Milo Jukić, “Od koložega do snežnika”, IK “Planjax”, Tešanj, 2016.
“Sve u nama je odjednom počelo govoriti nekim novim jezikom. Našim.”
To je stih iz pjesme „Ovako je počelo“, spočetka prvog ciklusa. Milo Jukić napisao je knjigu poezije u kojoj gotovo da i nema riječi ljubav (ne znam da li je baš jedini izuzetak pjesma iz koje slijede tri strofe u navodu), ali takođe nema nijedne riječi da iz ljubavi i od ljubavi nije slućena, oslušnuta, dozvana, izgovorena, napisana. Ni u ovom, ni u bilo kom vremenu, ni na ovom, ni na bilo kom drugom mjestu. Od početka, na kom je bilo tako kako je bilo, pa do kraja knjige (knjige, ne stihozbirke!), do te pjesme „Čekajući ponovni susret“:
“Navistivši tri puta u tri svetkovine zapovidne,
po naredbi svete matere Crkve… Tako bi nekako dva reda matice vjenčanih popunjena bila. Bez margina, a i zareze sam samo zamislio. Da sreli smo se malo prije,
tisućljeća četvrt, dok latinštinu ne nametnuše.
Ne našavši zaprike nikakove, vinčah vas ja,
ozgar rečeni parok… Pa imena, njegovo i naša, prašnjava, čađava. Ta umrli smo davno i ne pamti nas niko. Ni orlovi krstaši, ni kornjače
čančare, da bilo ih je u našem kraju…
(…)
Sigurno ne bih pisao pjesme. Ne bih čak znao
ni da se pišu, pjesme su u to doba za pjevanje služile.
A i ko bi imao akči za papir, kalemar pogotovo,
makar i tup. Sad samo još zamišljam groblje naše
i s koliko ljubavi bih te gledao, ma ko od nas dvoje
da je u otvorenom hrastovom kovčegu. Čekajući,
kršćanski smjerno, naš ponovni susret.”
Jezik, taj neki novi, o kom govori pjesnički subjekt, najprije bi mogao biti jezik dvojine – a cijeli je svijet tekst koji je pjesnik pregnuo prepjevati na taj jezik: tako je nastala ova knjiga. Valjda tako nastaje svaka knjiga poezije. Bog se na da imenovati, On se daje, kako bismo u svakom imenu, u svakoj riječi, slutili i tražili Njegov dah. Osnovna postavka ateizma ujedno je i jedina, prva i posljednja teodiceja, jedino, prvo i posljednje, opravdanje Božjeg postojanja („Boga nema“): jer, upravo zato, upravo tako On jest. Stoljeća koja protiču ništa ne znače kad je riječ o samoprepoznavanju bića u dvojini, u najjačoj i možda jedinoj nam mogućoj slutnji božanskog u nama: ali, ne govorimo o tom o čemu je riječ, već o tom iz čega je riječ…
U pjesmi „Zarobljen patinom bivšeg“, kao i u mnoštvu drugih iz ove knjige, Jukić u pjesničkom kriptonarativu manipulira mnoštvom detalja, podataka, toponima, etnoloških i kulturoloških činjenica i artefakata iz nekih drugih, starijih epoha; time on u samoj strukturi i teksturi pjesme priređuje polarizirajuće relacije, situacije i stanja transpovijesnog ili transepohalnog relativiziranja pa i potiranja svih granica: između bilog i budućeg, između živog i mrtvog, između svog i tuđeg, između realnog i imaginarnog… A sve je to zapravo, kad se pjesme iščitavaju u nizu, jedna ista is-povijest naslućene i doživljene dvojine bića, is-povijest ljubavi koja satire i melje volitelja, koja razgrađuje njegovu upojedinjenost i na drastičan način problematizira i iz životne kolotečine izbacuje njegovo postojanje:
“Ne znam jesam li ikada imao vjeru koju sad
izgubio sam nepovratno. Danju stoga s prašinom
pričam. Poneko zrnce, po granici sa onosvjetskim rasuto,
sadrži možda odgovor na pitanje kako da prestanem
osjećati se kao venecijanski novčić s natpisom Moneta Dalmatie koji, iskovan na obali tvojoj, izgubljen
na Gradini, čvrsto zarobljen patinom bivšeg,
nikada niko naći neće.”
Ovo je povijest ljubavi koja život daje i uzima, izvan koje nema ni početka ni kraja: zato je ovo knjiga poezije. I knjiga je zato što svoju ispisanost (ne samo u sadržajnoj, već i u izražajno-stilističkoj ravni) ne duguje ničem drugom osim tom jednom istom osjećanju i stanju prožetosti Bića samim sobom (ili dvojine), koji zapravo jesu to što pokušavamo imenovati riječju ljubav:
“Bože, svemogući i milostivi, ne vjerujem da su
meteorolozi i u kakvoj sprezi s Tobom. Ko zna čak
misle li Tvoje ime velikim slovom, ako im u glave uopće dođe.
Uglavnom, za danas najaviše kišu. Mrgud sam odmah,
Bože, mada znam da je bogohulno. Ali Ti, opet, još bolje znaš
koliko rijetko se sretnemo nas dvoje! Uostalom,
ionako o tome odlučuješ Ti, mi samo umišljamo da
dogovaramo susrete! Znaš, dakle, dobro,
a kad već znaš, naredi svom referentu za grmljavinu,
kišu i uopće nevrijeme svake vrste (ne znam baš dobro
sistematizaciju nebeskih radnih mjesta) preraspodjelu
neka napravi pa neka sve to preporučeno šalje
u London ili Tamil Nadu, tamo je niko ni primijetiti neće,
ili u Atacamu i Kalahari, pa neka oči cijelog svijeta tamo
okrenu se. Pa da, dok ne gleda nas niko, u njeno srce nečujno tajna vrata nađem, podignem nadstrešnicu bezbolnu, u toplinu da umotam se, i odatle da sjenku pravim nad licem njenim. Sve dok mjesečinu ne pojedemo za večeru i mlade zvijezde za doručak. Mladice dvije u šumi, od korijena do vrha munjama sreće isprepletene. Srasle. Zauvijek.”
Eto pjesme: “Molitva suprotiva kiši”. Posljednjih sedam redova podvukao je potpisnik ovog teksta, nemoćan išta drugo uraditi u vezi s tim stihovima, dostojnim najljepših dionica “Pjesme nad pjesmama”. Ili pak ova pjesma, s naslovom “Dok prolazimo”:
“Kako samo okolna brda sretna budu dok prolazimo
mimo njih: smješe se, poneko i naglas, šapuću nešto tiho
jedno drugom ili samima sebi u bradu. Jednom su dva
zapjevala bećarac. Ono manje se iz petnih žila
upinjalo da terca ispadne najbolja što može.
Jezero, uvijek kad naiđemo, kravatu sveže i nabaci šešir.
Blago se nakloni pa na reveru načas mu bljesne
nešto zlatno. Počasni pošalje val i rijeku koja neumorno ga
stvara zagrli čvrsto i poljubi usnama vlažnim. Ako je
sjever puhnuo, pažljivo pokrije otok da nije mu hladno
i obeća mu da će, čim prođemo, prošetati zajedno.
Gradine i duhovi legija koje njima su gazile tiho a žučno
prave plan da, kad naiđemo sljedeći put, za nas samo
prirede rekonstrukciju bitke ključne, da od nje skujemo
legendu. Janjak[1] svaki mašta samo o tome da pozdravi se s očima tvojim. Ti gledaš me. A ja… Ja željom glačam bore po licima našim i, dižući pogled ka suncu, naglas šutim tvoje ime.”
Na drugom polu, naravno, bol: evo ga kako vrhuni u pjesmi “Ni za sjemena da ne ostane”:
“Dati uzbunu opću i sve ove pjesme u stroj.
Bunovne, neobučene, raskopčane,
bez milosti rafalom. Možda bi tako bilo bolje.
Za njih i za nas. Sâm da naredbu izdam
streljačkom vodu. I da ne bude ćoraka.
Ni za sjemena da ne ostane.
Jamu iskopati potom. Što dublje, to bolje.
U mokrom, u pjeskovitom. (Nikako u ilovaču,
u nepropusno! Može neki arheolog ludi nabasati.)
Sarkofag betonski. I opet posuti vapnom, ne štedjeti.
Pa pola planine navaliti na njih.
Ni za sjemena da ne ostane.”
Milo Jukić je ispisao knjigu poezije koju u nekom dalekom budućem vremenu mogu zamisliti kao obaveznu literaturu za istraživače koji se budu bavili fenomenom ljubavi. Ovo je nesumnjivo jedna od najboljih i najcjelovitijih knjiga u novijoj pjesničkoj produkciji na našem jeziku.
Čija je knjiga? Čiji je bog?
Milo Jukić, “Od koložega do snežnika”, IK “Planjax”, Tešanj, 2016.
“Sve u nama je odjednom počelo govoriti nekim novim jezikom. Našim.”
To je stih iz pjesme „Ovako je počelo“, spočetka prvog ciklusa. Milo Jukić napisao je knjigu poezije u kojoj gotovo da i nema riječi ljubav (ne znam da li je baš jedini izuzetak pjesma iz koje slijede tri strofe u navodu), ali takođe nema nijedne riječi da iz ljubavi i od ljubavi nije slućena, oslušnuta, dozvana, izgovorena, napisana. Ni u ovom, ni u bilo kom vremenu, ni na ovom, ni na bilo kom drugom mjestu. Od početka, na kom je bilo tako kako je bilo, pa do kraja knjige (knjige, ne stihozbirke!), do te pjesme „Čekajući ponovni susret“:
“Navistivši tri puta u tri svetkovine zapovidne,
po naredbi svete matere Crkve… Tako bi
nekako dva reda matice vjenčanih
popunjena bila. Bez margina, a i zareze sam
samo zamislio. Da sreli smo se malo prije,
tisućljeća četvrt, dok latinštinu ne nametnuše.
Ne našavši zaprike nikakove, vinčah vas ja,
ozgar rečeni parok… Pa imena, njegovo i naša,
prašnjava, čađava. Ta umrli smo davno
i ne pamti nas niko. Ni orlovi krstaši, ni kornjače
čančare, da bilo ih je u našem kraju…
(…)
Sigurno ne bih pisao pjesme. Ne bih čak znao
ni da se pišu, pjesme su u to doba za pjevanje služile.
A i ko bi imao akči za papir, kalemar pogotovo,
makar i tup. Sad samo još zamišljam groblje naše
i s koliko ljubavi bih te gledao, ma ko od nas dvoje
da je u otvorenom hrastovom kovčegu. Čekajući,
kršćanski smjerno, naš ponovni susret.”
Jezik, taj neki novi, o kom govori pjesnički subjekt, najprije bi mogao biti jezik dvojine – a cijeli je svijet tekst koji je pjesnik pregnuo prepjevati na taj jezik: tako je nastala ova knjiga. Valjda tako nastaje svaka knjiga poezije. Bog se na da imenovati, On se daje, kako bismo u svakom imenu, u svakoj riječi, slutili i tražili Njegov dah. Osnovna postavka ateizma ujedno je i jedina, prva i posljednja teodiceja, jedino, prvo i posljednje, opravdanje Božjeg postojanja („Boga nema“): jer, upravo zato, upravo tako On jest. Stoljeća koja protiču ništa ne znače kad je riječ o samoprepoznavanju bića u dvojini, u najjačoj i možda jedinoj nam mogućoj slutnji božanskog u nama: ali, ne govorimo o tom o čemu je riječ, već o tom iz čega je riječ…
U pjesmi „Zarobljen patinom bivšeg“, kao i u mnoštvu drugih iz ove knjige, Jukić u pjesničkom kriptonarativu manipulira mnoštvom detalja, podataka, toponima, etnoloških i kulturoloških činjenica i artefakata iz nekih drugih, starijih epoha; time on u samoj strukturi i teksturi pjesme priređuje polarizirajuće relacije, situacije i stanja transpovijesnog ili transepohalnog relativiziranja pa i potiranja svih granica: između bilog i budućeg, između živog i mrtvog, između svog i tuđeg, između realnog i imaginarnog… A sve je to zapravo, kad se pjesme iščitavaju u nizu, jedna ista is-povijest naslućene i doživljene dvojine bića, is-povijest ljubavi koja satire i melje volitelja, koja razgrađuje njegovu upojedinjenost i na drastičan način problematizira i iz životne kolotečine izbacuje njegovo postojanje:
“Ne znam jesam li ikada imao vjeru koju sad
izgubio sam nepovratno. Danju stoga s prašinom
pričam. Poneko zrnce, po granici sa onosvjetskim rasuto,
sadrži možda odgovor na pitanje kako da prestanem
osjećati se kao venecijanski novčić s natpisom
Moneta Dalmatie koji, iskovan na obali tvojoj, izgubljen
na Gradini, čvrsto zarobljen patinom bivšeg,
nikada niko naći neće.”
Ovo je povijest ljubavi koja život daje i uzima, izvan koje nema ni početka ni kraja: zato je ovo knjiga poezije. I knjiga je zato što svoju ispisanost (ne samo u sadržajnoj, već i u izražajno-stilističkoj ravni) ne duguje ničem drugom osim tom jednom istom osjećanju i stanju prožetosti Bića samim sobom (ili dvojine), koji zapravo jesu to što pokušavamo imenovati riječju ljubav:
“Bože, svemogući i milostivi, ne vjerujem da su
meteorolozi i u kakvoj sprezi s Tobom. Ko zna čak
misle li Tvoje ime velikim slovom, ako im u glave uopće dođe.
Uglavnom, za danas najaviše kišu. Mrgud sam odmah,
Bože, mada znam da je bogohulno. Ali Ti, opet, još bolje znaš
koliko rijetko se sretnemo nas dvoje! Uostalom,
ionako o tome odlučuješ Ti, mi samo umišljamo da
dogovaramo susrete! Znaš, dakle, dobro,
a kad već znaš, naredi svom referentu za grmljavinu,
kišu i uopće nevrijeme svake vrste (ne znam baš dobro
sistematizaciju nebeskih radnih mjesta) preraspodjelu
neka napravi pa neka sve to preporučeno šalje
u London ili Tamil Nadu, tamo je niko ni primijetiti neće,
ili u Atacamu i Kalahari, pa neka oči cijelog svijeta tamo
okrenu se. Pa da, dok ne gleda nas niko, u njeno srce
nečujno tajna vrata nađem, podignem nadstrešnicu
bezbolnu, u toplinu da umotam se, i odatle
da sjenku pravim nad licem njenim. Sve dok
mjesečinu ne pojedemo za večeru i mlade zvijezde
za doručak. Mladice dvije u šumi, od korijena do vrha
munjama sreće isprepletene. Srasle. Zauvijek.”
Eto pjesme: “Molitva suprotiva kiši”. Posljednjih sedam redova podvukao je potpisnik ovog teksta, nemoćan išta drugo uraditi u vezi s tim stihovima, dostojnim najljepših dionica “Pjesme nad pjesmama”. Ili pak ova pjesma, s naslovom “Dok prolazimo”:
“Kako samo okolna brda sretna budu dok prolazimo
mimo njih: smješe se, poneko i naglas, šapuću nešto tiho
jedno drugom ili samima sebi u bradu. Jednom su dva
zapjevala bećarac. Ono manje se iz petnih žila
upinjalo da terca ispadne najbolja što može.
Jezero, uvijek kad naiđemo, kravatu sveže i nabaci šešir.
Blago se nakloni pa na reveru načas mu bljesne
nešto zlatno. Počasni pošalje val i rijeku koja neumorno ga
stvara zagrli čvrsto i poljubi usnama vlažnim. Ako je
sjever puhnuo, pažljivo pokrije otok da nije mu hladno
i obeća mu da će, čim prođemo, prošetati zajedno.
Gradine i duhovi legija koje njima su gazile tiho a žučno
prave plan da, kad naiđemo sljedeći put, za nas samo
prirede rekonstrukciju bitke ključne, da od nje skujemo
legendu. Janjak[1] svaki mašta samo o tome
da pozdravi se s očima tvojim. Ti gledaš me. A ja…
Ja željom glačam bore po licima našim i,
dižući pogled ka suncu, naglas šutim tvoje ime.”
Na drugom polu, naravno, bol: evo ga kako vrhuni u pjesmi “Ni za sjemena da ne ostane”:
“Dati uzbunu opću i sve ove pjesme u stroj.
Bunovne, neobučene, raskopčane,
bez milosti rafalom. Možda bi tako bilo bolje.
Za njih i za nas. Sâm da naredbu izdam
streljačkom vodu. I da ne bude ćoraka.
Ni za sjemena da ne ostane.
Jamu iskopati potom. Što dublje, to bolje.
U mokrom, u pjeskovitom. (Nikako u ilovaču,
u nepropusno! Može neki arheolog ludi nabasati.)
Sarkofag betonski. I opet posuti vapnom, ne štedjeti.
Pa pola planine navaliti na njih.
Ni za sjemena da ne ostane.”
Milo Jukić je ispisao knjigu poezije koju u nekom dalekom budućem vremenu mogu zamisliti kao obaveznu literaturu za istraživače koji se budu bavili fenomenom ljubavi. Ovo je nesumnjivo jedna od najboljih i najcjelovitijih knjiga u novijoj pjesničkoj produkciji na našem jeziku.
[1] krasuljak, tratinčica