U hotelsku garažu ulazilo se iz Ulice maršala Birjuzova. Osojna, siva i pomalo vlažna, kao da se sunce nikad i ne spusti do prizemlja i prvih katova zgrada podignutih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, ostala je pomalo za leđima grada. Garaža je bila tijesna, jedva je u njoj manevrirao sa volkswagen touaregom, unajmljenim u rent a caru. Dočekao ga je oniži stariji muškarac, vrlo skromno odjeven, više nalik prosjaku nego hotelskom momku, čuvaru garaže ili recepcioneru, te ga je, mrmoljeći sitne ljubaznosti na koje on nije obraćao pažnju, sproveo do tijesnog lifta, koji ga je podigao dva kata više. Našao se u hodniku, niz koji su na zidovima visile uramljene crno-bijele fotografije iz slavne povijesti hotela: mali nasmijani crnac u ulozi liftboja, graditelj i vlasnik hotela s porodicom, hotelska proslava nove 1940. godine, Miroslav Krleža, kao jedan od najslavnijih gostiju… Na kraju hodnika bile su stepenice, koje su se spuštale prema recepciji. Nakon što se prijavi, gost bi se istim stepenicama, bilo ih je pet, penjao nazad, do sljedećeg lifta koji vodi do katova sa sobama. Kompliciran raspored penjanja i spuštanja, bilo pješice bilo liftom, ali ga gost lako savlada, tako da se u hotelu brzo odomaći
U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva: lož-ulje. Otkud lož-ulje? Trideset godina nije osjetio taj miris.
Ušao je u lift, sišao niz onih pet sepenica do recepcije, prošao pored recepcionera i ne pogledavši ih i kroz glavni hotelski ulaz izašao na Obilićev venac. Bljesak augustovskog sunca pretvorio se u oštar bol u očima, pa u glavi. Zastao je dok ne prođe, i kada je ponovo progledao svud naokolo zašarenili su se stolovi okolnih kafića i restorana, čuo se žamor stotina ljudi, uglavnom mladih žena i muškaraca, koji su, učinilo mu se, svi bili nepodnošljivo veseli.
Tad mu je prvi put kroz glavu prošlo kako je neobično da na ulici iz koje je ušao u hotelsku garažu vlada sivilo oblačnoga predjesenjeg popodneva, a da je na suprotnoj strani, tamo ispred glavnoga hotelskog ulaza sunčan ljetni dan. Kao da je Hotel Majestic na granici dviju klimatskih zona.
Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, dobrodržeći pedesetdvogodišnjak, prvi put je u životu bio u Beogradu. A još do prije dva mjeseca je vjerovao, i stoput je to u sebi ponavljao, da u ovaj grad nikada neće doći. Glavni razlog za nedolaženje nije bio taj što je Ilija bio hrvatski branitelj, u ratu je sudjelovao još od proljeća 1991, protiv Srba i JNA se borio najprije na slavonskom, pa na dubrovačkom ratištu, da bi zatim, dvije godine kasnije, ratovao i protiv bosanskih muslimana, i onda opet, u proljeće i ljeto 1995. protiv Srba. Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu, tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom. I znao je da oni nemaju ništa protiv njega. Nije ubijao zarobljenike ni civile, nije nasumce pucao ni palio sela, a nekako mu se činilo ni da oni protiv kojih je on ratovao nisu radili to isto. Takve stvari događale su se uvijek tamo gdje njega nije bilo, često i u blizini, samo dva-tri kilometra dalje. Ali, eto, njega je mašilo. I zašto bi sad on mrzio svoje ratne protivnike, s kojima je godinama dijelio i zimu, i snijeg, i kišu, i žegu? I zašto ne bi išao u Beograd?
Nešto drugo mučilo je Iliju Solda i navodilo ga da ostane krajnje distanciran od Srba, ako bi ih sretao u svojoj policijskoj službi, te da nikad ne ode u Beograd. Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, iako ga je pripalo jedno od onih karakterističko hrvatskih prezimena, Ilija je i po ocu i po majci bio – Srbin. Otac Marko, stari partizan, radni je vijek proveo u policiji, i naravno da nije skrivao da je Srbin, rodom iz istočne Hercegovine, gdje se Solda, istina rijetko, moglo naći i među Srbima. Ali mu nije smetalo ni ako u njemu vide Hrvata. I tako, malo pomalo, kako su se međunacionalni odnosi u Jugoslaviji kvarili, a Marku se bližila penzija, sve bi se češće događalo da prešuti kako on nije od onih većinskih, dakle hrvatskih, nego je od manjinskih, dakle srpskih Solda. Na kraju osamdesetih, kada se urušavao komunistički sistem i kada su osnivane prve stranke, Marka Soldu je njegov policijski drug, bivši šef tajne policije Joža Marunić, pozvao da bude među osnivačima HDZ-a, radikalne hrvatske nacionalističke stranke, koju će podržati i moćna i utjecajna Katolička crkva. I što će Marko nego da pristane. Marunić je, naravno, znao da je Soldo zapravo Srbin, ali mu se, valjda, učinio da će s jednim takvim ekstremiste držati pod kontrolom.
Mati Jelica, domaćica, rodom iz jednog od srpskih sela na Baniji, nije se previše premišljala i lako je pristala uz promjenu porodičnih identiteta. Ako čovjek ima sreće s imenom i prezimenom, lako će se Hrvatima predstaviti kao Hrvat, a Srbima kao Srbin. Ali ipak će ga kasnije opterećivati to što će kasnije morati stalno da misli što i tko on zapravo jest, a što i tko nipošto nije.
To je i razlog zašto se Ilija Soldo odmah, još prije osnivanja Hrvatske vojske, prijavio u dobrovoljce, i što je svih tih godina ratovao protiv Srba. Vjerojatno bi bilo pretjerano reći da je ratovao protiv samoga sebe i onoga tajnog Srbina u sebi, ali činjenica jest da pred samim sobom nije mogao tek tako biti Hrvat. Trebao mu je taj rat, nakon kojega više nitko neće ni pomisliti da je on nešto drugo.
I sve bi to dobro prošlo, ne bi ni bilo ove priče i svega što će iz nje nastati, da Ilijin otac nije imao sestru Smiljanu, i da Smiljana nije bila udata za doktora Miloša Stanojevića, slavnoga jugoslavenskog neurologa, s kojim je živjela u vili na Senjaku. Marko Soldo sa sestrom je prekinuo sve odnose još 1972, nakon što se s njezinim mužem žestoko posvađao oko političke situacije u zemlji, pa je doktor Stanojević izbacio iz svoje kuće policajca Soldu, jer ga je ovaj nazvao američkim špijunom i fašističkom huljom. Nisu progovorili sve do početka rata 1991. Soldo se sestri nije javio ni kada je, dvije godine ranije, iznenada umro doktor Stanojević. Ona se, međutim, njemu telefonom javila kada je one prve ratne jeseni na vijestima na radiju čula da su avioni JNA raketirali Zagreb. Uplašila se da su joj ubili brata, pa je preko svega prešla.
Od tada su njihovi odnosi na daljinu održavani, ali tako da se nisu posjećivali. Teta Smilja bi, da su je ikad pozvali, rado došla u Zagreb, ali oni to nisu učinili, jer im se činilo da će na takav način biti razotkrivena obiteljska sramota i prevara, te da će susjedi i cijeli Zagreb najednom saznati kako oni nisu Hrvati, nego su Srbi.
Teti Smilji ostat će od svega toga jedna velika žalost: nikada više neće vidjeti Iliju. Posljednji ga je put vidjela kao šestogodišnjaka. Bilo je to onoga dana kada je njezin Miša izbacio Marka iz kuće i kada su Jelica i dječak otišli zajedno s njim. Smiljana i Miloš nisu mogli imati djece, pa je njoj taj dječak značio više nego što bi ijednoj majci mogao značiti njezin sin. Ilija je bio njezin trajno odgođeni život i sva njezina nerođena djeca iz tog života.
Tako mu je, testamentom, ostavila vilu na Senjaku.
Iliji Soldu, koji je sa ženom i svoje četvero djece živio u jednome zagrebačkom dvosobnom stanu, u jednoj od onih zgrada sazidanih sedamdesetih godina, u doba najživlje socijalističke stambene izgradnje, koje narod zove limenkama, jer su obložene valovitim aluminijskim fasadama, tetkina vila na Senjaku predstavljala je nezamislivo potencijalno bogatstvo. Vrijedila je pedesetak puta više od njegova stana.
Samo je bilo potrebno da otputuje u Beograd i pristupi ostavinskoj raspravi. Prihvaćajući vilu, i to za njega nezamislivo bogatstvo koje će mu ostati nakon što je proda, on će, naravno, morati da prihvati i ono iz čega je njegovo novostečeno bogatstvo proizašlo. I najvjerojatnije će svi od kojih je skrivao svoje zlosretne identitete saznati odakle mu najednom svi ti novci. Ali i to bi Ilija Soldo nekako podnio, samo kad mu se ne bi činilo da pred samim sobom najednom opet postaje – Srbin.
Ženi je slagao da odlazi na službeni put u Budimpeštu.
I takvog ga, zdvojnog i pomalo uplašenog, nalazimo kako izlazi iz hotela i preko osunčanog Obilićevog venca odlazi do taksi stajališta. Rasprava na sudu će početi na vrijeme i neće potrajati duže od dvadeset i pet minuta. Sutkinja, mlada i vrlo prijazna žena, na rastanku će ga pitati za Hvar – na tom su otoku njezini imali kuću, posljednji put je, onoga predratnog ljeta, kao trogodišnjakinja bila na Hvaru, ali se ničega ne sjeća – a on će joj se prijazno smješkati, pa će, da je ne razočara lagati da je i sam zaljubljen u Hvar, premda na otoku nikad nije bio.
Rješenje o nasljeđivanju bilo je u plastičnoj omotnici. Odložio ga je na noćni ormarić, odlučan da do sutra, kada će nazad u Zagreb, više ne izlazi iz hotela. Sjedio je u hotelskom baru, koji je u ona vremena poslije Drugoga svjetskog rata bio jedno od središta beogradskoga društvenog života, tu su se okupljali partijski i državni čelnici, agenti tajne policije i generali, o čemu je Ilija ponešto načuo i pročitao, ali ga nije previše zanimalo. Bilo mu je važno da prođe vrijeme i da se što prije vrati u Zagreb. Osjećao se kao dobar i vjeran muž koji je upravo prevario ženu.
Vratio se u sobu oko devet, nakon što je, sjedeći sam u uglu pustoga bara u koji, izgleda, ne zalazi više nitko, ispio petnaestak viskija, sve u nastojanju da se nekako ošamuti i da zaboravio na ono što mu se tokom dana zbivalo. Legao je u krevet i pokušavao da zaspi. Potom je izlazio na prozor, koji je jedva uspio odbraviti, pa je naslonjen na prozorsku dasku dugo disao noćni zrak, osluškujući zvukove koji su dopirali od Trga republike i niže, s dorćolskih strana, pa se najednom ulovio u razmišljanju kako bi sve izgledalo da se 1991. okrenuo na drugu stranu, pa da je, umjesto da se javi u Zbor narodne garde, otišao teti Smilji u Beograd, a onda ga je ta misao uplašila i posramila, i pokušao je misliti o nečemu skroz drugom, o malinama, za koje je čuo da u Srbiji jako dobro uspjevaju, o šljivama, za koje je odnekud pretpostavljao da ih u Srbiji ima više nego u Hrvatskoj, i na kraju je tako počeo intenzivno da misli o onome o čemu je baš najmanje želio misliti, o Srbiji i o tome kakva je to zapravo zemlja. Što ona njemu znači, nakon što je, ovako ili onako, najbolje godine svog života proveo ratujući protiv nje? Ne znači mu ništa. Kao što mu ništa ne znači ni jedna druga zemlja, uključujući onu u kojoj živi. Zemlja je tu da bi čovjek imao što da izgubi i da bi imao pred čime da se kompromitira. To je pomislio, zatvorio prozor, legao i zaspao.
Penjao se uz stepenice. Teško, nogu pred nogu. U svom snu bio je teži nego inače. Jedva se uspeo na peti kat, već zadihan kakav nikada ranije nije bio. Pokucao je na vrata stana u kojem je stanovao Hinko Ajzler, privatni činovnik. Trebao ga je ispitati o okolnostima uličnog incidenta u kojem je Ajzler odgurnuo gospođu Petronijević, jer mu se, rekao je, njezin pudl podrugljivo smijao. Stara je gospođa pala i slomila kuk, da bi tri dana kasnije njezin zet, inače viši činovnik u Ministarstvu unutrašnjih dela, uputio prijavu. I sad su poslali njega, provjerenog mekušca, da islijedi Ajzlera. Znali su da inspektor Joso Rakita nikad ne kaže ne. U svome je snu Ilija Soldo bio inspektor Joso Rakita, i godina je bila 1941, dan je petak, 4. aprila, ali njega to nimalo ne iznenađuje, kao ni to što je u svome snu, kao i na javi, istovremeno i Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, u godini 2019, i što je, da se i to razumijemo, u toj ulozi mnogo lakši na nogama ako se već mora pješice penjati na peti kat.
Nitko, međutim, nije otvarao. I taman da se zapita što sad da radi i da se sažali nad nevoljnom svojom sudbinom, kadli Josu Rakitu ili Iliju Soldu, budući da je to jedan te isti čovjek, a razlika je samo u godinama te u snu i javi, netko kucnu po ramenu.
– Izvin’te, molim vas! Mento Josef Konforti, poštanski činovnik – predstavi se čovječuljak, ne krupniji od sedmogodišnjeg djeteta i jednako tako sramežljiv – danima već gospodin Ajzler ne otvara vrata. Pravo da vam kažem, svi mislimo da mu se nešto dogodilo.
U snu se nije ni trebao spuštati niz stepenice i ponovo se penjati na peti kat s pisarom Drugoga kvarta Dušanom Markovićem, nabusitim sredovječnim debeljkom u crnom, koji je bio pljunuti ministar vanjskih poslova Cincar Marković (za kojeg je Ilija Soldo znao samo u svome snu), i još dvojicom kolega policajaca, koji će mu biti pomoćnici i svjedoci pri službenom ulasku u stan Hinka Ajzlera. Ponovni prelazak stepenica u snu je, kao i u dobroj priči ili romanu, suvišan detalj koji svijest cenzurira. Joso Rakita zbog te je činjenice osjećao samo olakšanje.
Izvadio je kalauz iz džepa i otključao jednostavnu, siromašku bravu. Zapahnuo ga je vonj mokraće, zaprške i nekakvih kemikalija. Vonj koji je bio stvarniji nego i u jednoj do tada doživljenoj stvarnosti. Inspektor Joso Rakita se prestravio, a jednako se prestravio i načelnik za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke Ilija Soldo. Prišao je postelji na kojoj je, siv kao zid, ležao proćelavi muškarac s konopcem za sušenje rublja koji mu je oko vrata bio vezan u nevještu omču. Na ormariću pored kreveta bile su dvije ispražnjene bočice luminala, nekad znamenitog sedativa, proslavljenog u holivudskim filmovima, koji se i danas proizvodi i koristi kao antiepileptik. Ali Joso Rakita jedva da je primijetio bočice luminala, jer je njemu, kao i Iliji Soldi u čijoj je glavi prebivao, zanimljivija bila ta diletantski svezana omča. Tako se nije mogao objesiti, pomislio je, a onda mu se učinilo da je živ, samo što se onako krupnook zagledao u niski tavanski plafon.
Niz desno mu je oko, preko bjeloočnice i žućkaste šarenice prelazio lijep crni mrav. Po Ajzlerovom oku klizao se kao po ledu.
Rakita je krenuo da će mu kažiprstom izvaditi mrava iz oka.
I tu se dogodilo ono što je gotovo nemoguće prevesti iz sna u stvarnost. Najednom taj koji leži nije više biti Hinko Ajzler, niti je ono bio kažiprst Jose Rakite, nego je po širom otvorenom Josinom oku prelazio mrav, a Hinkov se kažiprst približavao oku da mrava istjera van. Jasno je osjećao mrava u oku, ali nije mogao ni trepnuti, ni pomaknuti očnu jabučicu.
Tu se uz urlik probudio. Uhvatio se za vrat, ali nije bio užeta. Pod njim se, nasred hotelske postelje, razmazivalo iz njega tek dopola izašlo govno.
Trebao je to ostati najveći užas u životu hrvatskog ratnog veterana i zaslužnog policajca Ilije Solda, nasljednika one vjerojatno i najljepše vile na Senjaku, koju još poneki stari Beograđanin zna, po nadimku oca pokojnog doktora Miše Stanojevića, kao vilu čika Jaše Samostalca.
Ali bio je to samo početak.
Sljedećih deset noći po povratku u Zagreb Ilija Soldo nije mogao zaspati. Ležao je u postelji, zurio u strop, glave ispražnjene od svake misli. Ženi nije još ništa rekao: ni to da je putovao u Beograd, a ne u Budimpeštu, ni to da je naslijedio veliko bogatstvo, a nije joj govorio ni o tome što je sanjao kada je posljednji put spavao. S vremenom se množilo ono što je prešutio ili slagao.
Jedanaestog jutra sjeo je u autobus za Beograd. Na posao je telefonirao da se ne osjeća dobro, ženi je rekao da putuje u Vinkovce, gdje je nekoliko dana ranije tridesetogodišnji muškarac, željezničar, podavio svoja dva djeteta i zatim nestao. Ostavio je kratku poruku majci svoje djece, ili kako stoji u policijskom izvještaju “svojoj nevjenčanoj supruzi”, da je djecu podavio zato što ga je varala s konobarom iz staničnog bifea. Sumnja se da je pobjegao preko granice, u Srbiju…
Jednako budan kao svih proteklih dana i noći vozio se pustom autocestom prema istoku. Kada su prešli granicu i ušli u Srbiju zatvorio je oči, zbog nečega misleći da bi sad mogao zaspati. Ali ništa. Svijet je bio jednako jasan, stvaran i budan kao i s one strane granice. Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji.
Te riječi su mu, tako raspoređene, svrdlale mozgom: Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji!
Pogledom je češljao niz beskonačno ravna polja prema Sremskoj Mitrovici i Rumi, pratio je savršene geometrijske oblike crne, svježe preorane zemlje, i pokušavao da misli o nečemu što je daleko od onog u što mu se pretvarao život, od vile na Senjaku i nasljedstva tete Smilje, od laži kojima se branio od svijeta ili od samoga sebe, od nesanice što ju je, bio je uvjeren, izazvao taj neobični i strašni san iz hotela Majestic. I tako je u mislima završio na slučaju tog vinkovačkog luđaka, po zanimanju skretničara, koji je jastukom zadavio devetomjesečnu kćer i trogodišnjeg sina, pa napisao ženi da je na takav način kažnjava i obećao joj, popravi li se, da će začeti u njoj novu djecu. Lud je, a zar je na policiji da je bavi luđacima? Kako voditi istragu protiv poremećenog uma? Mislio je o tome, da bi mu onda, u nizu asocijacija, onim tajanstvenim i neobjašnjivim putevima kojima čovjek s jedne misli prelazi na drugu i s misli o svijetu stiže na misao o sebi, na um palo da je ovo što sam upravo doživljava također kriminalni slučaj koji zahtjeva istragu. To što se zločin dogodio u njegovom snu, ili to nije bio zločin nego samoubojstvo, ne mijenja ništa na stvari. Ili mijenja samo to da on sad ne može otići na policiju, onu beogradsku ili njegovu zagrebačku, i prijaviti sumnju na ubojstvo, nego sam mora da istraži slučaj.
Svakakve ludosti čovjeku na um padaju dok se tako vozi autobusom od Zagreba prema Beogradu. Pogotovo ako je policijski inspektor i ako deset noći nije spavao.
Bilo je kasno popodne, skoro predvečerje, ali je glavni hotelski ulaz na Obilićevom vencu bio okupan svjetlom. Druga strana, ona od Maršala Birjuzova, sigurno je u mraku. Je li i to Ilija Soldo pomislio? Kasnije će biti uvjeren da jest. A možda i jest.
Srećom, bilo je slobodnih soba, kao što će ih biti i za deset, i za dvadeset, i za trideset dana, kad god Soldo bude dolazio u svojim redovnim budućim putovanjima u Beograd, na koja će odlaziti svakoga jednaestog dana, nakon što prethodnih deset noći ne bi spavao. Potrajat će to cijelih šest mjeseci, i odvijat će se svaki put po ubitačno istom scenariju, koji bi, možda, bio dobar za neki eksperimentalni igrani film, koji bi trajao dvanaest sati i ne bi se prikazivao u običnim kinima, nego u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, ali u pripovijetki o mračnom policijskom slučaju usred kojeg se zatekao Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, takav scenarij zahtijeva da sve te noći što će ih prespavati u hotelu Majestic budu ispričane u jednom istom fragmentu i dahu, a da čitatelj ili slušatelj ima na umu to nepodnošljivo i zastrašujuće ponavljanje, tu monotoniju užasa kroz koju prolazi nesretni Ilija.
Recepcioneri ga sve bolje poznaju. Laže im da je trgovački putnik, neće valjda reći da je policajac. Traže za njega najbolju sobu, jednom spava i u predsjedničkom apartmanu, u kojem su, navodno, Tito i Ranković održavali sastanke s čelnicima komunističkih tajnih policija, ali on na sve to pristaje samo da ne bude sumnjiv recepcionerima. Nakon toga ulazi u lift, pa je već u sobi, skida se, liježe na postelju i pet-šest sati kasnije budi ga vlastiti krik. Bez ikakvih varijacija ponavlja se isti san, samo što u tom snu zna sve više i više o sebi, policijskom inspektoru Josi Rakiti, ličkome Hrvatu, na službi u beogradskoj policiji, početkom aprila 1941. O njemu zna već onoliko koliko zna o onome drugom, navodno stvarnom sebi, Iliji Soldi, koji je u snu u njegovoj glavi prisutan zajedno s Rakitom. Nije, međutim, u stanju da išta promijeni u svom snu, recimo da ne provali u stan Hinka Azlera ili da ne pokuša ukloniti mrava koji se kreće niz njegovo mrtvo oko, ili da se u tom trenutku sam ne pretvori u mrtvoga Hinka, o kojem i dalje ništa ne zna.
Logika snova razlikuje se od logike zbilje. Tu bi logiku valjalo istražiti da bi se čovjek znao ponašati u svome snu ili da bi kao dobar policijski istražitelj mogao istraživati po snu.
U svih tih šest mjeseci ženi i dalje ništa nije govorio. Ona je naravno primijetila da Ilija ne spava. Najprije ga je nagovarala da ode liječniku, ali on nije htio, pa mu je preko veze nabavila tablete za spavanje i on ih je pio, ali ga nimalo nisu uspavljivale, e da bi na kraju posumnjala da njezin Ilija ima ljubavnicu. Iz te sumnje nastao je mali kućni pakao, u kojemu su osim njih dvoje i njihovo četvero djece sudjelovali susjedi, te njezini roditelji, brat i bratova žena. Njemu je na neki čudan način sve to godilo, jer mu je odvlačilo pažnju od njegovog sna i od istrage koju je uzaludno vodio, sve više se uvjeravajući kako je i koliko teško voditi istrage na daljinu. A ima li veće razdaljine od one koja u jednoj te istoj glavi san dijeli od zbilje?
Istraga ga je nakon šest mjeseci dovela do sljedećeg: jedino mjesto na kojem može zaspati je Hotel Majestic, sve naokolo tog hotela, Beograd, Zagreb, a vjerojatno i cijeli svijet, prostor je njegovog nespavanja; kad god zaspe, a to se dogodi čim mu se glava spusti na hotelski jastuk, nakon nekoliko sati dubokog i pustog sna, nalik na komu, sanja isti san; u središtu tog sna policijski je slučaj s početka aprila 1941, vjerojatno je riječ o petku, 4. aprila.
Odlazio je u Hrvatski državni arhiv, pa u zagrebačku Nacionalnu i sveučilšnu knjižnicu, prekopavao je novinske dokumentacije, uzalud tragajući za imenom Hinka Ajzlera. Raspitivao se i u Beogradu, policijskim je kanalima tražio da srpski kolege istraže to ime, ali ni oni nisu ništa našli. Na kraju je, posve slučajno – do većine zbilja važnih otkrića u istragama dolazi se slučajno! – preko Interneta saznao da Narodna biblioteka Srbije digitalizirala kompletna izdanja dnevnog lista Politika, od prvoga broja, štampanog 12. januara 1904, do posljednjeg koje je odštampano 6. aprila 1941, nekoliko sati prije njemačkog bombardiranja Beograda. Trebalo mu je desetak minuta da dođe do nepotpisanog članka, pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”, objavljenog na desetoj stranici novina od 5. aprila 1941. U tekstu je, skoro od riječi do riječi, bio opisan njegov san, a na fotografiji uz članak bio je Hinko Ajzler, onakav kakvog je viđao iz sna u san, možda malo mlađi.
Ilija Soldo osjetio je golemo olakšanje. Dakle, slučaj je postojao u stvarnosti, makar ta stvarnost bila zarobljena u dubokoj prošlosti, u godini 1941. To ga je najednom sasvim oslobodilo straha koji ga je otpočetka morio, iako je bio toliko neizgovoriv da ga nismo dosad mogli spomenuti ni u ovoj pripovijetki, da je sišao s uma i da su njegov san i ustrajna njegova nesanica samo simptomi teškoga i neotklonjivog psihičkog poremećaja. Ako je sve tako stvarno kao u ovom članku iz Politike, tada on ne može biti lud. Pogotovo što ne postoji šansa da je za taj članak znao prije nego što je prvi put sanjao svoj san.
U članku je naišao na podatak koji će, čini nam se, voditi konačnom razrješenju njegova slučaja. Ubojstvo ili samoubojstvo – kako je sugerirano već u Politikinom naslovu – zbilo se 4. aprila 1941. na petom katu zgrade u Kosmajskoj ulici broj 30. Lako je, bez ičije pomoći, služeći se samo Internetom, istražio da se 1941. Kosmajskom zvala Ulica Maršala Birjuzova. Na virtualnoj karti grada, namijenjenoj turistima i namjernicima koji se po Beogradu lako gube, ukazala mu se ona siva i pomalo vlažna ulica kojom se pri svom prvom dolasku dovezao do garaže hotela Majestic. To je ona ulica u kojoj je uvijek tiho, pusto i mračno, ulica u kojoj je oblačno, dok je na Obilićevom vencu, na koji izbija glavni hotelski ulaz vedro i sunčano.
Iako je do svoga velikog otkrića došao trećeg dana nespavanja, već sutra ranim jutrom bio je u autobusu za Beograd. Dok se približavao državnoj granici između Hrvatske i Srbije, dvije nekad zaraćene zemlje u kojima je međusobna nesnošljivost pomalo već postajala nekom vrstom kulturne tradicije, njegova žena, kojoj nijednom nismo spomenuli ime, e da je ne bismo dovodili u neugodnu situaciju, pakirala je sebe i djecu, čvrsta u odluci da zatraži rastavu braka. Ali njega u njegovoj ludoj euforiji ni za što više nije briga, jer mu se čini da je na pragu da razriješi najveći slučaj u svojoj policijskoj karijeri.
Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu dvadesete godišnjice oslobođenja grada – uvjerit će se da zgrada u kojoj je živio Hinko Ajzler više ne postoji, vjerojatno je stradala u bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, možda već 6. aprila 1941. Nadvirivao se preko visokog zida koji je opkoljavao sinagogu, ispod oka zagledao policajca koji je upravo izašao iz staklene kućice i premišljao se je li mu sumnjiv taj čovjek koji već nekoliko puta prolazi ispred njega i ponaša se poprilično sumanuto… Ali ga je pustio da prođe i tako taj mladi beogradski policajac, imenom Perica Utješanović, sin Jove Utješanovića i Stoje Utješanović, rođene Ćopić, koji su stigli u Srbiju augusta 1995, u dugoj koloni Srba koji su tokom Oluje prognani iz Hrvatske, nastanjen u Borči, oženjen, otac dvogodišnjih blizanaca, djevojčice i dječaka, nikada neće saznati da je propustio legitimirati visokog hrvatskog policijskog dužnosnika, o kojem će narednih dana i mjeseci naveliko pisati beogradski tabloidi.
Ilija Soldo je te noći doživio težak moždani udar i zapao u komu iz koje se do danas ne budi. Sljedećih sedam dana ležao je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beograd, a onda je tajno, helikopterom prebačen u Zagreb u jednu od tamošnjih bolnica. Zagrebački mediji nisu izvijestili o ovom događaju, niti je rečeno što se dogodilo s načelnikom Odjela za krvne delikte u najvećoj hrvatskoj policijskoj upravi i u kakvoj je to tajnoj misiji jedan od najpoznatijih hrvatskih policajaca boravio u Beogradu. Pisanje beogradskih tabloida u Zagrebu su doživjeli kao još jedan, ovaj put sasvim bizaran, izraz srpskog neprijateljstva prema Hrvatskoj.
Činovnik Hinko, omča i luminal
(priča iz zbirke Belgrade Noir)
U hotelsku garažu ulazilo se iz Ulice maršala Birjuzova. Osojna, siva i pomalo vlažna, kao da se sunce nikad i ne spusti do prizemlja i prvih katova zgrada podignutih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, ostala je pomalo za leđima grada. Garaža je bila tijesna, jedva je u njoj manevrirao sa volkswagen touaregom, unajmljenim u rent a caru. Dočekao ga je oniži stariji muškarac, vrlo skromno odjeven, više nalik prosjaku nego hotelskom momku, čuvaru garaže ili recepcioneru, te ga je, mrmoljeći sitne ljubaznosti na koje on nije obraćao pažnju, sproveo do tijesnog lifta, koji ga je podigao dva kata više. Našao se u hodniku, niz koji su na zidovima visile uramljene crno-bijele fotografije iz slavne povijesti hotela: mali nasmijani crnac u ulozi liftboja, graditelj i vlasnik hotela s porodicom, hotelska proslava nove 1940. godine, Miroslav Krleža, kao jedan od najslavnijih gostiju… Na kraju hodnika bile su stepenice, koje su se spuštale prema recepciji. Nakon što se prijavi, gost bi se istim stepenicama, bilo ih je pet, penjao nazad, do sljedećeg lifta koji vodi do katova sa sobama. Kompliciran raspored penjanja i spuštanja, bilo pješice bilo liftom, ali ga gost lako savlada, tako da se u hotelu brzo odomaći
U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva: lož-ulje. Otkud lož-ulje? Trideset godina nije osjetio taj miris.
Ušao je u lift, sišao niz onih pet sepenica do recepcije, prošao pored recepcionera i ne pogledavši ih i kroz glavni hotelski ulaz izašao na Obilićev venac. Bljesak augustovskog sunca pretvorio se u oštar bol u očima, pa u glavi. Zastao je dok ne prođe, i kada je ponovo progledao svud naokolo zašarenili su se stolovi okolnih kafića i restorana, čuo se žamor stotina ljudi, uglavnom mladih žena i muškaraca, koji su, učinilo mu se, svi bili nepodnošljivo veseli.
Tad mu je prvi put kroz glavu prošlo kako je neobično da na ulici iz koje je ušao u hotelsku garažu vlada sivilo oblačnoga predjesenjeg popodneva, a da je na suprotnoj strani, tamo ispred glavnoga hotelskog ulaza sunčan ljetni dan. Kao da je Hotel Majestic na granici dviju klimatskih zona.
Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, dobrodržeći pedesetdvogodišnjak, prvi put je u životu bio u Beogradu. A još do prije dva mjeseca je vjerovao, i stoput je to u sebi ponavljao, da u ovaj grad nikada neće doći. Glavni razlog za nedolaženje nije bio taj što je Ilija bio hrvatski branitelj, u ratu je sudjelovao još od proljeća 1991, protiv Srba i JNA se borio najprije na slavonskom, pa na dubrovačkom ratištu, da bi zatim, dvije godine kasnije, ratovao i protiv bosanskih muslimana, i onda opet, u proljeće i ljeto 1995. protiv Srba. Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu, tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom. I znao je da oni nemaju ništa protiv njega. Nije ubijao zarobljenike ni civile, nije nasumce pucao ni palio sela, a nekako mu se činilo ni da oni protiv kojih je on ratovao nisu radili to isto. Takve stvari događale su se uvijek tamo gdje njega nije bilo, često i u blizini, samo dva-tri kilometra dalje. Ali, eto, njega je mašilo. I zašto bi sad on mrzio svoje ratne protivnike, s kojima je godinama dijelio i zimu, i snijeg, i kišu, i žegu? I zašto ne bi išao u Beograd?
Nešto drugo mučilo je Iliju Solda i navodilo ga da ostane krajnje distanciran od Srba, ako bi ih sretao u svojoj policijskoj službi, te da nikad ne ode u Beograd. Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, iako ga je pripalo jedno od onih karakterističko hrvatskih prezimena, Ilija je i po ocu i po majci bio – Srbin. Otac Marko, stari partizan, radni je vijek proveo u policiji, i naravno da nije skrivao da je Srbin, rodom iz istočne Hercegovine, gdje se Solda, istina rijetko, moglo naći i među Srbima. Ali mu nije smetalo ni ako u njemu vide Hrvata. I tako, malo pomalo, kako su se međunacionalni odnosi u Jugoslaviji kvarili, a Marku se bližila penzija, sve bi se češće događalo da prešuti kako on nije od onih većinskih, dakle hrvatskih, nego je od manjinskih, dakle srpskih Solda. Na kraju osamdesetih, kada se urušavao komunistički sistem i kada su osnivane prve stranke, Marka Soldu je njegov policijski drug, bivši šef tajne policije Joža Marunić, pozvao da bude među osnivačima HDZ-a, radikalne hrvatske nacionalističke stranke, koju će podržati i moćna i utjecajna Katolička crkva. I što će Marko nego da pristane. Marunić je, naravno, znao da je Soldo zapravo Srbin, ali mu se, valjda, učinio da će s jednim takvim ekstremiste držati pod kontrolom.
Mati Jelica, domaćica, rodom iz jednog od srpskih sela na Baniji, nije se previše premišljala i lako je pristala uz promjenu porodičnih identiteta. Ako čovjek ima sreće s imenom i prezimenom, lako će se Hrvatima predstaviti kao Hrvat, a Srbima kao Srbin. Ali ipak će ga kasnije opterećivati to što će kasnije morati stalno da misli što i tko on zapravo jest, a što i tko nipošto nije.
To je i razlog zašto se Ilija Soldo odmah, još prije osnivanja Hrvatske vojske, prijavio u dobrovoljce, i što je svih tih godina ratovao protiv Srba. Vjerojatno bi bilo pretjerano reći da je ratovao protiv samoga sebe i onoga tajnog Srbina u sebi, ali činjenica jest da pred samim sobom nije mogao tek tako biti Hrvat. Trebao mu je taj rat, nakon kojega više nitko neće ni pomisliti da je on nešto drugo.
I sve bi to dobro prošlo, ne bi ni bilo ove priče i svega što će iz nje nastati, da Ilijin otac nije imao sestru Smiljanu, i da Smiljana nije bila udata za doktora Miloša Stanojevića, slavnoga jugoslavenskog neurologa, s kojim je živjela u vili na Senjaku. Marko Soldo sa sestrom je prekinuo sve odnose još 1972, nakon što se s njezinim mužem žestoko posvađao oko političke situacije u zemlji, pa je doktor Stanojević izbacio iz svoje kuće policajca Soldu, jer ga je ovaj nazvao američkim špijunom i fašističkom huljom. Nisu progovorili sve do početka rata 1991. Soldo se sestri nije javio ni kada je, dvije godine ranije, iznenada umro doktor Stanojević. Ona se, međutim, njemu telefonom javila kada je one prve ratne jeseni na vijestima na radiju čula da su avioni JNA raketirali Zagreb. Uplašila se da su joj ubili brata, pa je preko svega prešla.
Od tada su njihovi odnosi na daljinu održavani, ali tako da se nisu posjećivali. Teta Smilja bi, da su je ikad pozvali, rado došla u Zagreb, ali oni to nisu učinili, jer im se činilo da će na takav način biti razotkrivena obiteljska sramota i prevara, te da će susjedi i cijeli Zagreb najednom saznati kako oni nisu Hrvati, nego su Srbi.
Teti Smilji ostat će od svega toga jedna velika žalost: nikada više neće vidjeti Iliju. Posljednji ga je put vidjela kao šestogodišnjaka. Bilo je to onoga dana kada je njezin Miša izbacio Marka iz kuće i kada su Jelica i dječak otišli zajedno s njim. Smiljana i Miloš nisu mogli imati djece, pa je njoj taj dječak značio više nego što bi ijednoj majci mogao značiti njezin sin. Ilija je bio njezin trajno odgođeni život i sva njezina nerođena djeca iz tog života.
Tako mu je, testamentom, ostavila vilu na Senjaku.
Iliji Soldu, koji je sa ženom i svoje četvero djece živio u jednome zagrebačkom dvosobnom stanu, u jednoj od onih zgrada sazidanih sedamdesetih godina, u doba najživlje socijalističke stambene izgradnje, koje narod zove limenkama, jer su obložene valovitim aluminijskim fasadama, tetkina vila na Senjaku predstavljala je nezamislivo potencijalno bogatstvo. Vrijedila je pedesetak puta više od njegova stana.
Samo je bilo potrebno da otputuje u Beograd i pristupi ostavinskoj raspravi. Prihvaćajući vilu, i to za njega nezamislivo bogatstvo koje će mu ostati nakon što je proda, on će, naravno, morati da prihvati i ono iz čega je njegovo novostečeno bogatstvo proizašlo. I najvjerojatnije će svi od kojih je skrivao svoje zlosretne identitete saznati odakle mu najednom svi ti novci. Ali i to bi Ilija Soldo nekako podnio, samo kad mu se ne bi činilo da pred samim sobom najednom opet postaje – Srbin.
Ženi je slagao da odlazi na službeni put u Budimpeštu.
I takvog ga, zdvojnog i pomalo uplašenog, nalazimo kako izlazi iz hotela i preko osunčanog Obilićevog venca odlazi do taksi stajališta. Rasprava na sudu će početi na vrijeme i neće potrajati duže od dvadeset i pet minuta. Sutkinja, mlada i vrlo prijazna žena, na rastanku će ga pitati za Hvar – na tom su otoku njezini imali kuću, posljednji put je, onoga predratnog ljeta, kao trogodišnjakinja bila na Hvaru, ali se ničega ne sjeća – a on će joj se prijazno smješkati, pa će, da je ne razočara lagati da je i sam zaljubljen u Hvar, premda na otoku nikad nije bio.
Rješenje o nasljeđivanju bilo je u plastičnoj omotnici. Odložio ga je na noćni ormarić, odlučan da do sutra, kada će nazad u Zagreb, više ne izlazi iz hotela. Sjedio je u hotelskom baru, koji je u ona vremena poslije Drugoga svjetskog rata bio jedno od središta beogradskoga društvenog života, tu su se okupljali partijski i državni čelnici, agenti tajne policije i generali, o čemu je Ilija ponešto načuo i pročitao, ali ga nije previše zanimalo. Bilo mu je važno da prođe vrijeme i da se što prije vrati u Zagreb. Osjećao se kao dobar i vjeran muž koji je upravo prevario ženu.
Vratio se u sobu oko devet, nakon što je, sjedeći sam u uglu pustoga bara u koji, izgleda, ne zalazi više nitko, ispio petnaestak viskija, sve u nastojanju da se nekako ošamuti i da zaboravio na ono što mu se tokom dana zbivalo. Legao je u krevet i pokušavao da zaspi. Potom je izlazio na prozor, koji je jedva uspio odbraviti, pa je naslonjen na prozorsku dasku dugo disao noćni zrak, osluškujući zvukove koji su dopirali od Trga republike i niže, s dorćolskih strana, pa se najednom ulovio u razmišljanju kako bi sve izgledalo da se 1991. okrenuo na drugu stranu, pa da je, umjesto da se javi u Zbor narodne garde, otišao teti Smilji u Beograd, a onda ga je ta misao uplašila i posramila, i pokušao je misliti o nečemu skroz drugom, o malinama, za koje je čuo da u Srbiji jako dobro uspjevaju, o šljivama, za koje je odnekud pretpostavljao da ih u Srbiji ima više nego u Hrvatskoj, i na kraju je tako počeo intenzivno da misli o onome o čemu je baš najmanje želio misliti, o Srbiji i o tome kakva je to zapravo zemlja. Što ona njemu znači, nakon što je, ovako ili onako, najbolje godine svog života proveo ratujući protiv nje? Ne znači mu ništa. Kao što mu ništa ne znači ni jedna druga zemlja, uključujući onu u kojoj živi. Zemlja je tu da bi čovjek imao što da izgubi i da bi imao pred čime da se kompromitira. To je pomislio, zatvorio prozor, legao i zaspao.
Penjao se uz stepenice. Teško, nogu pred nogu. U svom snu bio je teži nego inače. Jedva se uspeo na peti kat, već zadihan kakav nikada ranije nije bio. Pokucao je na vrata stana u kojem je stanovao Hinko Ajzler, privatni činovnik. Trebao ga je ispitati o okolnostima uličnog incidenta u kojem je Ajzler odgurnuo gospođu Petronijević, jer mu se, rekao je, njezin pudl podrugljivo smijao. Stara je gospođa pala i slomila kuk, da bi tri dana kasnije njezin zet, inače viši činovnik u Ministarstvu unutrašnjih dela, uputio prijavu. I sad su poslali njega, provjerenog mekušca, da islijedi Ajzlera. Znali su da inspektor Joso Rakita nikad ne kaže ne. U svome je snu Ilija Soldo bio inspektor Joso Rakita, i godina je bila 1941, dan je petak, 4. aprila, ali njega to nimalo ne iznenađuje, kao ni to što je u svome snu, kao i na javi, istovremeno i Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, u godini 2019, i što je, da se i to razumijemo, u toj ulozi mnogo lakši na nogama ako se već mora pješice penjati na peti kat.
Nitko, međutim, nije otvarao. I taman da se zapita što sad da radi i da se sažali nad nevoljnom svojom sudbinom, kadli Josu Rakitu ili Iliju Soldu, budući da je to jedan te isti čovjek, a razlika je samo u godinama te u snu i javi, netko kucnu po ramenu.
– Izvin’te, molim vas! Mento Josef Konforti, poštanski činovnik – predstavi se čovječuljak, ne krupniji od sedmogodišnjeg djeteta i jednako tako sramežljiv – danima već gospodin Ajzler ne otvara vrata. Pravo da vam kažem, svi mislimo da mu se nešto dogodilo.
U snu se nije ni trebao spuštati niz stepenice i ponovo se penjati na peti kat s pisarom Drugoga kvarta Dušanom Markovićem, nabusitim sredovječnim debeljkom u crnom, koji je bio pljunuti ministar vanjskih poslova Cincar Marković (za kojeg je Ilija Soldo znao samo u svome snu), i još dvojicom kolega policajaca, koji će mu biti pomoćnici i svjedoci pri službenom ulasku u stan Hinka Ajzlera. Ponovni prelazak stepenica u snu je, kao i u dobroj priči ili romanu, suvišan detalj koji svijest cenzurira. Joso Rakita zbog te je činjenice osjećao samo olakšanje.
Izvadio je kalauz iz džepa i otključao jednostavnu, siromašku bravu. Zapahnuo ga je vonj mokraće, zaprške i nekakvih kemikalija. Vonj koji je bio stvarniji nego i u jednoj do tada doživljenoj stvarnosti. Inspektor Joso Rakita se prestravio, a jednako se prestravio i načelnik za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke Ilija Soldo. Prišao je postelji na kojoj je, siv kao zid, ležao proćelavi muškarac s konopcem za sušenje rublja koji mu je oko vrata bio vezan u nevještu omču. Na ormariću pored kreveta bile su dvije ispražnjene bočice luminala, nekad znamenitog sedativa, proslavljenog u holivudskim filmovima, koji se i danas proizvodi i koristi kao antiepileptik. Ali Joso Rakita jedva da je primijetio bočice luminala, jer je njemu, kao i Iliji Soldi u čijoj je glavi prebivao, zanimljivija bila ta diletantski svezana omča. Tako se nije mogao objesiti, pomislio je, a onda mu se učinilo da je živ, samo što se onako krupnook zagledao u niski tavanski plafon.
Niz desno mu je oko, preko bjeloočnice i žućkaste šarenice prelazio lijep crni mrav. Po Ajzlerovom oku klizao se kao po ledu.
Rakita je krenuo da će mu kažiprstom izvaditi mrava iz oka.
I tu se dogodilo ono što je gotovo nemoguće prevesti iz sna u stvarnost. Najednom taj koji leži nije više biti Hinko Ajzler, niti je ono bio kažiprst Jose Rakite, nego je po širom otvorenom Josinom oku prelazio mrav, a Hinkov se kažiprst približavao oku da mrava istjera van. Jasno je osjećao mrava u oku, ali nije mogao ni trepnuti, ni pomaknuti očnu jabučicu.
Tu se uz urlik probudio. Uhvatio se za vrat, ali nije bio užeta. Pod njim se, nasred hotelske postelje, razmazivalo iz njega tek dopola izašlo govno.
Trebao je to ostati najveći užas u životu hrvatskog ratnog veterana i zaslužnog policajca Ilije Solda, nasljednika one vjerojatno i najljepše vile na Senjaku, koju još poneki stari Beograđanin zna, po nadimku oca pokojnog doktora Miše Stanojevića, kao vilu čika Jaše Samostalca.
Ali bio je to samo početak.
Sljedećih deset noći po povratku u Zagreb Ilija Soldo nije mogao zaspati. Ležao je u postelji, zurio u strop, glave ispražnjene od svake misli. Ženi nije još ništa rekao: ni to da je putovao u Beograd, a ne u Budimpeštu, ni to da je naslijedio veliko bogatstvo, a nije joj govorio ni o tome što je sanjao kada je posljednji put spavao. S vremenom se množilo ono što je prešutio ili slagao.
Jedanaestog jutra sjeo je u autobus za Beograd. Na posao je telefonirao da se ne osjeća dobro, ženi je rekao da putuje u Vinkovce, gdje je nekoliko dana ranije tridesetogodišnji muškarac, željezničar, podavio svoja dva djeteta i zatim nestao. Ostavio je kratku poruku majci svoje djece, ili kako stoji u policijskom izvještaju “svojoj nevjenčanoj supruzi”, da je djecu podavio zato što ga je varala s konobarom iz staničnog bifea. Sumnja se da je pobjegao preko granice, u Srbiju…
Jednako budan kao svih proteklih dana i noći vozio se pustom autocestom prema istoku. Kada su prešli granicu i ušli u Srbiju zatvorio je oči, zbog nečega misleći da bi sad mogao zaspati. Ali ništa. Svijet je bio jednako jasan, stvaran i budan kao i s one strane granice. Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji.
Te riječi su mu, tako raspoređene, svrdlale mozgom: Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji!
Pogledom je češljao niz beskonačno ravna polja prema Sremskoj Mitrovici i Rumi, pratio je savršene geometrijske oblike crne, svježe preorane zemlje, i pokušavao da misli o nečemu što je daleko od onog u što mu se pretvarao život, od vile na Senjaku i nasljedstva tete Smilje, od laži kojima se branio od svijeta ili od samoga sebe, od nesanice što ju je, bio je uvjeren, izazvao taj neobični i strašni san iz hotela Majestic. I tako je u mislima završio na slučaju tog vinkovačkog luđaka, po zanimanju skretničara, koji je jastukom zadavio devetomjesečnu kćer i trogodišnjeg sina, pa napisao ženi da je na takav način kažnjava i obećao joj, popravi li se, da će začeti u njoj novu djecu. Lud je, a zar je na policiji da je bavi luđacima? Kako voditi istragu protiv poremećenog uma? Mislio je o tome, da bi mu onda, u nizu asocijacija, onim tajanstvenim i neobjašnjivim putevima kojima čovjek s jedne misli prelazi na drugu i s misli o svijetu stiže na misao o sebi, na um palo da je ovo što sam upravo doživljava također kriminalni slučaj koji zahtjeva istragu. To što se zločin dogodio u njegovom snu, ili to nije bio zločin nego samoubojstvo, ne mijenja ništa na stvari. Ili mijenja samo to da on sad ne može otići na policiju, onu beogradsku ili njegovu zagrebačku, i prijaviti sumnju na ubojstvo, nego sam mora da istraži slučaj.
Svakakve ludosti čovjeku na um padaju dok se tako vozi autobusom od Zagreba prema Beogradu. Pogotovo ako je policijski inspektor i ako deset noći nije spavao.
Bilo je kasno popodne, skoro predvečerje, ali je glavni hotelski ulaz na Obilićevom vencu bio okupan svjetlom. Druga strana, ona od Maršala Birjuzova, sigurno je u mraku. Je li i to Ilija Soldo pomislio? Kasnije će biti uvjeren da jest. A možda i jest.
Srećom, bilo je slobodnih soba, kao što će ih biti i za deset, i za dvadeset, i za trideset dana, kad god Soldo bude dolazio u svojim redovnim budućim putovanjima u Beograd, na koja će odlaziti svakoga jednaestog dana, nakon što prethodnih deset noći ne bi spavao. Potrajat će to cijelih šest mjeseci, i odvijat će se svaki put po ubitačno istom scenariju, koji bi, možda, bio dobar za neki eksperimentalni igrani film, koji bi trajao dvanaest sati i ne bi se prikazivao u običnim kinima, nego u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, ali u pripovijetki o mračnom policijskom slučaju usred kojeg se zatekao Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, takav scenarij zahtijeva da sve te noći što će ih prespavati u hotelu Majestic budu ispričane u jednom istom fragmentu i dahu, a da čitatelj ili slušatelj ima na umu to nepodnošljivo i zastrašujuće ponavljanje, tu monotoniju užasa kroz koju prolazi nesretni Ilija.
Recepcioneri ga sve bolje poznaju. Laže im da je trgovački putnik, neće valjda reći da je policajac. Traže za njega najbolju sobu, jednom spava i u predsjedničkom apartmanu, u kojem su, navodno, Tito i Ranković održavali sastanke s čelnicima komunističkih tajnih policija, ali on na sve to pristaje samo da ne bude sumnjiv recepcionerima. Nakon toga ulazi u lift, pa je već u sobi, skida se, liježe na postelju i pet-šest sati kasnije budi ga vlastiti krik. Bez ikakvih varijacija ponavlja se isti san, samo što u tom snu zna sve više i više o sebi, policijskom inspektoru Josi Rakiti, ličkome Hrvatu, na službi u beogradskoj policiji, početkom aprila 1941. O njemu zna već onoliko koliko zna o onome drugom, navodno stvarnom sebi, Iliji Soldi, koji je u snu u njegovoj glavi prisutan zajedno s Rakitom. Nije, međutim, u stanju da išta promijeni u svom snu, recimo da ne provali u stan Hinka Azlera ili da ne pokuša ukloniti mrava koji se kreće niz njegovo mrtvo oko, ili da se u tom trenutku sam ne pretvori u mrtvoga Hinka, o kojem i dalje ništa ne zna.
Logika snova razlikuje se od logike zbilje. Tu bi logiku valjalo istražiti da bi se čovjek znao ponašati u svome snu ili da bi kao dobar policijski istražitelj mogao istraživati po snu.
U svih tih šest mjeseci ženi i dalje ništa nije govorio. Ona je naravno primijetila da Ilija ne spava. Najprije ga je nagovarala da ode liječniku, ali on nije htio, pa mu je preko veze nabavila tablete za spavanje i on ih je pio, ali ga nimalo nisu uspavljivale, e da bi na kraju posumnjala da njezin Ilija ima ljubavnicu. Iz te sumnje nastao je mali kućni pakao, u kojemu su osim njih dvoje i njihovo četvero djece sudjelovali susjedi, te njezini roditelji, brat i bratova žena. Njemu je na neki čudan način sve to godilo, jer mu je odvlačilo pažnju od njegovog sna i od istrage koju je uzaludno vodio, sve više se uvjeravajući kako je i koliko teško voditi istrage na daljinu. A ima li veće razdaljine od one koja u jednoj te istoj glavi san dijeli od zbilje?
Istraga ga je nakon šest mjeseci dovela do sljedećeg: jedino mjesto na kojem može zaspati je Hotel Majestic, sve naokolo tog hotela, Beograd, Zagreb, a vjerojatno i cijeli svijet, prostor je njegovog nespavanja; kad god zaspe, a to se dogodi čim mu se glava spusti na hotelski jastuk, nakon nekoliko sati dubokog i pustog sna, nalik na komu, sanja isti san; u središtu tog sna policijski je slučaj s početka aprila 1941, vjerojatno je riječ o petku, 4. aprila.
Odlazio je u Hrvatski državni arhiv, pa u zagrebačku Nacionalnu i sveučilšnu knjižnicu, prekopavao je novinske dokumentacije, uzalud tragajući za imenom Hinka Ajzlera. Raspitivao se i u Beogradu, policijskim je kanalima tražio da srpski kolege istraže to ime, ali ni oni nisu ništa našli. Na kraju je, posve slučajno – do većine zbilja važnih otkrića u istragama dolazi se slučajno! – preko Interneta saznao da Narodna biblioteka Srbije digitalizirala kompletna izdanja dnevnog lista Politika, od prvoga broja, štampanog 12. januara 1904, do posljednjeg koje je odštampano 6. aprila 1941, nekoliko sati prije njemačkog bombardiranja Beograda. Trebalo mu je desetak minuta da dođe do nepotpisanog članka, pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”, objavljenog na desetoj stranici novina od 5. aprila 1941. U tekstu je, skoro od riječi do riječi, bio opisan njegov san, a na fotografiji uz članak bio je Hinko Ajzler, onakav kakvog je viđao iz sna u san, možda malo mlađi.
Ilija Soldo osjetio je golemo olakšanje. Dakle, slučaj je postojao u stvarnosti, makar ta stvarnost bila zarobljena u dubokoj prošlosti, u godini 1941. To ga je najednom sasvim oslobodilo straha koji ga je otpočetka morio, iako je bio toliko neizgovoriv da ga nismo dosad mogli spomenuti ni u ovoj pripovijetki, da je sišao s uma i da su njegov san i ustrajna njegova nesanica samo simptomi teškoga i neotklonjivog psihičkog poremećaja. Ako je sve tako stvarno kao u ovom članku iz Politike, tada on ne može biti lud. Pogotovo što ne postoji šansa da je za taj članak znao prije nego što je prvi put sanjao svoj san.
U članku je naišao na podatak koji će, čini nam se, voditi konačnom razrješenju njegova slučaja. Ubojstvo ili samoubojstvo – kako je sugerirano već u Politikinom naslovu – zbilo se 4. aprila 1941. na petom katu zgrade u Kosmajskoj ulici broj 30. Lako je, bez ičije pomoći, služeći se samo Internetom, istražio da se 1941. Kosmajskom zvala Ulica Maršala Birjuzova. Na virtualnoj karti grada, namijenjenoj turistima i namjernicima koji se po Beogradu lako gube, ukazala mu se ona siva i pomalo vlažna ulica kojom se pri svom prvom dolasku dovezao do garaže hotela Majestic. To je ona ulica u kojoj je uvijek tiho, pusto i mračno, ulica u kojoj je oblačno, dok je na Obilićevom vencu, na koji izbija glavni hotelski ulaz vedro i sunčano.
Iako je do svoga velikog otkrića došao trećeg dana nespavanja, već sutra ranim jutrom bio je u autobusu za Beograd. Dok se približavao državnoj granici između Hrvatske i Srbije, dvije nekad zaraćene zemlje u kojima je međusobna nesnošljivost pomalo već postajala nekom vrstom kulturne tradicije, njegova žena, kojoj nijednom nismo spomenuli ime, e da je ne bismo dovodili u neugodnu situaciju, pakirala je sebe i djecu, čvrsta u odluci da zatraži rastavu braka. Ali njega u njegovoj ludoj euforiji ni za što više nije briga, jer mu se čini da je na pragu da razriješi najveći slučaj u svojoj policijskoj karijeri.
Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu dvadesete godišnjice oslobođenja grada – uvjerit će se da zgrada u kojoj je živio Hinko Ajzler više ne postoji, vjerojatno je stradala u bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, možda već 6. aprila 1941. Nadvirivao se preko visokog zida koji je opkoljavao sinagogu, ispod oka zagledao policajca koji je upravo izašao iz staklene kućice i premišljao se je li mu sumnjiv taj čovjek koji već nekoliko puta prolazi ispred njega i ponaša se poprilično sumanuto… Ali ga je pustio da prođe i tako taj mladi beogradski policajac, imenom Perica Utješanović, sin Jove Utješanovića i Stoje Utješanović, rođene Ćopić, koji su stigli u Srbiju augusta 1995, u dugoj koloni Srba koji su tokom Oluje prognani iz Hrvatske, nastanjen u Borči, oženjen, otac dvogodišnjih blizanaca, djevojčice i dječaka, nikada neće saznati da je propustio legitimirati visokog hrvatskog policijskog dužnosnika, o kojem će narednih dana i mjeseci naveliko pisati beogradski tabloidi.
Ilija Soldo je te noći doživio težak moždani udar i zapao u komu iz koje se do danas ne budi. Sljedećih sedam dana ležao je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beograd, a onda je tajno, helikopterom prebačen u Zagreb u jednu od tamošnjih bolnica. Zagrebački mediji nisu izvijestili o ovom događaju, niti je rečeno što se dogodilo s načelnikom Odjela za krvne delikte u najvećoj hrvatskoj policijskoj upravi i u kakvoj je to tajnoj misiji jedan od najpoznatijih hrvatskih policajaca boravio u Beogradu. Pisanje beogradskih tabloida u Zagrebu su doživjeli kao još jedan, ovaj put sasvim bizaran, izraz srpskog neprijateljstva prema Hrvatskoj.
(siječanj 2019.)