U vrijeme prvih kiša Zagreb je posjetio cirkus Impero. Na placu pri dnu Draškovićeve razapeli su golemi šator u bojama sladoledarskoga suncobrana. Oko šatora bili su kavezi s divljim životinjama, lavovima, tigrovima, pumama, vukovima, medvjedima, majmunima, žirafama, ispred kojih su šetkali čuvari, pazeći da se neko dijete previše ne približi rešetkama ili da se kakav odrasliji fakin ne osmjeli pa da pred curicama lava potegne za rep, što se već jednom dogodilo, je li to bilo u Budimpešti ili u Pragu?, nakon čega je momčić ostao bez ruke, a Impero je morao pogubiti lava, kao da je životinja kriva što ne voli da je potežu za rep.
Malo dalje od kaveza bile su postavljene tezge, uz koje su debeli brkati muškarci i smežurane ženice jako našminkanih lica prodavali ružičastu šećernu vunu, prutiće od susama i meda, malinovac i limunadu. Svuda okolo trčkarali su patuljci i dizali nečuvenu dreku na svim znanim i neznanim jezicima i narječjima, talijanskom, njemačkom, jidišu, cincarskom, madžarskom, pa jeziku korzikanskih robijaša i onome na kojemu se sporazumijevaju samo turski odmetnici pred zakonom s planine Balkan. Dobošari su udarali po dobošima i činelama i pozivali na popodnevne i večernje predstave, a ceremonijal majstori u crnim frakovima i s visokim cilindrima na glavama odvodili su zainteresirane u kuću strave, arapsku kuću i kuću Guliverove sestre — u tri manja šatora koji su se, poput kula stražara, nalazili na samim rubovima poljane.
Po cijele dane se sa svih strana čula cika i vriska, pristizalo je staro i mlado, ali najviše školska djeca i gimnazijalci. Bilo je tu gradskih besposličara i zgubidana, mutavaca i slijepaca, staraca sifilističnih noseva, koji su hodali okolo u bosanskim nošnjama i nudili narodu za dinar ili dva priču o junačkome boju protiv Turaka, pa je bilo grbavaca, koji za svoj račun žongliraju s četiri loptice, i ljudskih nakaza koje traže posao u cirkusu, a ne nude ništa osim svoje nakaznosti. Tu su bila i ona dvojica vječito istih šibicara, Štefko i Miško, koji naivnome svijetu otimaju novac evo već trideset i nešto godina. Štefko gleda hoće li naići redar, dok Miško po komadiću linoleuma vrti i okreće tri kutije od šibica marke Dolac. Pod jednom kutijom je kuglica, druge dvije su prazne, a promatrač vazda misli, i nikad ga ta vjera ne napušta, da će pogoditi pod kojom je kutijom dobitak.
Ispred cirkus-placa naizgled nezainteresirano šetkaju gospoda u elegantnim kišnim mantilima, sa šeširima i crnim londoner kišobranima. Ima ih koji u ruci nose rastvorenu knjigu i prave se da čitaju, premda svako malo pogledom zvjernu prema masi okupljenoj ispred kaveza s tigrovima ili se zagledaju u raskvasale grudi postarijih cirkusantkinja koje narod mame prema blagajni. A drugi koji, pak, ne nose otvorenu knjigu, stoje namrgođeni i pogleduju na sat jer im, eto, onaj kojega čekaju kasni već najmanje pola sata, a onda se nadviruju niz Draškovićevu, nailazi li možda taj, pa prema cirkuskoj šatri, kao da će taj netko izaći ruku pod ruku s akrobatkinjom Natalijom, letećom Ruskinjom kojoj se dive Pariz, Berlin i London, a njezina slava stigla je i do Brazilije i brazilijanskih urođenika koji se još nijednome bijelcu prije Natalije nisu divili i klanjali, pa ni rimskome papi, engleskoj kraljici ili njemačkome kancelaru. Možda ta gospoda u kišnim mantilima i s jednakim kišobranima ne bi djelovala tako neobično da ih svakoga dana nema po tridesetak. Pojave se ujutro oko devet i tako čitaju svoje knjige i zure u svoje satove sve do osam navečer, kada počinje zadnja predstava. Hitro i bez pozdrava tada odlaze svaki na svoju stranu. Umorni od stajanja, razbuktalih kurjih očiju i nažuljanih stopala u vlažnim čarapama, oni se povlače neobavljena posla, ali sutra je novi dan, cirkus je još uvijek u našemu gradu, i možda će biti bolje sreće.
Otkako je u razbludu i razvratu propala Austro-Ugarska, a s njome i nerazumni zakoni koji dopuštahu svakovrsna ogrešenja o tijelo ljudsko i dušu, evo već punih petnaest godina šetkaju Draškovićevom ulicom u vrijeme cirkuske sezone ta elegantna gospoda, i ne bi se do dana današnjega znalo tko su i što su ti tajanstveni muškarci da se povremeno ne dogodi da se koji od njih zatrči prema velikome šatoru pa se poput kakvog pervertita uvuče među djecu i gimnazijalce, razmakne ih rukama, i traži onoga svog. A kada ga nađe, upisuje njegovo ime u bilježnicu crnih kožnatih korica.
Ta gospoda zapravo su pučki duhovnici, propovjednici i vjeroučitelji iz boljih građanskih škola, koji stražare na granicama i pod bedemima ovoga grada, braneći njegovu čast i javno ćudoređe. Đaci koji budu upisani u crnu bilježnicu mogli bi biti izbačeni iz svih škola na teritoriju Kraljevine, ili barem kažnjeni strogim ukorom i obilježeni kao trajno sumnjivi elementi. A fragilne gospodične s Prekrižja, Jabukovca, Kraljevca, koje su se otvorenih srca i s mladalačkom naivnošću spustile u grad, pa sad zagledaju akrobatove mišiće i dive se hrabrosti mladića koji tura glavu u krezube lavlje ralje, više se nikada neće naći na ovome mjestu jer će, nakon što budu upisane u crnu bilježnicu, njihovi očevi doznati strašnu vijest da su im kćeri posrnule i da im valja pomoći da tijela i duše isperu od grijeha. Valja ih dati u samostan, na hranu i skrb časnim sestrama, sve dok opet ne budu skrušene i čiste, kakve ih je Bog stvorio na svoju slavu i narodnu diku.
Ruta je danima gnjavila mamu Ivku, cendrala pred spavanje i skakala po leđima tati Moniju, presamićenom na rubu postelje zbog tjelesnih bolova i duševnoga jada; vikala je neka ju vode u cirkus da vidi tete koje lete po zraku i slonove koji mašu ušima. Neka joj pokažu vodenkonja i kornjaču, bengalskoga i sibirskog tigra i tasmanijsko čudovište, najžalosnije od svih čudovišta, koje plače za svojom Tasmanijom, pa čuvari po cijele noći dežuraju s kantama i krpama, kupe tekućinu iz kaveza i prolijevaju je u kanalizaciju jer bi se inače čudovištovih suza toliko nakupilo da bi se utapali ljudi i životinje. Susjeda Amalija klela se da nije Ruti pričala o cirkusu, ali ako nije ona, a tko joj je onda uopće mogao reći što je to cirkus i tko je to slon.
Sjeli su za kuhinjski stol kada je mama Ivka uspavala Rutu pa je tata Moni uzeo papir i tintnblaj olovku, vrh joj je ovlažio jezikom, i krenuo je zapisivati imena onih s kojima je djevojčica razgovarala otkako je Impero došao u grad:
1.
susjeda Amalija
2.
susjed Radoslav
3.
Abraham Singer (Moni ga nije nazvao ni djedicom, dedekom, didom, kako ga je sve Ruta zvala, a ni otatom, kako su ga obično zvali on i Ivka, nego je ispisao puno ime i prezime, što je djelovalo nekako prijeteći)
4.
gospođa Stern (Abrahamova kućna pomoćnica, šutljiva udovica, glave uvijek pokrivene po židovskim propisima)
Kod broja četiri su stali pa su dugo razmišljali i raspravljali se gdje su sve Rutu vodili i s kime su je nasamo ostavljali, ali dalje nije išlo. Ivka je odmah znala da peti jednostavno ne postoji, nisu ljudi potrošena palidrvca da bi se tako lako zaboravili, a pogotovu oni koji razgovaraju s četverogodišnjom djevojčicom, ali svejedno je produžavala raspravu koliko god je mogla. Uživala je u tome što je nakon dugo vremena s Monijem mogla razgovarati o onome što se oko njih događalo i što su zajedno doživjeli, a da se nije mrštio i pogledom bježao po kuhinji, nego je bio vedar, kao što su im vedri mjeseci, skoro će biti i pola godine, otkako je kod kuće, navečer više ne izlazi i ne vraća se ranim jutrom, nego je tu kraj nje. Ili je šutljiv i zabrinut, siv kao zid, ili ga boli žuč, pa je savijen kao upitnik i žut kao stranica Tore, ali vazda je tu, i prvi put njezin.
Zagrlila ga je, na što se Moni prenuo pa ukočio kao da je osjetio potres.
Ali dobro je i to, dragi moj, dobro je kad se strahovi mijenjaju pa se Ivka više ne brine hoće li te netko zatući pri povratku kući, nego strahuje za tvoju žuč i kuha čajeve, ah te bljutave gorke čajeve iz istočnih zemalja, koji stižu preko rijeka i planina i podsjećaju na prljavštinu, bolest i smrt. Kamenio se Moni u ženinom zagrljaju, kao da će postati spomenik na Zrinjevcu, a njoj se tada činilo da je sve ono ranije bio privid, kao loše namještena postelja pred spavanje i jugo koje donosi smrad gradskih kanalizacija; sve je do jučer bilo višegodišnji jugo i vječna postelja. Sada je to prošlo, i započinje život koji joj je obećan kada se udavala.
Oboje su zaboravili na svoju istragu i nisu više mislili o tome tko je Ruti cirkusom napunio glavu. Premda to i ne bi bilo teško domisliti. Amalija je Rutu hranila grahom i geršlom, puštala je da se penje po naslonima stolica i da naglavačke gleda svijet, pa joj je pričala i o cirkusu, tome uzbudljivom i nepristojnom mjestu, koje je Amaliji bilo još frivolnije nego duhovnicima i vjeroučiteljima koji su stražarili ispred šatre. U cirkusu nikada nije bila, ali je živo zamišljala zaljubljene igračice na trapezu kako lete na drugu stranu provalije, gdje ih hvataju mišićave ruke njihovih crnoputih ljubavnika, u Amalijinoj mašti odreda Misiraca iz narodnih pjesama, čija koža vonja na cimet, muškatne oraščiće, karanfiliće i sve one grešne mirise od kojih je nju hvatao sram, jer joj se činilo da cijeli svijet zna kakve je misli podilaze dok ih njuši. Zamišljala je gutače vatre i žonglere, krotitelje divljih zvijeri i žene od gume, jedino nije mogla shvatiti klaunove. Tko su ti ljudi koji žive od toga da ih cijeli svijet smatra budalama?
Pričala je Ruti o cirkusu, i tako se hrabrila da pođe na cirkus-plac u Draškovićevu i barem izdaleka vidi ono o čemu je maštala još otkako se udala i otkako ju je Rado doveo u Zagreb. Svake godine u proljeće i na jesen velečasni Niko Azinović izgovarao je propovijedi suprotive cirkusu. Ljutio se na dresirane zvijeri i njihove bezbožne gospodare, na preglasnu cirkusku glazbu i urođeničke bubnjeve; opisivao je blud koji se širi među cirkusantima, u željezničkim vagonima i pod šatorima, a možda i u kavezima, među životinjama. Don Niko je tako živo o svemu tome govorio da se moglo pomisliti kako je i sam bio cirkusant prije nego što se obratio i zakoračio stazom Gospodinovom. Propovijedao je on i protiv varijetea, opere, sindikalaca i komunista, protiv madžarona, austrofila i neprijatelja monarhije, pa protiv onanista, ton filma, kockara, pijanaca, ženskih šešira, onih koji bacaju kruh, dječjih igračaka, zabavnih knjiga, Cigana koji ne vjeruju niušto, židova koji varaju sirotinju na kamatama i muhamedanaca kojima je milije tursko govno od prijatelja kršćanina, a jednom je držao propovijed i protiv meteorologa, jer samo Bog može znati hoće li sutra pasti kiša. Ali samo je protiv cirkusa don Niko držao redovite propovijedi, svake godine u isto vrijeme, čim se po gradu pojave cirkuski plakati. Umjesto da je to odbije od akrobata i patuljaka, gutača vatre i žena s bradom, Amalija je silno željela počiniti taj grijeh i poći u cirkus. Dvaput godišnje planirala je da to učini, ali bi uvijek odustajala, i tako joj je prolazila mladost, bez tog sitnog grijeha, za koji ni don Niko nije smatrao da je prevelik, ali njoj je, eto, bio nedohvatljiva životna radost. Onoga proljeća kada je bila noseća s Antunom, e tugo i žalosti materina, poželjela je da je Rado povede u cirkus. On se smijao i grlio je, baš se gušio u tom smijehu, zarumenio se i poplavio u licu, pljuvačka mu se razvlačila između razjapljenih usana, i bio joj je odvratan tada, jer mu je smiješna bila njezina želja, pa se naljutila i cijeli dan nije htjela s njime razgovarati.
— Druge u trudnoći požele pečene balancane, rakiju od rogača ili kamen s dna mora, a ti bi, golubice moja, išla u cirkus.
Bila je tako ljuta da je te riječi ne bi raznježile ni kad bi ih se godinama kasnije sjetila.
Hulila je Amalija na ono što je Bogu ugodno, ali joj se sve činilo kako je njezina hula sitna, pa bi, možda, i samome Bogu mogla biti mila, a djevojčica je poskakivala na otomanu kao po trambulinu i imitirala cirkuske letačice i dizače utega, najjače ljude na svijetu, pa bi od silnoga zora prducnula, što bi izazvalo novo veselje u publici. Amalija bi zapljeskala i uzviknula glasom voditelja predstave da se to čuju jerihonske trube i da slijedi tačka s leopardima, vrhunac naše današnje predstave. Zatim je Rado Jado donosio jednooko tigrasto mače, ne starije od dva mjeseca, kojega je na kolodvoru u Novskoj spasio pred psima i donio ga doma u Gundulićevu, da im bude kućni leopard u igri cirkusa.
Ruta bi tada ugurala mače u ptičji kavez, pa se naklonila prvo prema teti Amaliji, pa prema Radi Jadi, a onda i prema ormaru s kaputima, te na kraju prema štednjaku:
— O čovječe pravedniče, jedan Božji službeniče, ako misliš Božji biti, čini dobro za života, poštuj brata starijega, i tebe će mlađi tvoji. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi, na tuđe se ne lakomi — recitirala je Ruta pjesmu koju je naučila od Rada Jada, a onda se pred zadnju strofu napela i napuhala poput vrapca koji se pravi da je Kraljević Marko, i povikala, baš kako je to i Jado činio kada ga kobajagi nisu razumjeli, a on bi se onda ljutio:
— Jer, čovječe pravedniče, kad čovjeku samrt dođe, ništa sobom ne ponese, već skrštene bijele ruke, i pravedna djela svoja.
Kada to izgovori, Ruta svečano pušta mačića iz kaveza, a on pobjegne i zavuče se pod otoman i ne izlazi van dok svi ne zaborave na kućni cirkus.
Onda bi prošla srijeda, ili bi prošao petak, i došli bi svi oni četvrtci i nedjelje, sve one drečave i histerične subote — samo da nas otata ne čuje kako o šabatu govorimo, srce bi mu stalo!, za kojih bi Ruta gnjavila mamu Ivku i tatu Monija, koji nikako da se nauči podvikivati na Rutu, pa mu mama Ivka to nabija na nos, i tjerala ih da se s njom igraju cirkusa. Pokušavali su, ali nisu znali kako se to radi, a nije bilo ni strašnoga jednookoga leoparda pa bi sve završilo u suzama i obećanju da će je jednoga dana, kad još malo poraste, voditi u pravi cirkus. Nato je Ruta prestajala plakati, ali novi problem nastajao bi jer ona ne bi zaboravljala njihova obećanja, kao što je red da djeca zaboravljaju. Ona ih je svako pamtila, sabirala ih i raspoređivala kao u kancelarijskome registratoru i učila bi brojati po obećanjima da će je povesti u cirkus. Kada je već znala brojati do dvanaest, Ivka se rasplakala. Moni je sav zbunjen lomio prste i pokušavao nešto reći, ali odjednom više nije bilo laži u koju bi djevojčica mogla povjerovati ili koja se ne bi pretvorila u novo obećanje.
Nije na kraju bilo druge nego da se Rutu povede u slavni Impero.
Cirkus Impero
Iz “Rute Tannenbaum”
U vrijeme prvih kiša Zagreb je posjetio cirkus Impero. Na placu pri dnu Draškovićeve razapeli su golemi šator u bojama sladoledarskoga suncobrana. Oko šatora bili su kavezi s divljim životinjama, lavovima, tigrovima, pumama, vukovima, medvjedima, majmunima, žirafama, ispred kojih su šetkali čuvari, pazeći da se neko dijete previše ne približi rešetkama ili da se kakav odrasliji fakin ne osmjeli pa da pred curicama lava potegne za rep, što se već jednom dogodilo, je li to bilo u Budimpešti ili u Pragu?, nakon čega je momčić ostao bez ruke, a Impero je morao pogubiti lava, kao da je životinja kriva što ne voli da je potežu za rep.
Malo dalje od kaveza bile su postavljene tezge, uz koje su debeli brkati muškarci i smežurane ženice jako našminkanih lica prodavali ružičastu šećernu vunu, prutiće od susama i meda, malinovac i limunadu. Svuda okolo trčkarali su patuljci i dizali nečuvenu dreku na svim znanim i neznanim jezicima i narječjima, talijanskom, njemačkom, jidišu, cincarskom, madžarskom, pa jeziku korzikanskih robijaša i onome na kojemu se sporazumijevaju samo turski odmetnici pred zakonom s planine Balkan. Dobošari su udarali po dobošima i činelama i pozivali na popodnevne i večernje predstave, a ceremonijal majstori u crnim frakovima i s visokim cilindrima na glavama odvodili su zainteresirane u kuću strave, arapsku kuću i kuću Guliverove sestre — u tri manja šatora koji su se, poput kula stražara, nalazili na samim rubovima poljane.
Po cijele dane se sa svih strana čula cika i vriska, pristizalo je staro i mlado, ali najviše školska djeca i gimnazijalci. Bilo je tu gradskih besposličara i zgubidana, mutavaca i slijepaca, staraca sifilističnih noseva, koji su hodali okolo u bosanskim nošnjama i nudili narodu za dinar ili dva priču o junačkome boju protiv Turaka, pa je bilo grbavaca, koji za svoj račun žongliraju s četiri loptice, i ljudskih nakaza koje traže posao u cirkusu, a ne nude ništa osim svoje nakaznosti. Tu su bila i ona dvojica vječito istih šibicara, Štefko i Miško, koji naivnome svijetu otimaju novac evo već trideset i nešto godina. Štefko gleda hoće li naići redar, dok Miško po komadiću linoleuma vrti i okreće tri kutije od šibica marke Dolac. Pod jednom kutijom je kuglica, druge dvije su prazne, a promatrač vazda misli, i nikad ga ta vjera ne napušta, da će pogoditi pod kojom je kutijom dobitak.
Ispred cirkus-placa naizgled nezainteresirano šetkaju gospoda u elegantnim kišnim mantilima, sa šeširima i crnim londoner kišobranima. Ima ih koji u ruci nose rastvorenu knjigu i prave se da čitaju, premda svako malo pogledom zvjernu prema masi okupljenoj ispred kaveza s tigrovima ili se zagledaju u raskvasale grudi postarijih cirkusantkinja koje narod mame prema blagajni. A drugi koji, pak, ne nose otvorenu knjigu, stoje namrgođeni i pogleduju na sat jer im, eto, onaj kojega čekaju kasni već najmanje pola sata, a onda se nadviruju niz Draškovićevu, nailazi li možda taj, pa prema cirkuskoj šatri, kao da će taj netko izaći ruku pod ruku s akrobatkinjom Natalijom, letećom Ruskinjom kojoj se dive Pariz, Berlin i London, a njezina slava stigla je i do Brazilije i brazilijanskih urođenika koji se još nijednome bijelcu prije Natalije nisu divili i klanjali, pa ni rimskome papi, engleskoj kraljici ili njemačkome kancelaru. Možda ta gospoda u kišnim mantilima i s jednakim kišobranima ne bi djelovala tako neobično da ih svakoga dana nema po tridesetak. Pojave se ujutro oko devet i tako čitaju svoje knjige i zure u svoje satove sve do osam navečer, kada počinje zadnja predstava. Hitro i bez pozdrava tada odlaze svaki na svoju stranu. Umorni od stajanja, razbuktalih kurjih očiju i nažuljanih stopala u vlažnim čarapama, oni se povlače neobavljena posla, ali sutra je novi dan, cirkus je još uvijek u našemu gradu, i možda će biti bolje sreće.
Otkako je u razbludu i razvratu propala Austro-Ugarska, a s njome i nerazumni zakoni koji dopuštahu svakovrsna ogrešenja o tijelo ljudsko i dušu, evo već punih petnaest godina šetkaju Draškovićevom ulicom u vrijeme cirkuske sezone ta elegantna gospoda, i ne bi se do dana današnjega znalo tko su i što su ti tajanstveni muškarci da se povremeno ne dogodi da se koji od njih zatrči prema velikome šatoru pa se poput kakvog pervertita uvuče među djecu i gimnazijalce, razmakne ih rukama, i traži onoga svog. A kada ga nađe, upisuje njegovo ime u bilježnicu crnih kožnatih korica.
Ta gospoda zapravo su pučki duhovnici, propovjednici i vjeroučitelji iz boljih građanskih škola, koji stražare na granicama i pod bedemima ovoga grada, braneći njegovu čast i javno ćudoređe. Đaci koji budu upisani u crnu bilježnicu mogli bi biti izbačeni iz svih škola na teritoriju Kraljevine, ili barem kažnjeni strogim ukorom i obilježeni kao trajno sumnjivi elementi. A fragilne gospodične s Prekrižja, Jabukovca, Kraljevca, koje su se otvorenih srca i s mladalačkom naivnošću spustile u grad, pa sad zagledaju akrobatove mišiće i dive se hrabrosti mladića koji tura glavu u krezube lavlje ralje, više se nikada neće naći na ovome mjestu jer će, nakon što budu upisane u crnu bilježnicu, njihovi očevi doznati strašnu vijest da su im kćeri posrnule i da im valja pomoći da tijela i duše isperu od grijeha. Valja ih dati u samostan, na hranu i skrb časnim sestrama, sve dok opet ne budu skrušene i čiste, kakve ih je Bog stvorio na svoju slavu i narodnu diku.
Ruta je danima gnjavila mamu Ivku, cendrala pred spavanje i skakala po leđima tati Moniju, presamićenom na rubu postelje zbog tjelesnih bolova i duševnoga jada; vikala je neka ju vode u cirkus da vidi tete koje lete po zraku i slonove koji mašu ušima. Neka joj pokažu vodenkonja i kornjaču, bengalskoga i sibirskog tigra i tasmanijsko čudovište, najžalosnije od svih čudovišta, koje plače za svojom Tasmanijom, pa čuvari po cijele noći dežuraju s kantama i krpama, kupe tekućinu iz kaveza i prolijevaju je u kanalizaciju jer bi se inače čudovištovih suza toliko nakupilo da bi se utapali ljudi i životinje. Susjeda Amalija klela se da nije Ruti pričala o cirkusu, ali ako nije ona, a tko joj je onda uopće mogao reći što je to cirkus i tko je to slon.
Sjeli su za kuhinjski stol kada je mama Ivka uspavala Rutu pa je tata Moni uzeo papir i tintnblaj olovku, vrh joj je ovlažio jezikom, i krenuo je zapisivati imena onih s kojima je djevojčica razgovarala otkako je Impero došao u grad:
1.
susjeda Amalija
2.
susjed Radoslav
3.
Abraham Singer (Moni ga nije nazvao ni djedicom, dedekom, didom, kako ga je sve Ruta zvala, a ni otatom, kako su ga obično zvali on i Ivka, nego je ispisao puno ime i prezime, što je djelovalo nekako prijeteći)
4.
gospođa Stern (Abrahamova kućna pomoćnica, šutljiva udovica, glave uvijek pokrivene po židovskim propisima)
Kod broja četiri su stali pa su dugo razmišljali i raspravljali se gdje su sve Rutu vodili i s kime su je nasamo ostavljali, ali dalje nije išlo. Ivka je odmah znala da peti jednostavno ne postoji, nisu ljudi potrošena palidrvca da bi se tako lako zaboravili, a pogotovu oni koji razgovaraju s četverogodišnjom djevojčicom, ali svejedno je produžavala raspravu koliko god je mogla. Uživala je u tome što je nakon dugo vremena s Monijem mogla razgovarati o onome što se oko njih događalo i što su zajedno doživjeli, a da se nije mrštio i pogledom bježao po kuhinji, nego je bio vedar, kao što su im vedri mjeseci, skoro će biti i pola godine, otkako je kod kuće, navečer više ne izlazi i ne vraća se ranim jutrom, nego je tu kraj nje. Ili je šutljiv i zabrinut, siv kao zid, ili ga boli žuč, pa je savijen kao upitnik i žut kao stranica Tore, ali vazda je tu, i prvi put njezin.
Zagrlila ga je, na što se Moni prenuo pa ukočio kao da je osjetio potres.
Ali dobro je i to, dragi moj, dobro je kad se strahovi mijenjaju pa se Ivka više ne brine hoće li te netko zatući pri povratku kući, nego strahuje za tvoju žuč i kuha čajeve, ah te bljutave gorke čajeve iz istočnih zemalja, koji stižu preko rijeka i planina i podsjećaju na prljavštinu, bolest i smrt. Kamenio se Moni u ženinom zagrljaju, kao da će postati spomenik na Zrinjevcu, a njoj se tada činilo da je sve ono ranije bio privid, kao loše namještena postelja pred spavanje i jugo koje donosi smrad gradskih kanalizacija; sve je do jučer bilo višegodišnji jugo i vječna postelja. Sada je to prošlo, i započinje život koji joj je obećan kada se udavala.
Oboje su zaboravili na svoju istragu i nisu više mislili o tome tko je Ruti cirkusom napunio glavu. Premda to i ne bi bilo teško domisliti. Amalija je Rutu hranila grahom i geršlom, puštala je da se penje po naslonima stolica i da naglavačke gleda svijet, pa joj je pričala i o cirkusu, tome uzbudljivom i nepristojnom mjestu, koje je Amaliji bilo još frivolnije nego duhovnicima i vjeroučiteljima koji su stražarili ispred šatre. U cirkusu nikada nije bila, ali je živo zamišljala zaljubljene igračice na trapezu kako lete na drugu stranu provalije, gdje ih hvataju mišićave ruke njihovih crnoputih ljubavnika, u Amalijinoj mašti odreda Misiraca iz narodnih pjesama, čija koža vonja na cimet, muškatne oraščiće, karanfiliće i sve one grešne mirise od kojih je nju hvatao sram, jer joj se činilo da cijeli svijet zna kakve je misli podilaze dok ih njuši. Zamišljala je gutače vatre i žonglere, krotitelje divljih zvijeri i žene od gume, jedino nije mogla shvatiti klaunove. Tko su ti ljudi koji žive od toga da ih cijeli svijet smatra budalama?
Pričala je Ruti o cirkusu, i tako se hrabrila da pođe na cirkus-plac u Draškovićevu i barem izdaleka vidi ono o čemu je maštala još otkako se udala i otkako ju je Rado doveo u Zagreb. Svake godine u proljeće i na jesen velečasni Niko Azinović izgovarao je propovijedi suprotive cirkusu. Ljutio se na dresirane zvijeri i njihove bezbožne gospodare, na preglasnu cirkusku glazbu i urođeničke bubnjeve; opisivao je blud koji se širi među cirkusantima, u željezničkim vagonima i pod šatorima, a možda i u kavezima, među životinjama. Don Niko je tako živo o svemu tome govorio da se moglo pomisliti kako je i sam bio cirkusant prije nego što se obratio i zakoračio stazom Gospodinovom. Propovijedao je on i protiv varijetea, opere, sindikalaca i komunista, protiv madžarona, austrofila i neprijatelja monarhije, pa protiv onanista, ton filma, kockara, pijanaca, ženskih šešira, onih koji bacaju kruh, dječjih igračaka, zabavnih knjiga, Cigana koji ne vjeruju niušto, židova koji varaju sirotinju na kamatama i muhamedanaca kojima je milije tursko govno od prijatelja kršćanina, a jednom je držao propovijed i protiv meteorologa, jer samo Bog može znati hoće li sutra pasti kiša. Ali samo je protiv cirkusa don Niko držao redovite propovijedi, svake godine u isto vrijeme, čim se po gradu pojave cirkuski plakati. Umjesto da je to odbije od akrobata i patuljaka, gutača vatre i žena s bradom, Amalija je silno željela počiniti taj grijeh i poći u cirkus. Dvaput godišnje planirala je da to učini, ali bi uvijek odustajala, i tako joj je prolazila mladost, bez tog sitnog grijeha, za koji ni don Niko nije smatrao da je prevelik, ali njoj je, eto, bio nedohvatljiva životna radost. Onoga proljeća kada je bila noseća s Antunom, e tugo i žalosti materina, poželjela je da je Rado povede u cirkus. On se smijao i grlio je, baš se gušio u tom smijehu, zarumenio se i poplavio u licu, pljuvačka mu se razvlačila između razjapljenih usana, i bio joj je odvratan tada, jer mu je smiješna bila njezina želja, pa se naljutila i cijeli dan nije htjela s njime razgovarati.
— Druge u trudnoći požele pečene balancane, rakiju od rogača ili kamen s dna mora, a ti bi, golubice moja, išla u cirkus.
Bila je tako ljuta da je te riječi ne bi raznježile ni kad bi ih se godinama kasnije sjetila.
Hulila je Amalija na ono što je Bogu ugodno, ali joj se sve činilo kako je njezina hula sitna, pa bi, možda, i samome Bogu mogla biti mila, a djevojčica je poskakivala na otomanu kao po trambulinu i imitirala cirkuske letačice i dizače utega, najjače ljude na svijetu, pa bi od silnoga zora prducnula, što bi izazvalo novo veselje u publici. Amalija bi zapljeskala i uzviknula glasom voditelja predstave da se to čuju jerihonske trube i da slijedi tačka s leopardima, vrhunac naše današnje predstave. Zatim je Rado Jado donosio jednooko tigrasto mače, ne starije od dva mjeseca, kojega je na kolodvoru u Novskoj spasio pred psima i donio ga doma u Gundulićevu, da im bude kućni leopard u igri cirkusa.
Ruta bi tada ugurala mače u ptičji kavez, pa se naklonila prvo prema teti Amaliji, pa prema Radi Jadi, a onda i prema ormaru s kaputima, te na kraju prema štednjaku:
— O čovječe pravedniče, jedan Božji službeniče, ako misliš Božji biti, čini dobro za života, poštuj brata starijega, i tebe će mlađi tvoji. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi, na tuđe se ne lakomi — recitirala je Ruta pjesmu koju je naučila od Rada Jada, a onda se pred zadnju strofu napela i napuhala poput vrapca koji se pravi da je Kraljević Marko, i povikala, baš kako je to i Jado činio kada ga kobajagi nisu razumjeli, a on bi se onda ljutio:
— Jer, čovječe pravedniče, kad čovjeku samrt dođe, ništa sobom ne ponese, već skrštene bijele ruke, i pravedna djela svoja.
Kada to izgovori, Ruta svečano pušta mačića iz kaveza, a on pobjegne i zavuče se pod otoman i ne izlazi van dok svi ne zaborave na kućni cirkus.
Onda bi prošla srijeda, ili bi prošao petak, i došli bi svi oni četvrtci i nedjelje, sve one drečave i histerične subote — samo da nas otata ne čuje kako o šabatu govorimo, srce bi mu stalo!, za kojih bi Ruta gnjavila mamu Ivku i tatu Monija, koji nikako da se nauči podvikivati na Rutu, pa mu mama Ivka to nabija na nos, i tjerala ih da se s njom igraju cirkusa. Pokušavali su, ali nisu znali kako se to radi, a nije bilo ni strašnoga jednookoga leoparda pa bi sve završilo u suzama i obećanju da će je jednoga dana, kad još malo poraste, voditi u pravi cirkus. Nato je Ruta prestajala plakati, ali novi problem nastajao bi jer ona ne bi zaboravljala njihova obećanja, kao što je red da djeca zaboravljaju. Ona ih je svako pamtila, sabirala ih i raspoređivala kao u kancelarijskome registratoru i učila bi brojati po obećanjima da će je povesti u cirkus. Kada je već znala brojati do dvanaest, Ivka se rasplakala. Moni je sav zbunjen lomio prste i pokušavao nešto reći, ali odjednom više nije bilo laži u koju bi djevojčica mogla povjerovati ili koja se ne bi pretvorila u novo obećanje.
Nije na kraju bilo druge nego da se Rutu povede u slavni Impero.