Bilo je vremena kada nismo znali točno reći šta nam treba i šta nam fali. Uvijek je bila posvemašnja skupoća; nikad nije bilo da se komšinice komšinicama nisu žalile na cijene i nikad nije bilo da se od prvog do prvog mogao sastaviti kraj s krajem, ali je opet bilo vremena kad nismo znali pravo ime onome sto nam nedostaje. Bili smo pri vrhovima stambenih lista, negdje se gradilo malo vikendice, svakom bi stari imao zlatne ruke i sve je sam znao napraviti, a u garaži je fino uglancan stajao novi stojadin, tristać ili barem fićo s dodatnom opremom. Tih godina dodatna oprema na autu bila je otprilike ova: čupava navlaka za volan boje bijele kafe, radio s antenom, presvlake koje je stara kupovala u Trstu, ali i obavezna dekica na zadnjem sjedištu (za svaki slučaj ili ako se ispovraćaš, pa da bude po dekici, a ne po presvlakama). Iznad retrovizora visila je lutkica odjevena u narodnu nošnju ili zastavica “Želje” (“Sarajeva”) ili zastavica Jugoslavije ili osvježivač zraka s mirisom pokošenog sijena ili sve to zajedno. U dodatnu opremu spadao je i plastični pas koji je u ritmu vožnje mahao repom i glavom ili jastuk na kojem je stara izvezla prigodni natpis. Što je neka porodica bila siromašnija, to je porodični auto imao više dodatne opreme, priča o vikendici bila je živopisnija, a situacija na stambenoj listi dramatičnije je odražavala vrijeme u kojem ljudi nisu znali šta im zapravo nedostaje jer im je na dohvat ruke bilo sve ono za šta su uopće znali da postoji. Na Alipašinom Polju sagrađeno je tako i Naselje solidarnosti u kojem su stanove dobijali fenjeraši sa stambenih lista, školske čistačice, invalidi rada i stari tramvajski kondukteri čija su radna mjesta bila ukinuta, a bili su prestarili za prekvalifikaciju. Ti ljudi nikad nisu saznali šta im zapravo nedostaje.
I tako, deset godina nakon te povijesti, nakon što je jedan život prošao, a čovjek prekasno postao svjestan šta mu sve fali i kako se zove ono sto mu fali, jednog jutra probudi se on, a u glavi mu melodija koju već desetljećima nije čuo i pjesma o tome šta bi njegov život moglo upotpuniti: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne!
U ono vrijeme te riječi bile su potvrda apsolutnog kretenizma legendarne sarajevske pop-škole. Nitko normalan ne bi ih mogao podnijeti, a zauvijek ostaje nejasno tko su zapravo bili ljudi koji su slušali te i takve pjesme. Iritantna vesela melodija, točno je se sjećaš dok u neko mrklo ljetno doba, kad su svi osim tebe već na moru, dopire iz nekog baščaršijskog kafića, Dedana ili Čarlija, u kojem nema nikog osim konobara koji onim brzim okruglim pokretima brise čaše i namješta onu zajebanu čaršijsku facu, najbolju obranu od svih koji bi mu se usudili obratiti. Kroz otvorena vrata u vrelu noć širi se refren: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne.
Upitaš se onda kamo je, na koju rupicu, iscurilo sve to vrijeme koje je danas dijeli od te vrele ljetne noći i teško ćeš se sjetiti ičega što se događalo nakon nje. Nemoj da te to brine! To je šok trenutka u kojem se sjetiš nečega što si bio zaboravio i u kojem ti u rano jutro, kao dragi gost, doplovi pjesma koja je nekad davno bila tako grozna. Sve što je nekad bilo grozno, danas je slatko i drago, kao što će sve što je danas grozno jednom biti srcu milo, iako je teško zamisliti da ovo vrijeme nosi u sebi išta od lakoće koju bi mogao prepoznati nakon što godine prođu. One lakoće cimcirastih šamšara koje si postao svjestan kada si ih se nakon tolikih godina sjetio.
Vidiš, a danas bi te netko mogao pitati šta su to bile cimciraste šamšare jer ovi novi koji su u međuvremenu došli ili među koje si došao ti, lako mogu pomisliti da su u onom vremenu u Sarajevu postojale nekakve cimciraste šamšare i da negdje postoje precizna znanja o tome. Ionako svi danas misle da je u ondašnjem Sarajevu bilo svega, a to misliš i sam dok o sebi, svom gradu i onom vremenu misliš na način koji je srcu najdraži, ali je u biti i najnetočniji. Nikad nije bilo onoga čega i danas nema. Razlika je samo u tome što se jednom davno znao red i što se po tom redu živjelo i umiralo i što je taj red zapravo ličio na stambenu listu. Na stambenoj listi čak je i nepravda bila nekako pravedna jer se za nepravdu znalo i jer su joj se svi čudili. Danas se nepravdi nitko pametan ne bi začudio i u svakom trenutku znaš šta ti sve u životu nedostaje. Čak su i cimciraste šamšare postale šifrom davno izgubljene nevinosti svijeta.
Cimciraste šamšare
Objavljeno 07.04.2000.
Bilo je vremena kada nismo znali točno reći šta nam treba i šta nam fali. Uvijek je bila posvemašnja skupoća; nikad nije bilo da se komšinice komšinicama nisu žalile na cijene i nikad nije bilo da se od prvog do prvog mogao sastaviti kraj s krajem, ali je opet bilo vremena kad nismo znali pravo ime onome sto nam nedostaje. Bili smo pri vrhovima stambenih lista, negdje se gradilo malo vikendice, svakom bi stari imao zlatne ruke i sve je sam znao napraviti, a u garaži je fino uglancan stajao novi stojadin, tristać ili barem fićo s dodatnom opremom. Tih godina dodatna oprema na autu bila je otprilike ova: čupava navlaka za volan boje bijele kafe, radio s antenom, presvlake koje je stara kupovala u Trstu, ali i obavezna dekica na zadnjem sjedištu (za svaki slučaj ili ako se ispovraćaš, pa da bude po dekici, a ne po presvlakama). Iznad retrovizora visila je lutkica odjevena u narodnu nošnju ili zastavica “Želje” (“Sarajeva”) ili zastavica Jugoslavije ili osvježivač zraka s mirisom pokošenog sijena ili sve to zajedno. U dodatnu opremu spadao je i plastični pas koji je u ritmu vožnje mahao repom i glavom ili jastuk na kojem je stara izvezla prigodni natpis. Što je neka porodica bila siromašnija, to je porodični auto imao više dodatne opreme, priča o vikendici bila je živopisnija, a situacija na stambenoj listi dramatičnije je odražavala vrijeme u kojem ljudi nisu znali šta im zapravo nedostaje jer im je na dohvat ruke bilo sve ono za šta su uopće znali da postoji. Na Alipašinom Polju sagrađeno je tako i Naselje solidarnosti u kojem su stanove dobijali fenjeraši sa stambenih lista, školske čistačice, invalidi rada i stari tramvajski kondukteri čija su radna mjesta bila ukinuta, a bili su prestarili za prekvalifikaciju. Ti ljudi nikad nisu saznali šta im zapravo nedostaje.
I tako, deset godina nakon te povijesti, nakon što je jedan život prošao, a čovjek prekasno postao svjestan šta mu sve fali i kako se zove ono sto mu fali, jednog jutra probudi se on, a u glavi mu melodija koju već desetljećima nije čuo i pjesma o tome šta bi njegov život moglo upotpuniti: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne!
U ono vrijeme te riječi bile su potvrda apsolutnog kretenizma legendarne sarajevske pop-škole. Nitko normalan ne bi ih mogao podnijeti, a zauvijek ostaje nejasno tko su zapravo bili ljudi koji su slušali te i takve pjesme. Iritantna vesela melodija, točno je se sjećaš dok u neko mrklo ljetno doba, kad su svi osim tebe već na moru, dopire iz nekog baščaršijskog kafića, Dedana ili Čarlija, u kojem nema nikog osim konobara koji onim brzim okruglim pokretima brise čaše i namješta onu zajebanu čaršijsku facu, najbolju obranu od svih koji bi mu se usudili obratiti. Kroz otvorena vrata u vrelu noć širi se refren: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne.
Upitaš se onda kamo je, na koju rupicu, iscurilo sve to vrijeme koje je danas dijeli od te vrele ljetne noći i teško ćeš se sjetiti ičega što se događalo nakon nje. Nemoj da te to brine! To je šok trenutka u kojem se sjetiš nečega što si bio zaboravio i u kojem ti u rano jutro, kao dragi gost, doplovi pjesma koja je nekad davno bila tako grozna. Sve što je nekad bilo grozno, danas je slatko i drago, kao što će sve što je danas grozno jednom biti srcu milo, iako je teško zamisliti da ovo vrijeme nosi u sebi išta od lakoće koju bi mogao prepoznati nakon što godine prođu. One lakoće cimcirastih šamšara koje si postao svjestan kada si ih se nakon tolikih godina sjetio.
Vidiš, a danas bi te netko mogao pitati šta su to bile cimciraste šamšare jer ovi novi koji su u međuvremenu došli ili među koje si došao ti, lako mogu pomisliti da su u onom vremenu u Sarajevu postojale nekakve cimciraste šamšare i da negdje postoje precizna znanja o tome. Ionako svi danas misle da je u ondašnjem Sarajevu bilo svega, a to misliš i sam dok o sebi, svom gradu i onom vremenu misliš na način koji je srcu najdraži, ali je u biti i najnetočniji. Nikad nije bilo onoga čega i danas nema. Razlika je samo u tome što se jednom davno znao red i što se po tom redu živjelo i umiralo i što je taj red zapravo ličio na stambenu listu. Na stambenoj listi čak je i nepravda bila nekako pravedna jer se za nepravdu znalo i jer su joj se svi čudili. Danas se nepravdi nitko pametan ne bi začudio i u svakom trenutku znaš šta ti sve u životu nedostaje. Čak su i cimciraste šamšare postale šifrom davno izgubljene nevinosti svijeta.