Pola kilometra od glavne saobraćajnice, makadamskim putem, kroz šumarke i uvale, do kuće koju čine kontejneri naslagani jedan na drugi, poput lego kockica. Na velikim prozorima roletne. Vani sunce. Žari. Sjedim u autu, i osmatram. Nigdje žive duše. To mi još više unosi nervozu. Uvijek se na tuđem posjedu osjećam poput uljeza, poput kakvog kriminalca, iako sam tu samo kao dostavljač. I to je očigledno po plavom prsluku koji nosim radi identifikacije. Bit će to zadnja dostava toga dana, i zato s olakšanjem izlazim da otkucam bar kod na paketu. Velikoj kartonskoj kutiji na zadnjem sjedištu. Toga jutra sam je jedva nekako ugurao unutra, ostavljajući prostora za preostalih 45 koji su me čekali u Amazonovom skladištu.
Otkucavši bar kod, zgrabio sam paket objema rukama, ispravio se i ugledao pitbula, nezainteresovanog pogleda kako tromo tetura. U momentu zatečen, a onda instinktivno ispuštam paket i uskačem u auto. Zadnja vrata ostaju otvorena, i tek kad sjednem i otpuhnem, shvatim da džukela, komotno, ako bude htjela, može bez problema ući. Osvrćem se, pogledam na retrovizor, nigdje nikoga. A onda, u hladovini točkova crvenog pikapa, vidim punašni pitbull zaliježe. Gleda me jednako nezainteresovano. U dosadi, ili omori koja je toga dana bila na granici podnošljivosti.
Sjedim u autu još koji minut, jedan za drugim duboko potežući dimove oporog indijanskog duhana. Zatim se, ohrabren pitbulovom lijenošću, usudim da izađem, zgrabim opet onaj paket, i korak po korak upravim prema kućnim vratima. Paket spustim na stepenice, i dok sve to tako, uredno fotkam po uputama aplikacije, osjetim da mi se nešto češe o noge. Veliki, lijeni, pitbull. Gleda me, ni da trepne, ni da lane, ni da zijevne. Samo gleda, i kao da nešto čeka.
Govorim mu, ti haman hoćeš da ja tebe pomazim, je li? E pa ne može, jarane, sad kad sam se usro od straha zbog tebe. Smijem se sam sebi, i ovom monologu. Potapšem pitbulla po glavuši, počeškam po vratu, i oko plave ogrlice na kojoj piše “Lucy, god old girl”.
Upalim auto, i upravim kući, a Lucy se, vidim to kroz prašinu, u retrovizoru opet sakrije u hladovinu, pod točkove crvenog pikapa. Pojačam radio, i prvo na što nabasam je neka lokalna stanica, kojoj pjesmu upravo prekida vanredna vijest. U gradu Chautauqua izvršen napad na Selmana Rušdija. Pisca su hitno prebacili u bolnicu Erie gdje mu pružaju pomoć. Trenutno je u kritičnom stanju. Slušam, a sve ne vjerujem. Ne vjerujem da je Rušdi bio tu, tridesetak minuta od mene, a da to nisam znao. Onda se kudim, što sam se natovario tolikim obavezama da nemam vremena nizašto drugo. Onda mi krivo što mislim na sebe, a čovjek se bori za život. Onda mi ga žao, iako ga nisam znao, niti vidio. Čitao jesam, ali ne knjigu, zbog koje je, pretpostavljam, tolike godine nakon objavljivanja i fasovao. Onda razmišljam o atentatoru. Bojim se da je musliman, ili da barem nosi muslimansko ime. Gnjevan govorim, ma bravo, idiote. Pravo si dobro učinio muslimanima. Sad će nam, pogotovo ako Rušdi ne preživi – a daj Bože da hoće – biti baš veselo.
Onda mi na um padne Chautauqua. Prelijepi staro-američki gradić na obali jezera u kojem uglavnom žive penzioneri, studenti, sezonski predavači i učesnici festivalskih programa. Bilo je to prošle godine, nekad u ovo doba, krajem jula ili početkom augusta, kada smo, onako usput, svratili do Chautauque, da prošetamo i popijemo kahvu. Predvečerje je, i sve je nekako utihnulo. Poneka se sjenka ukaže, pa izgubi u tišini na drugoj strani ulice. U centralnom parku vesela se grupica okupila da svira, pleše i pjeva. Kao da su osamdesete. Kao da su hipiji, i kao da je svuda u svijetu mir i ljubav. Njih dvije im se pridružuju, a ja odlazim u hladovinu knjižare u podrumu. Na policama Chautauqua bookstore mogu se pronaći izdanja svih autora koji su kao predavači gostovali na institutu. Između ostalih, pronalazim posebnu sekciju za muslimanske autore, i među njima knjigu koju sam već mislio naručiti preko Amazona. Autora Mustafe Akyola, simboličnog i za ovu priču važnog naslova, Reopening Muslim Minds: A Return to Reason, Freedom, and Tolerance – Ponovo otvaranje muslimanskih umova; Povratak razumu, slobodi i toleranciji.
Chautauqua bookstore
Pola kilometra od glavne saobraćajnice, makadamskim putem, kroz šumarke i uvale, do kuće koju čine kontejneri naslagani jedan na drugi, poput lego kockica. Na velikim prozorima roletne. Vani sunce. Žari. Sjedim u autu, i osmatram. Nigdje žive duše. To mi još više unosi nervozu. Uvijek se na tuđem posjedu osjećam poput uljeza, poput kakvog kriminalca, iako sam tu samo kao dostavljač. I to je očigledno po plavom prsluku koji nosim radi identifikacije. Bit će to zadnja dostava toga dana, i zato s olakšanjem izlazim da otkucam bar kod na paketu. Velikoj kartonskoj kutiji na zadnjem sjedištu. Toga jutra sam je jedva nekako ugurao unutra, ostavljajući prostora za preostalih 45 koji su me čekali u Amazonovom skladištu.
Otkucavši bar kod, zgrabio sam paket objema rukama, ispravio se i ugledao pitbula, nezainteresovanog pogleda kako tromo tetura. U momentu zatečen, a onda instinktivno ispuštam paket i uskačem u auto. Zadnja vrata ostaju otvorena, i tek kad sjednem i otpuhnem, shvatim da džukela, komotno, ako bude htjela, može bez problema ući. Osvrćem se, pogledam na retrovizor, nigdje nikoga. A onda, u hladovini točkova crvenog pikapa, vidim punašni pitbull zaliježe. Gleda me jednako nezainteresovano. U dosadi, ili omori koja je toga dana bila na granici podnošljivosti.
Sjedim u autu još koji minut, jedan za drugim duboko potežući dimove oporog indijanskog duhana. Zatim se, ohrabren pitbulovom lijenošću, usudim da izađem, zgrabim opet onaj paket, i korak po korak upravim prema kućnim vratima. Paket spustim na stepenice, i dok sve to tako, uredno fotkam po uputama aplikacije, osjetim da mi se nešto češe o noge. Veliki, lijeni, pitbull. Gleda me, ni da trepne, ni da lane, ni da zijevne. Samo gleda, i kao da nešto čeka.
Govorim mu, ti haman hoćeš da ja tebe pomazim, je li? E pa ne može, jarane, sad kad sam se usro od straha zbog tebe. Smijem se sam sebi, i ovom monologu. Potapšem pitbulla po glavuši, počeškam po vratu, i oko plave ogrlice na kojoj piše “Lucy, god old girl”.
Upalim auto, i upravim kući, a Lucy se, vidim to kroz prašinu, u retrovizoru opet sakrije u hladovinu, pod točkove crvenog pikapa. Pojačam radio, i prvo na što nabasam je neka lokalna stanica, kojoj pjesmu upravo prekida vanredna vijest. U gradu Chautauqua izvršen napad na Selmana Rušdija. Pisca su hitno prebacili u bolnicu Erie gdje mu pružaju pomoć. Trenutno je u kritičnom stanju. Slušam, a sve ne vjerujem. Ne vjerujem da je Rušdi bio tu, tridesetak minuta od mene, a da to nisam znao. Onda se kudim, što sam se natovario tolikim obavezama da nemam vremena nizašto drugo. Onda mi krivo što mislim na sebe, a čovjek se bori za život. Onda mi ga žao, iako ga nisam znao, niti vidio. Čitao jesam, ali ne knjigu, zbog koje je, pretpostavljam, tolike godine nakon objavljivanja i fasovao. Onda razmišljam o atentatoru. Bojim se da je musliman, ili da barem nosi muslimansko ime. Gnjevan govorim, ma bravo, idiote. Pravo si dobro učinio muslimanima. Sad će nam, pogotovo ako Rušdi ne preživi – a daj Bože da hoće – biti baš veselo.
Onda mi na um padne Chautauqua. Prelijepi staro-američki gradić na obali jezera u kojem uglavnom žive penzioneri, studenti, sezonski predavači i učesnici festivalskih programa. Bilo je to prošle godine, nekad u ovo doba, krajem jula ili početkom augusta, kada smo, onako usput, svratili do Chautauque, da prošetamo i popijemo kahvu. Predvečerje je, i sve je nekako utihnulo. Poneka se sjenka ukaže, pa izgubi u tišini na drugoj strani ulice. U centralnom parku vesela se grupica okupila da svira, pleše i pjeva. Kao da su osamdesete. Kao da su hipiji, i kao da je svuda u svijetu mir i ljubav. Njih dvije im se pridružuju, a ja odlazim u hladovinu knjižare u podrumu. Na policama Chautauqua bookstore mogu se pronaći izdanja svih autora koji su kao predavači gostovali na institutu. Između ostalih, pronalazim posebnu sekciju za muslimanske autore, i među njima knjigu koju sam već mislio naručiti preko Amazona. Autora Mustafe Akyola, simboličnog i za ovu priču važnog naslova, Reopening Muslim Minds: A Return to Reason, Freedom, and Tolerance – Ponovo otvaranje muslimanskih umova; Povratak razumu, slobodi i toleranciji.