobnog neprijatelja, juri
prema tebi, ostavlja stabla bez lišća
ili prisiljava ih u čudne
poze, drugdje ne dozvoli ništa osim trave i šikare ili tvoju golu kožu,
poderanu petu stare dehidrirane žene ili tlačena
leđa mučenika koji u zoru liže svoje rane
i kao pjesma, iako prividno bez
ritma, sad dolazi s dugim, sad
s kratkim stihovima,
odjednom ti moćno tresne riječi preko
glave, da bi onda
pustio samo par redaka, skoro pa nježno, kao gradatio, kao stepenasta
sekvencija, da bi te u sljedećem
trenutku pokorila
s pljuskom riječi.
bura je čudni vjetar,
napada te poput božanstvena reda muževno
i ženstveno u jednom je ta bura taj vjetar koji orkestrira
i koreografira ovu regiju.
bura liže, gladi i mazi,
ulazi nevidljivim rukama u lišće,
ali u daljini grmi i huja, crescendo koje se nezaustavljivo približava
i ona dolazi i dolazi i dolazi
i gdje god bio –
naći će te, da bi
te izlila, lomila, vukla,
lupala, trgla i čupala i
progutala.
jednostrani je ljubavni čin,
prijateljski, doduše, jer
s godinama naučiš, da se atmosfera s njom razbistri,
da je nebo opet čisto i lijepo, a zrak
svjež i zdrav i ti želiš conradu poručiti da slobodnije
dišeš i da i sunce
radi svoje i da se
s ovim vjetrom
nešto u tebi
prestalo
boriti ,
i sad je
Čitanje signatura svijeta/2
jama
to su ljudi koji vole, koji ovdje žive
koliko god krš doseže.
ljudi koji vole, koji si sliče,
a svejedno se međusobno bore.
jedan jedini narod ljubavnika i
mrzitelja i ljudi punih nade.
to je ono posebno u dinarskom kršu
da okomita ždrijela
pokazuju duboko prema unutrašnjosti,
u najmračniju noć,
u potpuno odvajanje,
u najtamniju izolaciju.
i kao svugdje na svijetu
ovdašnja priroda ne služi samo
dobrome i plodnome,
nego i prikrivanju,
ružnih djela, uklonjenju
neželjenih tijela.
a sve te naslage tavore i treptere
nevidljivo u srcu planina
kao slika izdvajanja
vanjskog svijeta. tu su
već toliko stoljeća
u tihoj prisutnosti i istovremeno
razlog zašto povezivanje nije
moguće. stare, pulsirajuće
rane koje ne mogu zarasti
i koje vrebaju u tartaru svakoga.
i proizvode težinu
koja leži nad dušama sviju.
jednostavni presjek krajolika
bacao bi svjetlo i pokazao gdje se kosti
talože, tko je kome kada odredio
najokrutniju od svih mogućih kazni
vječnu zabranu
ljudskog pripadanja.
a što radi zemlja?
geotrauma, kažu, začepljenje,
zagađenje zbog težine
tih psiha, zbog zarobljenog odjeka
posljednih glasova smrti.
ja, doduše, imam osjećaj
da mi odrediš ono nezamislivo
jer me voliš. jer
suprotnost mržnje nije ljubav.
suprotnost mržnje je ravnodušnost,
potpuna i bez empatije.
ti se ne bi ni potrudio
penjati se na ovo brdo,
vući me sve do ove jame
ubiti me i
odsluškivati zvuk udarca mog tijela
u dubini
da nisi čovjek koji voli.
bura
za razliku od drugih
vremenskih prilika, koje se
pojave takoreći ravnodušno,
čak i onda kada prave veliku štetu,
vjetar te
kaže joseph conrad – napada
poput osobnog neprijatelja, juri
prema tebi, ostavlja stabla bez lišća
ili prisiljava ih u čudne
poze, drugdje ne dozvoli ništa osim
trave i šikare ili tvoju golu kožu,
poderanu petu stare
dehidrirane žene ili tlačena
leđa mučenika koji u
zoru liže svoje rane
i kao pjesma, iako prividno bez
ritma, sad dolazi s dugim, sad
s kratkim stihovima,
odjednom ti moćno tresne riječi preko
glave, da bi onda
pustio samo par redaka, skoro pa
nježno, kao gradatio, kao stepenasta
sekvencija, da bi te u sljedećem
trenutku pokorila
s pljuskom riječi.
bura je čudni vjetar,
napada te poput božanstvena reda muževno
i ženstveno u jednom je ta bura taj
vjetar koji orkestrira
i koreografira ovu regiju.
bura liže, gladi i mazi,
ulazi nevidljivim rukama u lišće,
ali u daljini grmi i huja,
crescendo koje se nezaustavljivo približava
i ona dolazi i dolazi i dolazi
i gdje god bio –
naći će te, da bi
te izlila, lomila, vukla,
lupala, trgla i čupala i
progutala.
jednostrani je ljubavni čin,
prijateljski, doduše, jer
s godinama naučiš, da
se atmosfera s njom razbistri,
da je nebo opet čisto i lijepo, a zrak
svjež i zdrav i ti želiš conradu
poručiti da slobodnije
dišeš i da i sunce
radi svoje i da se
s ovim vjetrom
nešto u tebi
prestalo
boriti ,
i sad je
tiho.